RACIONALIZAM
(René Descartes, Baruch de Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz)

René Descartes

Životopis

René Descartes je rođen 31.03.1596. godine u gradiću La Haye, u sjevernoj Francuskoj u imućnoj građanskoj obitelji. Otac mu je bio savjetnik i član parlamenta u Bretagni. U svojoj osmoj godini Descartes je ušao u jezuitski kolegij La fleche, što ga je osnovao Henrik IV. s namjerom, da odgaja djecu plemića. Tu se učila aristotelovska filozofija prirode, logika, fizika, metafizika i matematika. Kolegij je završio 1612. Godine u svojoj sedamnaestoj godini i nakon toga je otišao u Pariz, gdje je kratko vrijeme proveo u zabavi i slobodnom provođenju. Tu se ponovno sreo sa svojim nekadašnjim prijateljem iz kolegija, M. Mersenneom, koji će mu postati najvjerniji prijatelj u životu.
Stupivši u vojsku Descartes je u garnizonskom životu našao ono što je tražio, barem u prvo vrijeme. Upoznao je vojne vještine ali i sklopio poznanstvo s matematičarem I. Beckmanom, s kojim će raspraviti mnoga pitanja iz matematike, glazbe, poezije i ezoterizma. Bilo je to iskreno prijateljstvo bez obzira na kasniju zavist koju je Beckmann osjećao prema Descartesovoj slavi. Tih godina Descartes putuje između Danske, Nizozemske i Njemačkih državica izoštravajući svoj duh i trpeći iskušenja među kojima je najčuvenije ono koje je proisteklo iz hermetičkog reda Ruže i križa (Rosenkreuzer ili Rosicrucians). Možda se Descartes i divio mističarima ovoga reda, ali teško da im je ikada pripadao. On je bio pravovjeran i protureformacijski raspoložen premda istovremeno nije pridavao veći značaj vjeri u svom životu. U noći uoči Svetog Martina, 10 - 11. studenog 1619. godine, Descartes je usnio tri čudnovata sna koji su izmijenili njegov dotadašnji život preobrativši ga od skeptika u čovjeka koji je tragao za istinom kao najvišim izrazom ljudskosti što se tek kao takva treba sjediniti s Bogom. U prvom snu bijaše nošen strašnim vjetrom trpeći bol u desnoj strani i poskakujući na lijevoj nozi. Vjetar ga je okretao kao čigru. Jedva se uspio otrgnuti tom zlom vjetru odjurivši u kapelu koledža koji se našao u blizini. Drugi san predstavlja dopunu prvog. Poslije grdne buke Descartes se budi, a cijela njegova soba svjetluca kao da je obasjana krijesnicama; nakon tri treptaja očnih kapaka svjetlucanje prestaje. I treći san, najučniji i najsimboličniji pokazuje koliko je Descartes bio pod utjecajem pjesničke umjetnosti. U tom snu nailazi na zbirku stihova pod naslovom Corpus Poetarum i na stih Quod vitae sectabor iter (Koji ću put slijediti u svom životu?), a zatim na pjesmu koja je počinjala s Est et Non, pjesnika pitagorejca Ozona. Ova tri sna, svaki za sebe, uobličili su njegov filozofski i poetski put kroz težnju ka istini. Od tog vremena upornošću i disciplinom koja će kasnije kao filozofski i moralni stav biti po njemu nazvana kartezijanstvo Descartes je počeo studije iz različitih područja znanosti objedinjavajući ih čvrstom logikom jednog od posljednjih univerzalnih mislilaca.
Mijenjajući mjesto boravka i vojske Descartes dospijeva u vojsku koja opsjeda Prag. Slijede lutanja po raznim europskim gradovima. Međutim malo-pomalo Descartes shvaća kako mu od svih zemalja najviše odgovara Nizozemska. Tu će obitavati skoro dvadeset godina seleći se iz mjesta u mjesto, izbjegavajući poznanike i gnjavatore, osiguravajući sebi mir potreban za visoki umni rad i stvarajući od svog života mit. Treba mi mnogo sna i odmora, piše on svojim brojnim znancima. Ja ne radim mnogo, radim intezivno, dodaje. Dnevno po deset sati provodi u krevetu. Tih godina ne zna se mnogo o njegovom ljubavnom životu, ali kako piše u jednoj njegovoj biografiji bio je čovjek, pa je imao i dijete koje se rodilo 1635. godine i kršteno je imenom Francine (Fransin). Djevojčica je bila plod ljubavi Descartesa i njegove sluškinje Helene. Ta će mu djevojčica donijeti mnogo radosti i, tim više, ponor boli kada je umrla 1640. nešto prije nego što će umrijeti Descartesov otac. Te dvije smrti potresle su duboko velikog mislioca i još čvršće ga vezale za njegov rad. Po pozivu Švedske kraljice Kristine, Descartes krajem 1649. Godine polazi u Stockholm, gdje je, dobivši naglu upalu pluća, nakon nekoliko mjeseci boravka u Švedskoj umro 11.02.1650. godine.

Descartesova filozofija

Descartesova filozofija se smatra početkom i osnovom novovjekovne moderne filozofije. Predmet filozofije kao i pitanje čovjekove slobode uvijek tako iznova se postavlja kao konkretni, teorijski i praktički zadatak, proizašao iz stvarnih mogućnosti i nemogućnosti nekog vremena. Osnovna problematika i osnovna preokupacija, proizlazila je iz zahtjeva da se sve stavi u pitanje, i Bog i čovjek, njeni odnosi i mogućnosti spoznaje, što jest, a što nije, što je istinito, a što lažno, zakoni svemira i čovjekovo mjesto u njemu, crkva i njezine dogme, pa tako i sam društveni poredak. Jedino rješenje naziralo se na putu: početi sve iznova. Tim je putem pošao i Descartes. Odvajanje i osamostaljenje filozofije od skolastike i teologije uopće moralo je početi obaranjem svih dotadašnjih „zabluda“. Tako Descartes počinje s metodskom sumnjom kao osnovnom polaznom točkom. Sumnja je osnovni metodski instrument spoznaje, odnosno spoznaja sama, i upravo kao takva, kao proces, koji se kreće od apsolutne negacije do postavljanja osnovnih pozitivnih istina. Ta je sumnja neodvojivi dio i sastavni element svakog dijalektičkog kretanja spoznajne kritičke misli uopće. Dakle, sve treba srušiti, kako bi se počelo potpuno iznova i stvorila takva znanstvena metoda, pomoću koje će se pronaći i spoznati istine tako evidentne, da u njih više nećemo moći sumnjati. Descartes smatra, da je takvu metodu pronašao. U svom djelu “Rasprava o metodi“ (1637), izložio je i objasnio tu svoju metodu. Ona se sastoji od četiri pravila:

1. Sve primati kritički i kao istinu uzeti samo ono što se očituje jasno i razgovjetno
“Prvo je pravilo bilo, da nikad ništa ne prihvaćam kao istinito, a da jasno ne spoznam, da je takvo, to znači, da najbrižljivije izbjegavam svako prenagljivanje i neprovjereno donošenje suda, i da u svojim sudovima obuhvaćam jedino ono, što je za moj duh jasno i razgovijetno, da nema nikakva povoda o tome sumnjati“.
2. Svaki problem podijeliti u više dijelova, da bi se lakše došlo do rješenja
“Drugo, da svaku od teškoća, koju bih proučavao, podijelim na onoliko dijelova, na koliko je to moguće i koliko je potrebno radi njihova najboljeg rješenja.“
3. Zaključivati polazeći od jednostavnijega prema složenom i tako, kao po stepenicama, doći do spoznaje.
“Treće, da svoje misli upravljam izvjesnim redom, polazeći od najjednostavnijih i najrazumljivijih predmeta, da bih se postepeno uzdizao do spoznaje najsloženijih, pretpostavljajući red čak između onih, koji po prirodi ne prethode jedni drugima.“
4. Provjeriti, čineći opće preglede, da nešto nije ispušteno
“I posljednje, da posvuda sve tako potpuno pobrojim i načinim opće preglede da mogu biti siguran, kako nisam ništa izostavio“*

Metodskim skeptičkim raščišćavanjem svega nejasnog i nesigurnog i izlučivanjem i odbacivanjem nepouzdanog, Descartes dolazi do svoje osnovne istine, koja je po njegovu mišljenju potpuno pouzdana, i iz koje će, u skladu sa svojom metodom, nastojati izvesti čitav svoj filozofski sustav. Ta je istina poznata njegova postavka: Mislim, dakle jesam (Cogito, ergo sum). Mi možemo sumnjati u podatke naših osjetila, u postojanje vanjskog svijeta, pa i nas samih kao tjelesnih bića, ali istovremeno dok sumnjamo, dok to razmatramo i odbacujemo, mi mislimo, a ako mislimo onda i postojimo.
Analizirajući istinu mislim-jesam, Descartes otkriva da je čovjek “ supstancija čitava bit ili priroda koje je u tome da samo misli“. Čovjek je njemu najprije misaono biće. I na tome se temelji njegovo racionalističko gledište.

Dedukcija, urođene ideje

Descartes ne odbacuje osjetilno iskustvo, ni mogućnost i potrebu eksperimentalnog istraživanja; štoviše, sam nastoji prirodoznanstvenim opažanjem i eksperimentom doći do nekih spoznaja i rješenja. Vjeruje da samo razum može odrediti što je istinito. Presudno je uvjerenje uma. Čistim je mišljenjem moguće deduktivno, neovisno o iskustvu, spoznati zbilju. Takve istine nazivaju se apriornim spoznajama ili urođenim idejama. Dedukcija je u Descartesa postupak izvođenja istina iz prvih intuitivnih, očevidnih istina.

Bog postoji

“Ako sumnjam, znači da nisam savršen, jer je spoznaja savršenija od sumnje. Ideju bića savršenijeg od moga moglo je u mene usaditi jedino to savršenije biće, koje sadrži sva savršenstva. To je Bog. Bog je jamac istinitosti. Istinito je doduše, samo ono što spoznajem jasno i razgovijetno. Inače bismo s pravom mogli reći da je Bog varalica!“

Dualizam

Descartes razlikuje dvije supstancije: duh i tijelo; misleću stvar i protežnu stvar. Priznaje samo dvije najviše vrste stvari: jedno su duhovne ili misaone, tj. One koje pripadaju duhu ili misaonoj supstanciji, a drugo su materijalne ili one koje pripadaju protežnoj supstanciji. Spoznavanje i htijenje, te sve vrste koliko spoznavanja, toliko htijenja, pripadaju misaonoj supstanciji. Protežnoj pak supstanciji pripada veličina ili upravo protezanje u duljinu, širinu i visinu, kretanje, položaj, i sl. Descartes materiju shvaća isključivo kao protežnost, prostornost, djeljivost, pokret. Njome vladaju pravila mehanike i sav tjelesni svijet kreće se po njima. Jedino čovjek ima dušu!

Ogroman utjecaj

Descartes je bio začetnik moderne matematike i analitičke geometrije. Njegov doprinos matematici vidi se u:
• upotrebi pravokutnog koordinatnog sustava,
• uvođenju pojma promjenljive veličine (varijable),
• svođenju geometrijskih problema na algebarske i osnivanju analitičke geometrije,
• pravci i krivulje dobivaju algebarske izraze i tako se ispituju
• predodžba o realnom broju mu je slična današnjoj,
• među prvima je uočio da vrijedi osnovni teorem algebre,
• u djelima koristi terminologiju sličnu današnjoj,
• znao je za Eulerovu formulu,
• shvaća funkcijsku vezu,
• algebarska krivulja trećeg stupnja nosi ime Descartesov list.

I u fizici je Descartes postavio neka nova rješenja tadašnjih problema, a većinu je iznio u svom djelu "Prirodna filozofija" (1644.). Najviše se bavio mehanikom i optikom, ali je u tom djelu iznio prvu cjelovitu filozofiju koja se oslanja na heliocentrički sustav, što je značilo znakovit odmak od do tada prevladavajuće peripatetičke filozofije s geocentričkim sustavom. No, uskoro je potisnuta zbog sve većeg broja dokaza u korist Newtonove prirodne filozofije. Ipak, Descartes je prvi:
• uveo pojam količine gibanja i iznio zakon o njegovu očuvanju
• s Nizozemcem Snelliusom je otkrio zakon o lomu svjetlosti
• proučavanjem loma svjetlosti unutar kapljice vode protumačio nastanak duge (1649.)

Baruch de Spinoza

Životopis

Baruch (lat. Benedictus) de Spinoza rodio se 24.11.1632. godine u Amsterdamu. Potječe od stare imućne židovske obitelji doseljene iz Portugala. Po ediktu kralja Ferdinanda iz Španjolske je istjerano oko 300 000 Židova među kojima su i Spinoza i njegova obitelj. Svoje utočište našli su u Nizozemskoj. Od rane mladosti vrlo nadaren, Spinoza je već sa svojih petnaestak godina, učeći u židovskoj školi uočavao proturječnosti u svetim knjigama. To ga je potaklo na dalje studiranje pa se dao na učenje latinskog, kako bi mogao proučavati ostala značajna djela koja su tada gotovo sva pisana na tom jeziku. 27. srpnja 1656. godine židovska ga je zajednica ekskomunicirala zbog njegovih shvaćanja prirode Boga i tumačenja biblijskih knjiga. Ekskomunikacija je popraćena prokletstvom kojemu je po žestini malo sličnih u povijesti. Vjernicima je naređeno neka nitko s njim ne progovori ni pismeno ni usmeno, neka ne borave s njim pod istim krovom i neka se drže četiri lakta dalje od njega. Nakon ovog događaja, Spinoza je prihvatio ime "Benedikt" (latinski ekvivalent imena "Baruh"). Živi u različitim dijelovima Nizozemske i vodi povučen život. Umro je od tuberkuloze 21.02.1677. godine u svojoj četrdestet petoj godini života.

Glavna Spinozina djela:

-Principi Descartesove filozofije (izdano 1663. God.)
-Tractatus brevis (Kratka rasprava)
-Tractatus theologico politicus (Teološko-politička rasprava)
-Tractatus politicus (Politička rasprava)
-Ethica, ordine geometrico demonstrata et in quinque partes distincta (Etika, geometrijskim redom izložena i u pet dijelova podijeljena)-njegovo glavno djelo

Spinozina filozofija

Polazeći od Descartesove filozofije, prvi zadatak Spinoze bio je prevladavanje njegova dualizma. Stoga već osnovne postavke njegova glavnog djela Etika počinju monističkim određenjem pojma supstancije, nasuprot Descartesovoj nedosljednosti u tom pitanju. Postoji samo jedna supstancija, koju Spinoza naziva bog ili priroda. Njeni atributi su protežnost i mišljenje. Protežnost i mišljenje su svojstva materije koja su uzrok same sebe. Prirodu (boga) i njezine atribute Spinoza naziva natura naturans (priroda stvoriteljica), a moduse ili stanja supstancije naziva natura naturata (priroda stvorena), jer je uzrok modusa u supstanciji i atributima. Atributi se od modusa razlikuju po svojoj beskonačnosti, dok su modusi konačne, ograničene, pojedinačne stvari odnosno pojave. Causa sui (uzrok samoga sebe) jest središnji pojam Spinozine filozofije. U njemu je sadržana sva bogata i duboka problematika, u kojoj se Spinoza dovinuo do sinteze svih filozofskih i znanstvenih dostignuća svoga vremena i najpotpunije izrazio određen pogled na svijet u najčišćem filozofskom obliku.
Određenje supstancije, materije ili prirode kao causa sui utvrđuje prije svega jedinstvo svijeta i njegovu cjelovitost, zatim odbacivanje svakog vanjskog uzroka (boga), odnosno autonomnost prirode. Po svojoj definiciji supstancija sadržava u sebi postojanje, odnosno ona je apsolutni i beskrajni bitak s neizmjerno mnogo atributa, od kojih svaki izražava njegovu vječnu bit, i priroda bitka se ne može shvatiti drugačije nego kao postojeća.
Budući da je svaka konačna stvar, pojava, ili po Spinozi modus, određena drugom, njome ograničena i u njoj ima svoj vanjski uzrok, sve pojave prirode stoje međusobno u kauzalnom odnosu, jedna je o drugoj ovisna, uzajamno se uvjetuju i jedna na drugu djeluje. Kao konačne stvari, modusi su dakle promjenjiva i prolazna stanja supstancije ili pojavni oblici njezine vječne i po sebi nepromjenjive biti.
U cjelini svijeta ili prirode čovjek je isto tako modus, konačno biće, koje je sačinjeno od tijela i duše. Njegova je egzistencija određena vanjskim uzrocima, i individuum je oblikovan po drugom individuumu. Čovjekov zadatak je proučavanje prirode, kako bi se postigla adekvatna spoznaja njene zakonitosti. Da bi to bilo moguće treba naći takvu metodu, koja joj odgovara, kako bi taj spoznajni napor bio uspješno realiziran, a upravo ta spoznaja bila bi onda osnova za čovjekovo određenje i njegov praktički, ljudski stav, djelovanje i racionalno odnošenje prema svijetu.

Racionalizam i geometrijska metoda

U tom paralelizmu razriješen je i spoznajni problem. Red ideja odgovara redu stvari: spoznaja je dakle moguća. U skladu s racionalističkim duhom vremena, koje u matematici vidi uzor demonstrativnoga postupka, odlučuje se Spinoza optimistički da svoje glavno djelo Etiku izloži geometrijskim načinom, što je naznačeno i u podnaslovu djela. I doista, postupak je ovakav: iza definicija i aksioma dolaze postavke, a svaka je postavka dokazana pozivanjem na definicije, aksiome ili već dokazane postavke. Matematika i geometrija nisu samo uzor za jednu moguću filozofsku metodu, nego sama zakonitost racionalistički konstituirane stvarnosti.

Racionalistička Etika

Ljudska sloboda sastoji se u spoznaji prirode i života u skladu s njom, tj. U jedinstvu razuma i htijenja. Sloboda je spoznata nužnost. Jasnom i razgovijetnom, matematskom spoznajom-adekvatnom spoznajom stvari, čovjek se oslobađa afekata, tj. Neadekvatne spoznaje pod vidom vremena. Spoznaji zamućenoj afektima i strastima suprotstavlja Spinoza najvišu intuitivnu spoznaju Boga: intelektualnu ljubav prema Bogu ili prirodi. Najveća sreća i blaženstvo čovjekovo sastoji se u usavršavanju razuma, u razumijevanju Boga i Božjih atributa, iz čega onda izlazi mirnoća i moć duše. Jedan od spornih momenata u proučavanju Spinozine filozofije, koji je dovodio i još uvijek dovodi do nesporazuma u tumačenju njegova učenja jest pitanje terminologije. Pitanje terminologije mnogo je složeno i nikako se ne može interpretirati i rješavati jer se na taj način izbjegava povijesno uočavanje i analiziranje činjenica, njihova uzajamna povezanost s određenim filozofskim i znanstvenim postavkama, ne uviđa se jezična, terminološka i ideološka uvjetovanost prosječne ljudske svijesti uopće i sadržaja filozofske i znanstvene misli posebno.

Teološki osvrt

Spinoza teologiju smatra praktičnom, a ne racionalnom teorijskom disciplinom i nastoji što dublje istražiti Bibliju. Spinoza je proučavanju Biblije prišao s najdubljim znanstvenim smislom, a metoda, kojom je pristupio tom predmetu, predstavlja osnovu i anticipaciju čitavog kasnijeg znanstvenog istraživanja te problematike. Tvrdi da se metode objašnjavanja Biblije ni u čemu ne razlikuju od metoda tumačenja prirode, već se podudaraju. Kao što se metoda tumačenja prirode sastoji u glavnom u tome, da se sastavi jedna povijest prirode iz koje se onda kao iz sigurnih podataka (činjenica) izvode određenja (definicije) prirodnih stvari, isto je tako objašnjenje Biblije potrebno izraditi vjernu povijest Biblije, da bi se iz toga kao iz sigurnih podataka i principa u ispravnom slijedu izveo smisao sastavljača Biblije.
U tom svijetlu Spinoza je ukazao na sve unutrašnje povijesne, vremenske, jezične i druge proturječnosti Biblije, na nejasnoće, tamna i nerazumljiva mjesta, metafore, koje se doslovno tumače, nehotična iskrivljavanja, proizašla iz neznanja i neukosti ispravljača, kao i svijesne, zlonamjerne i s određenom tendencijom vršene falsifikate, i konačno na sva čudesa i druge besmislice.
Spinozino mjesto u povijesti filozofije svakako je jedno od najvidnijih i najznačajnijih. I pored mnogih ograničenosti malo se koja misao toliko visoko dignula. Za sve probleme čovjeka, Spinoza je tražio rješenje samo na ovome svijetu, ne odsupajući pred poteškoćama. Po njemu je čovjek centar i posljednja svrha filozofiranja. Cilj kojemu Spinoza teži u svojoj filozofiji je svakako i ljudska sloboda.

Citati:

Kad ljubav hoće da govori, razum mora da šuti

Sreća je odsutnost bola

Malo je onih, koji umiju da podnose svoje mane kod drugih ljudi

Žene mogu da pruže onoliko prijateljstva koliko pozajme od ljubavi

Duše se ne pobjeđuju oružjem, nego ljubavlju i blagorodnošću

Mene ne uznemirava smrt, nego umiranje

Gottfried Wilhelm Leibniz

Životopis

Gottfried Wilhelm Leibniz rodio se 3.7.1646. godine u Leipzigu, gdje mu je otac bio profesor pravne i moralne filozofije na sveučilištu. Njegov otac umro je vrlo rano, no ostavio je za sobom bogatu knjižicu, kojom se Leibniz služio već od rane mladosti, i tako postepeno stjecao znanja iz svih područja. Sa svojih dvadeset godina, pošto je završio fakultet, postaje doktorom prava. Često je putovao, a za vrijeme boravka u Amsterdamu upoznao se sa Spinozom koji mu je dao na čitanje svoju Etiku u rukopisu. Ipak, sasvim neetički, poslije smrti Spinoze, Leibniz je mnoge stavove velikog filozofa unio i u svoja etička razmatranja. Nije to bilo obično prihvaćanje nečijeg učenja, nego prisvajanje bez znanja i odobrenja samog tvorca, koji je bio mrtav. Vrlo značajno je napomenuti da se Leibniz u mnogim svojim pravnim raspravama pozivao na prirodni zakon. Pisao je: "Čovjek bi bio sretan kad bi poznavao svoje dobro, jer bi se bez sumnje poslužio da sebi sreću osigura. Znao bi da u srcu svom ima pravilo i osnovu svake vjere i ne bi mogao padati u zablude i predrasude, a da hotimično ne kuje zavjeru protiv sebe samog." Teško je reći kakvo je bilo Leibnizovo shvaćanje vjere. Ne potpuno panteističko, ali veoma blisko panteizmu. Papa je čak zvao Leibniza u Vatikan, za knjižničara, ali pod uvjetom da pristupi katoličanstvu i odrekne se luteranske hereze. Leibniz je ponudu odbio. Ključno djelo koje je Leibniz zamislio trebalo je nositi naziv "Plus ultra". Ono je trebalo obuhvatiti ne samo sve znanosti već je i samo trebalo biti djelatno ukazivanjem na to kako će se znanosti dalje razvijati i kako duh ljudski i same stvari dalje usavršavati da se ostvari najbolja republika, i javna sreća svih ljudi. I to po odjeljcima: O sadašnjem stanju znanja, O zlima na kojima ljudi svojom krivicom rade, O sreći koju treba pribaviti ljudima, O vještini pronalaženja, O sintezi ili vještini kombiniranja, O analizi, zatim o svim znanostima redom, općoj matematici, aritmetici, algebri, geometriji, optici, Dinamici ili uzroku kretanja ili uzroku i efektu i potenciji i aktu, mehanici, fizici, astrnomiji, metereologiji, zemljopisu, botanici, zoologiji, medicini, psihologiji, politici, ekonomiji, sve do javnog prava. Svoje djelo Leibniz je htio potpisati pseudonimom Wilhelmus Pacidius, što će reći Wilhelm Pacidi, gdje se riječ Pacidi korjenjuje u Leibnizovo ime, u Mir. Taj mir bijaše Leibnizov životni san. Gottfried Wilhelm Leibniz preminuo je 14. studenog u Hannoveru. Zaboravljenog od svih, na groblje ga je ispratio samo njegov osobni tajnik.

Glavna Leibnizova djela

Discours de Métaphysique (Rasprava o metafizici)
Nouveaux essais sur l'entendement humain (Novi eseji o ljudskom razmumu)
Monadologie (Monadologija)
Principes de la nature et de la grace (Principi prirode i milosti)

Leibnizova filozofija

Problem supstancije jedan je od središnjih problema filozofije 17.stoljeća, a posebno u dvojice racionalista preteča Leibnizovih. Descartes i Spinoza određuju supstanciju kao uzrok same sebe-kao ono što je za postojanje određeno samom svojom biti te ne treba ništa izvan sebe. U Descartesa supstancije su dvije: misaona i protežna, a u Spinoze jedna. U Monadologiji je Leibniz izložio svoj osebujan pojam supstancije, kojim se suprotstavlja mehanicizmu, i Descartesovu i Spinozinu, a onda i monizmu posljednjega. Svijet se sastoji od beskrajna mnoštva duhovnih atoma, monada, neprotežnih jednostavnih cjelovitih individualnih supstancija, koja su čista aktivnost, samodjelatnost. Monade su središta sila, imaju moć predočivanja i moć požude koja uvjetuje prijelaz od jedne percepcije ka drugoj. Leibniz je tako otklonio protežnost kao bit stvari i u prvi plan određenja supstancije postavio zbivanje, silu, aktivnost, neprekidnu promjenu i vrijeme kao dimenziju te biti. Svaka monada predočuje čitav svijet, ona je jednostavno u mnoštvu, svaka se razlikuje od svih drugih po tome kako predočuje svijet, dakle po stupnju svoga savršenstva. Svaka je monada potpuno samostalna. Monade su zatvorene u sebe, one nikako nemaju “prozor kroz koji bi nešto u njih moglo ući ili iz njih izaći“. Dakle, nije moguć međusobni utjecaj jedne monade na drugu. Da bi objasnio suglasnost duše i tijela Leibniz se služi konstrukcijom: u samom činu stvaranja svijeta Bog je predodredio, predvidio i uskladio svaki čin svake monade, tako da se oni odvijaju kao da postoji uzajaman utjecaj jedne na drugu. To je prestabilirana harmonija. Duše djeluju po svršnim zakonima, a tijela po zakonu tvarnog kretanja ili uzroka. Oba su područja usklađena. Razvijajući problem metode, Leibniz razlikuje istine uma i istine iskustva. Prve su nužne istine-utemeljene na načelu proturječnosti-njihovu suprotnost nemoguće je pomišljati bez protivrječnosti. Istine iskustva utemeljene su na načelu dovoljnoga razloga. Te su istine slučajne, njihova je suprotnost moguća, jer one ne nose u sebi svoju nužnost, nego je svaka utemeljena na drugoj, a zadnja osnova svih konačnih stvari jest Bog. Sva naša rasuđivanja temelje se na ova dva načela: načelu protivrječnosti i načelu dovoljnoga razloga. Leibniz je racionalist. Samo spoznaja nužnih i vječnih istina jest ono što nas razlikuje od običnih životinja, i ona nam daje um i znanje, uzdiže nas do spoznaje nas samih i Boga. U Leibnizovu sustavu možemo očitati niz kompromisa i pomirenja, ali u bitnome misli Leibniz u duhu najdubljih znanstvenih spoznaja svoga vremena, koje otkriva strukturu organskog svijeta. Bit supstancije nije protežnost, nego sila, aktivnost, zbivanje i stalna težnja usavršavanju.

Zaključak

Čitavo ovo razdoblje razvitka filozofije i znanosti, što smo ga razmotrili ima jednu opću karakteristiku, koja kao sama po sebi razumljiva pretpostavka leži u osnovi svakog tadašnjeg filozofskog i znanstvenog istraživanja, a to je-tretiranje čovjeka kao prirodnog bića. Čovjek postepeno, svojim praktičkim, tehničkim i znanstvenim, spoznajnim zahvatom, otkida za sebe dio po dio vanjske prirode u obliku svog proizvoda, koji je njegova pobjeda nad njom, njegova moć i potvrđenje njegove moći, odnosno njegovo samopotvrđenje kao čovjeka. Pred čovjeka se postavljaju ne samo njegovi problemi kao prirodnog bića ili dijela prirode, ne priroda u svom sirovu obliku, već i čovjek kao izmijenjena priroda, kao tvorac i preobražavatelj svog predmetnog svijeta i sebe u njemu, dakle kao aktivno društveno-povijesno biće. Čovječja se djelatnost, a s njom i njegova ljudska predmetnost, produbljuje i proširuje, obuhvaća sve šira područja svoga bivanja, pa se potvrđuje i sagledava u novim aspektima svog društveno-povijesnog života.

Literatura

Milan Kangrga, Racionalistička filozofija, Zagreb 1979
Boris Kalin, Povijest filozofije, Zagreb 1995
www.wikipedia.org

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD