ANTICKO POIMANJE COVJEKA | SEMINARSKI RAD IZ FILOZOFIJE

OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ FILOZOFIJE

Još...

ANTIČKO POIMANJE ČOVJEKA

PRVA TUMAČENJA ČOVJEKA O NJEGOVOM POSTANKU

Prva tumačenja čovjeka o njegovom postanku i postanku svijeta bila su u obliku mitova, a ne kritičkog mišljenja usmjerena prema spoznaji i kada se javlja filozofija, ona se ne razvija iz mita, nego protiv mita, kao nastojanje dosljedna mišljenja da racionalno pronikne tajne svijeta i života.
Misao o društvu je mnogo starija od vremena konstituisanja sociologije kao nauke. Razmišljanja o društvu raznih mislilaca i filozofa, pokazuju da geneza misli o društvu bilježi raspon od više hiljada godina. Različite ideje o tome kakvo treba da bude društvo, ili analize duštvenih sistema, bile su inspirativne i kada su kritički prevazilažene. Sociologija nije slučajan pronalazak jednog čovjeka, niti prolazan proizvod jednog vijeka.
Povijest je proces čovjekova postajanja (oblikovanja, obrazovanja) je proces proizvodnje života (proizvodnje materijalnih i duhovnih dobara) i obnavljanja života. U procesu proizvodnje čovjek mijenja prirodu, on proizvodi prirodu kao očovječenu prirodu i samoga sebe kao čovjeka.
Bit povijesti (bit povijesnoga) stvaralačka je djelatnost čovjeka kojom on mijenja svoj svijet i sebe sama, odnosno prevladava razinu prirode i prirodnoga događanja (razinu nužde uzročno-posljedičnih veza i slučaja) te djeluje kao slobodno stvaralačko biće.
Smisao je ljudske povijesti uspostavljanje carstva slobode, društva u kojem će čovjek biti čovjek čovjeku (homo homini homo).
Aristotel nas u svoje promišljanje o politici uvodi sa dvije temeljne odredbe. U prvoj odredbi izdvaja čovjeka i razlikuje ga od drugih živih bića, a u drugoj određuje čovjekovo ispunjenje njegove prirode ili biti.
Prva odredba glasi: ''…čovjek je jedino živo biće koje ima um i govor…'' pri čemu moramo obratiti pažnju na grčku riječ ''logos'' koju moramo prevesti kao ''um'' i ''govor''. Um i govor uzdiže čovjeka iznad životinja i zbog njih čovjek je po naravi društven. Činjenica da čovjek ima logos ukazuje na njegovu osebujnu prirodu koju karakterizira um što se očituje u polisu gdje se odjeljuje pravednost od nepravednosti, a da do toga dođe članovi te zajednice moraju međusobno djelovati, što pak nije moguće bez uzajamne komunikacije. Tako je logos kao govor glasno očitovanje umske prirode čovjeka što se ostvaruje u zajednici, govor je zapravo rezultat čovjekove društvenosti.
Druga odredba glasi:''…da je čovjek po naravi društvena životinja…'', ovdje moramo obratiti pažnju da se pod ovo ''društvena'' podrazumijeva da je čovjek društvena, građanska, državna ili politička životinja.
“Dakle, Aristotel proučava čovjekove stvarne individualne i kolektivne postupke, njegovo mjesto i snagu, njegove forme i oblike moći, njegovu bit i suštinu. Zato neki sociolozi i smatraju da se pravo biće čovjeka može shvatiti ako se polazi od grupe, a ne jedinke, u čemu se ogleda sociološko promatranje, razumiju društveni process, razumije sama svrha i bit društva, razumije smisao institucionalizacije i organizacije.”(2000:16)
Idealno bi bilo da jedan čovjek u pogledu izvrsnosti toliko prevazilazi sve druge građane i pojedinačno i skupa, da se nameće kao prirodan monarh i vladar. Ali pošto se savršen čovjek ne pojavljuje tako lako, od monarhije je bolja aristokracija tj. vladavina množine dobrih ljudi.
Aristotel svojim tumačenjem da je čovjek političko biće sintetizira dotadašnja shvaćanja i ističe sklonost čovjeka da živi u zajednici. To znači korak dalje u odnosu na Platonovo individualno zasnivanje etike, jer je tada politička zajednica moralno kohezivna. Dakle, najviši izraz čovjekove prirodne društvenosti je politička zajednica konstituirana kao polis.

ČOVJEK JE BIĆE KOJE ŽUDI ZA ZNANJEM

Čovjek je razumsko biće te je njegova priroda takva da ga neprestano usmjerava k otkrivanju "novoga". Dakle, čovjek je po svojoj prirodi znatiželjan i želi poznavati sebe i stvarnost koja ga okružuje.
Osim razumskog, tu je osjetilno područje. Može se reći da je čovjek takvo biće koje želi i nastoji upoznati ponajprije sebe, druge - tj. svijet oko sebe i onaj uzrok koji je stvorio sve što se nalazi u čovjekovu vidokrugu i izvan njega. Promatrajući vlastiti odraz u zrcalu svatko će najprije uočiti ono što mu se sviđa ili ne sviđa kod njega samoga. Što ne može vidjeti ili osjetiti, čovjek o tome razmišlja i stvara predodžbe. Ali, predodžba ne daje istinito znanje - istinitu spoznaju o nečemu.
Čovjek je najraznolikije biće od svih živih bića, jer posjeduje:
- sposobnost umnog (intelektualnog) znanja i
- znanja koje dolazi preko osjetila
Upravo taj drugi izvor jest izvor ljudskih želja, čežnja i nastojanja. Čovjek je biće koje želi znati, a izvor njegove želje za znanjem jest srce. Želja za znanjem prerasta u žudnju za znanjem u onome trenutku kad čovjek spozna da je znanje moć.
Čovjek je po prirodi sklon žudnji ili čežnji. Čovjek žudi za znanjem. Znanje je skup utemeljenih spoznaja, a spoznaja je djelatnost uma kojom um ili intelekt stječe znanje. Spoznaja je takva djelatnost koja pred sobom ima postavljeni cilj - doći do istine.
Sigurna spoznaja o nečemu naziva se znanjem. Budući da je čovjek i emocionalno biće, izvor znanja može biti i ljudsko srce, jer čovjek uči ono što voli.
Stari grčki mislioci (primjerice Sokrat) znanje su tumačili kao vrlinu koja se stječe odgojem. Čovjek se ne rađa sa znanjem, on znanje uči i usvaja tijekom čitavoga svojeg životnog vijeka.

PO ČEMU JE ČOVJEK DOISTA ČOVJEK?

grč. antropos - čovjek, - biće koje motri gore;
lat. homo, čovjek zemljanin – riječ homo izvedena je iz riječi humus – zemlja
Gledajući porijeklo grčke (antropos) i latinske (homo) riječi čovjek može se reći da je čovjek biće zemlje, iz zemlje, ali teži gore.
Humanističke nauke proučavaju čovjeka s obzirom na prošlost (povijest), proučavaju njegovo doživljavanje onoga što čuje (glazbena umjetnost), što vidi (likovna umjetnost), proučavaju njegov jezik, duševni život, ali i njegovo ponašanje – moral i tajnovitost njegovog porijekla i cilja - religijski život. Ove nauke uz filozofiju, proučavaju čovjeka po njegovoj bitnosti ili onome što ga vrsno, tj. specifično obilježava u odnosu prema ostalim živim bićima. One se bave cjelinom čovjeka, onim što on osjeća i onim što bi on htio biti. Bave se bićem koje motri gore – antroposom i koje je svjesno da je od zemlje ali i da nije sama zemlja (humus).
Prirodne znanosti, za razliku od humanističkih, ne proučavaju čovjeka kao cjelinu, nego samo neki njegov dio. Primjerice, hemičar će se pozabaviti hemijskim sastavom čovjekove krvi, a biolog građom skeleta ili sl. Oni se ne pitaju po čemu je čovjek upravo čovjek, a ne životinja. One se bave njegovim dijelovima i fizičkim i hemijskim sastavom njegova tijela. Bave se njegovom "zemljom" ("sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti").
Mogu li prirodne znanosti (medicina, hemija, biologija, fizika...) dati odgovor na pitanje što je bit čovjeka, što je zapravo čovjek? Ne mogu dati odgovor na pitanje o ljudskoj biti (naravi), to je zadaća filozofske antropologije - znanosti koja se bavi čovjekom, njegovom biti (naravi) na način da o njoj promišlja i njegovim položajem u odnosu prema čitavom svemiru (grč. kozmos). I zato je "čovjek oduvijek bio predmet filozofiranja ".
Teško je odgovoriti na pitanje što je čovjek, jer on sebe, snagom svoje naravi koju obilježava sloboda, neprestano nadilazi (transcendira). U čovjeku ima nešto što je iznad tjelesnih prirodnih zakona.
Čovjek se nigdje ne udomljuje. On je putnik, tragatelj, mogućnost koja se trajno mora pronalaziti. On o svom bitku treba slobodno odlučivati. Sve to ipak ne znači da mora uvijek iz početka. On je impregniran prošlošću, poviješću, predajom (tradicijom). Tko smo mi otkriva nam povijest naših predaka – kao da se gledamo u zrcalu. Ta nam baština otkriva i obrise naše budućnosti.
Od antike nas dijeli gotovo dvije i po hiljade godina, no čovjek današnjice bavi se sadržajno istom problematikom. Ne dijeli nas od antike samo vrijeme, već i niz raznorodnih metodoloških pristupa, koji su se mijenjali protokom vremena, a ponekad egzistirali i istovremeno.
U odnosu prema povijesti antičko je doba upravo takvo vrijeme, kada mitološki koncept prethodi jednoj slici svijeta kakvu i danas prihvaćamo, ali u izvjesnom se periodu preklapaju.
Niko ne može negirati da svaki čovjek ima svoje porijeklo. To porijeklo je izraz jednog toka i trajanja, izvor i bit. U spoznaji porijekla mi se identificiramo, ali ujedno postajemo svjesni i daljnjeg razvoja svojih mogućnosti. Povijesna svijest pridonosi osmišljavanju naše sadašnjosti, da u odnosu prema sebi i prema drugima znamo što smo sada a zatim da znamo što trebamo biti. Tako imamo cijelinu prošlosti i sadašnjosti u cilju prema budućnosti.
Filozofska mudrost, međutim, nije bila dostatna da objasni čovjeka, da shvati pravdu izvan konteksta da je ona korist jačega, što je primjenjeno u društvenom životu čovjeka značilo zadržavati društveno uređenje (sistem društvenih donosa) istim načinom kako se to činilo i u svijetu materije - silom, podređivanjem i nepravdom.
“ S filozofijom, kao oblikom ljudske svijesti, čovjek sam biva opsjednut pregalaštvom u otkrivanju tajni i smisla s ne samo vlastitog života, nego i svijeta uopće.”(2007:17)
Srednjevjekovni pogled na svijet izrastao je iz kršćanskog pokušaja prevladavanja ovozemaljskih pojedinačnih nedaća u smisao univerzalnog postojanja Boga koji će svojom providnošću osmisliti svaku žrtvu.
“Antički svijet je razapet na velikom povijesnom rasponu, između polisa i kozmopolisa, domovine i svijeta. Cjelokupno njegovo iskustvo, opredjeljenje, potreba i nada zahvaćeni su u ovoj nužnoj i utemeljenoj antinomiji. Iz malog, čudesno sabijenog i čvrsto zagrađenog polisa, po ritmu događaja, izrasta grandiozna ekumena, iz kvalitetne strasti, borbe i duha jednog malog naroda – sudbinski tok zajedništva u smrti i logosu.” (1970:49)

ZAKLJUČAK

Antički čovjek je ovjekovječio one životne konflikte i vječno kretanje ljudskog srca i uma, kroz još nesavladivu koliziju ličnog, porodičnog i društvenog života, a koji počivaju na bogatim izvorima za razumjevanje najdubljih osnova ljudskog duha.
Mnogi su antički junaci za nas postali već poznati simboli, sinonimi tipičnih pojava u našim životima. Može se reći da razumjevanje mnogih suvremenih filozofskih i umjetničkih ideja nije niti zamislivo bez poznavanja antičkoj i/ili mitološkog, jer se sva nova kultura zasniva na onoj staroj.
Interes za antički svijet, neprekidno do danas, služi kao najbolji dokaz žive veze između početnog perioda europske civilizacije i novog doba.
Antički je čovjek dobio za sebe važna objašnjenja putem svojevrsnog pomirenja suprotnosti, za što je utvrđeno da je opća funkcija nastajanja mitova – tj. da objašnjavaju.

LITERATURA

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi