Davno je bilo kada je Kafka, jedan od velikih umova čovječanstva, rekao: „Kada je čovjek sam, uvijek je u lošem društvu“(Tunić, 2004:22). Ove riječi me tjeraju na razmišljanje.... Zašto je to tako? Da li to znači da čovjek ipak može živjeti sam? Lahko je odgovoriti na ova i još mnoga druga slična pitanja.
Dovoljno je samo okrenuti se oko sebe i naći ćemo odgovor. Život je taj koji nam diktira pravila. Mi smo dužni da im se prilagođavamo, a to znači da ljudi treba međusobno da sarađuju. Isto to važi i za nauku. Naime, da bi nauka napredovala neophodno je da se oslanjamo na već postojeća znanja. Filozofija, kao težnja ka mudrosti u svom radu se oslanja na saznanja drugih nauka.

1. Filozofija

Termin filozofija potiče od grčkih reči philos (prijatelj), ili phileo (volim, težim za nečim) i sophia (mudrost, znanje). Po nekim historijskim izvorima, ovu riječ prvi je upotijebio Pitagora, prema drugim Heraklit.
Filozofija je zapravo težnja prema takvoj vrsti znanja koja otkriva osnove, prve principe stvarnosti na osnovu kojih se ona može objasniti, principe koji nam također omogućavaju da upotrebom razuma (uma) argumentovano dokazujemo da su naše predstave o stvarnosti istinite. Takav oblik saznanja naziva se teorija, i izvorno se ne razlikuje od nauke. U stvari, filozofsko znanje pojavljuje se u evropskoj kulturi kao prvi oblik naučnog znanja.
„Najbolji način da se čovjek približi filozofiji, jeste da postavi nekoliko filozofskih pitanja: Kako je stvoren svijet? Ima li neke volje ili neke namjere u onome što se događa? Ima li života nakon smrti? Kako da uopšte nađemo odgovor na takva pitanja? I prije svega: kako treba da živimo?” (Gorder, 2009:20)
Kako za naučno, tako i za filozofsko znanje, najvažnije su dvije komponente: predmet i metoda istraživanja. Najšire shvaćen predmet filozofskog istraživanja predstavlja sve ono što na bilo koji način postoji kao stvarnost, ali ne kao ispitivanje svake pojedinačne stvari. Međutim, filozofi nisu na isti način definirali ono što je u stvarnosti bitno. Zbog toga i ne postoji jedinstveno određenje njenog predmeta. Sličan slučaj je i sa metodom - različiti filozofi oslanjali su se na različite metode istraživanja (npr. dijalektiku, fenomenologiju, jezičku analizu ...).
Uprkos tome što ne postoji potpuna saglasnost oko određenja predmeta i metoda filozofije, ipak se različita filozofska shvatanja uglavnom slažu da je filozofija racionalno (razumsko), metodsko i sistematsko ispitivanje stvarnosti koje teži ka najopštijim saznanjima o najbitnijim pojmovima u njoj. Filozofija pod tim pojmom podrazumijeva:
• životnu mudrost
• razumijevanje i objašnjenje svijeta u cjelini
• ispitivanje čovjekovog položaja u svijetu
• ispitivanje čovjekove potrebe za apsolutom (Bogom)
• istraživanje vrijednosti istine, dobra i ljepote
• kritičko preispitivanje pretpostavki naših uvjerenja i znanja, kao i analiza osnovnih pojmova pomoću kojih ih izražavamo
• istraživanje pravila ljudskog razuma kako bi se unaprijedilo jasno mišljenje

„Prema Aristotelu, filozofija je nauka koja ispituje prve principe i prve uzroke stvarnosti. Sve nauke su, kaže on, potrebnije od nje, ali nijedna nije bolja.
Za Hjuma filozofija kao znanje o istini treba da se ograniči na to da se objasni samo percipacija (utisaka i ideja) u svijesti, ali ne i u stvarnosti iznad svijesti.
Za Dekarta filozofija znači proučavanje mudrosti. A sama mudrost predstavlja opreznost u postupcima i savršeno znanje o svim stvarima koje čovjek može i treba da zna da bi upravljao svojim životom i očuvao svoje zdravlje.“ (Savić, 2006:12)
Filozofija nastaje u staroj Grčkoj na prelasku iz VII u VI vijek prije nove ere. Nastanak filozofije i nauke počiva na postepenoj prevlasti logosa, razložnog govora, nad mitskom predstavom svijeta. Ali, mithos i logos razlikuju se po tome što vjerodostojnost mitskih predstava počiva na zajedničkim vjerovanjima u nekoj zajednici, koja se po pravilu ne dovode u sumnju, a vjerodostojnost logičkog govora na razumljivim razlozima, koji dozvoljavaju i, čak, zahtijevaju uzajamno preispitivanje.
Logos se osamostaljuje i stiče prevlast nad mitom u Grčkoj oko V veka p.n.e. Ovaj preokret u grčkoj kulturi posljedica je duboke krize tradicionalnog načina života u grčkim polisima. Ovu promjenu prati i promjena u organizaciji društvenog života u polisu. On postaje demokratski i kao takav omogućava slobodnu raspravu, javnost razgovora i borbu mišljenja o najvažnijim društvenim problemima.
Koren filozofije nalazi se u samoj brizi čovjeka za sopstveni opstanak i potrebi za njegovo osmišljavanje. Upravo je razum najpouzdanije sredstvo ljudskog osmišljavanja svijeta. Potreba za filozofijom može se pojaviti u svakoj prilici: kada osjetimo zadivljenost i očaranost svijetom, kada osjetimo čuđenje pred njegovom veličanstvenošću, kada naša radoznalost i znatiželja prevazilaze postojeća objašnjenja. Nalazimo da razum, odnosno racionalno tumačenje svijeta, predstavlja zajedničku nit koja povezuje različite epohe i kulture i prevazilazi njihova ograničenja i osobenosti.
Tako je filozofija, koja je nastala u jednom posebnom - antičkom grčkom svijetu, mogla da postane zajednička svojina drugih kultura koje su je kasnije preuzele. Porijeklo moderne nauke, tehnologije i politike vezano je za filozofiju. Prema tome, filozofija se nalazi u samom temelju savremene evropske civilizacije, kojoj i sami pripadamo „…na kraju krajeva nešto je nekada moralo nastati ni iz čega...”(Gorder, 2009:11)

2. Odnos filozofije prema drugim duhovnim djelatnostima

„Filozofija nije jedna duhovna delatnost koja pokušava da razume i objasni smisao i poreklo ljudskog postojanja i sveta u celini. Druge duhovne delatnosti kao što su mit, religija, umetnost i nauka – takođe teže za tim ciljem, naravno – svaka na svoj način. Zbog toga možemo govoriti o njihovom međusobnom uticaju, preplitanju, ali i razlikovanju.“ (Savić, 2006:19)
Razmatrajući pojam filozofije dobili smo njeno odredjenje da predstavlja oblik društvene svesti. Kada se kaže da je filozofija oblik društvne svesti time iskazujemo ono što u definiciji predstavlja genus proximum, tj. najbliži viši rod, pojam pod kojim se podvodi filozofija, kao vrsta. Osim filozofije, postoje i drugi oblici društvene svesti, od kojih se ona mora razlikovati. Ako filozofiju uporedimo sa nekim drugim oblicima društvene svesti uočićemo neke njene specifične odlike, a i sam pojam filozofija postaće konkretniji i odrđeniji.
Pre nego počnemo poređenje, zadržaćemo se na pojmu „oblik društvene svesti” koji kao svoje vrste obuhvata još i pojmove: religija, umetnost, moral, narodna mudrost, nauka. Za sve ove pojmove može se reći da su oblici duštvene svesti. Sa stanovišta Marksovog materijalističkog shvatanja istorije, koje omogućuje zasnivanje društvenih nauka, svi oblici društvene svesti određeni su društvenim bićem, u krajnjoj liniji odnosima proizvodnje i stepenom razvoja materijalnih proizvodnih snaga u određenom društvu.
Naime, celokupnost odnosa proizvodnje, ekonomska struktura društva, čini realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nagradnja i kojoj odigravaju određeni oblici društvene svesti. Ovi oblici društvene svesti su neposredni rezultati duhovnog života ljudi, iraz njihovog duhovnog prisvajanja stvarnosti i uslovljeni su načinom materijalne proizvodnje koji se istorijski uspostavlja i menja zavisno od razvijenosti proizvodnih snaga ljudi i njihovih oruđa za rad.
Oblike društvene svesti nemoguće je obijasniti iz njih samih nego iz protivrečnosti materijalnog života, iz postojećeg sukoba ili jedinstva između društvenih proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje, na čijoj osnovi se oni formiraju i od kojih, prema tome, zavise.
Međutim, ipak treba imati u vidu izvesnu njihovu relativnu samostalnost kao momenata društvene strukture. Oblici društvene svesti nemaju svoju sopstvenu samostalnu istoriju, oni čine znatan deo sadržaja ljudske istorije. Ovi ideološki oblici mogu sa svoje strane da vrše obratan uticaj, povratno dejstvo, na realne društvene procese, pa i na materijalne uslove i odnose proizvodnje, na produkciju i reprodukciju stvarnog života.

2.1. Mit

Mit (grč. mythos – priča, predanje) predstavlja priču o prošlosti, porijeklu i nastanku svijeta ili neke narodne zajednice, sa mnogo religioznih i fantastičnih elemenata, koja se prenosi kroz tradiciju u nepromijenjenom obliku. Pošto su mitovi nastali veoma rano u historiji, neki od njihovih modernih tumača smatrali su da oni sadrže prve oblike religiozne, poetske i naučne svijesti. Međutim, mit ne treba tumačiti samo kao primitivnu i naivnu duhovnu tvorevinu, jer su u njemu skupljena ogromna životna iskustva narodnih zajednica koja dalekosežno kroz historiju određuju njihov život.
U mitovima su na simboličan način iskazani i utvrđeni zajedničko poreklo, običaji, sistem vrijednosti i vjerovanja jedne narodne zajednice, razvijena pesnička imaginacija i izgrađen jedinstven pogled na svijet kroz zajednički jezik. Pored onih koji su vjerovali i uvjeravali druge u istinost mitova, bilo je i onih koji su to posmatrali kao tvorevine primitivaca. „Grčki filozofi su pokušavali da pokažu ljudima da se u mitove ne mogu pouzdati” (Gorder, 2009:29).
Mit je od pouzdanih i provjerenih oblika istraživanja apsolutne i mistične moći. Rječicama ili svetim govorom može se izraziti vjera u tu moć, kao što se izražava svetim činom ili svetim mjestom ili svetom tišinom. Što su stari preci izlagali u obliku mita ili svetog govora, to njihovi potomci izlažu u obliku učenja, doktrine, dogme. Usmeno kazivanje postepeno je zamjenjivala pismena tradicija u obliku svetih spisa („religije knjige”). Sve što je u njima zapisano, to jest sav njihov sadržaj, vezan je za Boga, čovjeka i vasionu, odnosono za njihove međusobne odnose.
Po pravilu, mitovi imaju istu ili veoma sličnu strukturu: heroj, zmaj, blago. Heroj se razlikuje od svih drugih, jer može, zna i umije više od njih (na primjer, Prometej krade vatru bogovima, Edip rješava zagonetku koju postavlja sfinga ect.) Zmaj je simbol za neriješen problem i on se predočava kao čudovište, neman, divlja zvjer, zao duh, bezdan, voda, tamna spilja, utroba kita ect. Blago je skriveno u toj spilji ili utrobi (simbolizovano u obliku bisera, zlatnog runa, kamena mudrosti, zarobljene lepotice ect.) Heroj predstavlja svjesno ja koje se bori sa nesvesnim ja (zmaj) oko nekih (duhovnih) vrijednosti. Mukotrpno traženje i konačno nalaženje blaga u stvari je nalaženje samog sebe, to jest svoje duše ili svoga identiteta. Ako pozajmimo psihoanalitički okvir mišljenja i rječnik koji mu pripada, onda sve ove mitove možemo tumačiti kao sporenje kulture sa prirodom, svjesnog sa nesvjesnim.
Prelaz od mitskog na historijsko počinje odvajanjem svijesti od nesvjesnog, pojedinaca od zajednice – razlikovanjem. Sa sviješću o razlici između pojedinaca i ostalog sveta, javlja se i mogućnost nesporazuma sa svijetom (pojava samosvijesti jeste rođenje tragedije). Junaci mitova su nadljudska bića, koja su nešto učinila na početku vremena, a što ljudi mogu da čine u vremenu. Mitski junak nije običan smrtnik, jer on ima dvojno porijeklo. Nije on samo sin svoga tjelesnog (zemaljskog) oca, nego i sin svog duhovnog (nebeskog) oca.
Savremena istraživanja mita pokazuju da mitovi različitih naroda sadrže mnoge zajedničke elemente. Na primjer, prvobitno stanje svijeta se skoro u svim mitovima razumije kao haos – nered; u gotovo svim mitovima pretpostavlja se neki pokretački uzrok (božanstvo) na osnovu kojeg iz haosa nastaje uređeni svijet itd. Neki istraživači čak tvrde da ne postoji razlika u logičkoj strukturi mitske i naučne svijesti.
Za razvoj filozofije posebno su značajni grčki mitovi, koje poznajemo, prije svega, preko Homerovih spevova Ilijade i Odiseje i preko Hesiodove Teogonije. Mnogi elementi grčkih mitova nalaze se u mišljenju grčkih filozofa. Međutim, ti elementi ne umanjuju razlike između mita i filozofije, koja svoja objašnjenja zasniva prije svega na upotrebi razložnog, kritičkog govora – logosa.
Filozofsko posmatranje sadržaja mitske svijesti i pokušaji da se ti sadržaji teorijski obuhvate i protumače, seže od prvih početaka naučne filozofije. Filozofija se okreće mitu i njegovim tvorevinama još prije nego drugim velikim kulturnim oblastima. To je razumljivo i sa stanovišta historije i sa stanovišta sistematike, jer tek razračunavajući se sa mitskim mišljenjem, filozofija uspijeva da postigne strogu formulaciju svog vlastitog pojma i da stekne jasnu svijest o svom vlastitom zadatku. Gdje god pokušava da se konstituiše kao teorijsko posmatranje svijeta i objašnjenje svijeta, filozofija se suočava ne samo sa neposrednom stvarnošću pojava nego i sa mitskim shvatanjem i preobličavanjem te stvarnosti. Ona ne zatiče ”prirodu” u onom obličju koje joj kasnije bez odlučujućeg sadejstva same filozofske refleksije daje razvijena i izgrađena empirijska svijest, nego se svi likovi postojanja pojavljuju najprije nekako obavijeni atmosferom mitskog mišljenja i mitske fantazije. Tek posredstvom nje oni dobijaju svoj oblik i boju, posmatrajući svoju specifičnu određenost.
Mnogo prije nego što je svijet počeo da postoji za svijest, kao cjelina empirijskih stvari i kao kompleks empirijskih svojstava, on je za nju postojao kao cjelina mitskih snaga i dejstava. I od tog duhovnog prauzroka i plodnog tla ni filozofski pogled, niti filozofski svojstven pravac posmatranja, nije odmah mogao da razdvoji pojam svijeta. Još dugo su počeci filozofskog mišljenja ostali na nekakvoj središnjoj, takoreći neodlučnoj poziciji između mitskog i stvarnog filozofskog formulisanja problema poijrekla. U pojmu koji je za taj problem stvorila rana grčka filozofija, u pojmu arhe, upečatljivo i jasno se izražava taj dvostruki odnos. Ovaj pojam označava granicu između mita i filozofije, ali granicu koja kao takva ima udjela u obje, njome razdvojene oblasti – on predstavlja prelaznu i indiferentnu tačku između mitskog pojma početka filozofskog pojma „principa”. Što je dalje napredovala metodska samosvijest filozofije i što je jače ona, počev od Eleaćana, težila „kritici”, onoj u samom pojmu bistva, to se jasnije nov svijet logosa, koji sad nastaje i potvrđuje se kao autonomna tvorevina, razdvaja od svijeta mitskih sila i mitskih božanskih likova.
Mitologija je skup svih mitova u jednoj vjerskoj tradiciji, a izraz mitologija koristi se za nauku o mitovima. Mitologija obuhvata teogonijske mitove (o djelima bogova), kosmogonijske mitove (o postanku svijeta), antropološke mitove (o stvaranju čovjeka), eshatološke mitove (o krajnjim istinama i svrhama) i etiološke motive (o postanku rodova, plemena, gradova etc.)

2.2. Religija

„Svako misli da zna šta je religija – dok ga ne upitate . Ako ga pitate onda ne zna; ako ga ne pitate onda misli da zna. U jednom trenu osjeća da zna, ali čim počne da misli i govori, ne zna. Onda mu se religija učini mračna, a u stvari nije ona mračna, već pojam o njoj. Svaka definicija hoće da rasjtera mrak: da razriješi neku zagonetku!” (Šušnjić, 1998:31)
Religija (lat. Religare – povezivati) predstavlja sistem vjerovanja s utvrđenim obredima kojim se iskazuje odnos ljudskog bića prema Bogu (onome što je sveto, božansko). Smatra se univerzalnom kulturnom pojavom, što znači da nisu poznate zajednice koje nemaju neki oblik religije. To je navelo neke mislioce da definišu čovjeka kao religiozno biće čime naglašavaju da je religija izraz potrebe za uspostavljanjem veze između čovjeka kao konačnog (smrtnog) bića i beskonačne, vječne stvarnosti. Ova veza se utvrđuje preko različitih vjerskih obrada i ustanova (džamija, crkvi). Religije također podrazumijevaju postojanje različitih učenja koja objašnjavaju osnovne religijske istine (dogme), moralne norme i norme pravilnog praktikovanja vjere.
„Za razvoj evropske filozofije naročito je značajan njen dodir sa hrišćanskom religijom i jevrejskom religijom, kao i sa islamskom (...) ”(Šušnjić, 1998:33) Ipak, najveći je značaj hrišćanske religije koji je najizrazitiji u srednjem vijeku. Iz te veze razviće se teologija kao disciplina religioznog mišljenja koja upotrebljava filozofiju za opravdavanje osnovnih religioznih dogmi, prakse i iskustva.
Historijski gledano, odnos filozofije i religije u zapadnom kulturnom prostoru trajan je i složen. Kretao se u rasponu od uzajamnog suprotstavljanja do pokušaja da se filozofija pretvori u služavku teologije. U kulturama istočnih naroda filozofija i religija se nerazdvojno prepliću. Interpretacija toga odnosa zavisila je o tome tko su bili interpretatori. Drukčije je taj odnos bio mišljen od strane filozofa, nego od strane teologa. Drukčije od filozofa koji nisu bili religiozni, nego od onih koji su to bili. Pa kako ne postoji ni jedinstvena definicija filozofije koja bi svima ili bar većini filozofa bila prihvatljiva, to se još manje može očekivati nego jedinstveno određenje odnosa filozofije i religije. Posebno s obzirom na duboku emocionalnu angažovanost koju svako religiozno opredeljenje pretpostavlja. Čini se ipak, da se neke sličnosti i razlike mogu odrediti.
Prije svega pitanja na koja filozofija i religija trebaju dati odgovore ista su pitanja. To su osnovna pitanja o čovjeku i svijetu, nezavisno o tome dotiču li se još boga ili prirode. To su pitanja o smislu života i smrti, o istini i neistini, o dobru i zlu, o bitku i biću; o tome ko smo, odakle dolazimo i čemu se možemo nadati. To su sva ona pitanja koja svaki čovjek postavlja i na koja mora nekako odgovoriti da bi mogao smisleno živjeti.
Osim toga i filozofija i religija zahvataju svijet celovito. Ne djelomično poput znanosti, samo jedan vid stvarnosti ili samo određeni predmet, već svijet u cjelini, tj. u njegovim za život najvažnijim i međusobno povezanim momentima.
S obzirom na te sličnosti filozofija i religija su u konkurentskom odnosu. Obje nastoje ponuditi čovjeku odgovore na iskonska pitanja ili pitanja o iskonu, kojima se svaki naraštaj i svaki pojedinac uvijek ponovno vraća, nezavisno o tome što su odgovori dati već bezbroj puta. No, jednom lišen nagona i instinkata koji bi upravljali njegovim životom, čovjek je bačen u slobodu, a to upravo znači da pita i traži odgovore o onome što je drugim bićima zadano prirodno unaprijed.
Filozofija i religija, međutim, bitno se razlikuju, pijre svega, po odnosu prema vjeri i sumnji, a onda i prema načinu oblikovanja odgovora na ona zajednička pitanja, te konačno i po samim odgovorima na ta pitanja. Jer filozofija - kao traganje za istinom, kao put ka istini, kao upitno mišljenje, a ne kao gotovo znanje ili konačna spoznaja istine - ne može poput religije neupitno pristati na bilo što kao konačno, što bi joj zabranilo sumnju i postavljanje pitanja. Filozofija počinje sa sumnjom i samo sa sumnjom može opstati. To, dakako, ne znači da filozofija odbacuje svaku vjeru. Naprotiv, i filozofi moraju polaziti od određenih pretpostavki i samo tako mogu sustavno promišljati svijet. A odabrali su baš te pretpostavke, ne neke druge, jer u njih vjeruju i spremni su svoj filozofski i životni put graditi upravo na njima. Ali to ne znači da su se zbog toga spremni odreći mogućnosti da te pretpostavke propituju svaki put kada za to osjete potrebu, tj. kada to razum zahtijeva. Pa ako, dakle, filozofija počinje s vjerom, ona prestaje tamo gdje vera prelazi u dogme, bez kojih religija naprotiv ne može.
Ne radi se o tome da filozofija odbacuje svaku vjeru, već samo onu koja ne dopušta provjeru, koja ne dopušta sumnju, tj. koja razumu osporava pravo da propituje
vlastite pretpostavke, a umu da se upušta u nove nečuvene teorije. I dok religija ne može opstati sa sumnjom u ono što se predajom oblikovalo kao određena vjeroispovijest, dotle filozofija ne može opstati bez sumnje u ono što se bilo kojom predajom nameće kao jedina istina. Stoga je nemoguće biti dosljedno filozof i dosljedno religiozan.
Iz razlike u načinu na koji filozofija i religija daju odgovore na ona osnovna pitanja o čovjeku i svijetu, može proizići i u pravilu proizlazi i sadržajna razlika tih odgovora. Nije slučajno da su već u antici filozofima spaljivane knjige, ili da su sami bili osuđivani na smrt pod optužbom da su dovodili u sumnju vladajuću religiju.
Dakle, osnovna razlika između filozofije i religije je ta što se filozofija zasniva na mišljenju, na pojmu, a religija na vjeri. Filozofija racionalno sumnja u sve i uvijek traži objašnjenja.

3. Umjetnost

Umjetnost obuhvata djelatnosti kao što su slikarstvo, vajarstvo, muzika, književnost, arhitektura, balet, film... U antičko vreme pojam umjetnosti obuhvatao je i različite zanatske veštine (grč. techne). Umjetnost se definiše na različite načine i veoma je teško naći jednu općeprihvatljivu definiciju.
Navešćemo nekoliko određenja: umjetnost je djelatnost koja obuhvata imaginaciju i sposobnost stvaranja estetskih predmeta (umjetničkih dela); umjetnost je ispitivanje stvarnosti posredstvom čulnih predstava; umjetnost je ponovo stvaranje stvarnosti; umjetnost je izražavanje osjećanja posredstvom umjetničkih djela...
U svakom navedenom određenju umjetnost podrazumijeva stvaranje djela koja se ne mogu naći u prirodi i koja zadovoljavaju kriterijume lepote. U antičkoj Grčkoj osnovno svojstvo pripisivano umetnosti bilo je oponašanje (grč. mimesis) stvarnosti. U ovakvom određenju umjetnosti ključnu ulogu ima odnos između umetničkog dela i stvarnosti. Međutim, u modernim određenjima odnos prema samoj stvarnosti gubi na značaju i sve se više naglašava odnos između stvaraoca i primaoca umetničkog dela. Sve je slobodnije određenje umjetničkog djela i stvaralačkog čina. I umjetnost i filozofija u sebi sadrže u stvaralačke elemente. Također se može uočiti da je ideja napretka u pogledu stvaranja umjetničkih ili filozofskih djela slična. Za razliku od nauke ili tehnike, u kojima se može nedvosmisleno govoriti o historijskom napretku, ne bi se moglo reći da Mikelanđelove skulpture predstavljaju napredak u odnosu na Fidijine, ili da Kantova filozofija predstavlja napredak u odnosu na Platonovu. No, za razliku od filozofije, za koju se najčešće kaže da je odlikuje racionalnost, umjetnost naglašava iracionalnost umjetničkog doživljaja.
Obično se tvrdi da slobodno, neuslovljeno umjetničko stvaranje proističe od najdublje ljudske pobude za igrom, zbog čega se čovjek ponekad definiše kao biće koje se igra (lat. homo ludens). Interes filozofa za umjetnost javlja se još u antičko doba. Od tada do danas filozofi promišljaju šta je suština umjetnosti, koji su preduslovi i kriterijumi umjetničkog doživljavanja, stvaranja i prosuđivanja, a filozofska disciplina koja se time bavi naziva se estetika. Smatra se da su osnivači estetike Platon i Aristotel.
Neka su od osnovnih pitanja estetike šta je to lijepo u umjetnosti i u prirodi, treba li umjetnost oponašati stvarnost, ili je naprotiv u naravi umjetnosti da proizvodi jednu novu kulturnu stvarnost. S tim u vezi se valja zapaziti da su mnogi zanatlije postigli umjetničku razinu, ali da samo poznavanje zanata i zanatske veštine ne čine od nekoga umjetnika. Neko bi, na primer, mogao sa uspjehom naučiti sve vještine slikarskog umijeća, od recimo Michelangela, i tako ga dobro oponaša, da bi bilo nemoguće znati je li nešto naslikao slavni majstor ili njegov oponašatelj, ali to oponašatelja ipak ne bi učinilo umjetnikom. Jer, jedno je od bitnih obilježja umjetničkog djela izvornost, što znači da svako ko ima potrebne predispozicije može više - manje ovladati nekim umijećem na zanatskom polju, ali da ga umjetnikom čini tek njegovo stvaralaštvo.
Ako bi, dakle, smisao umjetnosti bio u oponašanju stvarnosti, onda bi svako ko ovlada umijećem oponašanja, tj. zanatom koji se može naučiti, bio umjetnik. Naprotiv, ako je smisao umjetnosti u proizvodnji novog, izvornog, nečeg čega prije nije bilo, onda umjetnikom može biti samo onaj ko zanatski stečeno znanje i vještinu koristi za stvaralačko preoblikovanje postojeće stvarnosti. Valja pri tome zapaziti da su čak i oni koji su oponašajući stvarnost proizvodili likovna, muzička ili književna djela, zapravo proizvodili jednu novu stvarnost, jer npr. slika nekog predmeta nikako nije isto što i sam taj predmet. Kad se ovlada određenom tehnikom i kada ona postane dostupna svakome ko je voljan učiti i vježbati, njena primena postaje stvar zanata, a stvaralaštvo i umjetnost se pomiču dalje u još neistraženo i nepoznato.
Stoga, nijedna znanost, pa ni estetika ne mogu odrediti pravila umjetničkog stvaranja, kao što niko ne može odrediti pravila stvaranja uopšte, nego naprotiv pojedinci svojim stvaralaštvom, pa tako i umhetnici svojim, mijenjajući svijet određuju i pravila njegove proizvodnje, dok njegova proizvodnja uvijek ostaje u domašaju čovjekovog stvaralačkog uma.
Filozofsko raščlanjivanje umjetnosti stoga i ne treba težiti tome da umjetnost učini znanstvenim formulama ili tehnološkim uputama, već da kritički promišlja i domišlja umjetnost kao jedan od bitnih načina čovjekovog kulturnog izražavanja i proizvodnje svijeta, objašnjavajući suštinu umjetničkog djela i njegove proizvodnje.
Konačno valja reći i to da umjetnici, svaki na svoj način, izražavaju vlastito poimanje svijeta koje je uvijek više ili manje, objašnjeno ili neobjašnjeno, neposredno i posredno, utemeljeno u nekoj filozofiji. Pa je za mnoge pojedince teško reći jesu li oni filozofi koji se bave umjetnošću, ili umjetnici koji se bave filozofijom.

4. Nauka

Nauka je, najopćije govoreći, razumsko znanje o svijetu i prirodi. Ona obuhvata sistem znanja koji se tiče fizičkog svijeta, čovjeka i društva, zasnovana na nepristrasnom posmatranju i istraživanju čiji je cilj otkrivanje opštih zakona koji vladaju u svijetu.
Danas se nauka i filozofija često posmatraju kao dva različita oblika duhovne djelatnosti. Međutim, u antičkoj Grčkoj, gdje se i rađa ideja nauke, filozofsko i naučno znanje se prepliću. Kod Aristotela filozofija ima smisao nauke o prvim uzrocima stvarnosti, o onome što čini suštinu svega postojećeg u svijetu. Takvu nauku Aristotel naziva prvom filozofijom. Pored najopćijeg znanja o suštini cjelokupne stvarnosti postoje i posebne filozofije, odnosno nauke, o posebnim područijima stvarnosti.
U modernom vremenu mijenja se određenje same prirode naučnog znanja. Dok je u antičkom svijetu cilj nauke kao teorije bio vezan za znanje radi samog znanja, Frensi Bekon u XVII vijeku ističe da je cilj nauke sticanje moći nad prirodom. Sa postepenim izdvajanjem, prije svega, prirodnih nauka iz okrilja filozofije, počinje i postepeno razdvajanje nauke od filozofije.
Uzimajući posebna područija stvarnosti za sopstveno proučavanje, posebne nauke su dovele u pitanje predmet proučavanja tradicionalne filozofije. Tako se za filozofiju ostavlja suženo područije istraživanja – povezivanje posebnih naučnih znanja i preispitivanje valjanosti naučnih pojmova i metoda.
Nesumnjivo je da su posebne nauke uticale na filozofiju. To se u modernom dobu može pokazati na primjeru uticaja matematike ili prirodnih nauka na najznačajnije filozofije. S druge strane, osnovne naučne pretpostavke počivaju na određenim filozofskim pretpostavkama, koje nisu predmet bavljenja samih nauka. Mnogo značajna područija stvarnosti bila bi zanemarena ukoliko bi se saznanje svelo samo na saznanje posebnih nauka. Problem pretpostavki naučnih teorija, kao i problem negativnih posljedica primjene nauke ne mogu se razriješiti u samim naukama, tako da se interesovanje za filozofiju obnavlja. Problemom nauke u najširem smislu bavi se filozofija nauke.
„Svaka nauka ima neki predmet. Ako se filozofija i pokazuje kao nauka, ona se ne mora legitimisati nekim predmetom. Svakako, ona „cjelinu” naziva svojim predmetom.” (Marković, 1996:34). Ako se i razvija kao stroga nauka, o toj cjelini, ona u svojim ispitivanjima, kao i svaka druga teorijska djelatnost, odvojena od svog predmeta, saznaje da je on na distanci. Ipak, ovaj način saznanja ima smisla za saznanje stvari u orijentaciji i svijetu, ali ne za filozofiju. Tako se ne može cjelina dokučiti. Teorijska filozofija kao čista nauka mora potražiti neku čvrstu tačku na kojoj počiva objektivna zgrada tobožnjeg saznanja.
Filozofiranje u svom razlikovanju postaje svjesno toga da nema predmet kao nauke, koje prestaju tamo gdje više nema predmeta. Umjesto da cjelina bude predmet, predmet filozofije bi bio razlog predmetnosti i „svaki predmet” ukoliko bi se on mogao dovesti u vezu sa tim razlogom. Mjereno naukom, filozofsko mišljenje ostaje nekako da lebdi u vazduhu. Dati filozofiji predmet u nekom drugom, a ne u metaforičnom smislu, to je pogrešno prenošenje forme naučnog saznanja za nju.

Literatura

1. Kuper, Dejvid E., SVETSKA FILOZOFIJA, ISTORIJSKI UVOD, Novi Sad, 2004.
2. Šušnjić, Đuro, RELGIJA I, Čigoja štampa, Beograd, 1998.
3. Marković, Vidak, „Nagovor na filozofiju“, Umetnička zadruga gimnazije „Svetozar Marković”, Niš, 1996.
4. Zaječaranović, Gligorije, FILOZOFIJA, UVOD U OSNOVNE POJMOVE, DIPG, Niš, 1991.
5. Savić, Mile; Cvetković, Vladimir; Cekić Nenad, FILOZOFIJA ZA IV RAZRED GIMNAZIJE I STRUČNIH ŠKOLA, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2006.
6. Petronijević, Branislav, ISTORIJA NOVIJE FILOZOFIJE, ZAVOD ZA UĐBENIKE I NASTAVNA SRDSTVA, Beograd, 1998
7. Čopa, Đorić, ODNOS FILOZOFIJE PREMA DRUGIM DUHOVNIM DELATNOSTIMA, unos na: Antička filozofija grčke, url: http://www.dualsoft.rs/nikola/filozofija/filozofija_i_mitovi.html
8. Milan Popić, „Odnos filozofije i religije“, 2002, unos na Radionica Polic, url: http://www.radionicapolic.hr/filozofija/predavanje06.pdf
9. Zenjkovski Vasilij V., OSNOVI HRIŠĆSKE FILOZOFIJE, CIP, Podgorica, 2006.
10. Gadamer, Hans-Georg, “Početak filozofije”, FENDOM, Beograd, 2007.
11. Gorder, Justjen, “ Sofijin svet“, Geopoetika, Beograd, 2009.
12. Laušević, Savo; Kosović, Višnja, FILOZOFIJA 4, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica, 2009.
13. Tunić, Milan, RIZNICA MUDROSTI, LIB, Novi Sad, 2004.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD