Georg Wilhelm Friedrich Hegel spada među najdublje, najsistematičnije i svakako najgenijalnije mislioce svih vremena. On predstavlja vrhunac najplodnijeg razdoblja u povijesti njemačke (i ne samo njemačke) filozofije, što traje oko pedesetak godina (otprilike od izlaska prvog izdanja Kantove Kritike čistog uma 1781. pa do Hegelove smrti 1831.). Glavni su predstavnici te epohalne povijesne misli klasične njemačke filozofije Kant, Fichte, Schelling i Hegel, a ta je misao ne samo aktualna i relevantna sve do naših dana, nego još uvijek stoji kao nezaobilazna osnova za razumijevanje naše suvremenosti, kao i za razrješenje bitnih problema naše sadašnjice. Hegel je stvaralac koji na najprimjereniji način je izrazio bit europskog duha modernog vremena (građanskog svijeta), pa je ujedno filozof koji je najdublje utjecao na revolucionarnu misao i djelo Karla Marxa.

ŽIVOT I DJELO

Hegel je rođen u Stuttgartu 1770. g., gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Otac mu je bio viši financijski službenik. Studij teologije i filozofije započinje u Tübingenu 1788., gdje se sprijateljuje s poznatim romantičkim pjesnikom Hölderlinom i pet godina mlađim Schellingom, filozofom koji je odigrao veliku ulogu u Hegelovu filozofskom razvoju (a poslije Hegelove smrti bio je oštar kritičar njegovih osnovnih stavova, naročito racionalizma i panlogizma, čime je ujedno u Brlinu izvršio zadatak, dobiven i od pruske vlasti, da suzbije tada veliki i „razoran“ utjecaj Hegelove filozofije). Kao tübingenski student zajedno s Hölderlinom i Schellingom gorljivi je pristalica francuske revolucije, a poslije završenih petogodišnjih studija vraća se kući u Stuttgart. Budući bez sredstava za život, Hegel postaje kućnim učiteljem najprije tri godine u Bernu, a zatim četiri godine u Frankfurtu na Majni. Kroz to vrijeme ozbiljno studira Kantove i Fichteove spise, kao i radove Schellinga, s kojim je stalno u filozofskoj prepisci. Ujedno u tom razdoblju piše i svoje prve spise. Tek 1801. dobiva Hegel Schellingovim posredovanje svoje prvo univerzitetsko mjesto privatnog docenta u Jeni, gdje je sa Schellingom izdavao časopis „Kritički žurnal za filozofiju“ i u njemu objavio nekoliko svojih prvih radova. U jenskom razdoblju (do 1806.) Hegel piše neke svoje poznate radove o logici, metafizici i prirodnom pravu, a uoči Napoleonove bitke kod Jene 1806. dovršava svoje čuveno i možda najznačajnije djelo Fenomenologija duha, koje objavljuje 1807. Uz pomoć svog dobrog prijatelja Niethammera. On mu je kao načelnik u bavarskom ministarstvu prosvjete osigurava mjesto direktora gimnazije u Nürnbergu, i na tom je mjestu Hegel ostao punih osam godina. U Nürnbergu je Hegel napisao i svoje glavno djelo Logiku, a tu se ujedno u svojoj 41. godini oženio kćerkom jednog baruna i s njom imao dva sina. Potom postaje Hegel profesorom na univerzitetu u Heidelbergu, gdje se ponovno nastavlja njegova univerzitetska karijera, i gdje vec postaje poznat kao značajan filozof, a slavan će postati po pozivu u Berlin, gdje je od svog čuvenog nastupnog predavanja 1818. ostao sve do svoje smrti od kolere 1831. Glavno djelo iz tog razdoblja bila je poznata i kontroverzna Hegelova Filozofija prava. Uz Enciklopediju napisanu većim dijelom još u Heidelbergu, a kasnije prerađivanu i dopunjavanu i još nekih manjih spisa, među kojima je navažniji Ratlika između Fichteova i Schellingova sistema filozofije, Fenomenologija duha, Logika, Filozofija prava i Filozofija povijesti jedina su djela koja je izdao sam Hegel. Sva ostala djela izdali su poslije njegove smrti njegovi učenici i slušači, kao što su: Estetika, Povijest filozofije, Filozofija religije i dr.

HEGELOVA FILOZOFIJA

Hegelova filozofija predstavlja toliko svestran, dubok i u sebi dosljedno logičan misaoni sistem da mu po toj sistemskoj sveobuhvatnosti i misaonoj konzekventnosti u povijesti filozofije nema gotovo ni prethodnika ni nasljednika. Stoga ne zovemo uzalud Hegela novovjekim Aristotelom. Hegelu je u svemu stalo do sistematičnosti upravo stoga što smatra da filozofija bez sistema ne može u sebi imati ničeg znanstveno-objektivnog i nužnog, da bi takvo nesistemtično, dakle i slučajno i subjektivno mišljenje bilo plod neobaveznosti, nosilo pečat prolaznosti, iskazivalo stanje stvari kakvo je u tom času za nas i naše mnijenje, a ne kakvo je za sebe i po sebi. Hegel znači filozofsku kulminaciju onog općeg kulturnog duha toga doba koji želi potpuno obuhvatiti i sasvim iznova stvaralački interpretirati sva područja prakse i teorije, cjelinu svijeta, njegove biti i njegove bogate i raznolike pojavnosti. „Nema“ – kaže Hegel – „zatvorena bit univerzuma u sebi sile koja može pružiti otpor smionosti spoznavanja, ona se mora rastvoriti pred njim, pokazati mu svoje dubine i dati ih na uživanje.“ I bez obzira na to što je za Hegela polaznom pozicijom uvijek bila ideja, opće, zakon, što je, dakle, njegov sistem klasičan primjer objektivnog idealizma, njegova je cjelokupna grandiozna filozofska zgrada izvanredno puna i bogata realnog, živog materijala, pa mu je filozofija često realnija i od mnogih „materijalističkih“ ili „realističkih“ koncepata.

IDEJA JE BIT SVEGA

Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome "da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost.Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija.

PANLOGIZAM

Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: "Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um" i " Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno." Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje.

DIJALEKTIKA

Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego "duša i pojam sadržaja": ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje.

Trojedinost teze, antiteze i sinteze

Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije.
• Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma;
• antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba;
• sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj - stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu.
U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem.
„Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku". (E. Bloch)
Ulogu sinteze u "shemi trojedinstva" objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). "Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu" (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina "ukinuti" slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi "Kako čitati Hegela":
„Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime "subjektivnog" karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt 'objavljenog' stvarnog". (A. Kojeve)
Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak tročlanog niza.

Dijalektika samopostavljanja bitka

Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo.
Samopostavljanje naime nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem.
Samopostajanje žive supstancije jest kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja.

Dijalektika-moć negativnog mišljenja

Marx kaže da je u Hegela proturječnost vrelo svekolike dijalektike.
"Hegelova dijalektika shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije." (E. Bloch)
H. Marcuse ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike. Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta moć duha jest subjekt - "duh je beskonačna subjektivnost Ideje".
Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan, slobodan historijski individuum.

ENCIKLOPEDIJSKI FILOZOFSKI SUSTAV

Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Istina je cjelina, a nije komad novca koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje, koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najvišem obliku aposolutnog duha.

LOGIKA

Hegelova logika nije više tzv. formalna logika aristotelovskog tipa u liku tzv. školske filozofije, nego dijalektička logika koja ima pretenzije da u „eteru čiste misli“ pojmovno izvede i to dijalektički, tj. historijsko-stupnjevito logički, jedno iz drugoga čitavu kategorijalnu „strukturu svijeta“ kako prirode, tako i duha. Stoga se Hegel na tu kategorijalnu strukturu izvedenu u logici stalno iznova poziva u čitavu svom obimnom djelu, a paradigmatički to dolazi do izražaja npr. u njegovoj povijesti filozofije, gdje se svakom značajnijem filozofu razvojno-dijalektički dodjeljuje po jedna kategorija kao središnje mjesto njegove filozofije

FILOZOFIJA PRIRODE

Filozofija prirode najslabije je mjesto čitave Hegelove misli idanak tradicionalnoj pretenziji metafizičke sveobuhvatnosti, iz vremena kad – poput antičke filozofije – filozofija preuzima ulogu još nerazvijene prirodne znanosti, pa se priroda nameće kao predmet filozofijskog domišljanja. Tako je Hegelova filozofija prirode od njegovih najranijih spisa ostala puka konstrukcija.

FILOZOFIJA DUHA

Filozofija duha dijeli se na subjektivni, objektivni i apsolutni duh.

Subjektivni duh

Subjektivni duh sačinjavaju antropologija, fenomenologija duha i psihologija, pri čemu se antropološki i psihološki problemi isprepleću, a fenomenologija duha kao dio subjektivnog duha vrlo je kratak sažetak bitnih momenata Fenomenologije duha. Svakako je čudno što je fenomenologija duha kao povijest ili znanost iskustva svijesti, koja kao takva daleko nadilazi čak i tretiranje svijesti na stanovištu spoznajne teorije, spala ovdje na rang jednog momenata subjektivnog duha, ali je očito da se to čini zapravo ipak na volju sistema. Onaj pak antropološko-psihološki pristup toj problematici želi prikazati jedinstvo tjelesnog i duševnog i njihovu unutrašnju nerazdvojivost, što je u skladu s Hegelovom dijalektičkom mišlju, za koju ne postoje ni dualizmi, ni samostalni entiteti, koji ne bi bili unutrašnje povezani na način uzajamnog prevladavanja. Tek na višem stupnju, na nivou tzv. zbiljske duše koja posve prožima svoje tijelo i vlada njime, postaje ona svijest koja zna sebe u razlici spram tijela, jer se s njom, tj. s pojmom svijesti nalazimo ujedno i na stanovištu samosvijesti. To je pak već prijelaz na stupnjeve fenomenologije duha: svijest, samosvijest i um. Time dolazimo i do pojma duha, čije je bitno obilježje spoznavanje. Duh se tako pojavljuje kao: teorijski, praktični i slobodni. Taj treći stupanj mora biti prijelaz na objektivni duh, i identičan je sa slobodnom voljom, koja je sama osnova i bitni problem filozofije objektivnog duha, što znači da je na djelu objektiviranje duha.

Objektivni duh

Osnova čitavog područja objektivnog duha za Hegela je sloboda ili slobodna volja. Zbiljska slobodna volja mišljena je ovdje kao jedinstvo teorijskog i praktičnog duha. Volja je pak slobodna inteligencija. Govoreći o ideji slobode naglašava Hegel kako su nesporazumi oko zbiljskog duha i slobode u povijesti imali goleme praktične posljedice, pa ukazuje na to da je ideja slobode kao takve proizvod novog doba, građanskog svijeta. „Čitavi dijelovi svijeta, Afrika i Orijent, nisu tu ideju nikada imali i još je nemaju; Grci i Rimljani, Platon i Aristotel, kao i stoici nisu je imali; oni su naprotiv znali samo da je čovjek zbiljski slobodan po rođenju, ili jačinom karaktera, pomoću obrazovanja, filozofije. Ta je ideja ušla u svijet s kršćanstvom, prema kojem individuum kao takav ima beskonačnu vrijednost...“ Utoliko se Hegelov misaoni napor kreće u pravcu onoga što će on nazvati „beskonačnom vrijednošću subjektiviteta“ i „pravom subjektivne volje“, što se onda potvrđuje kao okosnica modernog pojma humaniteta i najviši domet građaskog duha.

Apsolutni duh

Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju:
1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal,
2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i
3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe i poezije).
Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više „čisto traženje likovnog predstavljanja nego već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo borba i težnja prema njoj.“ Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma najadekvatnije se očituje u arhitekturi.Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu - upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici.

OBITELJ

Obitelj, prvi moment ili stupanj običajnosti (koju sačinjavaju samo roditelji i djeca, a ne porodica, u koju spadaju svi koji su po rodu srodnici, i tu je na djelu građansko-kapitalistički raspad stare rodovske zajednice ili zadruge) smatra Hegel „osnovnom ćelijom“ društva. Kako on sad pred sobom ima modernu, građanski oblikovanu i strukturiranu obitelj u nastajanju, ona je mišljena kao ćelija građanskog društva kako se ona politički-socijalno i ekonomski-pravno izgrađuje naročito poslije velike francuske revolucije.

GRAĐANSKO DRUŠTVO

Građansko društvo određuje Hegel kao sistem potreba. Već je ovo karakteristično za Hegelovo vienje same biti tog društva, jer je to upravo radikalno kritičko određenje, koje dalekosežno po svom smislu anticipira kasniju Marxovu kritiku građanskog društva. Sistem potreba za Hegela je samo eufemizam za one odnose što ih npr. Hobbes određuje svojim čuvenim, građanskom ustrojstvu bitno primjerenim, stavom: „Homo homini lupus.“ Jer, sistem potreba određuje najniži mogući nivo komuniciranja ljudi u jednom društvu bitno privatnih vlasnika, čiji se interesi u rezultanti sukobljavanja na planu općosti ispoljavaju u vidu ne slobode nego vanjske nužnosti. Utoliko je Hegel ujedno i radikalni kritičar građanskog društva, ali je pritom gajio iluziju da se bitna njegova proturječja daju razrješiti i prevladati na njegovim vlastitim pretpostavkama, tj. pukim „nadsvođenjem“ tih proturječja i cjeline samoga građanskog društva pomoću države!

DRŽAVA

Država je za Hegela sredstvo pomoću kojeg on želi razriješiti sva proturječja građanskog društva. Ona se shvaća ne samo kao najviši stupanj objektivnog duha, nego i kao dijalektičko-povijesna realizacija običajnosne ideje. To pak znači prije svega da su u ideji države sadržani, implicirani i bitno konstitutivni svi pređašnji momenti i stupnjevi, a prije svega pravo i moralitet. Za Hegela je nezamisliva država i njena politička aktivnost, koja se ne bi primarno temeljila na pravu i moralu, budući da je država primano mišljena kao garant slobode čovjeka-pojedinca, kao i cjeline društva, koje tu slobodu samim sobom ne može garantirati i realizirati. U tome je njezino filozofijsko i povijesno značenje, dok se političko-pravni aspektmanifestira u nastojanju da se država shvati kao instrument prevladavanja bitnih proturječnosti koje na društveno-političkom planu razdiru građansko društvo u njegovu temelju.

LITERATURA

1. G. W. F. Hegel – Fenomenologija duha – predgovor Milana Kangrge – Naprijed, Zagreb 1987.
2. Danko Grlić – Leksikon filozofa – Naprijed, Zagreb 1982.
3. Boris Kalin – Povijest filozofije – Školska knjiga, Zagreb 2004.
4. hr.wikipedia.org

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD