Zapadna kultura svoje temelje nalazi u antici, kao koljevci mišljenja, osnovnih pojmovnih određenja i zaćetaka svega onog ćime se u misaonom pogledu i današnji čovjek na neki način bavi. Od antike nas dijeli gotovo dva i pol tisućljeća, no čovjek današnjice bavi se sadržajno istom problematikom. Ne dijeli nas od antike samo vrijeme, već i niz raznorodnih metodoloških pristupa, koji su se mijenjali protokom vremena, a ponekad egzistirali i istovremeno.

U odnosu prema povijesti antičko je doba upravo takvo vrijeme, kada mitološki koncept prethodi jednoj slici svijeta kakvu i danas prihvać amo, ali u izvjesnom se periodu preklapaju. Postojanje povijesne svijesti smatramo suštinom svakog odnosa prema prošlosti – što ujedno znači i prema sadašnjosti, jer svako dosegnuto znanje ima svoj značaj u određenom povijesnom trenutku; također povijesno nas opredjeljuje i u osmišljavanju naše budućnosti. U takvom je kontekstu sadržana sva bit povijesnog shvaćanja. Stoga nas, zbog nas samih, antičko poimanje povijesti i danas nužno zanima.
Antičko shva ćanje povijesti karakterizirano je dvijema osnovnim, već spomenutim, koncepcijama.
Takozvana znanstvena povijest nastala je, a i danas se gradi, na prikupljanju činjenica, a i kronološkim bilježenjem događaja podvrgnuta je neprekidnoj analitičkoj prosudbi bliže i dalje prošlosti i u funkciji je suvremenog shvaćanja svijeta. Njezini počeci zadiru u antičko doba i vezani su uz prvu pojavu filozofa prirode, a nastala je kao odraz potrebe i antič kog čovjeka da si bolje objasni svoju sudbinu od onoga što je do tada mogao. A to do tada bila je jedna čvrsta, hermetič ka struktura mitskih likova i događaja, koji su za svoje vrijeme ne samo dostatno već izuzetno vrijednim modelima objašnjavali moguć i prihvatljiv svjetonazor na različitim razinama, moralnim, ideološkim, kulturološkim, političkim, sociološkim, obič ajno-praktičkim i teorijskim zahvačanjem, koje je iz takve moguće povijesti crpilo uputu za svakodnevnicu, olakšavalo i osmišljavalo život. Mi to nebismo danas znali da nije bilo Hesioda, koji je svoj život posvetio upravo povijesnom božanskom principu, kao uputi za čovjeka.

2. O HESIODU

Hesiod (Heziod), grčki pjesnik seljačkog podrijetla, iz Beotije, živio oko 700. g. pr.n.e. Prvi je po imenu poznati rapsod i tvorac didaktičkog (pretežno bratu upučenog) i genealoškog (o postanku svijeta i porijeklu bogova) epa. Na prvu vrstu odnosi se njegov ep "Poslovi i dani", u kojem, kroz 828 heksametra iznosi pohvalu radu, moralne pouke, savjete za gospodarstvo pa i radni kalendar, a također i mit o Pandori, te mit o pet svijetskih doba.Postanak bogova, mitološku predaju o bogovima, Hesiod svodi u određeni cjelovit sustav. Ovaj ep imao je značajnog utjecaja na kasniju religiozno-filozofsku tradiciju u grčkom svijetu. Antika je Hesiodu pripisala i još neka manja djela. No značaj njegova djela koji se odnosi na činjenicu da su Hesiod i Homer među Helenima prvi stvorili priče o postanku bogova, bogovima dali imena, objasnili božanske počasti i vještine i opisali njihove likove, čini Hesioda najznačajnijim književnim stvaraocem antike.
Hesiodov ep koji se odnosi na bogove ostaje ne samo dragocijen izvor za povijesničare prvih koraka europske civilizacije, već i danas čini okosnicu sadržaja obrazovanog društva. Upravo s Hesiodom počinje prijelaz od epa k lirskoj poeziji. Hesiod, za razliku od Homera, predstavnik je društveno-realističke škole. O obojici ovih pjesnika (jedva) znamo pouzdano tek da su postojali; prenosi se glas o njihovom suparništvu. Pa iako je Hesiod bio na izvjestan način kritiziran od Heraklita od istog autora potjeće i dokaz da je Hesiod mnogo znao. Uz neizvjesne biografske podatke za Hesioda se spominje u jednoj varijanti da je umro u dubokoj starosti, a u drugoj da je mučki ubijen. Ako je živio mukotrpno i u nepravdi, kako se smatra, onda je još jasnija snaga njegove mitološke postulacije, koja je obespravljenima i poniženima obećavala razriješenje. Hesiod, zapravo i sam smatra (kao i Ksenofan) da je postojao postupni razvoj ljudskih pronalazaka: bogovi nisu od početka davali sve smrtnicima, nego oni s vremenom pronalaze sve bolje. On svoja razmatranja izvodi iz prapoč etaka, od samog Kaosa, preko svih najznačajnijih segmenata ljudskog postojanja. Uvijek s poukom, kroz objašnjenje pojmova kojih objašnjenje dovodi do znanja i unutar osmišljenog sustava. Tako "Teogonija" nije izvorište već krajnji produkt procesa sustavne racionalizacije, kojim se povezuju različiti tipovi pripovijesti, antropomorfni bogovi, strašna čudovišta, prirodne sile i one o kojima danas mislimo kao o "apstrakcijama" – sve to bio je dio usmene pjesničke predaje koju je nasljedio Hesiod.
Hesiodove pjesme č ine najraniju grčku književnost. Ta književnost je izravno temelj za proućavanje antičkih mitova i suštinski zahvaća u antičko poimanje povijesti.
Hesiod se svojim epom iskazao kao organizator i selektor ogromne tradicionalne građe. Uspomenu na njega duboko su poštovali u raznim mjestima Grčke, podizali su mu spomenike i u njegovu čast pisali antologijske pjesme. Slavimo ga i mi danas, spominjući se njegovih ljudskih i umjetničkih vrijednosti.

3. MITSKA SLIKA SVIJETA I POVIJESTI

Pretpostavljeni cilj Hesiodove "Teogonije" jest da nam ispriča kako su nastali Zemlja, Nebo i more te da su se iz njih izrodili bogovi, "davatelji dobrih stvari", zatim kako su se bogovi međusobno podijelili i tko se sve nastanio na Olimpu, njihovom obitavalištu.
Ovaj mit započinje s prvobitnom personifikacijom prirode. Iz prvobitnog Kaosa stvoreni su nebo (lat. Uran), a ono je iz Zemlje (Gee) izrodilo Hekatoncheire (lat. Centimane – storuke s pedeset glava), zatim Kyklope i posebice Titane. Prvobitno razdvajanje Neba od Zemlje izvršio je najstariji Titan Kron i time započinje prva smjena bogova.
Kron je sa svojom sestrom Titankom Reom imao šestero djece, od kojih je tek najmlađi, Zeus (lat. Jupiter), doveo do ponovne smjene vlasti među bogovima. Kronos je svoje kćeri Heru, Demetru i Hestiju te sinove Hada i Posejdona progutao, ali ih je Zeus izbavio i uz pomoć nekih Titana, a naročito mlađeg Prometeja, konačno smaknuo Kronosa i nastanio se sa svojom svitom na Olimpu. Zeusov pokušaj da spriječi rađanje potomaka (a koji bi ga mogli ugroziti) također je propao: iako je progutao svoju prvu ženu Metidu, iz svoje glave rodio je njihovu zajedničku kćerku, božicu-ratnicu Atenu. Nakon toga sa Zeusom mnoge božice i obične žene imaju djecu, od kojih su neka bila bogovi, a neka smrtnici tj. smrtni junaci.
Počevši od porijekla Zemlje i bogova, po Hesiodu je objašnjen nastanak sadašnje svjetske vladavine. Okosnicu te povijesti čine mitovi o Titanima i mlađim bogovima, o porazu Krona i o tome kako je Zeus sa Olimpa zavladao svijetom.

U nastavku, kroz Titana Prometeja razvija se sudbina čovjeka: usprkos Zeusu, u početcima svijeta omogučio je ljudima neke temeljne uvijete civiliziranog života, uz uvijet da sami sebi žele pomoći i da to mogu – stoga im je podario nadu i ulio snagu.
Prometej je dva puta ukrao vatru s Olimpa i donosio je ljudima – čovjek je njome ovladao, postao manje zavisan od prirode, naučio taliti kovinu i izrađivati alate, kuhati i peći, zaista je čovjek rođen. Mitski Zeus osvetio se i Prometeju i čovjeku – poslao mu je (prvu) ženu Pandoru, božanski poklon i prokletsvo ujedno. Prometej je dočekao da čovjek za kojeg se toliko zalagao njega oslobodi muka, no čovjeku su muke ostale, iako nešto umanjene kroz osjećaj zadovoljavajućih objašnjenja koja umanjuju nevolju, čineći je razumljivom. U toj su funkciji svi mitološki likovi npr. Hore – Dike (pravednost) i Moire (boginje godišnjih doba), ili Himera, po Hesiodu - zamišljaj uma koji vidi lavlju glavu na tijelu koze, pogotovo to je slučaj sa Muzama, koje su boginje posebnog ranga - živjele su na Olimpu i razveseljavale su bogove, bile su zaštitnice pjevača i pjesnika, a zatim umjetnosti i nauke. Ili: Hesiod se značajno bavi s boginjom Atenom, time se nadovezuje na temu o tome što pojedini bog iz mitologije predstavlja Ona je neprijatelj surovosti i divljine pa joj je moguće samo smisleno boriti se; njena majka je Metida (Metis = razboritost i savjet). Jedino je još Zeus imao naziv Metiet, u značenju savjetnik, sve što je pametno i smišljeno. Zeus i Atena su čuvari našeg građanskog života i jasno je da zakoni vežu državu s bogovima. Dobar je primjer još i Ate – u smislu obmane, ludila, moralne sljepoće ili Eros (lat. Amor) jedan od najstarijih bogova. Poseban je primjer i također se posve uklapa mitološki prikaz pet ljudskih rasa.
Prvu, zlatnu, vladarsku, stvorili su Titani u doba Kronove vladavine: ti su ljudi živjeli u udobnosti i miru, bez muka, bolesti i starosti, a po smrti preobrazili bi se, kao u snu, u dobrohotne duhove Daimone, koji nastavljaju živjeti na zemlji, suzbijajuć i zlo, štiteć i ljude i razdajući obilje. Drugu, srebrnu rasu pomagaća, stvorenu od bogova, zbog neposluha preselio je Zeusu "pod zemljom blažene" duhove. Posljednje tri rase oblikovao je sam Zeus: treća ili brončana bila je ratnič ka i međusobno destruktivna, stoga je neopjevana stigla u podzemni hladni Had. Četvrta, bila je rasa velikih junaka ili polubogova (Trojanskih i Tebanskih boraca), od kojih su mnogi, kao besmrtni, prebačeni na Otok blaženih, na kraju svijeta pod vladavinu Krona. Njihovo potomstvo mitologija prati od osnivača do Helena – koji je osnovao rasu Helena tj. Grka. Peta je željezna rasa sadašnjih ljudi, zemljoradnika i ostalih radnika, kojoj je dosuđeno da se, uz tek poneko dobro, nikad ne odmara od rada, da živi za muku, žalost i smrt, tj. da išćezne. Ne ćudi, dakle, što Hesiod, prepoznavši se u petoj rasi, žali što se nije rodio ranije ili kasnije.
Mnoge kolateralne sudbine mitoloških mitova, odvojene ili bogato isprepletene, dosljedno su na tragu istovrsnih poruka.

4. ULOGA MITSKOG SHVAĆANJA POVIJESTI

4.1. PORIJEKLO I KARAKTERISTIKE ANTIČKIH MITOVA

Izvorni grčki mitovi po Hesiodu nisu novina. Sličnosti nalazimo u mitovima Zapadne Azije i Mezopotamije još prije 1000 g. n.e. Ono što je svojstveno grčkim mitovima jest sustavna složenost, koja je sjedinjena i pruža razumljivo tumaćenje svjetskog poretka; u njemu su uvijek dva aktivna pokretač a – neprestana borba i rađanje. Primjeri tog procesa su, recimo, prvenstveno mnogobrojni i različiti potomci Zemlje, velike plodne majke. Ona je rodila Zvijezdano nebo, ali i različita č udovišta. Zatim, čak i Uranovi odrezani spolni organi, bačeni u more, stvaraju pjenu iz koje se ra đa Afrodita (koja kasnije rađa Erosa). U tom periodu stvaranja na djelu su aktivne sile kao Dan i Noć, koji su očigledni opoziti. Historijska svijest je bit svakog odnosa prema prošlosti (a to ujedno znači prema sadašnjosti) jer svako saopćeno znanje ima svoju ulogu u određenom kulturnom području. Ako bi smo ostali bez znanja povijesti tj. povijesne svijesti i spoznaje, tada bismo i svoju sadašnjost sveli sadržajno na minimum. Nitko ne može negirati da svaki čovjek ima svoje podrijetlo. To podrijetlo je izraz jednog toka i trajanja, izvor i bit. U spoznaji podrijetla mi se identificiramo, ali ujedno postajemo svijesni i daljnjeg razvoja svojih moguć nosti. Povijesna svijest pridonosi osmišljavanju naše sadašnjosti, da u odnosu prema sebi i prema drugima znamo što smo sada a zatim da znamo što trebamo biti. Tako imamo cijelinu prošlosti i sadašnjosti u cilju prema budućnosti.
Europsko se društvo kontinuirano obraća antičkim djelima, tražeći u njima razrješenja svojih vlastith osjećaja i misli.
Niti u srednjem vijeku nisu iz života i umjetnosti isčezli antički sižei, a pogotovo ne u epohi Preporoda društvo je otkrivalo da u antičkoj filozofiji ima gotove izraze za nove ideale i da je nepotrebno tražiti nove puteve, već je dovoljno vratiti se izgubljenoj klasič noj civilizaciji. Takozvana dohomerovska književnost imala je, ćini se isključivo religiozan karakter, a po sadržaju bile su to himne Muzama i bogovima uz kasnije uvođenje opjevanja i povijesnih junaka. Uz nekolicinu zabilježenih pjevač a ističe se Orfej s kojim stari Grci sjedinjuju mistična učenja o besmrtnosti duše i razne tradicije kozmogonije i teogonije; on je spadao u tzv. Trakijsku školu. O starim Grcima do naseljavanju u Tesaliju (i o samom naseljavanju) malo je podataka. O tamošnjem životu u okružju prekrasne prirode, već znamo mnogo: tu je stasao narod blisko s tom prirodom vezan, praktičan, hrabar i umjeren, s jasnim umom, razvijenih raznih vrijednih sklonosti, visoke kulture, plemenite jednostavnosti, u poštovanju i prema duhu i prema tijelu, sklon razgovoru, filozofiji, u težnji k općim pogledima na svijet. Stoga je prirodan i razumnjiv kasniji interes za antički svijet.

4.2. UZROCI ANTIČKIH MITOVA

Posredni i naročito neposredni uzroci su antičkih mitova viševrsni, po različitim autorima: neki će shvatiti da je mitološki predložak nastao iz neznanja, ili iz straha od prirodnih sila, pred kojima je čovjek bespomoćan, a svijestan da su mu nužno potrebne, već i za zadovoljenje najosnovnijih potreba (prehrana, stanovanje, zdravlje, sigurnost). Te su sile ponekad sklone čovjeku, ali u mnogočemu po njega su i destruktivne. Da bi kod njih ishodio što češć u naklonost razumnjivo je da ih antički čovjek (kao i mnogi prije njega) personificira, kako bi im se mogao obraćati sa svojim molbama i potrebama.
U paleti mogućnosti neki će autori dokazivati da su i stari Grci kao i kulture prije njih (i na koje se oni nastavljaju) imali i izravne veze i raznoliku komunikaciju s takvim naprednim oblicima života koje su mogli smatrati božanstvima.

4.3. POSLJEDICE ANTIČKIH MITOVA

Izravne posljedice mitskog tumaćenja svijeta pa i njegove povijesti dvojake su: kod ljudi se događala nešto jasnija slika prirode, svijeta i sebe u tom svijetu, a u skladu s tim i osjećaj mira i sigurnosti koji proizlazi iz nekog strukturiranog shvaćaja (kao znanja). U konačnici, neposredna posljedica mitološkog poimanja svijetske povijesti proizvela je postojanje autoriteta, kojem se oduvijek teži, kojeg treba poštovati i koji omogučuje koherentnost unutar državne zajednice tj. polisa.
To je postalo vidljivo ponajprije na razini običaja, posebice svetkovina, koje su u staroj Grčkoj poprimile razinu državnih blagdana, kao neposredan izraz državne vjere.

4.4. STIL I NAČIN PRENOŠENJA ANTIČKIH MITOVA

Prikazi i poruke antičkih mitova, pa i u iznimno značajnoj mjeri, doprle su, kroz sva minula stoljeća, i do naših dana; kroz arhitekturu, skulpturu, književnost, zapravo kroz sve oblike umjetnosti. Gotovo da i nema božanstva ili mitskog lika koji nije barem na neki način ovjekovječen djelom umjetnika, a često se radi o radovima neprocijenjive umjetničke vrijednosti, bilo po svojoj monumentalnosti (razni hramovi, svetilišta i sl.) bilo po kvaliteti izrade. Također, gotovo da i nema značajnijeg umjetnika koji nije svojim nadahnućem dodirnuo i neku antičku temu. Ova je tematika mnogo puta filmovana, izvođena u kazalištu, posvećena su joj tolika muzička djela i u tako različitim izvedbama; kroz likovno stvaralaštvo posebice je sačuvana od zaborava. To sigurno nije slučajno da najraznorodniji umjetni čki pravci uvijek iznova nalaze nadahnuće u nekom od mitova, poznatijih ili manje poznatih, ali uvijek u izvornoj povezanosti sa svevremenim. Također mnoga umjetnička djela za koja pouzdano, pa i sasvim detaljno znamo da su postojala, djelomično ili posve zauvijek su izgubljena, no i ono što je ostalo sačuvano, a još se novog pronalazi, pokriva mitsku tematiku tolikom snagom da, istinski predstavlja, pa i mnogo više od nemitološke, pravu živu povijest, koja govori za nas.

5. KOMPARACIJA HESIODOVOG MITSKOG PREMA POVIJESNOM KONCEPTU U ANTICI

Mitski koncept povijesti kojeg upravo prezentira Hesiod i suvremeni znanstveno-povijesni koncept u krajnjoj su suprotnosti: sve što govore mitovi, od pojave prvih filozofa prirode pa nadalje, smatra se nerelevantim. Filozofija, kao ljubav prema mudrosti, kao traženje rješenja i životnih istina, nastala je kao reakcija na mitologiju. Filozofi stare Grčke smatraju sebe onima koji teže ka znanju i mudrosti, stoga odbacuju mitove, koje smatraju neadekvatnim u pružanju odgovora za kojima tragaju. Mitska kazivanja označena su kao tradicijska tekovina, koju se može čak i štovati, pa i održavati, ali nije više adekvatna kao svjetonazor koji odražava zbilju: žuđeni odgovori ne traže se više na transcendentnoj razini onostranog Olimpa, već na realnoj Zemlji.

ZAKLJUČAK

Svaka epoha ima svoju vezu s prošlošću i budučnošću, pa tako i antička. No, antič ki je čovjek težio ostvarenju mnogih od onih ideala – istina, sloboda, jednakost – koji su postali neodvojivi elementi ljudskog duha. Ovjekovjećio je one životne konflikte i vječno kretanje ljudskog srca i uma, kroz još nesavladivu koliziju osobnog, porodičnog i društvenog života, a koji počivaju na bogatim izvorima za razumjevanje najdubljih osnova ljudskog duha. Mnogi su antički junaci za nas postali već poznati simboli, sinonimi tipićnih pojava u našim životima. Može se reći da razumjevanje mnogih suvremenih filozofskih i umjetničkih ideja nije niti zamislivo bez poznavanja antičkoj i/ili mitološkog, jer se sva nova kultura zasniva na onoj staroj. Interes za antički svijet, neprekidno do danas, služi kao najbolji dokaz žive veze između početnog perioda europske civilizacije i novog doba.
Osobno smatram da sukob mitskog povijesnog koncepta i onog koncepta koji supsumira suvremeno shvaćanje povijesti i nije tako radikalan. Što većim koracima kreće znanost sve je lakše zamisliti da mitska tematika nije samo pojava kao sustav prič a u nekom vremenu (konačno obitelj na Olimpu sasvim je slič na obitelji čovjeka), već i moguća prapovijest ljudskog roda, pa možda mi danas, toliko nakon antič kog mitskog povijesnog koncepta, možda možemo suprostavljene antič ke koncepte povijesti bitno približiti. Sama ta mogučnost unazad tom konceptu daje dignitet, koji je, civilizacijskim trendom, vremenom, izgubio, a svakako ostaje njegova vrijednost za vrijeme u kojem je funkcionalno nastajao i postojao.
I do Hesiodove "Teogonije", a pogotovo nakon nje, mitološko kazivanje predočeno je kao povijest čovjekovog neprestanog propadanja. Uz stalnu težnju da ljudsku muku učini razumljivom, antič ki je čovjek dobio za sebe važna objašnjenja putem svojevrsnog pomirenja suprotnosti, za što je utvrđeno da je opća funkcija nastajanja mitova – tj. da objašnjavaju. "Poslovi i dani" još su zorniji prikaz toga posebice kroz analitički odnos pet ljudskih rasa, s iznimkom grčkih junaka kod Troje i Tebe; u "Katalogu žena" ti su junaci pribrojeni u četvrtu rasu, a sebe Hesiod, dakako, smješta u petu, žaleći nad tim.

LITERATURA

1. Opća Enciklopedija (1977) Tom 3; Heziod. J.L.Z., Zagreb
2. Bošnjak, Branko (1993.) Povijest filozofije I. NZMH, Zagreb
3. Cavendish, Richard et al. (1988.) Mitologija - ilustrirana enciklopedija. Mladinska knjiga, Ljubljana
4. Kohan, P.S. (1959.) Istorija stare grčke književnosti. Veselin Masleša, Sarajevo
5. Platon (1985.) Odbrana Sokratova, Kriton, Fedon. BIGZ, Beograd
6. Šešelj, Zlatko et al. (1988.) Priče o grčkim bogovima. Naprijed, Zagreb
7. Vilson, Dž. A. et al. (1967.) Od filozofije do mita. Minerva, Beograd
8. Zamarovski, Vojtech (1973.) Junaci antičkih mitova. ŠK, Zagreb
9. Žešelj, Mirko (1972.) Najljepši klasični mitovi. GZH, Zagreb

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD