ANALIZA EKONOMSKE ZNANOSTI KROZ POVIJEST

1. EKONOMSKA MISAO ANTIKE

Spoznaje o ekonomskim prilikama povijesno najstarijih razdoblja ekonomski historičari crpe iz Hamurabijevog zakonika čija se starost procjenjuje na oko 2200 god. p.n.e. U tom najpoznatijem zakoniku drevne Mezopotamije posebno je zanimljiv dio o zajmu u žitu sličan Bohm-Bawerkovoj teoriji kamata koja se temelji na razlici u vrijednosti dobara u sadašnjosti i budućnosti.
U doba Antike o ekonomskim prilikama pisali su filozofi s obzirom da nije postojala ekonomska znanost kao zasebna disciplina. Značajno za gospodarske prilike tog razdoblja je to da se zbog robovlasništva na mnoge grane gospodarskog rada gledalo kao na nečasne poslove za slobodnog čovjeka.

1.1. EKONOMSKA SITUACIJA U ANTIČKOJ GRČKOJ

Filozofi Antičke Grčke bili su zaokupljeni više pitanjima metafizike dok su se pitanjima ekonomije bavili usput miješajući je s općom filozofijom društva i države. Opći nivo ekonomske misli tog perioda bio je prilično nizak. Ekonomska razmatranja data su krajnje fragmentarno u dokumentima i djelima koji nisu bili u neposrednoj vezi s ekonomskim problemima. Ali to ne znači da njihove ideje nisu bile bitne i utjecajne na kasniji razvoj ekonomije i ekonomske misli. To dokazuje i sama činjenica da su oni i dali naziv ekonomiji. Ksenofon je u svom djelu Ekonomikos prvi upotrijebio riječ ekonomija.
Antički filozofi su stvarali u carstvu koje je bilo centar trgovine i kulture tadašnje civilizacije. Vodila se vanjskotrgovačka politika. Postojao je sistem naplate carina, a u nekom pogledu postoji i sličnost sa merkentilistima (zabrana izvoza u periodima oskudica, propise o tome tko i pod kakvim uvjetima može obavljati vanjsku trgovinu). Bilo je zabranjeno neograničeno stjecanje zemljišta. Glavne smjernice ekonomske politike atenske države odnosile su se na financijska pitanja koja su bila od interesa za nadmoćnost Atene u tadašnjem svijetu. O tome su raspravljali tadašnji najveći mislioci – Platon, Aristotel, Ksenofon, Demosten, Sokrat, Tukidid i drugi. Osuđivali su kamatu i trgovinu jer nisu shvaćali njen pravi značaj. Trgovinu su smatrali nemoralnom iz razloga što čovjek zarađuje na čovjeku, a eminentnim za čovjeka smatrali su poslove kao što su ribolov, zanat ili zemljoradnja.
Platon se, kao jedan od najistaknutijih mislioca Antike, bavio uređenjem države zbog uviđanja nužnosti postojanja podjele rada. U svom djelu ˝Republika˝ dao je koncept idealne države koju je podijelio na klase. U njegovoj koncepciji države, što je neka klasa viša to ima više dužnosti u odnosu na prava koja ima. Isticao je da vladajuća klasa mora pokazati ekonomsku umjerenost,odnosno uzdržavanje od pretjerane eksploatacije potčinjenih klasa. U svom djelu ˝Zakoni˝ Platon se zalagao za jednakost građana u pogledu imovine (sve preko predviđenog maksimuma bi pripalo državi). Zalagao se za zabranu trgovine i općenito protiv bogaćenja pojedinca. Na neki način se u tome vide začetci komunističke ideologije.
Aristotel je smatrao da ekonomija ima dvojaku funkciju: 1) nauka o kućanstvu i 2) nauka o snabdijevanju (koja se bavi vještinom stjecanja). Razlikovao je prirodan i neprirodan način stjecanja dobara. Po Aristotelu bi prirodan način stjecanja dobara bio rad lovaca, ribolovaca, poljoprivrednika i slično, a neprirodan način je rad trgovine ako služi zaradi a ne razmjeni upotrebnih vrijednosti. Bio je zagovornik privatnog vlasništva, za razliku od Platona, jer je smatrao da će o privatnom vlasništvu ljudi više brinuti. U svom djelu ˝Politika˝ objasnio je funkcioniranje novca i njegovu neophodnost kao posrednika u razmjeni. Osuđivao je kamatu na toj osnovi da nema opravdanja da se novac kao sredstvo razmjene povećava prelazeći iz ruke u ruku. Ali nikad nije imao nikakvu teoriju kamate. Osnovu o toj teoriji postavili su skolastici. Oni su se prvi zapitali zašto se kamate ipak plaćaju.

          
Slika br. 2 Aristotel                                 Slika br. 3 Platon

1.2. DOPRINOS RIMLJANA

Rimski filozofi nisu stvorili ništa novo u odnosu na nasljeđe grčke filozofije. U središtu rimskih pisaca nisu više filozofski problemi ekonomije, već konkretna pitanja poljoprivredne proizvodnje, posebno iskorištavanje općinskog zemljišta i režim privatnog vlasništva. U to vrijeme vodile su se rasprave oko javne zemlje, koja je dobivena na osnovu osvajanja: zemlja se prodavala na aukcijama, dodjeljivala kolonistima ili raspodjeljivala građanima. Bitno je spomenuti tzv.poljodjelske pisce: Marko Porcije Katon, Marko Terencije Varon i Lucius Columella, pisac agronomskog priručnika u dvanaest knjiga koji se nije ograničio na tehnološke aspekte produkcije, već ocjenjuje i korisnost poljodjelstva u odnosu na trgovinu koju smatra rizičnom a novčarstvo smatra nemoralnom djelatnošću.
Moglo bi se istaknuti rimsko pravo čije naslijeđe igra određenu ulogu u povijesti ekonomske analize. Tadašnji pravnici stvorili su, analizom činjenica i načela, pravnu logiku koja se mogla primijeniti na svaku društvenu strukturu koja priznaje privatno vlasništvo i kapitalističku trgovinu. Međutim, predmet njihove analize bio je ograničen praktičnim potrebama zbog čega su njihova uopćavanja dala pravna, a ne ekonomska načela.

1.3. RANA KRŠĆANSKA MISAO

Pisci tog razdoblja, od kojih se najviše isticao Sveti Augustin, u svojim djelima nisu ulazili u ekonomske probleme premda su ulazili u političke probleme Kršćanske države. Kršćanska crkva imala je za cilj društvenu reformu jedino u smislu moralne reforme individualnog ponašanja. Propovijedalo se protiv obijesne raskoši i neodgovornog bogatstva, a zapovijedalo se milosrđe i suzdržljivost u korištenju ovozemaljskih dobara. Savjetovalo se da se čovjek zadovolji jednostavnim proizvodima domaće poljoprivrede i industrije umjesto da teži za uvoznim luksuzom.
Jedno od mišljenja o ekonomskim problemima koje se tada razmatralo bilo je to da bi vjernici trebali prodati sve što imaju i to podijeliti siromašnima ili da bi morali dati zajam ne očekujući ništa za uzvrat. Crkva nije nikad obećavala ekonomski raj tako da pitanja uzroka i objašnjenja ekonomskog mehanizma nisu bile od interesa za njezine vođe i pisce.

2. EKONOMSKA MISAO SREDNJEG VIJEKA

2.1. SKOLASTIKA

U srednjem vijeku dominira skolastička ekonomska misao, učenje koje se temelji na interpretacijama Biblije, te Platonovog i Aristotelovog učenja. Najistaknutiji skolastik bio je sv. Toma Akvinski koji je nastojao pomiriti proturječnosti između crkvene dogme i ekonomskih realiteta.
Katolička crkva imala je monopol sve do renesanse. Gotovo svi intelektualci tog vremena bili su redovnici ili fratri. U školama koje su osnovane od sedmog stoljeća naovamo, svećenici su držali nastavu iz ostataka grčko-rimske znanosti i vlastite teologije i filozofskih disciplina. Iz tih škola razvili su se u dvanaestom i trinaestom stoljeću samoupravni univerziteti koji su se ubrzo grupirali u teološke, filozofske, pravne i medicinske fakultete. Srednjovjekovni znanstvenici obično su nazivani ˝školnicima˝ ili ˝skolasticima˝.
Kapitalističko poduzeće je postojalo i ranije, ali od trinaestog stoljeća pa dalje počinje postepeno napadati okvir feudalnih institucija koji je kroz stoljeća kočio, ali isto tako i branio, zemljoradnika i obrtnika, i razvijati obrise ekonomske strukture. Rast kapitalističkog poduzeća stvorio je ne samo novu ekonomsku strukturu i probleme , već i novi stav prema svim problemima. Uspon trgovačke, financijske i industrijske buržoazije promijenio je strukturu europskog društva. Buržoazija je stekla snagu da nametne svoje interese. Ta klasa koja je bila u poslovima nije mogla gledati na svoje probleme s hladnoćom znanstvenika. Jedan od najvažnijih rezultata bila je pojava svjetovnog intelektualca, a odatle i svjetovne znanosti. Oduvijek su postojali svjetovni liječnici i pravnici, ali u renesansi oni su počeli istiskivati svećenički elemenat. Polazeći od svojih stručnih problema i potreba, svjetovni umjetnici i obrtnici počeli su razvijati fond instrumentalnog znanja koji je bio važan izvor moderne znanosti ali je rastao izvan znanosti skolastičkog univerziteta. To ima svoju analogiju u ekonomici. Poslovni čovjek i državni službenik, također polazeći od praktičnih potreba i problema, počeli su razvijati fond ekonomskog znanja. Zatim, tu su se pojavili humanisti. Njihov znanstveni rad sastojao se u kritičkom izdavanju, prevođenju i tumačenju grčkih i latinskih tekstova. Oni nisu unaprijedili ekonomiju ali su utjecali na opću intelektualnu atmosferu svoga vremena.
Ekonomija nije bila odvojena disciplina. U početku je bila dio moralne teologije ili etike, a kasnije, osobito u šesnaestom stoljeću, dio skolastičkog prava. Pojedina pitanja, uglavnom novca i kamata, povremeno su tretirana odvojeno, ali nikad ekonomija kao cjelina. Prema stupnju u kojem su ekonomski problemi privlačili pozornost možemo razlikovati tri perioda u povijesnom razvitku skolastičke misli:

a) Od devetog do kraja dvanaestog stoljeća dominirali su platonski utjecaji, izravno ili posredno preko filozofije sv. Augustina. (nisu imali neke važnosti za ekonomiju)

b) Trinaesto stoljeće naziva se klasični period skolastike. Stvara se znanost različita od teologije i filozofije. Ta revolucija bila je djelo Halesa, sv. Bonaventure, Scotusa i sv. Tome Akvinskog. Jedan aspekt koji je tu bio važan je ponovna pojava Aristotelove misli. Ekonomska pitanja se dotiču samo tamo gdje se postavljaju pitanja moralne teologije. Fizički rad smatrao se povoljnim za kršćansku vrlinu. Trgovinu je sv. Toma formulirao kao djelatnost čija se dobit može opravdati nužnošću da se zarađuje za život, željom da se steknu sredstva za milosrdne namjere ili željom da se služi uz uvjet da je dobitak umjeren. Sv. Toma je opravdavao privatno vlasništvo jer je smatrao da će ljudi voditi veću brigu o onome što im pripada i jer će oni ulagati veće napore kad rade za sebe nego kad rade za druge. To razmatranje je i Aristotel ranije definirao. Sv. Toma je otkrio uvjet konkurentske trgovine koji je u devetnaestom stoljeću postao poznat kao zakon troškova. Osuđivao je kamate, slično kao i Aristotel i nije se pitao zašto se kamate ipak plaćaju.

c) Period od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća obuhvaća cijelu povijest skolastičke ekonomije. Najznačajniji predstavnici ovog perioda su Buridan i Oresme. Značajno za ovaj period na polju ekonomije je metalistička teorija novca. Smatra se da je glavna funkcija novca u tome da služi zamjeni dobara. Svaka druga upotreba je neispravna i etički nedozvoljena. Oresme je prvi iznio problem bimetalizma i postavio pravilo, da u bimetalističkom valutnom sustavu mora zakonski odnos vrijednosti zlatnog i srebrnog novca odgovarati odnosu trgovačke vrijednosti oba metala. Ta rasprava o novcu označava se kao prva rasprava potpuno posvećena jednom ekonomskom problemu.

3. EKONOMSKE DOKTRINE NOVOG VIJEKA

3.1. MERKANTILIZAM

Merkantilizam je pravac ekonomske misli koji dominira od sredine petnaestog do sredine osamnaestog stoljeća. To je razdoblje dominacije trgovačkog kapitala nad sferom proizvodnje koje je nastupilo nakon razgradnje feudalne društvene strukture. Merkantilizam je prvi sustav ekonomskih ideja koji je objašnjavao međunarodnu trgovinu i prvu fazu kapizalističkog načina proizvodnje koja je poznata pod nazivom trgovački kapitalizam. Povijesnu situaciju u kojoj se taj pravac razvijao karakterizira: razvoj brodogradnje,otkriće kompasa i baruta, otkriće Amerike i ostala geografska otkrića, raspad feudalne i naturalne privrede i ubrzani razvoj kapitalističke robne proizvodnje, prvobitna akumulacija kapitala u velikim europskim državama, osvajanje kolonija i širenje kapitalističkog sustava, formiranje nacionalnih država, politički apsolutizam careva te borba između monarha i parlamenta.
Povoljnu idejnu situaciju za razvoj merkantilizma stvorili su pokreti koji kritiziraju i smanjuju srednjovjekovnu moć crkve i religije: humanizam i renesansa, reformacija i prosvjetiteljstvo, te novi filozofski pravci racionalizam i empirizam.
Merkantilisti su istraživali i objašnjavali materijalno bogatstvo i način njegovog povećavanja u okviru nacionalne države, ali pomoću međunarodne razmjene roba. U međunarodnoj trgovini robe se prodaju po cijeni koja je veća od njihove vrijednosti, a to donosi ˝čist i siguran profit˝. Bogatstvo se povećava tako da izvoz bude veći od uvoza i da se suficit trgovačke bilance naplaćuje u novcu (odnosno zlatu) koji pritječe u domaću privredu. Najpoznatiji predstavnici merkantilizma bili su: Charles du Moulin, Jean Bodin i Antoin Montchretien u Francuskoj, Thomas Mun i James Steuart u Engleskoj, Antonio Sera u Italiji te Ivan Tihonović Pošoskov u Rusiji. Na Njemačkom govornom području razvila se posebna grana merkantilizma koja je poznata pod nazivom kameralizam. Najpoznatiji su predstavnici Johann H. Justi i Joseph Sonnenfels. U Hrvatskoj su se kao merkantilistički pisci istaknuli Benko Kotruljić, Nikola Vito Gučetić, Matija Vlačić Ilirik i Juraj Križanić.
Merkantilisti su opisivali i sistematizirali ekonomske pojave i procese, ali su rijetko istraživali i formulirali ekonomske zakonitosti (uzročno – posljedične veze i odnose) koje postoje u ekonomiji, što je bitna osobina znanstvene metode i ekonomije kao znanosti. Zbog toga kažemo da ekonomska znanost ne počinje s merkantilističkom, već s klasičnom liberalnom školom i njezinim predstavnicima ( Adam Smith, David Ricardo i drugi ) koji su formulirali ekonomske znanosti i teorije.
Stručnjaci su podjeljeni oko mišljenja zašto je merkantilizam dva i pol stoljeća bio dominantna ekonomska ideologija. Jedna grupa, koju predstavlja Jacob Viner, tvrdi da je merkantilizam jednostavno bio direktan, razuman sistem i da ljudi toga vremena jednostavno nisu imali analitičke alate da otkriju da je u stvari bio duboko varljiv. Druga škola, koju su podržavali znanstvenici kao što je Robert B. Ekelund, tvrdi da merkantilizam nije bio greška nego najbolji mogući sistem za one koji su ga razvili.

3.2. FIZIOKRATIZAM

Fiziokratizam je škola ekonomske misli koja je, sredinom osamnaestog stoljeća nastala i razvijala se u Francuskoj. To je francuska varijanta klasične liberalne škole, poznata još i pod nazivom ˝škola ekonomista˝. Fiziokratizam je nastao kao intelektualna reakcija na merkantilističku teoriju i politiku u Francuskoj, posebno zbog zapostavljanja i lošeg stanja francuske poljoprivrede, siromaštva i eksploatacije seljaka. Fiziokrati su djelovali kao prosvjetitelji seljačke klase i literarni branitelji njihovih ekonomskih interesa.
Fiziokratska škola je dobila naziv po glavnoj ideji koju afirmira i s kojom se suprotstavlja tada konkurentnoj merkantilističkoj teoriji i politici. Naziv je formiran iz kombinacije grčkih riječi fysis, što znači priroda i kratein, što znači vladati. Fiziokrati su smatrali da društvo treba organizirati na temelju prirodnih zakona i uspostaviti u njemu prirodni poredak.
Učenje o prirodnom poretku čini središnji dio fiziokratizma. Nasuprot merkantilistima koji su društvo promatrali sa stajališta nacionalne ekonomije, fiziokrati su društvo sa stajališta čovjeka – pojedinca i njegovih privatnih interesa. Elementi prirodnog poretka, prema fiziokratima, privatno su vlasništvo, slobodno poduzetništvo, slobodna konkurencija i privatni interesi koje slijede pojedini ekonomski subjekti. Smatrali su da će pojedinci, slijedeći svoje privatne interese, istodobno ostvarivati i šire društvene interese bez državne intervencije. Ta koncepcija o usklađivanju privatnih i društvenih interesa izražena je u poznatoj tezi koja glasi: Laissez faire, laissez passer, što znači: Pustite stvari da idu svojim prirodnim tokom.
Glavni predstavnici fiziokratizma su Francois Quesney, Anne Robert Jacques Turgot, victor Riquetti Mirabeau, Dupont de Nemours i Le Mercier de la Riviere. Najpoznatiji pisci koji su širili fiziokratske ideje na teritoriju današnje Hrvatske bili su Ivan Luka Garanjin, Julije Bajamonti i Ruđer Bošković.
Fiziokrati su odbacili merkantilističko učenje o materijalnom bogatstvu. Prema fiziokratima bogatstvo ne nastaje u razmjeni dobara, već se povećava proizvodnjom i to poljoprivredom. Fiziokrati su bili ekonomski pisci koji su prvi pokušali objasniti pojavu ekonomskog viška i kružni tok ekonomskih procesa. Smatrali su da se ekonomski višak pojavljuje isključivo u poljoprivredi koju su tretirali kao jedinu granu proizvodnje. Taj višak nazivali su ˝produit net˝ jer su ga tumačili kao dar prirode koja se izražava kroz poljoprivredu. Promatrali su ga u naturalnom obliku kao razliku između količine uloženih sredstava (inputa) i rezultata proizvodnje (outputa).
Quesnay je imao koncepciju kružnog toka ekonomskih procesa. U knjizi ˝Ekonomska tablica˝ pokazao je kako se društveni proizvod, proizveden u poljoprivredi, raspodjeljuje i kako cirkulira kroz ostale privredne grane, kako se raspodjeljuje i razmjenjuje između tri društvene klase (proizvodne, neproizvodne i ˝sterilne˝). Njegove ideje je kasnije koristio Karl Marx, a zatim i Leontieff koji je izradio input-output tablicu. Kvantitativna analiza međuovisnosti privrednih grana, koja potječe od fiziokrata, danas je poznata pod nazivom input-output analiza.

3.3. KLASIČNA LIBERALNA ŠKOLA

Klasična liberalna škola započela je razvoj u sedamnaestom stoljeću u Engleskoj i Francuskoj. Klasična liberalna škola je naziv skupine teoretičara, njihovih teorija i politika koje kritiziraju sustav merkantilizma, odnosno trgovački kapitalizam, te brane stajalište industrijskog i liberalnog kapitalističkog sustava. Prethodnici Klasične liberalne škole formulirali su neke njene koncepcije i principe prije faze njenog uspona na tržištu ekonomsko-političkih ideja i znanja. Najznačajniji prethodnici Klasčne liberalne škole bili su William Petty, Pierr Boisquillebert i Richard Cantillon.
Širenje i dominaciju na akademskoj i političkoj sceni u Europi klasična škola je doživljavala od sredine osamnaestog stoljeća do početka marginalizma, uspona monopolističke faze kapitalizma i početka neoklasične škole. Glavni predstavnici Klasične liberalne škole su Adam Smith, koji se bavio problemom proizvodnje i David Ricardo koji se bavio problemom raspodjele materijalnih dobara. Adam Smith smatra se ocem ekonomije.
S obzirom na broj slijedbenika, znanstvene doprinose i utjecaj koji je imala, i još uvijek ima, na akademskoj i političkoj sceni, klasična liberalna škola je bila najširi i najutjecajniji tok ekonomske misli u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Predstavnici ove škole formirali su političku ekonomiju kao posebno znanstveno područje i kao nastavnu disciplinu na fakultetima. Unutar klasične političke ekonomije nastale su mnoge koncepcije i teorije koje su bitno utjecale na kasnije kretanje ekonomske i političke misli. Klasični ekonomisti formirali su liberalnu ekonomsku filozofiju kojom su branili liberalni kapitalizam i tržišnu regulaciju ekonomije. Istraživali su i formulirali ekonomske zakonitosti u proizvodnji, raspodjeli i razmjeni roba te tako započeli konstituiranje i razvoj ekonomije kao posebnog područja društvenih znanosti.
Temeljne ideje liberalne ekonomske i političke misli bile su sloboda mišljenja, kretanja roba i kapitala, privatno vlasništvo, slobodna tržišna konkurencija, slobodno poduzetništvo itd. Na tim idejama su se kasnije zasnivale političke zajednice ( države ) i njihov glavni zakon ( ustav ). Glavne koncepcije i teorije klasične škole su: teorija radne vrijednosti i teorija troškova proizvodnje, kvantitativna teorija novca, koncepcija faktora proizvodnje, teorije raspodjele nacionalnog dohotka na profite, najamnine i rente, teorije ekonomskog rasta, koncepcija tržišne regulacije ekonomije, teorija opće ekonomske ravnoteže itd.
Na europskoj akademskoj i političkoj sceni pojavilo se nekoliko kritičkih idejnih reakcija na uspon kapitalizma, posebno u Engleskoj i Francuskoj, te na uspon i dominaciju klasične liberalne škole. Tri najsnažnije kritičke reakcije predstavljaju ideje socijalista utopista, marksistička škola i njemačka historijska škola. Kao protuteža kritičkim reakcijama, početkom sedamdesetih godina, počela se razvijati jedna široka, utjecajna i afirmativna reakcija na klasičnu školu, poznata pod nazivom neoklasična ( neoliberalna ) škola.

                 

Slika br.4 Adam Smith

Slika br.5 Bogatstvo Naroda – jedno od najpoznatijih djela Adama Smitha

               

3.4. SOCIJALISTI UTOPISTI

Socijalisti utopisti pojavljuju se kao prvi kritičari kapitalizma, u razdoblju prve prvobitne akumulacije kapitala u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću. Njihov način mišljenja i njihove ekonomske i političke doktrine često se označavaju sintagmom utopijski socijalizam. Opisivali su tamne strane kapitalizma, nasuprot merkantilistima i klasičnim liberalnim ekonomistima, upozoravali su na socijalne razlike, eksploataciju, bijedu i siromaštvo radnika. Po ugledu na starog grčkog filozofa Platona i njegovo djelo Država, socijalisti utopisti su kritizirali postojeći društveni sustav sa stajališta idealne države koju ljudi mogu i trebaju organizirati. Nudili su zamjenu kapitalizma novim socijalističkim društvom koje se neće zasnivati na privatnom nego na društvenom vlasništvu i jednakosti ljudi u procesu proizvodnje i raspodjele. Htjeli su ostvariti širenje znanja, prosvjećivanje ljudi i širenje eksperimentalnih kooperativnih zajednica ( koje su pokušavali organizirati i koje su ubrzo propadale ).
Najpoznatiji rani socijalisti utopisti bili su engleski humanist i državnik Thomas More, talijanski pisac Tommaso Campanella i francuski svećenik Jean Meslier. Glavni predstavnici utopijskog socijalizma bili su Claude Henri Saint-Simon, Charles Fourier i Robert Owen.
Pod utjecajem ideja Davida Ricarda formira se jedna grupa socijalista koji su poznati pod nazivom socijalisti rikardovci. Kritizirali su kapitalistički sustav, tražili su promjenu odnosa u raspodjeli nacionalnog dohotka u korist radnika, ali pomoću reformi novčanog sustava i procesa robne razmjene, tj. unutar kapitalističkog načina proizvodnje (što ih razlikuje od socijalista utopista). Isticali su da radnici imaju pravo na veće najamnine i na puni proizvod svoga rada. Predlagali su osnivanje radničkih dioničkih društava kao načina transformacije privatnog u društveno vlasništvo.

3.5. HISTORIJSKA ŠKOLA

Historijska škola bila je reakcija na klasičnu i neoklasičnu školu. Pojavila se u četrdesetim godinama devetnaestog stoljeća u Njemačkoj i bila je dominantna sve do pojave marginalizma. Nastala je kao idejni izraz specifičnih povijesnih okolnosti u kojima se Njemačka našla sredinom devetnaestog stoljeća. U odnosu na Englesku i Francusku, Njemačka je kasnila u formiranju nacionalne države, imala je sporiji ekonomski rast, manju produktivnost i slabiji kapitalistički sustav. Zbog toga joj nije konvenirala slobodna trgovina i opći tržišni zakoni koje su zagovarali predstavnici klasične liberalne škole.
Historicisti, odnosno predstavnici historijske škole razvijali su povijesni pristup, statističke metode i induktivnu metodu spoznaje ekonomske stvarnosti. Naglašavali su značaj i utjecaj ekonomske i političke povijesti na sadašnje stanje ekonomskog sustava u pojedinim zemljama. U kritici i odvajanju od klasične i neoklasične škole, predstavnici historijske škole su naglašavali slijedeće teze:

a) jedinica analize ne treba biti svijet u cijelini, kao nedjeljivi entitet, već pojedine nacije i nacionalne države te osobine i specifičnosti njihovog povijesnog razvoja;

b) pojedine zemlje prolaze kroz različite i specifične povijesne procese zbog kojih se nalaze na različitim stupnjevima razvoja;

c) ne postoje opća teorijska i praktična načela i zakonitosti ponašanja svih zemalja u svim vremenima i prostorima;

d) s obzirom na svoju povijesnu situaciju i položaj na svijetskom tržištu Njemačka treba koristiti državni intervencionizam i protekcionizam, a ne ekonomski liberalizam.

Dok su klasičari nudili opće zakonitosti, historicisti su naglašavali nužnost formiranja i izučavanja nacionalne političke ekonomije.
Glavni prethodnik njemačke historijske škole bio je Friederich List, a njeni glavni predstavnici su bili Wilhelm Roscher, Gustav Schmoller, Max Weber i Werner Sombart.

3.6. MARKSISTIČKA EKONOMSKA ŠKOLA

Marksistička ekonomska škola je sintagma za ekonomsku misao njemačkog filozofa, pravnika, ekonomistu i sociologa Karla Marxa i njegovih slijedbenika i suradnika ( F. Engelsa, K. Kauckog, V.I. Lenjina i drugih). Nastala je sredinom devetnaestog stoljeća kao treća velika, kritička i mnogo šira reakcija na klasičnu liberalnu školu. Marxova ekonomska misao predstavlja analizu i kritiku prethodne, posebno klasične politike ekonomije. Iz te kritike se razvila nova verzija političke ekonomije pod nazivom marksistička politička ekonomija. Kapitalistički liberalni sustav, kojeg je zagovarala klasična škola, Marx nije smatrao prirodnim poretkom, već povijesno uvjetovanim načinom proizvodnje. Nasuprot Smithu, Ricardu i drugim klasičnim ekonomistima koji su u ekonomsko-političkim sukobima branili interese kapitalističke klase, Marx je branio interese radničke klase. Nju je smatrao glavnim nositeljem transformacije kapitalističkog u novi društveni sustav (komunizam). Novo društvo, prema Marxovoj viziji budućnosti, može i treba biti utemeljeno na društvenom vlasništvu, nerobnoj proizvodnji, planiranju, jednakosti, raspodjeli prema radu, a ne prema vlasništvu, kooperaciji i bez klasnih sukoba. Marx je od Smitha i Ricarda preuzeo pojmove iz teorije radne vrijednosti i formirao novu verziju te teorije. Formirao je i teoriju viška vrijednosti u kojoj je objašnjavao da profit, kamata i renta jesu oblici viška vrijednosti, te da je njegov izvor u neplaćenom radu radnika, odnosno u eksploataciji rada od strane kapitala.
U sferi ekonomske teorije i politike Marxove ideje su izazvale velike rasprave na akademskoj i političkoj sceni . prihvaćene su ili osporavane i odbacivane zbog kognitivnih i političkih razloga. Najznačajnija teorijska reakcija na marksizam i njemačku teorijsku školu pojavila se krajem devetnaestog stoljeća i poznata je pod nazivom marginalistička revolucija u ekonomskoj misli.

Slika br.6 Karl Marx

Marksistička škola ekonomske misli bila je dominantna u Rusiji od dvadesetih do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
U Kini je dominantna od 1949.g. do danas, a u bivšim socijalističkim zemljama u Europi bila je dominantna od 1945.g. do kraja osamdesetih godina.

3.7. NEOKLASIČNA ŠKOLA

Neoklasična škola predstavlja afirmativnu reakciju na klasičnu liberalnu školu, kritičku reakciju na Marxa i historijsku školu. Svoj razvoj i uspon započinje krajem devetnaestog stoljeća s pojavom marginalizma . Marginalizam je predstavljao veliki preokret, odnosno revoluciju u teorijskoj ekonomiji i formiranju njenih središnjih teorija – teorija vrijednosti i cijena. Marginalisti su afirmirali matematički pristup ekonomiji te analizu kvantitativnih odnosa i funkcionalnih veza između ekonomskih varijabli i procesa, zapostavljajući kvalitativnu analizu i povijesni pristup koje su nudili klasičari, marksisti i historicisti.
Za uspon marginalizma na akademskoj sceni posebno su zaslužni Carl Menger, William Jevons i Leon Walras.
Neoklasičari su odbacili teoriju radne vrijednosti i kao novi temelj ekonomske znanosti ponudili psihološki pristup i teoriju marginalne korisnosti. Ekonomske procese promatraju sa stajališta apstraktnog i zamišljenog čovjeka-pojedinca (homo oeconomicus), njegovih egoističkih motiva i želja da zadovolji svoje potrebe u uvjetima rijetkosti resursa i oskudnosti materijalnih dobara (nastoji se minimizirati trud i maksimizirati korisnost).
Za razvoj neoklasične škole posebno je zaslužna grupa austrijskih ekonomista među kojima su najpoznatiji Ludwig Mises, Friedrich von Hayek i Joseph alois Shchumpeter.
Neoklasična škola dominirala je do kraja dvadesetog stoljeća, odnosno do pojave Velike ekonomske krize kad je i sama doživila krizu zbog nemogućnosti objašnjenja tadašnje situacije.

U drugoj polovini dvadesetog stoljeća pojavile su se nove grane i obnove neoklasične škole, odnosno suvremeni pravci kretanja:

a) monetarizam – koji obnavlja neoklasiku kroz analizu uloge i značaja novca i monetarnih agregata,
b) ekonomika ponude – koja obnavlja neoklasiku kroz analizu uloge i značaja agregatne ponude robe i regulacije ekonomskog sustava pomoću smanjivanja poreza i poticanja proizvodnje i ponude robe,
c) ekonomika racionalnih očekivanja ili nova klasična ekonomika – koja obnavlja neoklasiku pomoću analize uloge i značaja poslovnih (posebno racionalnih) očekivanja,
d) neoklasična (Hicks-Samuelsonova) sinteza – koja kombinira neoklasičnu (marginalističku) mikroekonomiku, prethodne tri grane i tržišnu regulaciju, s jedne, te keynesijansku makroekonomiku i politiku, odnosno državnu regulaciju ekonomskog sustava, s druge strane,
e) ustavna (konstitucionalna) politička ekonomija i njena ekonomika javnog izbora – koje neoklasičnu školu obnavljaju pomoću uporabe tržišnog pristupa u objašnjavanju političkog ponašanja političara, građana i vlada unutar ustavnih načela.

Predstavnici ove poslijednje grane imaju kritičan odnos prema keynesijanskoj makroekonomskoj politici i regulaciji javnih dobara. Oni ističu da neuspjesi tržišta nisu dovoljan razlog da se rješavanje ekonomskih problema prepusti državi i vladi, jer postoje nedostaci demokracije i neuspjesi države u regulaciji ekonomskih procesa.

3.8. KEYNESIJANSKA ŠKOLA

Keynesijanska škola je nastala u dvadesetim i tridesetim godinama dvadesetog stoljeća. Njeni osnivači su engleski ekonomist John Maynard Keynes i poljski ekonomist Mihal Kalecki. Ukazujući na nedostatke tržišne regulacije, Keynes je ponudio jednu vrstu državne regulacije i izlaz iz krizno-depresivnog stanja privrede pomoću mjera ekonomske politike. Predlagao je socijalno politički koncensus između sindikata, poslodavaca i vlade unutar parlamentarnog političkog sustava. Ponudio je novi način upravljanja ekonomskim sustavom pomoću regulacije ukupne efektivne potražnje roba i usluga. Glavni ciljevi njegove politike bili su povećanje proizvodnje, puna zaposlenost i pravednija raspodjela nacionalnog dohotka, što je trebalo osigurati izlaz iz krize i stabilizaciju kapitalističkog sustava. Keynes se smatra začetnikom makroekonomije kao znanstvene discipline.
Keynesijanske teorije i politike bile su dominantne do sedamdesetih godina kada doživljavaju idejnu krizu zbog pojave inflacije i stagflacije koje nisu mogli riješiti.
U okviru keynesijanske škole možemo razlikovati:
a) Keynesove teorije i politike,
b) ˝stare˝ keynesijance i fiskalizam, odnosno njihov model nacionalnog dohotka i potrošnje, te nove grane, odnosno pravce obnove i razvoja ove škole koji su poznati pod nazivom
c) post-keynesijanska ekonomija koja istražuje nepotpunu konkurenciju i ponašanje ekonomskih subjekata i države u uvjetima neizvjesnosti i rizika u ekonomskom poslovanju i
d) nova keynesijanska ekonomika koja nastaje kao reakcija na krizu keynesijanske škole i kritike od strane predstavnika nove klasične ekonomike. Novi keynesijanci pokušavaju formirati nove mikroekonomske osnove keynesijanske makroekonomike i dati novo objašnjenje potrebe za državnom regulacijom. Oni to čine pomoću analize uzroka i osobina tržišnih nedostataka. Najviše razmatraju nefleksibilnost cijena i najamnina na tržištu radne snage, potrošnih dobara i kapitala, ali u uvjetima nepotpune konkurencije.
Na temelju empirijskih istraživanja dokazuju da rigidnost cijena i najamnina nastaju kao posljedica racionalnog ponašanja ekonomskih subjekata koji uspoređuju koristi i troškove čestih izmjena cijena i najamnina. Predstavnici nove keynesijanske ekonomike su Gregory Mankiw, Oliver Blanchard, David Romer, Lawrence Summers i drugi.

Sl. br. 7 Monetaristička i keynesijanska output analiza

3.9. INSTITUCIONALIZAM

Institucionalizam je škola ekonomske misli koja je nastala krajem devetnaestog stoljeća, a osnivač je Thorstein Veblen. On i njegovi sljedbenici imaju kritički odnos prema marksizmu, neoklasičnoj školi i kapitalističkom sustavu. Istražuju ulogu i značaj društvenih institucija u razumijevanju i regulaciji ekonomskih procesa te evolutivni put razvoja znanosti i društva. Tržište je samo jedna društvena institucija koju treba poznavati, ali tržišni pristup koji nudi neoklasična škola je nedovoljan za razumijevanje kompleksnosti ekonomskih i društvenih pojava, procesa i odnosa. Pored tržišta ekonomisti trebaju istraživati ulogu običaja, navika , pravnih normi i drugih institucija u društvenom sustavu. Predstavnici ove škole, pored Veblena, su Clarence E. Ayres, John Kenneth Galbraith i drugi.

3.10. RADIKALNA POLITIČKA EKONOMIJA

Radikalna politička ekonomija je nastala u drugoj polovini dvadesetog stoljeća u SAD-u. Ovu školu mišljenja osnovala je jedna grupa lijevo orijentiranih ekonomista koji su formirali Uniju za radikalnu političku ekonomiju i počeli izdavati časopis ˝The Review for Radical Political Economy˝. Najpoznatiji predstavnici ove grane teorijske ekonomije su S. Bowles, R. Edwards i drugi. Naziv su dobili po tome što nude radikalnu kritiku kapitalizma i predlažu korjenite reforme kapitalističkog sustava. Na teorijskoj razini ova grupa ekonomista povezuje i integrira ideje Karla Marxa, Josepha A. Schumpetera i J.M. Keynesa.

3.11. NEORIKARDIJANSKA ILI SRAFFIJANSKA EKONOMIJA

Neorikardijanska ili sraffijanska ekonomija je posebno polje teorije ekonomije koja se na akademskoj sceni pojavila šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Osnivač i glavni predstavnik ove grupe ekonomista je Pierro Sraffa. On ima kritičan odnos prema Marxovoj teoriji radne vrijednosti te prema neoklasičnoj školi i njenoj teoriji kapitala. Obnavljajući ekonomsku analizu Davida Ricarda, P.Sraffa je formirao novi model kapitalističke privrede i ponudio novo objašnjenje viška u proizvodnji roba. Polazeći od stava da su relativne cijene određene metodama proizvodnje, odnosno tehnologijom i načinom podjele viška na profite i najamnine, Sraffa nudi novo objašnjenje cijene proizvodnje kao ravnotežne cijene. Pritom nudi pojam standardne robe i rješenje problema nepromjenjive mjere vrijednosti. Predstavnici sraffijanske ekonomije, osim Sraffe su P. Garegani, A. Roncaglia, I. Steedman i drugi.

 

ZAKLJUČAK:

Povijest ekonomije kao znanosti započinje otprilike u osamnaestom stoljeću s fiziokratskom školom, međutim potrebno je opisati i ranije ekonomske situacije iz tog razloga što svaka situacija sintetizira prvobitni rad nekog prethodnog razdoblja, te je se ne može razumjeti samu po sebi. U razdoblju od Antike do kraja srednjeg vijeka ekonomska struktura se malo promijenila. I grčku antiku i europski feudalizam karakteriziraju mala gospodarstva s malo kapitala i nevelikom proizvodnjom. Na razini temeljne proizvodnje kmetstvo je bilo srodno ropstvu, razlikovalo se samo u pravnom smislu. Tijekom tog razdoblja izolirana je razmjena prevladavala nad onim što se danas naziva tržišnom razmjenom. Zbog toga su ondašnje učene rasprave bile prije svega usredotočene na pitanje pravednosti, a ne na porijeklo cijena.
Merkantilisti su među prvim piscima koje je više zanimalo zbiljsko iskustvo nego metafizička špekulacija. Oni su donijeli istaknuto mjesto ekonomskim pitanjima i pripremili pozornicu za napretke ostvarene u slijedećem razdoblju ekonomske misli.
Pojavljivanje znanosti se može najaviti s fiziokratizmom. Fiziokrati su gledali u oba smjera – unatrag prema feudalizmu i unaprijed prema kapitalizmu. Njihov je položaj u povijesti ekonomske misli istodobno glavni i prijelazan. Najtrajniji biljeg fiziokratizma na razvitak ekonomske analize vjerojatno je njihov utjecaj na Adama Smitha koji ih je upoznao na vrhuncu njihove literarne stvarnosti, u vremenu u kojem se on sam bavio istraživanjem prirode i funkcije kapitala u poljoprivrednom društvu.
Stvaranje tržišnoga društva otvorilo je put dubokim promjenama koje su bile preduvjet za uvođenje modernoga ekonomskog života. To je bilo uključivanje znanosti i tehnologije u samo središte svakodnevice. Zbog ekonomske slobode na kojoj počiva tržišni sustav, osnovna je filozofija kapitalizma od vremena Adama Smitha nadalje filozofija laissez-fairea (ne ometajte tržište). Tijekom istraživanja ekonomije znanstvenici su uvijek bili na tragu evolucije ove ideje – ideje o ostavljanju tržištu da nesmetano djeluje – ali su i istraživali što se događa sustavu kad mu je dopušteno da nesmetano djeluje i onda kad je to sprječavano.
Tri najpoznatija ekonomista – Adam Smith, Karl Marx i John Maynard Keynes svojim su radom omogućili najbolju mogućnost uvida u temelje ekonomije. Njihove vizije još uvijek definiraju područje ekonomije za ljevicu i za desnicu. Ali da li su oni imali pravo, pitanje je koje u velikoj mjeri čini okvir predmeta današnje ekonomije.
Razvojem ekonomije kao znanstvene discipline pojavljuju se različiti pravci, odnosno škole mišljenja koje se razlikuju prema pogledu na ekonomsku stvarnost odnosno načinu promatranja, objašnjavanja i rješavanja ekonomskih problema i obliku ponude teorijskog znanja potrebnog za analizu i razrješenje određenih ekonomskih problema. Škole mišljenja novijeg doba, nazvane ˝sukobljene škole makroekonomike˝ uglavnom se razilaze oko davanja etičkih i moralnih sudova, a s druge strane razvija se odnos tolerancije i suradnje, kreativne konkurencije za položaj na tržištu ideja i znanja.

POPIS LITERATURE:

1. R.B. Ekelund i R.F. Herbert: Povijest ekonomske teorije i metode;
2. V. Lunaček: Povijest ekonomskih doktrina;
3. S. Polovina i Đ. Medić: Osnove ekonomije;
4. J. A. Schumpeter: Povijest ekonomske analize I i II;
5. Internetska enciklopedija;

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi