| OSTALI
SEMINARSKI RADOVI IZ FILOZOFIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Počeci metafizičke filozofije
(Uddalaka,Yajnavalkya, Heraclitus, Parmenides)
Počeci metafizičke tradicije svakako su se u različita vremenska razdoblja
odvijala na različitim stranama svijeta. Kao što je u naslovu moga seminarskog
rada pomenuto unutar samih početaka metafizičke filozofije govorit ćemo
s jedne strane o indijskim misliocima koji su na svoj način davali odgovor
na pitanje iz čega je nastalo sve? Šta je prapočelo svega i Zapadni mislioci
koji na svoj način tumače svijet i daju odgovor na ista pitanja. Cilj
je da ispunimo zadatak komparativne filozofije koja je pravac u filozofiji
koji nastoji da ona ne bude ograničena na samo jedno mišljenje i jednu
tradiciju. Komparativni filozofi smatraju da treba biti uključeno više
tradicija u razmatranja filozofskih pitanja.
Svaki od pomenutih predstavnika, s jedne strane Zapadne tradicije, a s
druge strane Istočne tradicije, govori o počecima metafizičkog mišljenja.
Pokazat će se da i Istočni i Zapadni filozofi imaju slične definicije
koje se tiču stvarnosti i da jedino ono što je stalno, nepromjenljivo
i neprouzročno jeste stvarnost. Oduvijek je zanimljiva potraga za onim
što je prvotno, što je iskonsko. Radoznalost i u početku čuđenje čovjeka
prema svojoj okolini ga je i potaknula da se više zapita o onom iskonskom
i da pokuša dati odgovor na pitanje odakle sve ovo potiče i sto mi ovdje
zapravo radimo ovakvi kakvi jesmo? Ko nas je stvorio i ZAŠTO? „Priča“
je počela još davno u vrijeme antičke Grčke na Zapadu a i mnogo ranije
na Istoku i nastavlja se do danas. Tako da današnji filozofi komparativne
filolozije i oni drugi nastoje jos uvijek dati odgovor.
U narednim poglavljima moga rada nastojat ću predočiti učenja filozofa
Istočne i Zapadane tradicije, koliko su ona slična a koliko razlicita,
sto je svijet za jedne a sto za druge, i gdje smo tu Mi?!
Uddalaka (8.st.p.n.e)
Sve je suptilna bit, postojanje
Za
Uddalaku se može reci da je prvi filozof uopće, jer je
živio znatno prije Grka i raspravljao o filozofskim pitanjima na svoj
način. Način njegovog filozofiranja se sastoji od dijaloga koje vodi sa
svojim sinom Shvetaketu, što znači da je način njegovog filozofiranja
bio usmeni.
Prema Uddalaki cijeli univerzum se sastoji od tri glavna elementa a to
su: vrelina zapravo svjetlost, voda i hrana odnosno biljke, što pokazuje
da koristi primarne kozmičke stvari koje kasnije postaju važne za održavanje
života. Govoreći o porijeklu prvobitnih stvari ili prvobitnog postojućeg
navodi da jedino postoje ukoliko su upotpunjenje vrlinom kroz svoju moć
egzistencije. Sve što je postojeće ne može doći iz nepostojećeg, odnosno
iz Ništa. Ono sto je egzistirajuće je zapravo živo i ima podsvjesnu svijest
da postane mnogo, odnosno da isijava moć iz sebe. „The Existent, Uddalaka
believes is these powers own power of existence.....In accroding with
this tradition, he believes that the process of creation is catalyzed
by the conscious and at least vaguely personal desire to create.“
Europski filzoofi su se s druge strane takodjer pitali o postojećem, kroz
pitanje Zašto uopće nesto postoji?
Kako smo već naveli ono Postojeće ima tendenciju da postane mnogo, i da
isijava svjetlost iz sebe a ta ista svjetlost ima tu istu želju da isijava
iz sebe što je razlog zašto se ljudi znoje, to je jedan od Udallakinih
objašnjenja onog primarnog Postojećeg. Na sličan način objašnjava kako
voda isijava hranu iz sebe, i kako to isto Postojuće ima želju za stvaranjem
pojedinačnih stvari. Spomenuta tri elementa postojećeg su za filozofa
veoma važna, i veoma ih je važno spoznati kako bi se i ostale stvari mogle
znati, jer ko god zna ova tri elementa zna i sve sto je vidljivo, jer
je sve sadržano od toga. To je nešto što je za njega nezamjenljivo, osnovno.
Takodjer se smatra da je negovo učenje dosta slično sa kasnijim Indijskim
učenjem, što znači da je jako utjecao na Indijsku tradiciju svojim originalnošću.
Udallaka kroz priče o tome kako sanjamo, odnosno sto san predstavlja za
nas, zatim kroz priču o rijekama koje teku od oceana do oceana, gdje pokazuje
da ono što čini univerzum jeste ono postojeće,a čiji dio smo i Mi.
Na kraju možemo poentirati sljedeće:“ Udallaka has shown that this
whole varied world arises and continues to exist, like a banyan tree,
from the invisible essence that he calls Existent or the Being; has shown
that the Existent, like salt dissolved in water, is present everywhere
even though it is imperceptible.“
Ono Postojeće je prisutno svugdje iako se kao takvo ne moze predočiti.
Yajnavalkya ( 8.st. p.n.e.)
Realnost se spoznaje u dubokom sanjanju ali može biti saznata samo
kroz negaciju
Yajnavalkya
se predstavlja kao veliki poznavalac procesa rituala i tajni, smatra se
da je bio učenik Udallake. I kao i svoj učitelj on smatra da sve što postoji
čini nevidljivo jedinstvo, ne može se sve svesti na jednu riječ. On istražuje
prirodu stvarnosti. Definirajući sopstvo
on kaže:“ The Self is the light that is the inner person( purusha)
lodged within the heart. He consists of intelligence, which is the inner
light within the vital breaths. This inner person has two states, one
in this world and one in the other...But there is a third state, that
of dreams.“
Razlikujemo svijet snova i pojavni svijet. U svijetu snova naše unutarnje
sopstvo je stvaralac koji moze stvarati iz svoje svjelosti. Razlikovanje
pojavnog svijeta i svijeta snova je za Yajnavalkiya važno utoliko što
to oslikava Indijsku teoriju o četiri stanja čovjeka, a to su: buđenje,
plitak, san ispunjen snovima, duboko spavanje ispunjeno snovima i spajanje
sa krajnjim svim ( Brahman).
U poredjenju sa Zapadnom tradicijom kod koje mi vidimo snove, a ne doživljamo
kao da su dio nas ili kao da imamo snove, nego ih samo vidimo dok sanjamo,
dok u Istočnoj tradiciji snovi su projekcija nas samih, snovi su jedna
kreativna stvarnost one stvarnosti u nama. „Yajnavalkya believes that
dreams are active projections of the self. To him, this is evidence that
dreaming shares the creative nature of reality in itself. ”
Stvarnost se može opisati samo krzo negaciju. Opisujući Sopstvo kroz negaciju
da je to neuništivo, nedodirljivo, ne pokazuje ni dobro ni loše. Tko god
je spoznao istinu svi postanu Sopstvo, slobodan je od zla, od starosti.
To je krajnja sloboda nas samih.Stapanje samih sa sobom, odnosno sa Sopstvom.
Takvo sopstvo ni smrt ne moze uništiti, jer je to po mišljenju filzofa
bezgranično mišljenje,i sve što se voli voli se jačinom sopstva i kroz
sopstvo, i sve sto doživljavamo krzo iskustvo i putem čula je ljubav sopstva,
atman.
Dosada smo pažnju posvetili učenju dvaju predstavnika Istočnih tradicija
i pokazalo se na koji način interpretiraju metafizičku tradiciju, a u
sljedećim odlomcima ćemo govoriti o Zapadnim predstavnicima metafizičke
tradicije, koje su donekle imali slična mišljenja sa Istočnim ali su ih
na svoj način mislili i prenosiili. Govorit ćemo o Heraklitu i Parmenidesu,
i svakakao na kraju uporediti sličnosti i razlike sva četiri predstavnika
na samom početku metafizičke tradicije.
Heraklitus (5.st. p.n.e)
Nista ne miruje
Heraklit
je jedan od najznačajnih predsokratovskih filozofa koji je svijet tumačio
iz jednog. Svoju filozofiju je držao kroz niz aforizama. Jedan od aforizama
je glasio da ljudi čuju kao da su gluhi, i da su odsutni kada su prisutni,
kroz ironiju je promatrao svijet oko sebe.Proučavao je prirodu, i naglasio
kako priroda voli da se skriva i da su sve stvari jedno, da se sve može
spoznati iz jednoga. Za njega je cijeli univerzum vatra, iz koje se izdvaja
svijet kakvog ga znamo, i to prvo mora, pa iz mora zemlja.
Heraklit daje svoja objašnjenja vezana za pravdu, za državu i pravo. Ljudi
se moraju boriti za pravo i da je cijeli svijet uvijek u stanju rata.
Jedna posebno riječ iziskuje malo bolje objašnjnje kada je Zapadna odnosno
Antička filozofija u pitanju, a to je logos koja znači govor, um, stav.
Smatra je da je Heraklit dušu promatrao baš kao onu vatru, prema kojoj
je duša beskonačna , doseže svugdje. Logos kao kosmički princip ima funkciju
da stvori red u zategnutim tenzijama u kakvim se svijet nalazi. Iz logosa
dolazimo do božanstva i do kosmičke vatre.
Za Heraklita ništa nije stvarno unutar kretanja, s obzirom da je sve u
kretanju konstantno.
„ The illusion of permanence, Heraclitues argued, is the constancy
of the pattern. Althought the water in fountain is constantly changing
the shape of the water spout remains same and thus gives the illusion
of permanence.( „Things fnd repose in change“. he said).“
Napose, Heraklitova doktrina o univerzalnosti promjene, i njegov fenomen
rijeke, koji glasi kako nikada ne možemo dvaput kročiti u istu rijeku,
po kojoj je Heraklit i poznat. Bez obzira sto se radi o istoj rijeci u
koju opet zakoračimo, ona zapravo više nije ista, jer je sve podložno
kretanju i kako se i rijeka kreće to vise nije ista voda po kojoj koračamo.
„As best we can now make out, in holding that all things change, Heraclitus
means that because even static-seeming things eventually change, they
too are subject to the laws of tension, opposition and process.“
Parmenides ( 5. st. P.n.e.)
Što jeste, ne može biti
Parmenides
je filozof iz Eleje. Inače je teško razumjeti ga zbog specifičnosti njegova
mišljenja i izražavanja. Fragmenti koji predstavljaju njegovo učenje dolaze
iz poznate poeme Ilijada i Odiseja.
Parmenides se nije slagao sa mišljenjem da stvarne stvari kakve postoje
da se mogu promijeniti i da nemaju smisla. Usprkos tome sto nam čula govore,
razum nam govori da bilo kakva priča o promjeni znači da neke stvari postaju
suprotne od onoga sto jesu i da što ga više nisu kakve su bile, sto uključuje
priču o nebiti a svaka priča o nebiti je besmislena. Nema smisla pričati
o nečemu što nije,a ako nešto i jeste onda to nikada ne može ne biti,a
to znači da se nikada ne može promijeniti ili biti pod utjecajem drugog
entiteta. Promjena je stoga iluzija.
Parmenides i njegovi sljedebenici tvrde iz strogog realističkog kriterija
stvarnosti da je samo jedna stvar apsolutno nepromjenljiva, neprouzrokovana
i nezavisna, i stoga stvarna ,a to je mirovanje ili harmonija, to je jedno
nikad promjenljivo. „Being, she reminds us, can never not have been,
either in whole or part. If it once existed only in part, that of it that
did not xist would have beein nothing; and if it came into existence altogether,
it would have come into existence from nothing. What is cannot arise from
what is not, because what is not cannot be at all.“
Zaključak
Ukoliko sada želimo diskutirati o pomenutim filozofima i pozivati se na ono sto je kazano o njihovom metafizičkom načinu misljenja gdje svaki od njih poima pojavni svijet na način da je sve nastalo iz jednog, što im je i jedna od zajedničkih stvari i zbog čega su upravo oni i izabrani za ovaj kratak seminar. Ako se osvrnemo na drustvo u kojem su filozofi živjeli, i tu takodjer postoje zajedničke crtice. Naime, Istočni filozofi su se oslanjali na religiju i njihovo učenje je više kao ritual. Indijci su se oslajnjali na svoja religijska učenja koja su im poslužila kao inspiracija da od toga stvore i svoju filozofiju, dok s druge strane Antička filozofija se oslanja na logiku i nema veze sa religijom. Zapadni filozofi su se takodjer bavili i pravom i zakonom, što baš i nje bilo karakteristično za Istočne filozofe. Svakako da ako ih promatramo u jednoj cjelini, ono sto im je itekako zajedničko u mišljenju je da sve promatraju krzo jedno. Ono jedno je prapočelo svijeta kakvog mi danas znamo.
Bibliografija
- A comparative history of World Philosophy, Ben-Ami Scharfstein,1998 State University of New York.
- World philosophy an East-West comparative introduction to Philosophy, H.Gene Blocker,1999. Prentice-Hall, Inc, Ohio University.
- Časopis „ODJEK“, Proljeće 2007.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi