NEZAPOSLENOST U BiH

Ekonomsko stanje u zemlji direktno utiče na nivo zaposlenosti, odnosno nezaposlenosti. Razumljivo, ekonomsko stanje određuje odnose na tržištu rada i način njegovog funkcionisanja. Obzirom da je riječ o tržištu specifičnog faktora proizvodnje, klasične metode ekonomske politike za regulisanje odnosa na tržištu (preko ponude i tražnje) ne mogu se dosljedno primijeniti. Upravo zbog toga tržište rada zahtijeva poseban tretman prilikom postavljanja strategija, vođenja makroekonomske i sektorske politike, kao i posebnu strategiju i politiku rješavanja problema vezanih za njegovo funkcionisanje. Naravno, preduslov za to je ocjena ekonomskog stanja.

POZICIJA BIH U JUGOISTOČNOJ EVROPI, 2002.

1. OSNOVNI AGREGATI

Zapošljavanje je trošenje čovjekove energije i vremena u procesu preoizvodnje. To je radni input u privredi, a u ekonomiji ovaj pojam opisuje stvaranje svih onih dobara i usluga koji po definiciji ulaze u društveni proizvod. Suština zapošljavanja kao proizvodne aktivnosti je činjenica da njime izvođač dobija pravo na dohodak – nadnicu.
Zaposlenost (fond) se može mjeriti kao broj osoba koje imaju posao.
Zapošljavanje (tok) je minimum ponude rada i tražnje trda. To je broj radnika koji poslodavci traže ili broj radnika koji mogu da rade za datu nadnicu.
Ponuda rada utoliko je jednaka „radnoj snazi“ – ukupnom broju radnika koji hoće da zarade dohodak, i ona je jednaka broju zaposlenih radnika plus oni koji mogu da rade ali s obzirom da ne mogu da nađu posao, su nezaposleni. W. Brown smatra da „osoba se smatra nezaposlenom ako nema posao i aktivno ga trađi... ljudi koji nemeju posao niti gatraže su “obeshrabreni radnici“ i ne ubrajaju se u radnu snagu.“

1. Puna zaposlenost postoji onda kada svi koji a) imaju znanja/vještine i b) žele posao su zaposleni.

2. Frikciona nezaposlenost: proizvodne mogućnosti društva tada su potpuno iskorišćene i nezaposlenost je naminimumu frikcione nezaposlenosti – privremeno su nezaposleni samo oni radnici koji prelaze s jednog na drugi posao (oko 5-6% ukupne radne snage). Održavanje zaposlenosti na ovom frikcionom minimumu vezuje se i za stopu nezaposlenosti koja ubrzava inflaciju.

3. Struktura nezaposlenosti: na kratak rok stok kapitala je fiksan, i to je gornja granica ponude rada koju jedna privreda može apsorbovati na kratak rok. Ukoliko raspoloživa ponuda rada nadmaši ovu granicu tada se javlja strukturna nezaposlenost koja se može umanjiti ili otkloniti: a) promjenama u strukturi ili veličini stoka kapitala; b) promjenama kvaliteta ponude rada koja se razlikuje od kvaliteta tražnje za radom kroz obrazovanje, kvalifikacije/prekvalifikacije i prostorno realociranje.

4. Nedovoljna zaposlenost ne mora se ispoljiti u formi otvorene nezaposlenosti. Nezaposlenost se na mnogo različitih načina može prikriti: a) potencijalni radnici mogu biti potpuno izvan ponude rada, jer su „penzionisani“, „kućne pomoćnice“, „studenti“, mogu početi da rade ukoliko se tražnja za radom poveća (tzv. „obeshrabreni radnici“) za koje je teško ustanoviti koliko se ljudi nalazi u pojedinim kategorijama nezaposlenosti; b) radnici i dohoci mogu biti podijeljeni na pojedine radnike i to tako da svako radi manje sati, dana, ili manje intenzivno (dioba posla u poljoprivredi zbog viška ponude rada, kada je ograničena ponuda zemlje); c) „nedovoljna zaposlenost“ u niskoproduktivnim i inferiornim djelatnostima(neformalna zaposlenost u urbanim sektorima zemalja u razvoju).

Zaposlenost pokreće proizvodnju, a to su dva najvažnija realna makroekonomska agregata. Nihovu vezu opisao je A. Okun (tzv. Okunov zakon) i to na dva načina:

1. u dva sukcesivna perioda: Qt – Qt-1 = -a(Ut – Ut-1)
1 – promjena društvenog proizvoda (Q) zavisi od promjene nezaposlenosti;
2 – da bi se društveni proizvod povećao (Qt > Qt-1) nezaposlenost mora da se smanji (Ut<Ut-1) (posredstvom konstante –a).

2. u odnosu na prirodne veličine društvenog proizvoda/nezaposlenost:
(Q – Q*)/Q = b(U – U*)
1 – odstupanje stvarnod DBP (Q) u odnosu na prirodni (na nivou pune zaposlenosti) (Q*) je „DBP gep“;
2 – ukoliko je Q < Q*, tada je U > U*: za stvarni proizvod manji od prirodnog stvarna nezaposlenost je veća od prirodne nezaposlenosti.

Svi radnici ne suočavaju se sa jednakom vjerovatnoćom sa nezaposlenošću, a to zavisi od dva faktora:
a) čiste diskriminacije (npr., odluke poslodavaca da ne zapošljavaju mlade, žene, pojedinačne etničke grupe) i
b) racionalne diskriminacije (npr., prethodno eliminisanje pojedinih kategorija iz kruga onih koji konkurišu za posao da bi se smanjili troškovi).

Unutar grupe nezaposlenih izdvajaju se četiri podgrupe:
a) novopridošlice,
b) ponovni aplikanti za posao,
c) radnici koji su napustili posao i
d) radnici koji su izgubili posao.

2. BRUTO DRUŠTVENI PROIZVOD

Bruto društveni proizvod predstavlja ukupno proizvedenu količinu materijalnih dobara i proizvodnih usluga u jednoj društvenoj zajednici (državi) u određenom vremenskom periodu (npr. u godini dana).
Bruto društveni proizvod je jedan od najvažnijih makroekonomskih agregata. U BDP se najpotpunije odražava uspijeh i efikasnost privređivanja uopšte. To je veličina od koje zavisi mogućnost obnavljanja proizvodnje i zadovaljenje potreba. Poređenjem veličine BDP nacionalne privrede u različitim periodima dobija se jasan uvid u kretanje nacionalne privrede (stopa rasta).
Bruto društveni proizvod po stanovniku stavlja BiH 61% ispod prosjeka EU, 21% ispod svjetskog prosjeka i 19% ispod prosjeka zemalja članica Pakta stabilnosti.
GDP per capita iz 2000. je po paritetu kupovne moći u BiH bio 65 procenata manji nego deset godina ranije: 4.370 dolara prema 10.725 dolara. Mada je između 1990. i 2000. godine GDP opao za 65 procenata, on se ustvari između 1998. i 2001. svake godine povećavao, po ne sasvim zanemarljivom prosjeku od 3,6 posto u dolarima i 10,5 posto u KM. Kvaka je, doduše, u sivoj ekonomiji: kad bi se poslovi "na crno" i siva ekonomija uračunali, GDP bi možda bio i do 20 posto veći. Moguće je i da je stvarni broj stanovnika u BiH 10-15 posto manji nego što sugerišu zvanični podaci: no, to nećemo znati do narednog popisa.
Nije tako crno, ima sivo Raspoloživi podaci, makroekonomski pokazatelji i statistike nedvojbeno govore ono što je bjelodano: BiH je daleko od "održivog razvoja", daleko od sebe same prije deset godina. Sa industrijskom proizvodnjom sredinom 2001. godine od 38,6 procenata, GDP u 2000. godini od 41 i GDP per capita od 47 posto od predratnih nivoa, privreda BiH ozbiljno zaostaje za većinom tranzicijskih zemalja. I da stvar bude crnja, nije realno da se očekuju visoke stope rasta GDP-a, pošto privatizacija i restrukturiranje vode do otpuštanja viška radne snage u preduzećima koja su sada u državnom vlasništvu. Izvještaj, naravno, detektuje i korupciju, manjak direktnih stranih investicija i privatizacijske probleme.

3. TRŽIŠTE RADA

Naše tržište rada odstupa od uobičajenih standarda tržišnog poslovanja.
Jedan od razloga svakako predstavlja nerazvijenost tržišta. Tržište je uređen mehanizam za povezivanje ponude i tražnje. Dugo godina smatralo se da je tržište radne snage nemoguće u našoj privredi, pa su i oni tržišni mehanizmi, koji su bili naslijeđeni iz prošlosti, bili vrlo brzo ukinuti. Bez ovih mehanizama uobičajena pokretljivost rada tekla je kroz druge kanale, a ne posredstvom tržišnih odnosa. Vrednovanje rada nije zavisilo od rijetkosti i produktivnosti radne snage, nego se odvijalo na osnovu drugih principa raspodjele. Kako su društvena preduzeća relativno samostalno donosila odluke o raspodjeli svoga dohotka i o raspodjeli ličnih dohodaka svojih radnika, to je nastala neobična posledica da se ista vrsta rada plaća potpuno drugačije. Nije postojala jedinstvena tržišna cijena za istu vrstu radnika. Tržište rada je bilo segmentirano. Pod segmentiranjem tržišta rada podrazumijevamo njegovu podjelu na posebne dijelove između kojih postoje teške prepreke za slobodno seljenje radne snage. Pokretljivost rada bila je mala, a razlike u ličnim dohocima velike.
Brojni razlozi su doprinijeli segmentiranju tržišta rada. Oskudica stanova je samo jedan od njih. Taško nalaženje stana je predstavljalo realnu prepreku za promjenu zaposlenja kada je ono iziskivalo preselenje u neko drugo mjesto boravka. Stvaranje „mini nacionalnih ekonomija“ takođe je predstavljalo prepreku za veću pokretljivost rada. Od ostalih razloga osnovni razlog je sistemske prirode i nalazi se u obliku svojine i iz njega izvedenom ponašanju društvenih preduzeća kao preovlađujućih privrednih subjekata.

4. PONUDA RADA: KOLIKO JE STVARNO NEZAPOSLENIH?

Ponuda rada na jednom tržištu predstavlja skup ljudi koji su spremni da rade uz date uslove koje nude poslodavci i koje garantuje država. U tom smislu, ponuda rada je veći skup od institucionalno registrovanog broja zaposlenih i lica koja traže zaposlenje, jer ona obuhvata i one koji su spremni za „rad na crno“ i mimo uslova koje garantuje država, odnosno u neregistrovanoj zoni. Međutim, u modernom smislu, sva tržišta su institucionalno uređena, sa jasnim pravilima ostvarivanja ponude i tražnje, te zaključivanja transakcija. Stihija ima sve manje prostora u regulisanju odnosa na tržištu što je posebno izraženo na tržištu rada, s obzirom na dostignuti nivo civilizacijskog i humanog razvoja. Odnosi na tržištu rada zaštićeni su i humanizovanim standardima ljudskih prava i sloboda, što potvrđuje sve veći broj međunarodnih konvencija o radu. Naravno, to ne znači da su odnosi na tržištu rada harmonizovani. U velikom broju zemalja još uvijek postoji rasna, nacionalna, vjerska i polna diskriminacija u radu i zapošljavanju. Takođe, u zemljama sa izrazitim siromaštvom, „sivo tržište rada“ apsorbuje značajan dio ponude i tražnje rada, tako da su i mogućnosti postojanja diskriminacije i kršenja prava zaposlenih i nezaposlenih mnogo veće. Dakle, uključujući mogućnost manje obuhvatnosti i strukturne nepreciznosti, u modernim privredama ukupna ponuda rada predstavlja zbir registrovanih nezaposlenih i zaposlenih lica. Registraciju broja i strukture lica koja trže zaposlenje u skladu sa zakonom obavljaju ovlašćene institucije. Tu funkciju u BiH obavlja Zavod za zapošljavanje FBiH i RS.

5. UZROCI NEZAPOSLENOSTI

Nezaposlenost jeste makroekonomska pojava i kao takva nalazi se pod uticajem niza spoljnih faktora. Nema sumnje da su dugotrajne posledice dužničke krize, raspada zemlje i ekonomske sankcije značajno doprinijele da se formira visok stepen nezaposlenosti. Međutim, pored njih postoje i mikroekonomske osnove nezaposlenosti koje bi djelovale čak i da nije bilo nepovoljnih spoljnih okolnosti. Zatvorenost društvenih preduzeća isključivanje konkurencije nezaposlenih i zaposlenih lica, na jednoj strani, i nedostatak motiva za povećavanje zaposlenosti i neadekvatna reakcija društvenih preduzeća na tržišne stimulanse, na drugoj strani, predstavljaju suštinu mikroekonomskih uzroka nezaposlenosti kao opšte makroekonomske pojave u našoj privredi.

6. NEZAPOSLENI – RESURS ILI SOCIJALNI PROBLEM?

 

6.1. ZAPOSLENOST – NEZAPOSLENOST

Zaposlenost, jedan od značajnijih pokazatelja, predstavljala je i jednu od najproblematičnijih oblasti analize. Sredinom 1990. godine 1.054.000 ljudi u BiH bilo je registrirano kao zaposleno. U industriji 85 posto, a 15 posto u javnom sektoru. Rez: krajem 2001. bilo je registrirano 633.860 zaposlenih - 75% u industriji i četvrtina u javnom sektoru. U industriji, oko 410.000 zaposlenih manje, no desetak hiljada više u javnom sektoru. I to su podaci koji ne obuhvataju vojsku i policiju - oko 60.000 ljudi više na platnom spisku javnog sektora. Zvanični podaci entitetskih ureda daju zbirnu brojku od 421.198 nezaposlenih!

6.2. NETO PLATA I ZVANIČNA STOPA NEZAPOSLENOSTI

Prosječna mjesečna neto plata u BiH je u avgustu iznosila €215, nešto više u FBiH (€251) nego u RS (€188). Zvanična stopa nezaposlenosti je u junu 2002. godine iznosila oko 41% u FBiH i 40% u RS. Nedavna demobilizacija oko 10.000 pripadnika vojske FBiH je povećala nezaposlenost u tom entitetu. Smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi koje se očekuje sa početkom reforme državne službe može dovesti do daljeg povećanja nezaposlenosti. Međutim, zvanični statistički podaci o nezaposlenosti ne uzimaju u obzir veliki broj neprijavljenih radnika u sivoj ekonomiji. Nezvanične procjene Svjetske banke sugerišu da bi stvarna stopa nezaposlenosti mogla biti upola niža od zvaničnih podataka.

6.3. MLADOST – PREDNOST ZA ZAPOSLENJE ILI ZA ODLAZAK?

U maju 2005. godine agencija Prism Research je sprovela istraživanja nad uzorkom od 454 slučajnih ispitanika starosti od 18 do 30 godina od ukupno ispitanih 1500 ispitanika vezano za nezaposlenost mladih u BiH. Uzorak je reprezentativan na nivou BiH, entiteta te na nivou 3 područja sa jednim brojčano većinskim narodom. Tom prilikom se došlo do sljedećih rezultata:
69.8% ispitanika u dobi od 18-30 godina je nezaposleno. Gledano po nacionalnosti, 79.6% Bošnjaka, 64.6% Srba i 48.4% Hrvata u dobi od 18 do 30 godina je nezaposleno. No treba uzeti u obzir da čak 18.7% Hrvata nije željelo odgovoriti na pitanje o svom radnom statusu.
Među nezaposlenim ispitanicima je najviše onih koji nisu prijavljeni na Zavod za zapošljavanje (51.6%). Gledano po nacionalnosti, među prijavljenima je najviše Bošnjaka (44.9%) i Srba (30.8%), dok je prijavljanih Hrvata tek 10.9%. No opet, treba uzeti u obzir relativno visok postotak Hrvata koji nisu željeli odgovoriti na ovo pitanje (27.9%).
Gotovo svi ispitanici koji nisu zaposleni, a prijavljeni su na Zavod za zapošljavanje - izjavljuju da im Zavod za zapošljavanje dosada nije ponudio nikakvo zaposlenje (92.5%).
Gotovo 2/3 ispitanih mladih koji su nezaposleni nisu u stanju procijeniti koliko će vremena proći dok ne dobiju stalni posao (64.5%). Oko 7% ispitanih vjeruje da će na posao čekati 3 i više godina. Manje od 5% očekuje da će posao naći u roku od nekoliko mjeseci.
Među nezaposlenim u dobi od 18 do 30 godina najviše je onih koje izdržavaju roditelji (46%). Gledano po nacionalnosti, najviše je Srba (51.8%), dok je najmanje Hrvata (37.8%). No čak 28.8% Hrvata nije odgovorilo na pitanje o tome kako se izdržavaju.
61.2% svih ispitanih nezaposlenih dosad se nije nijednom javila na oglas za slobodno radno mjesto. Među onima koji su se javili od 1-5 puta najviše je Srba (22.3%), dok je među Hrvatima opet relativno visok postotak onih koji nisu željeli odgovoriti na ovo pitanje (31.4%).
Nezaposleni koji navode da su se javljali na oglase za posao, u najvećem broju navode da se radilo o bilo kojem poslu (44.8%), neovisno o kvalifikacijama za koje su se školovali.
Plata je glavni faktor koji bi se uzeo u razmatranje prihvaćanja posla koji je izvan okvira ličnih kvalifikacija (42.7%).
U dosadašnjoj potrazi za poslom 21.4% ispitanih nezaposlenih bilo je prinuđeno povući veze i poznanstva dok je 8.7% bilo prinuđeno na mito.
¬¬Na upit o tome što smatraju glavnim razlozima zbog kojih još nisu našli posao, najveći broj ispitanih nezaposlenih navodi da nema veze i uticajna poznanstva (37.1%), koja bi im eventualno potpomogla u dobijanju posla te da je na tržištu rada sve više otpuštenih radnika a sve manje radnih mjesta (27.9%). Sa drugonavedenim razlogom osobito se slažu Bošnjaci i Hrvati.
Gotovo četvrtina ispitanih nezaposlenih navodi da je bila prinuđena na zarađivanje na crno (23.5%), i to prvenstveno iz razloga što je to bio jedini način da nešto zarade (61.8%). Na crno su nešto manje radili Hrvati (14.1%) u odnosu na Bošnjake (22.8%) i Srbe (26.1%).
Fokusiranje na zapošljavanje mladih u okviru ukupne problematike nezaposlenosti i ma višestruke razloge:
- Otežan prelazak mladih iz svijeta obrazovanja u svijet rada usljed brzih promjena nastalih razvojem informatičke tehnologije, koje nije mogao da adekvatno prati obrazovni sistem;
- Povećana nezaposlenost mladih u većini zemalja u odnosu na ukupan rast nezaposlenosti;
- Shvatanje da nezaposlenost mladih ima negativne implikacije na razvoj privrede i društva u cjelini, pošto se društvo na taj način odriče doprinosa najproduktivnijeg dijela radne snage, koja je u stanju da se izuzetno brzo prilagođava i pokreće promjene;
- Socijalni problemi kao posledica nezaposlenosti mladih u formi isključivanja iz socijalne sredine, konflikata, droge i drugih bolesti zavisnosti, kasnog zaključivanja braka i reprodukcije i dr.
- Spoznaje o nepovratnom gubljenju potencijala i zaostajanju znanja mladih ljudi isključivanjem iz svijeta rada.

Problem nezaposlenosti mladih u BiH ne može se posmatrati samo kao dio opštih trendova u oblasti nezaposlenosti u svijetu, pa i kod nas. On ima svoje specifičnosti i specifične posljedice, koje se razlikuju od drugih zemalja u tranziciji, pa shodno tome treba pristupiti i traženju rješenja. Uz tipične posledice vlasničke i strukturne tranzicije, nezaposlenost u BiH nosi posledice razaranja privredne strukture u toku rata, slabog i raseljenog stanovništva i ukupnog siromaštva. Očigledno je nezaposlenost mladih u BiH neposredan odraz ukupne nezaposlenosti, koja nije strukturna ni fikcijska, nego krizna.
S obzirom na obim i moguće dugoročne negativne implikacije nezaposlenosti mladih, neophodno je prvenstveno na nivou države utvrditi strateške pravce i sistem mjera za podsticanje bržeg zapošljavanja mladih koji bi bio sinhronizovan sa strateškim pravcima privrednog razvoja i utemeljen na sprecifičnostima nezaposlenosti mladih u BiH. Potrebu povećanja zaposlenosti mladih treba posmatrati sa aspekta važnog faktora privrednog rasta i očuvanja, odnosno boljeg korišćenja ljudskih resursa.
Rješavanje ovog složenog problema zahtijeva mobilizaciju svih društvenih i privrednih faktora, utvrđivanje jasnih zadataka, prioriteta i podsticajnih mjera (povoljniji uslovi za korišćenje kreditnih linija, razvojni fondovi, garancijski fondovi i čitav niz poreskih i drugih podsticajnih mjera u okviru ekonomske politike). Ovo nije problem kojim treba da se bavi samo Zavod za zapošljavanje. Problem nezaposlenosti je primarno ekonomski problem, a posledice imaju socijalna obilježja. Nije, dakle, dovoljno samo usmjerenje na posledice, nego je neophodno otklanjati uzroke. Zato podsticanju zapošljavanje mladih stručnih kadrova treba pristupiti kao pokretaču ukupnog privrednog razvoja. U suprotnom, dalji izostanak ove populacije iz privrednog života u sadašnjem obimu i odliv mladih u inostranstvo može da ima višestruke i dugoročne posledice po razvoj i socijalnu stabilnost i ukupno zdravlje društva (psihičke deformacije u vidu depresije, gubitak samopouzdanja, konfliktnog i agresivnog ponašanja zbog nagomilanih frustracija, bolesti ovisnosti, kriminalitet, pad nataliteta, razaranje porodica itd.).
Problem nezaposlenosti mladih je veoma kompleksan i zahtijeva pažljiv izbor i kombinaciju mjera koje utiču na njegovo rješavanje.

6.4. KVALIFIKACIONA STRUKTURA NEZAPOSLENIH

Obrazovanje je jako bitan element: veoma dobra obrazovna infrastruktura na svim razinama, na srednjem stupnju razvoja u Evropi, nešto je čime se BiH mogla pohvaliti 1990. Obuhvaćeni osnovnim obrazovanjem između visokih 96 i 98 procenata, 80 posto đaka nastavljalo je srednju školu. U 2000/2001. školskoj godini osnovci su bili "obuhvaćeni" sa 97 posto, ali se zato za srednje obrazovanje odlučilo tek 56 procenata završenih osnovaca! Koeficijent bruto obuhvaćenosti, dakle, iznosio je samo zabrinjavajućih 64,1 posto. "Vadi" nas nešto viši koeficijent pismenosti odraslih, ali smo u vrlo nepovoljnom položaju u odnosu na susjede iz Pakta za stabilnost i zemlje bivšeg SSSR-a. Posljedica: "odliv mozgova". Na stranu što vani najčešće ostaju najbolji i najbistriji bh. prognanici: od 1996. do kraja marta 2001. BiH je napustilo 92.000 mladih ljudi. Čitav jedan grad! A istraživanja ukazuju i na to da bi 62 posto mladih "otišlo kad bi im se pružila prilika".
Kvalifikaciona struktura nezaposlenih nije pretrpjela značajnije promjene u posljednjih osam godinam, mada je broj nezaposlenih u okviru različitih kvalifikacionih grupa mijenjao po različitim stopama. U ukupnom broju nezaposlenih nejveći je broj kvalifikovanih radnika, zatim nekvalifikovanih (bez zanimanja) i radnika sa srednjom stručnom spremom. Krajem 2003. godine ove tri kategorije nezaposlenih činile su 92.58%, a 1996. godine činile su 89.24% ukupnog broja lica koja traže zaposlenje. Takođe, krajem 2003. godine kvalifikovani radnici i radnici sa srednjom stručnom spremom zajednom, predstavljali su 60.08% ukupnog broja nezaposlenih, a sedam godina ranije 59.62%. Ta stopa učešća bila je maksimalna 2001. godine i iznosila je 62.46%. Pri tome, tokom čitavog analiziranog perioda relativno učešće kvalifikovanih radnika u broju nezaposlenih bilo je najveće i kretalo se oko 37%. Ova struktura tipična je za privrede u stagnaciji, odnosno privredu sa niskom stopom industrijskog rasta, jer upravo industrijske grane „apsorbuju“ najveći broj kvalifikovanih i radnika sa srednjom stručnom spremom. Takođe, ova pojava je tipična za društvo u kome tržište rada nema veliki uticaj na obim i strukturu obrazovnog sistema.

7. PROBLEM ILI SUROVA REALNOST?

 

7.1. TRAŽNJA ZA RADOM – KO IMA ŠANSU?

Obaveza poslodavca da prijave Zavodu za zapošljavanje potrebe za radnicima postojala je više od 50 godina. U toku socijalističkog perioda ona je smatrana velikom privilegijom nezaposlenih, jer je svako zapošljavanje mimo Zavoda za zapošljavanje i mimo pravila koja su bila propisana u toj oblasti smatrano nezakonitim. To je bio izvor prava nezaposlenih i Zavoda za zapošljavanje da pokreću sporove pred sudskim i samoupravnim organima. Takav pristup zapošljavanju i pravima nezaposlenih bio je utemeljen na dominantnom konceptu svojine (društvenoj svojini) i samoupravnim odnosima u reprodukciji kroz koje je promovisana solidarnost zaposlenih sa nezaposlenim, te se težilo eliminaciji otuđivanja sredstava za proizvodnju, kao opšteg dobra, od nezaposlenih. Dakle, zakonske odredbe o zapošljavanju naglašavale su socijalnu, političku i humanitarnu dimenziju zapošljavanja. Mada ekonomska dimenzija nikad nije formalno negirana, iz svega se može zaključiti da je ona bila podređena socijalnim principima. Konkurencija za slobodna radna mjesta bila je modifikovana raznim socijalnao – političkim kriterijumima kao što su dužina čekanja na zaposlenje, socijalno stanje u porodici, te nacionalni ključ i slično. Konkurencija između zaposlenih i nezaposlenih nije postojala jer je trajno zapošljavanje isključivalo svaku mogućnost konkurencije. Strukturni poremećaji na strani ponude rada amortizovani su raznim politikama zapošljavanja, pa čak i zakonskim normama. Tako je krajem osamdesetih godina zapošljavanje mladih ljudi, odnosno pripravnika, bilo zakonski regulisano. Svako preduzeće i institucija sa preko 50 zaposlenih moralo je godišnje da primi bar jednog pripravnika. Ako se to nije dogodilo, rukovodioci su pozivani na sud i kažnjavani za učinjeni prekršaj. Na ovaj način vještački je kreirana tržnja na tržištu rada i prikrivani promašaji u lošoj strukturi obrazovnog sistema. Time je samo odgađan kolaps društvene privrede. Prema tome, napuštanje socijalističkih principa zapošljavanja moralo je afirmisati slobodu poslodavca da bira lica koja će zaposliti jer on u svakom pogledu snosi rizik takve odluke. Na drugoj strani, time se oslobađa konkurencija među nezaposlenim, što dugoročno treba imati pozitivne efekte na strukturu i kvalitet obrazovnog sistema, ali i znanja koja sa sobom donose novozaposleni. Socijalni, politički i humanitarni kriterijumi zapošljavanja time gube na značaju, a ekonomski postaju odlučujući.
Svi poslodavci, bez obzira kako su stupili u kontakt sa novozaposlenim radnikom, dužni su izvršiti prijavu zaposlenja radnika Fondu penziono – invalidskog osiguranja i Fondu zdravstvenog i socijalnog osiguranja i plaćati propisane doprinose. Na osnovu tih podataka moguće je pratiti registrovani dio tražnje za radom kako u RS, tako i u FBiH. Međutim, „rad na crno“ time nije obuhvaćen, mada, po svemu sudeći, predstavlja značajan segment ukupne tražnje za radom u ovim entitetima. Njegove razmjere moraće se procijeniti odgovarajućim metodama.

7.2. TRAŽNJA ZA „RADOM NA CRNO“

Slomam socijalističke privrede i legalizacijom privatnog preduzetništva, rad „na crno“, kao nelegalizovano zapošljavanje radnika, dobio je na značaju. Naravno, ne može se tvrditi da rada „na crno“ nije bilo u socijalističkoj eri razvoja BiH. Međutim, on se odvijao kroz manji broj djelatnosti kao što je zanatstvo, poljoprivreda, građevinarstvo i ugostiteljstvo. U to vrijeme rad „na crno“ imao je najčešće privremeni i sezonski karakter. U vrijeme legalizacije privatnog preduzetništva, zatim naglog pada efikasnosti državnog sektora privrede, te istovremenog slabljenja vladavine prava, rad „na crno“ postaje česta pojava u gotovo svim djelatnostima. Danas su razmjere „rada na crno“ takve da je statistika u nekoliko navrata zabilježila da postoji registrovano više pravnih lica u privatnom sektoru vlasništva nego što je u njima zaposleno radnika: dakle, moguće je da ček preduzeće postoji, a da nema ni jednog zaposlenog radnika!? Na drugoj strani, inspekcijski organi utvrdili su da je vrlo česta pojava da su radnici „na čekanju“ iz državnog sektora privrede istovremeno zaposleni „na crno“ u privatnom sektoru privrede. Takođe, postoji veliki broj lučajeva da su radnici „na čekanju“ razvili vlastiti privatni biznis i obavljaju ga radeći „na crno“ ili kao „dopunsku djelatnost“ što predstavlja legalni oblik bavljenja privatnim biznisom i pored zaposlenja u državnom sektoru privrede.
Fenomen „rada na crno“ i njegove široke rasprostranjenosti ima svoje duboke uzroke u socijalističkom načinu regulisanja zapošljavanja, prava radnika i poreza i doprinosa po osnovu zaposlenja. Dakle, bilo bi pogrešno tvrditi da je na ovom prostoru toliko raširem „rad na crno“ zato što su ovdje ljudi skloniji kriminalizaciji poslova nego u drugim dijelovima svijeta. Ovdje je stvoren pravni ambijent u kome je izuzetno skupo za poslodavca da plaća sve dažbine koje su propisane, s jedne strane, i istovremeno vrlo stimulativno kršenje propisa kojima su propisane različite obaveze poslodavaca, s druge strane. Prema tome, preduzeća koriste „rad na crno“ kao faktor maksimiranja profita. Ona prave jednostavnu kalkulaciju izmađu poreza i doprinosa na plate zaposlenih radnika i eventualnih sankcija u slučaju ne registrovanja zaposlenja radnika.
Postoje dva važna parametra koja determinišu sklonost poslodavca da zapošljavaju radnike „na crno“:
Prvo, socijalistička država dala je velika socijalna prava svim građnima. Takva prava podrazumijevaju vlike javne prihode i rashode, odnosno visoke stope poreza i doprinosa. Kako je dominirao dohodovni princip u poslovanju preduzeća, a najznačajniji dio dohotka kojim raspolaže preduzeće bile su plate, to je bilo logično da je najjednostavniji i najefikesniji način prikupljanja prihoda u javne fondove bio visoko opterećivanje plata porezima i doprinosima. U nekim periodima dešavalo se da za novčanu jedinicu plate koju primi radnik treba izdvojiti još jednu jedinicu državi. Na taj način uspostavljen je veliki socijalistički paradoks: rad je vještački, mimo tržišta, učinjen skupim faktorom proizvodnje, a na drugoj strani bile su velike nezaposlenost i skrivena nezaposlenost. U takvim okolnostima bilo je stimulativno za poslodavce da zapošljavaju radnike „na crno“ ali je to bilo prihvatljivo i za radnike jer su dobijali nešto veće plate nego pri legalnom zapošljavanju. Naravno, može se primijetiti da zapošljavanjem „na crno“ radnik gubi privilegije koje legalno zaposleni ostvaruju kod javnih fondova (npr. zdravstveno, penziono osiguranje...). Međutim, ti fondovi su u takvom stanju, da ako vam zatreba njihova usluga i kad ste legalno zaposleni radnik, najčešće morate da platite participaciju cijene usluge ili kompletnu cijenu usluge, tako da radnici zaposleni „na crno“ ne smatraju da gube mnogo uskraćivanjem prava na slobodan pristup uslugama javnih fondova.
Drugo, država je svjesna da je u državnom sektoru privrede i državnim institucijama prisutna prezaposlenost. Na drugoj strani, postoji i formalno registrovana visoka nezaposlenost. U takvim uslovima, ako bi se državni sektor privrede i institucija otvorio djelovanju tržišta vrlo brzo bi došlo do naglog rasta i onako visoke nezaposlenosti. Prema tome, država je svjesna postojanja rada „na crno“, ali i ona „provodi“ svoju političku kalkulaciju povodom njega: ona nije rigorozna u eliminisanju rada „na crno“ jer je nemoćna da riješi problem nezaposlenosti, a svjesna je da bi zaoštravanje discipline u zapošljavanju smanjilo „rad na crno“ ali bi povećalo i nezaposlenost jer veliki broj poslodavaca ne bi pod novim uslovima (de facto rast cijena rada) zadržao sve zaposlene. Takođe, rast prihoda javnih fondova kroz eliminaciju rada „na crno“ nije primarni motiv države: prihodi se ne bi povećali do nivoa koji rješava sve probleme javnog sektora jer problem prihoda fondova je prvenstveno vezan za nemoć državnog sektora privrede da uplaćuje svoj dio obaveza, pošto državni sektor još uvijek zapošljava veliki broj radnika. Dakle, prećutno tolerisanje rada „na crno“ predstavlja svojevrsnu „nagradu“ privatnim poslodavcima zato što su bar djelimično ublažili problem nezaposlenosti.
Oba faktora pod čijim djelovanjem se razvija rad „na crno“ ukazuju na krizu državnog preduzetništva i nužnost radikalnog reformisanja državnih institucija. Razvoj tržišta rada nameće se kao neminovnost.
Pored „rada na crno“, funkcionisanje tržišta rada u BiH opterećeno je i sledećim pojavama iz domena sive ekonomije: izbjegavanje penzionisanja radnika koji su ispunili zakonske uslove za penzionisanje, fiktivno vođenje većeg broja zaposlenih zbog povlačenja većih prinadležnosti iz fondova i budžeta, fiktivno vođenje velikog broja sezonskih radnika zbog izbjegavanja plaćanja obaveza „mimo sezone“, postojanje dvojnog sistema plata: niže plate u knjigama zbog izbjegavanja plaćanja obaveza i isplata neevidentiranog dijela plate u gotovini, korupcija u institucijama za evidentiranje prijava o zapošljavanju radnika: prijava predata ali „zbog zauzetosti“ nije provedena...

7.3. KORUPCIJA

Pred kraj godine, tradicionalno se objavljuju rezultati različitih istraživanja globalnih pojava i trendova, a među njima percepcije korupcije. Predstavljamo rezultate do kojih su došli ogranci međunarodne nevladine organizacije Transparency International u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Najreprezentativnije svjetsko istraživanje o korupciji koje svake godine radi Transparency International pokazuje da Bosna i Hercegovina spada u najkorumpiranije i najnerazvijenije zemlje Evrope. Prema ovogodišnjem globalnom indeksu percepcije korupcije, od 163 države, koje su bile obuhvaćene, Bosna i Hercegovine sa ocjenom 2,9 dijeli devedeset treće do devedeset devetog mjesta zajedno sa Argentinom, Armenijom, Eritrejom, Sirijom i Tanzanijom.
U prethodne četiri godine BiH je bilježila konstantan pad prema ljestvici globalnog indeksa percepcije korupcije. BiH je prošle godine sa istom ocjenom dijelila 88. do 96. mjesta. Pad na ljestvici je prouzrokovan većim brojem zemalja koje su ove godine bile obuhvaćene istraživanjem, objasnio je predsjedavajući Odbora direktora Transparency Internationala za BiH Boris Divjak:
«BiH nije doživjela ove godine pomak nabolje, srećom nije ni nagore, tako da je ovo prvi indeks koji ne bilježi pad BiH, već stagnaciju.»
Iako je pad na ljestvici konačno zaustavljen, ovogodišnji rezultat je razočaravajući, a ključni uzrok je prije svega nepostojanje političke volje vlasti BiH za borbu protiv korupcije. Divjak takođe ističe da je iz uporedbe korupcije i bruto društvenog proizvod pojedine zemlje sasvim jasno da je siromaštvo posljedica korpucije, a ne obrnuto. Iskorjenjivanjem korupcije iskorjenjujemo i siromaštvo.
Istraživanja koja su vršena ukazuju da je najveća prepreka za borbu protiv korupcije prisustvo korupcije u samom vrhu vlasti, te izuzetno izraženo prisustvo efekta „zarobljene države“, odnosno neprimjerenog utjecaja moćnih oligarhija i kriminalnih grupa na vlast. Prema svim istraživanjima političke partije su najkorumpiraniji segment društva, dok je korupcija najvidljivija na lokalnom nivou.
Poređenje sa zemljama regiona pokazuje da BiH zaostaje i za zemljama iz najbližeg okruženja. Hrvatska je ove godine na 69. poziciji sa istom ocjenom kao i prošle godine od 3,4, dok Srbija iz godine u godinu bilježi konstantan rast, pa je tako ove godine prestigla BiH i nalazi se na 90. mjestu sa ocjenom 3,0.
Hrvatska je po percepciji korupcije na 69. mjestu u svijetu. Ove je godine ocijenjena sa 3,4, kao i prošle godine, što znači da je negativni trend zaustavljen. Međutim, ne smije se biti zadovoljan sa stagnacijom.

7.4. SIROMAŠTVO KAO POSLEDICA NEZAPOSLENOSTI

Iako je nezaposlenost jedan od važnih kriterija za procjenu nivoa siromaštva, nedavno obavljena Anketa životnog standarda pokazuje da 60% stanovništva koje živi u siromaštvu potječu iz domaćinstava u kojima je bar jedan član domaćinstva zaposlen. Također pokazuje da je starosna dob trećine siromašnog stanovništva ispod 18 godina i da postoji korelacija između niskog nivoa obrazovanja i siromaštva. Iako anketa pokazuje da 20% stanovništva BiH živi u siromaštvu (25% u RS i 16% u FBiH) indikacije su da dodatnih 30% stanovništva živi na granici siromaštva. Ove brojke ukazuju na ranjivost BiH stanovništva na bilo kakav novi ekonomski pad.
Porast siromaštva u BiH neosporna je činjenica. Uzroke je lakše identifikovati nego razriješiti: pojava novih kategorija u stanju velike ekonomske i socijalne ugroženosti, postepeno nestajanje srednje klase, koja prelazi u niže slojeve društva ili iseljava, starenje stanovništva - kolaps privrednog sistema povezan sa tranzicijom, rat koji je trajao "paralelno sa tranzicijom", i sasvim loše ekonomsko upravljanje, posljedica političke stagnacije u etnički podijeljenoj postdejtonskoj BiH. Krajnje se siromaštvo definiše kao "nemogućnost osobe da sebi osigura minimalnu prehranu potrebnu za preživljavanje", tj. 2.100 kalorija na dan. Utvrđena granica, 747 KM po osobi godišnje, 2,05 KM po osobi dnevno. Dakle, 8,2 KM dnevno za četveročlanu porodicu i 249 KM za porodicu mjesečno.
Ukoliko se uzme u obzir zadovoljavanje neprehrambenih potreba (robe i usluge), prema ekspertima Svjetske banke, ta linija povlači se na 1.843 KM po osobi godišnje, ili 5,05 KM po osobi dnevno: na hranu otpada 40,55 posto troškova. Za domaćinstvo koje ima četiri člana riječ je o dnevnim troškovima koji iznose 20,2 KM ili mjesečnim u iznosu od 606 KM. To je čisto novčana procjena, a mogućnost domaćinstva da ove procjene zadovolji mjeri se kombinovanjem novčanih prihoda sa nenovčanim dopunama (poljoprivredni proizvodi, recimo). Tako da nivo prihoda izražen u novcu može biti prilično različit od onog što domaćinstvo iskazuje kao svoj prihod u novcu. Elem, zaključak je da u BiH "niko ne živi u stanju krajnjeg siromaštva", barem ne ovako striktno definiranog.
Međutim, ispod linije "opšteg" siromaštva živi 19,1 posto stanovništva - 15,6 posto u FBiH, čak 24,8 posto u RS-u, da preciziramo. U anketi iz decembra 2001, 9,4 posto ispitanika u FBiH i 21,8 posto ispitanika u RS-u odgovorilo je da ima problema s pokrivanjem svojih prehrambenih potreba. Ima, doduše, i porodica koje mogu "sebi priuštiti skupe stvari", po 8,7 posto u FBiH i 2,6 posto u RS-u, ili "sve što požele" - 0,8 posto u Federaciji, 0,2 posto u RS-u. Kuriozitet u određenoj mjeri predstavlja to što je sirotinja u Federaciji koncentrirana više na urbana, a u RS-u na ruralna područja, mada je u manjem entitetu, primjerice, obradive zemlje više.
Zanimljivo je i to da je Ginijev koeficijent (mjera društvenog raslojavanja po osnovu prihoda na skali od 0 do 100) u oba entiteta u porastu i skoro identičan - 26,5 u Federaciji, 26,8 u RS-u.
U oba entiteta penzije kasne mjesecima. Prosječna penzija je 110 KM u RS-u i 196,98 KM u Federaciji, dok su najniža i najviša po 117 KM i 533,64 KM u Federaciji, te 80 i 597 KM u RS-u, prema podacima za juni 2001. Penzionera u BiH ima 460.928. Izbjeglice, raseljena lica i povratnici također su osjetljive socijalne kategorije. Još uvijek 613.700 izbjeglica boravi van BiH - od Daytona naovamo vratilo se 372.200 izbjeglica, od toga 342.848 na područje Federacije, u RS tek 29.345. Raseljenih je 555.700, 283.900 u Federaciji, 284.300 u RS-u i 23.500 u Distriktu Brčko.
Mjerenjem životnog standarda se procjenjuje da više od 35 posto "zvanično" registrovanih zaposlenih radi na "ekonomski neodrživim radnim mjestima", te da oko 150.000 radnika čeka zaostale plate dva ili više mjeseci. Dok, dakle, zvanična (mimo sive ekonomije) nezaposlenost iznosi 28,1 posto, procjenjuje se nezaposlenost prema ILO (International Labour Organization) standardima na relativno skromnih 16,1 posto. Nezaposlenost je, prema LSMS-u, najdrastičnija u starosnoj grupi između 19 i 24 godine (34,8 %). Procjenjuje se da gubitak državnih prihoda zbog neprijavljenih radnika iznosi oko 250 miliona KM.
I niz drugih pokazatelja za zemlje Regiona (za 2002. godinu) upućuje na nizak nivo ranga BiH:

Fiskalni deficit je jedan od najviših u Regionu (2.7%), stopa siromaštva (20%) je tkođe među najvišim, stopa nezaposlenosti je daleko iznad ostalih (40.6%), učešće stranog duga (165.4%) itd.

 

ZAKLJUČAK

Da bi poboljšala trenutno stanje u privredi, BiH već duže vrijeme teži ka rješavanju ovih nagomilanih problema.
U zemlji sa velikom nezaposlenosti i velikim socijalnim problemima eliminisanje sivog tržišta rada spada u prioritete. To je jedan od puteva da se ukupno socijalno-ekonomsko stanje popravi. Naravno, da bi se povećala stvarna tražnja za radom i riješio problem nezaposlenosti potrebno je poboljšati ambijent prevređivanja kako bi on bio stimulativan za investitore.

LITERATURA:

Rajko Tomaš, NEZAPOSLENI, Banja Luka, 2004. god.

Miomir Jakšić, Hamid Alibašić, OSNOVI MAKROEKONOMSKE ANALIZE, Brčko, 1998 god.

Slobodan Barać, Budimir Stakić, OSNOVI EKONOMIJE, Bijeljina, 2005. god.

Bogdan Ilić, Milan Tomić, SAVREMENA POLITIČKA EKONOMIJA, Brčko, 2003. god.

Miomir Jakšić, MAKROEKONOMIJA, Beograd, 2003. god.

INTERNET:

www.fzs.ba
www.mladi.info
www.dwelle.de
www.worldbank.org

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi