Sofisti

Riječju sofista je u antičkoj Grčkoj opisivan čovjek koji ima odredjenu vještinu zbog koje bi mogao tvrditi da je mudar. Od V vijeka prije nove ere ovaj se termin koristio za učitelje koji su putovali od grada do grada i podučavali ljude za novac. Prenosili su svoja znanja iz matematike, geografije, prirodnih nauka i lingvistike. Ali najviše su se trudili da mlade ljude osposobe za javni i politički život.. U V vijeku stare ere u Atini se razvio vrlo živ, kulturni, politički i privredni život koji je vjerovatno bio podstaknut pobjedom nad Persijancima. Filozofsko razmišljanje u tom periodu sve više se udaljuje od problematike prirode i usredsredjuje se na samog čovjeka. Polazeći od Milećana, možemo vidjeti kako se posmatranje kosmosa korak po korak približava problemu čovjeka, koji sa sve većom neminovnošću postaje središte interesovanja. Približavajući se problemu čovjeka u koncentričnim krugovima, jasno je da je pojava sofista bila nužna i da nije nastala iz naučno-teorijske već iz praktične potrebe. Time počinje antropološko doba antičke filozofije.
Put vaspitnog pokreta koji ćemo razmatrati, u širokom luku vodi od stare aristokratske kulture da si se na kraju, kod Platona, Isokrata i Ksenofonta, ponovo vezao za staru arstokratsku ideju glavne ljudske vrline, oživljavajuću je sada na osnovama duha. Prvo je trebalo razbiti uska i stara shvatanja i njihovo mitsko privilegovanje plemenite krvi, koje se umešnim i istinitim moglo pokazati jedino tamo gdje su se njena svojstva potvrdila kao duhovna prednost i moralna snaga .Problem koji je bio pretpostavka za pojavu sofista, potpunio jasno pokazuju kako ukidanje satre aristokratije po krvi, da bi se na njeno mjesto postavila aristokratija po duh, smjesta staru tenziju mijenja novom. Sofisti su prvi dali širok publicitet i uticaj zahtjevu da se glavna duhovna vrlina zasniva na znanju. Budjenje individualnog duha i njegove često neudobne samosvijesti samo po sebi možda ne bi podstaklo nastanak jednog snažnog pokreta kao što je sofistika, da javnost nije osjetila potrebu za širenjem gradjanskih vidika i za duhovnim školovanjem pojedinaca.

Društvene promjene usred demoktratske Atine i iscrpni rat sa Spartom, smanjuje interes ljudi za zakone koji vladaju u kosmosu, pa u prvi plan se stavlja pitanje čovjekovog postojanja, sposobnost njegove spoznaje, društvenosti čovjeka kao i njegovu opštu vrijednost. U to doba grčka demokratija pokazivala je sve veću želju za stvaranje zakona i zakonsko regulisanje svih područja ljudskog života, ali se istovremeno baš zbog te strasti neprekidno uplitala u nove protivrječnosti i zbog toga bila prinidjena da mijenja ili ukida već postojeće zakone kako bi načinile mjesto novima
Razvoj demokratskog društva doveo je na vlast ljude iz različitih slojeva društva. Sa promjenom političkog života usledila je i promjena u obrazovanju. Razvijeno demokratsko društvo zahtjevalo je ljude koji će voditi državu ne samo zbog nasledjenih beneficija već zbog sopstvenih sposobnosti i znanja. Javila se potreba za ljudima koji su podučavali ljude koji su učestvovali u aktivnom političkom životu. Racionalizovanje političkog vaspitanja samo je poseban slučaj pokušaja racionalizovanja cjelokupnog života koji je više nego ikad bio usmjeren na upsjeh. To nikako nije moglo ostati bez uticaja na vrednovanje čovjekovih svojstava. Etička svojstva koja se se tada podrazumjevala sama po sebi, nesvjesno su stavljena iza intelektualnih, kojima je u svemu davano prvenstvo. Visoko uvažavanje znanja i razuma sada je široko prihvaćeno, posebno u poslovnom i političkom životu. Čovjekov intelekt je kod sofista prvi put stekao prvenstvo i iz toga su se rodili vaspitački zadaci koji su oni pokušavali da riješe.
Obrazovanje duha kao cilj sofističkog vaspitanja obuhvata u sebi mnoštvo vaspitnih sredstava i metoda. Kod sofista, s obzirom u kakvim aspektima se javlja duh, nalazimo dva u korjenu različita načina vaspitanja duha: prenošenje enciklopedijskih znanja i formalno obrazovanje različitih oblasti duha. Pored čisto formalnog obrazovanja razuma, kod sofista postoji još jedna vrsta obrazovanja u višem smislu, koja ne polazi od strukture razuma i jezika nego od jedinstva duševnih snaga. Ovakvo mišljenje zastupa Protagora. Kao moći koje oblikuju dušu, on pored gramatike, retorike i dijalektike ističe poeziju i muziku. Po sofistima, vaspitanje dovodi čovjeka u čvrstu vezu sa svetom vrijednošću i duhovno obrazovanje postaje dio velike cjeline koju čini ljudska vrlina.
Nije bilo dovoljno u gimnaziji dobro izvježbati svoje tijelo, naučiti čitati i pisati, već je trebalo posvetiti pažnju izučavanju pjesnika, kao i poznavanju muzike. Nasledjujući vaspitački poziv poezije, sofisti raspravljaju o njenoj prirodi i svrsi. Oni su prvi školovani tumači djela velikih pjesnika, na kojima često zasnivaju svoja učenja. Oni nisu samo interpretatori, već velike pjesnike uključuju u pojam svoga vremena i gledaju na njih kao na neposredno prisutne posmatrače Želja za obrazovanjem zahvatila je veći broj ljudi i iziskivala više ljudi koji će podučavati. Tradicija, običaji, vjerovanja, proročanstva i nasumični sudovi padaju u krizu.
Sofisti su smatrani utemeljivačima nauke o vaspitanju. Svakako da su postavili temelje pedagogije i intelektualno obrazovanje i danas idem putem čiji su oni začetnici. Onii stoje u samoj srži grčke istorije, kao tvorci svijesti o sopstvenoj kulturi. Grčki duh doseže svoj vrhunac i shvata svoju osobenu formu i cilj svog razvoja.
Pojedinac je izložen raznim vaspitnim uticajima od rodjenja. Otac, majka, dadilja ili pedagog trude se da oblikuju karakter djeteta na različite načine. Polako mu kroz djela pjesnika ugradjuju u svijest moralne norme. Ne čudi posebna zainteresovanost mladih koja je proizašla iz potrebe za slavom koju bi stekli baveći se državnim poslovima. Za rad u skupštini i nastupima u vijeću naročito je bilo bitno posjedovati vještinu lijepog govorenja. Takvo stanje istaklo je značaj putujućih učitelja sofista koji su se trudili da svojim govorima nadahnu i potpomognu obrazovanju slobodnih grka. Nije bilo dovoljno ispuniti stariji grčki ideal pravednosti, već je čovjek koji je htjeo da odgovori na zahtjeve toga vremena morao biti obrazovan političar koji uz ambiciju da jednom stane na čelo svoga grada, teži da razumije opšte principe prirode i ljudskog života. Osim što bi živjeo po zakonima koji vladaju čovjek je morao da stvara nove. Pošto se državnička svojstva nisu mogla naučiti, trebalo je posvetiti pažnju onim stvarima koja se mogu nadgraditi i usavršiti. Naravno, trebalo je razviti vrlinu što uvjerljivijeg govorništva koje će kao istinska vrlina doprinjeti razvoju istinske vrline svakog vladaoca. Pojedini naučnici su pisali da retorika kao obrazovni ideal ne predstavlja samo novinu koju su donijeli sofisti, nego i onaj element koji ih spaja i povezuje, jer koliko god da su se razlikovali u vrednovanju stvari, svi su njegovali retoriku, a uz to postojali su sofisti koji su samo predavali retoriku. Medjutim, ne smijemo taj sud uzeti kao detaljan i temeljit. Zajedničko obilježje sofista je to što su svi htjeli podučavati političke vrline i da to ostvare duhovnim obrazovanjem, bez obzira na to sta su pojedinačno pod tim podrazumjevali. Svakako da bi trebalo da se divimo bpogatsvu vaspitnih saznanja koje su nam ostavili sofisti.
Njihova predavanja su imala dvojak karakter. Na nekim predavanjima podučavali su ljude retoriku, eristiku (vještinu prepiranja), metafiziku, etiku, politiku i gramatiku, zatim poetiku, matematiku, astronomiju, meteorologiju, kosmologiju i teoriju muzike. Nemamo podataka o tome na koji način su sofisti predavali matematiku. Osnovni prigovor kritike javnosti ovom aspektu sofističkog vaspitanja odnosio se na beskorisnost matematike za praktični život. Neki sofisti poput Isokrata u matematici vide sredstvo formalnog školovanja razuma.
Na nekim predavanjim su se trudili da u svojim govorima pokažu rezultate dotadašnjih naučnih istraživanja. Predavanja su držali na javnim mjestima i u privatnim kućama. Predavanja su bila ili sastavljena po svim pravillima retorike ili su bila različite improvizacije tema koje su zanimale slušaoce.
Običan narod nije toliko kritikovao sofiste jer ej od početka bio isključen, jer je ovakvo obrazovanje bilo skupo i „beskorisno“, namjenjeno prije svega samo vodećim krugovima.
Osim problema obrazovanja sofiste brinu i mnogi vlastiti problemi. Racionalističke teorije njhovog doba o moralnim i državnim pitanjima, kao i učenja fizičara, uticali su dosta na njih, tako da su oko sebe širili atmosferu svestranog obrazovanja. Ne samo zbog svojih učenja, nego i zbog duhovne i fizičke privlačnosti sofisti su, kao najčuveniji predstavnici grčlog duha, bili omiljeni gosti u gradovima gdje su držali predavanja, kod raznih bogataša tog vremena. Njihov opstanak zasniva se isključivo na njivovom intelektualnom značaju. Zbog putovanja tokom kojih su podučavali oni zapravo i ne pripadaju nigdje. Sama činjenica da je tako nezavisan život u Grčkoj i moguć predstavlja karakterističnu osobinu i najavljuje radjanje sasvim novog vida obrazovanja koje je u suštini individualističko, koliko god se govorilo o vaspitavanju čovjeka da služi zajednici. Sofisti su zaista individualisti, i žive u epohi koja sama po sebi naginje individualizmu.

Sofisti su svoje znanje “izvozili” i iznosili na pazar i živjeli od obrazovanja. Svakako predstavljaju pojavu od velikog značaja za istoriju obrazovanja i predstavljaju bitan stepenik u razvoju humanizma. Sofistika nije bila naučni pokret već samo različito usmjeravanje obrazovanja, podredjivanje različitim interesima života, pre svega pedagoškim i socijalnim problemima. U prvi mah potiskuje nauku , isto onako kao što je na noviju nauku sada djelovao naboj pedagogije, sociologije i žurnalistike. Sofističko učenje je zbog svoje raznovrsnosti unijelo konkurentsko nadmetanje izmedju retorike i filozofije. Zajedno sa gramatikom i dijalektikom retorika postaje osnov zapadnoevropskog obrazovanja. Ove tri discipline počev od pozne antike predstavljaju takozvani trivijum koji se, s kasnijim kvadrijumom pretopio u sedam slobodnih vještina, koje su organizovane u jedinstven vaspitni sistem.. Viši razredi francuskih gimnazija i danas nose imena tih disciplina. Grčki sistem višeg obrazovanja, kakav su stvorili sofisti, dominira danas u čitavom civilizovanom svijetu. Nametnuo se svuda, pogotovo jer za njegovu primjenu nije potrebno poznavanje grčkog jezika. Ne smijemo zanemariti da Grci nisu stvorili samo ideju opšteg etičko-političkog obrazovanja , već da od njih potiče i takozvano realno obrazovanje koje se po nekim aspektima takmiči sa humanističkim obrazovanjem a po nekim ga nadmašuje.
Sofisti nisu razmatrali duboko religiozne probleme sadržane u riječi prirpda, već su smatrali da se čovjekova priroda po pravilu može vaspitati i biti dobra, puna vrlina, jedino ljudi sa zlim predispozicijama predstavljaju izuzetak. S takvim stavom počinje religiozna hrišćanska kritika humanizma.
„Sofisti su značajni za istoriju filozofije i evropsku kulturu i zbog toga što su prvi tradicionalno razumevanje vrline definisali kao znanje. Prema sofsitrima vrlina se stiče znanjem, čime se naglašava izvestan intelektualizam koji pretpostavlja razobritost, umjerenost i samopredavanje idealu, dok se u drugi plan potiskuju raniji čisto fizički sadržaji vrline, kao što su snaga tela, zdravlje, jednom rečju- lep izgled.“
Za sofiste je presudno značajna misao o obrazovanju. Imajući u vidu promjene koje su zahvatile Grčku u to vrijeme, želja za napredovanjem na polju obrazovanja ne djeluje previše iznenadjujuće, već kao „istorijski nužan i zreo plod cjelokupnog razvoja“
Bavili su se i književnošću pa se njima može pripisati i stvaranje umjetničke antičke proze. Mladići koji su išli u školu željeli su da steknu obrazovanje i okretnost u govoru koja je bila potrebna tadašnjem čoveku koji je hteo da učestvuje u javnom životu. Tako je glavni zadatak sofistike postala naučna i retorička priprema ljudi za političku delatnost. Za svoj rad sofisti su dobijali platu. Bili su prvi grčki prosvetitelji i praktični učitelji mudrosti. U demokratskoj državi, koja je njegovala okupljanje naroda i slobodu govora, govornički dar pogotovo je bio neophodan, i predstavljao je istinsku odliku pravog državnika. Klasčno doba naziva svakog političara retorom. Ta riječ nema čisto formalno značenje koje će dobiti u kasnijim vremenima. U to doba samo po sebi se razumjelo da sadržaj svih javnih govora mogu biti isključivo država i njeni poslovi. Dobri retori znali su, na primjer, otegnuti svoj govor u tolikoj mjeri da se više nije moglo zbog mnoštva stvari koje su izrekli jasno razumjeti i pratiti izlaganje, ili su govorili vrlo brzo, a znali su i provocirati protivnika, pa ovaj u svom bijesu više nije bio sposoban da obraća pažnju na logičko rasuđivanje.
Medoda istraživanja sofista potiče od iskustva tražeći što više podataka u svim oblastima, kako helenskog, tako i varvarskog, civilizovanog i primitivnog. Cilj je praktički dok je metod po svemu sudeći empirijsko induktivni.
Od puno knjiga i razgovora koji su sofisti napisali jako malo je sačuvano, skoro ništa. Sve što se o sofistima zna uglavnom je sačuvano i preneseno preko Platona, koji ih je kritikovao zato što su se oni predstavljali kao učitelji onih stvari o kojima su malo znali. Naše poznavanje svih velikih sofostičkih dostignuća je nepotpuno. Njihovi gramatički spisi su izgubljeni, ali na njima su kasniji gramatičari, peripatetičari i aleksandristi zasnivali vlastita učenja. Retorička djela sofista takodje su izgubljena. Njihovi udžbenici nisu bili ni namjenjeni objavljivanju. Ali kako ne posjedujemo direktne izvore, možemo se osloniti na uticaj koji su ostavljali na savremenike i potomstvo.
Prirodno je da na sofiste gledamo sa dozom sumnje, zbog svojih pretenzija da su učitelji vrlina, ali u ljudskoj istoriji sofisti su podjednako nužna pojava kao i mnogi filozofi kojima su prethodili „putujući učitelji“. U svojoj vještini sofisti su vidjeli krunu svih vještina, medjutim ustaljeno je da se takvo razmišljanje ne pripisuje svim sofistima i da ima izuzetaka. A da bi se sofistika pravedno ocjenila treba poći od najistaknutijih predstavnika.

Protagora

Protagora je porijeklom iz Abdere, jedan je od najoštroumnijih i najorginalnijih sofista, i smatra se osnivačem starije faze sofistike. Bio je pod uticajem Heraklitovog učenja. Svoje uzore je tražio u poznavaocima raznih vještina kojim aje takodje pripisaivao da su sofisti, ali je smatrao da su bojeći se zavisti prikrivali svoje vještine. Najviše se bavio proučavanjem ljudske prirode i ljudskog djelanja. Sa trideset godina počeo je da podučava i za svoje usčluge dobijao honorar. Nakon onsivanja grada Turije, Perikle je tamo poslao Protagoru ne bi li sastavio zakone. Za vrijeme kuge boravio je u Atini i tada vidjeo kako Preikle podnosi junački žalost za svoja dva mlada sina. Nakon objavljivanja knjige O bogovima bio je protjeran iz Atine i njegovi spisi su bili javno spaljeni na trgu. To je prije careva jedini primjer intelektualne inkvizicije. Na putu do Sicilije Prootagora umire.
„Postoje najmanje tri načina na koje se može razumjeti ono što je Protagora mogao da pretpostavi.Prvi način glasi da ne postoji samo jedan vetra, već dva privatna vetra, moj vetar koji je hladan, i tvoj vetar koji nije. Drugi način je da postoji jevni vetar, ali on nije ni hladan ni topao; on ipak može sadržavati uzročne elemente koje u meni stvaraju osjećaj hladnoće. I treći način glasi da je vetar sam po sebi hladan i topao; ova dva svojstva mogu da postoje i doista postoje, naporedo u istom fizičkom objektu, a ja opažam jedno od tih svojstava, dok ti opažaš drugo.“
Od Protagorinih djela sačuvano je veoma malo odlomaka, ali se oni mogu dopunjati na osnovu onoga što su drugi govorili o njemu..Suprotno prethodnicima, Protagora prije svakog filosofiranja proučava sam instrument saznanja i dolazi do zaključka da je izvor svih čovjekovih saznanja u čulnim osjećajima i da se u njima nalazi mjerilo istine. Po Protagorinom mišljenju „Svih stvari mjerilo jeste čovjek: onih koje postoje da postoje, a onih koje ne postoje da ne postoje“ Protagora u razvijanju svoje teorije saznanja polazi od atoomističkog učenja o subjektivnosti. Tek iz susreta dveju kretanja(djelanja i kretanja) proizilaze opažanja naših čula. Protagora ne želi poreći postojanje realnog svijeta koji nas okružuje već tvri da taj svijet nije onakav kakav jeste sam za sebe već onakav kakvog ga mi opažamo. „Za Protagorinu teoriju može se reći da je ona prost gnoseološki subjektivizam ili individualizam“ . Svoje učenike je učio da o svakoj stvari moraju govoriti afirmativno i negativno jer moraju znati ne samo ono čime neku stvar brane, već i ono čime bi drugi mogli pobijati odredjenu stvar. Besjednici i advokati su o Protagore mogli steći vještinu govorenja, kako bi mogli pobjediti protivnika i kako će govor učiniti jačim. S tim što ovu vještinu ne treba nikad upotrebljavati za zlo, već samo kad služi da se dokaže dobro.
Protagora je i jedan od najstarijih teorijskih osnivača demokratije kao jedinog moralno opravdanog sistema vladavine. Glavna zasluga Protagore za razvitak ne samo filozofije, već i etičkih shvatanja je u tome što je on prvi obratio pažnju na čovjeka.

Prodik

Prodik sa Keosa bio je antički grčki filozof, koji je pripadao prvoj generaciji sofista, odnosno tzv. starijim sofistima. Prodik je došao u Atinu kao dio izaslanstva sa ostrva Keosa koje se nalazi u Egejskom moru. Za stanovnike toga ostrva govorilo se da su skloni tmurnom raspoloženju, a takve sklonosti pripisivale su se i Prodiku, s obzirom na to da mu se u pseudoplatonovskom dijalogu Aksioh pripisuje mišljenje da je smrt poželjna kako bi se ljudi oslobodili svih zala života. Prema Prodiku, strah od smrti je besmislen, jer smrt se ne dotiče živih, jer dok god je neko živ, njega smrt ne dotiče, ali se ne dotiče ni mrtvih, zbog toga što su mrtvi i više ništa ne osećaju. Međutim, autentičnost ovih navoda još uvek je predmet sporenja. Prodik je možda značajniji po svojoj teoriji o nastanku religije. Smarao je da su ljudi u početku kao božanstva poštovali Sunce, Mjesec, rijeke, jezera itd., drugim riječima, ono što im je bilo korisno i što im je donosilo hranu. Kao primer Prodik navodi kult Nila u Egiptu. Nakon ovog prvobitnog oblika obožavanja, usledio je drugi u kome su pronalazači raznih vještina: poljoprivrede, vinogradarstva, obrade metala itd. stekli božansko poštovanje: Demetra, Dionis, Hefest i drugi. Stoga je Prodik smatrao da je molitva izlišna, zbog čega je imao i problema s atinskim vlastima. Po Prodiku „Smrt se ne dotiče ni živih ni mrtvih: prvih zbog toga što su još živi, a drugih jer više nisu živi.“

Gorgija

Gorgija je rodjen oji 483. godine prije nove ere u Leontinoji na Siciliji i umro je 374. godine prije nove ere u Larisi na sjeveru Grčke. Nadaleko je poznat po tome što je umro u 109. godini života. Bio je jedan od slavnijih sofista,naročito cijenjen kao dobar retoričar. Po nalogu svoga rodnog grada 427. godine prije nove ere ej došao u Atinu u svojstvu ambasadora. Pred narodnom skupštinom u Atini uspjeo je da dobije podršku svome gradu koji se osjećao ugroženim od strane Sirakuze. Gorgijin učitelj je bio Empedokle, fikozof i izumitelj retorike. Gorgija je u svoje virjeme imao uticaj na političare Periklea, Alkibijada i Kritijasa, ali i na istoričara Tukididesa. Učenik mu je bio Izokrat koji je kasnije osnovao sopstvenu školu u Atini.

Hipija

Hipija je rodjen 470. godine prije nove ere u Elidi na Peloponezu. Bio je jedan od Pizistratovih sinova i tiranin Atine. Bio je slavan sofista zbog svoje Menonske sposobnosti. Bio je svestran, preduzimao je razna samostalna istraživanja na polju matematike, astronomije, muzike i istorije. Takodje je pisao pjesme. Bio je prvi l+koji je skupljao mišljenja ondašnjih pisaca koje je klasifikovao,pa su ga zbog toga smatrali pionirom doksografske tradicije. Hipija je takodje, kao i Prodikos , pripadao drugoj generaciji sofista. Više puta je slat u Spartu, Atinu i Sirakuzu sa važnom političkom misijom. Od Hipijinih zapisa nije sačuvano praktično ništa, a to malo to je sačuvano ne daje pravu sliku o njegovom raznovrsnom istraživanju.

Kalkile

Kalikle je živjeo u 5.vijeku prije nove ere i bio je Gorgijin učenik. On pripada kasnom sofističkom periodu , širio je prilično diskutabilnu nauku. Po njegovom mišljenju „zakone bi trebalo da donose manje uticajne i slavne ličnosti,kako bi se zaštitile od prava vladavine jačih i uticajnijih“ , kako bi u stvari i trebalo. Po njemu mudruiji i jači ne treba da se obaziru na zakone, već moraju da djeluju po vlastitim željama. Kaliklovo učenje je, u stvari, realizovanje etičkih normi i zbog toga su ga često poredili sa Fridrihom Ničeom. Po Kalikleovom mišljenju kodeks morala nisu postavili bogovi već oni kojima je to išlo u korist. Naravno,ova misao se protivila tadašnjim shvatanjima.

Antifont

Antifont je živjeo u antičkoj Grčkoj u 5.vijeku prije nove ere i bio je jedan od uticajnijih sofista tog vremena. Zanimali su ga uzroci prirodnih fenomena o čemi je i propovjedao. Branio je svoje mišljenje da su svi ljudi jednaki bez obzora na porijeklo i zajednicu kojoj pripadaju.“Svi ljudi su po prirodi u svemu jednaki, i varvari i Heleni. Svi oni imaju iste potrebe baš kao što i jedni i drugi poštuju svoje pretke.“ Bio je aktivan političar i zalagao se za uspostavljanje demokratije zbog čega je optužen za izdaju i osudjen na smrt. Bio je profesionalni pisac govora i pisao je razne govore za one koji to nisu umjeli.

Sofistički relativizam i skepticizam

Pošto je proputovao mnoge zemlje, grčki istoričar Herodot je uvidjeo da se moralne norme i običaji razlikuju od onih koje je susreo u Grčkoj. Zakoni i norme su se razlikovali od zemlje do zemlje kroz koje je putovao. Shodno tome treba se zapitati da li je moral izmišljena stvar ili stvar dogovora medju ljudima pošto ne postoji univerzalni niti ustaljen moral u svim zemljama i dijelovima svijeta. Relativizam medju kulturama, njegova promjenljivost i fleksibilnost mogu dovesti do etičkog relativizma, koji se ogleda u postojanju različitih moralnih normi u različitim kulturama, što samo po sebi može dovesti do etičkog relativizma, jer ne postoje apsolutna moralna pravila koja su po svojoj prirodi dokaziva i stalna, da na kraju može postati zabrinjavajuće da to vodi u etički nihilizam ili stanje bez ikakvih moralnih pravila gdje svak može raditi ono što mu je volja. Sofisti su bili mišljenja po kojem su sloboda, jednakost, odanost i pravednost subjektivno ljudski izmumi kojima svaka osoba daje svoje, privatno značenje. Tako sofistički relativizam može da polako odvede do skepticizma kako ništa nije trajno i kako moralne norme ne postoje.

Istorijski značaj sofistike

Kada je riječ o ocjeni sofistike čovjek ne može samo uzeti u obzir Platonov negativni sud, jer je Platonu bio cilj da ospori sofistiku ne uzimajući u obzir nijednu pozitivnu karakteristiku. Treba uzeti u obzir da je bilo različitih ljudi koji su se predstavljali ko sofisti, od onih moralno ozbiljnih i ideološki revolucionarnih, do onih koji su bili nevješti brbljivi. Sofisti su budili kritičko-ispitivački duh jer su tražeći oslonac svojim idejama trudili se da sve ispituju i ocjenjuju. Time što je sve mjerio i svemu davao vrijednost čiistim racionalnim mjerilima Protagora je postavio osnov za etiku, na taj način što je cejlokupnu oblast ljudskog života učinio predmetom metodičko-racionalnog ispitivanja. Doprinjeli su razvoju kritičkog, racionalnog i razboritog mišljenja.“Istorijski značaj sofista je takodje višestruk i nesporan : počev od uvodjenja individualnog, i posebno, kritičkog mišljenja u javni život polisa(...), pa sve do plodotvornog uticaja na posebne discipline duha kao što su umjetnost i istoriografija.“
Veliki značaj sofistike ogleda se takodje u tome što su sofisti uveli u filozofski život situaciju suprotstavljanja jednog filozofskog argumenta drugom, iz čega proističe javna rasprava bilo da je riječ o političkoj ili filozofskoj. Pored toga gore navedeno suprotsavljanje pruža krajnje efikasnu podlogu za sofističku podučavanje u retorici, a takodje, izmedju ostalog podučavanje retorike nije bilo samo element sofističkog pokreta, već j e činilo cjelokupnu intelektualnu sofističku djelatnost.
Iako je činjenica da postoje razne kritike sofista i sofističkog učenja, nepobitna činjenica jeste ta da je značaj sofista i njihovog učenja u svijetu filozofije od neprocjenjive vrijednosti, i da je filozofija njihovom pojavom dobila na kvalitetu i raznovrsnosti filozofske misli, samim tim što su se bavili širokim dijapazonom pitanja, počevši od vrline i znanja, relativnosti znanja, racionalističkog shvatanja religije, prirode i običajnosti, nihilizma i drugih pojmova.

BIBLIOGRAFIJA

1.Djurić,Miloš, Istorija Helenske etike,Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,Beograd 1990
2. Koplston, Frederik, Istorija filozofije, Grčka i Rim, BIGZ, Beograd, 1988
3. Jeger,Verner, Oblikovanje Grčkog čovjek, Paideia, Književna zajednica Novog Sada,1991
4. Savić, Cvetković, Cekić, Filozofija za IV razred gimnazije i srednjih stučnih škola, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 2001
5. Aristotel, Topika i sofistička opovrgavanja, Paideia, Beograd 2008
6. K.K.V. Tejlor, Od početka do Platona, Plato, Beograd 2007
7. http://bs.wikipedia.org/wiki/Hipija
8. http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120071141

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD