KARTELI

Budući da je u današnjim uslovima cilj svakog poslovanja uvećanje profita i obezbeđenje kontrole nad što većim delom tržišta na kojima se preduzeće pojavljuje bilo kao kupac ili prodavac, postoje dva osnovna puta za postizanje ovog cilja.
Prvi je plasman kapitala u već postojeća ili nova preduzeća iste grane proizvoda tj. okrupnjavanje kapitala. Ovo je međutim, vrlo spor proces i neretko dosta rizičan poduhvat, pa se i vrlo retko koristi.
Drugi, daleko podesniji i efikasniji put, koji se najčešće koristi na međunarodnom tržištu, je postizanje makar i privremenih sporazuma za zainteresovanim preduzećima. Jedan od oblika ovih sporazuma je kartel, koji ću ovim seminarskim radom nastojati da objasnim i predstavim u svoj njegovoj važnosti i značaju za savremeni svet i tržišno poslovanje.

1. NASTANAK KARTELA

U uslovima nezadovoljavajućeg prosperiteta na tržištu, a posebno u periodu ekonomskih kriza, intezivno dolazi do koncentracije kapitala i iznalaženja raznih formi njegovog poslovanja. Naime, kapital nastoji na razne načine da proširi bazu svog uticaja i vlasti, a sve u cilju obezbjeđenja stabilnosti profita.
Na ovaj način dolazi do masovne pojave monopolskog kapitala u najvažnijim granama privrede savremenog kapitalizma koji ima veliki uticaj na poslovanje u međunarodnoj trgovini. Ove moćne monopolske organizacije često posjeduju i kontrolišu čitave grane privredne aktivnosti. Takođe određuju tržišne cijene za niz kategorija robe, koje su od njihovog interesa, kao i ostale uslove prodaje. Nije rijedak slučaj da ovi savezi već unaprijed zakupe upravo najvažnije i najkvalitetnije izvore sirovina, a tržišta njihove prodaje sporazumno podijele među svojim članicama.
Ovaj proces ekspanzije moći monopolskih organizacija dovodi u nezavidan položaj one koji nisu njima obuhvaćeni, tzv.“autsajdere“, tako da oni imaju velike teškoće u radu na tržištu, i to sve dok ne propadnu ili dok se ne priključe ovim organizacijama, ukoliko su one za to zainteresovane.
Zavisno od stepena povezanosti preduzeća članica, obima monopolske organizacije, poslovne orjentacije, grane djelatnosti i uticaja drugih faktora, koncentracija kapitalističkih preduzeća ima najrazličitije forme. Od najobičnijih povremenih ili trajnih sporazuma radi postizanja ciljeva na tržištu ili u proizvodnji, a u pogledu prodaje, raspodjele tržišta, razmjere pronalazaka i patenata, cijena pa do privrednih aglomeracija ogromnih po obimu i ekonomskoj moći, koje su čvrsto dirigovane sa jednog određenog mjesta.
Prema cilju i trajnosti poslovnih veza, kao i prema djelatnosti monopolskih organizacija, razlikujemo nekoliko njihovih savremenih formi. To su koncerni, karteli, trustovi, holding kompanije, sindikati, transnacionalne i multinacionalne kompanije i dr.

2. O KARTELIMA

Kartel je, dakle, jedan od oblika monopolske organizacije stvorene na temelju formalnog sporazuma između istorodnoi preduzeća. Osnovni cilj ovog sporazuma je obezbjeđenje monopolskog položaja na tržištu proizvoda jedne grane, odnosno regulisanje odnosa konkurenata na tržištu. Ova eliminacija konkurencije se manifestuje kroz mogućnost regulisanja prodaje, raspodjele ostvarene dobiti i ostalih na tržištu koja utiču na efikasnost nabavke, prodaje i na visinu profita.
Međutim, za omogućavanje ovakvog položaja na tržištu potrebno je da preduzeća obuhvaćena ovim sporazumom u cjelini kontrolišu najveći dio proizvodne grane njihove djelatnosti. U suprotnom, tj. ukoliko ovo nije ispunjeno vrlo je vjerovatno da će nekartelisana preduzeća, odnosno preduzeća koja nisu obuhvaćena ovim sporazumom, a koje kontrolišu značajan dio proizvodnje u istoj grani, ometati sprovođenje ciljeva kartela na tržištu.
Kartel donosi najvažnije ili u nekim slučajevima sve poslovne odluke za svoje članice. Glavni cilj uvećanje ukupnog profita, kartela se , s obzirom na njegov monopolski položaj na tržištu, ne ostvaruje putem smanjenja troškova po jedinici proizvodnje i ekonomije obima, već putem diktiranja prodajnih cijena. Preduzeća članice kartela se u ugovorenom definisanom vremenu moraju strogo pridržavati postignutih dogovora o podjeli tržišta, uslovima prodaje i cijenama robe, kao i o politici proizvodnje. U protivnom sljeduju sankcije koje su takođe definisane ugovorom.
Važna činjenica je ta što preduzeća obuhvaćena ovim sporazumom ostaju poslovno i finansijski samostalna i pored toga što određen period postupaju prema odrednicama sporazuuma o ograničavanju konkurencije na domaćem i stranom tržištu.

2.1 OBLICI KARTELA

Osiguranje monopolskog položaja na tržištu i otklanjanje međusobne konkurencije, kartelška preduzeća ostvaruju sklapanjem poslovnog sporazuma o pitanjima nabavke i prodaje proizvedene robe na tržištu. Prema sredstvu putem koga ostvaruju ove ciljeve, karteli se dijele u tri grupe:
- karteli cijena
- karteli prodaje
- karteli dobiti

2.1.1 KARTELI CIJENA

Karteli cijena predstavljaju sklapanje poslovnog sporazuma kojim se utvrđuju cijene po kojima će preduzeća obuhvaćena sporazumom kupovati i prodavati robu. Ovim oblicima kartela preduzeća obuhvaćena sporazumom osiguravaju stabilne odnose na tržištu i ukidanje konkurencije koja u uslovima nepotpune konkurencije postaje posebno opasna. Naime, određeni proizvođači dominiraju tržištem i onemogućavaju ostale da efikasno i rentabilno posluju.
Sporazumom se najčešće fiksira prodajna cijena po kojoj se roba može prodavati na određenom tržištu. Kartelisanim preduzećima ni pod kojim uslovima nije dozvoljena prodaja ispod određene najniže cijene u periodu trajanja važnosti sporazuma. Međutim, pošto kartelisana preduzeća zadržavaju svoju finansijsku i poslovnu samostalnost, oni samostalno zaključuju poslove po monopolskim cijenama robe, pa imaju na raspolaganju davanja kupcima određenih kreditnih olakšica, što na određeni način dovodi u pitanje efekte ovog sporazuma i pojavu konkurencije između kartelisanih preduzeća. Da bi se ovo izbjeglo kartelisani sporazumi predviđaju i regulišu i pitanja ostalih uslova prodaje, koji mogu da utiču na pojavu neujednačene mogućnosti pridobijanja kupaca na tržištu. Odnosno, pored utvrđivanja najniže prodajne cijene robe, ovim sporazumom se može utvrditi i najviša cijena po kojoj se sirovine i drugi reprodukcioni materijali mogu kupovati, kupoprodajni uslovi, rokovi plaćanja kao i zabrana ugovaranja posebnih olakšica od strane pojedinih članova kartela.

2.1.2 KARTELI PRODAJE

Karteli prodaje su poslovni sporazumi o podjeli tržišta, a mogu biti dvojaki:
- na dan određivanja količine robe, koja se prodaje u određenim vremenskim razmacima, tj. prema opsegu prometa robe koja se realizuje na tržištu
- prema broju kartelisanih preduzeća, tj. na bazi raspodjele tržišta između članica kartela

Upravo na određenom tržištu se može ugovoriti i u obliku određivanja kvota robe koje svaka članica mora nabaviti, proizvesti i prodati na određenom tržištu roba. Kod ovog oblika kartela, članicama je ostavljena potpuna sloboda u određivanju cijena po kojima će prodavati robe. Prekoračenjem određene kvote, odnosno prodaje robe van teritorije određene sporazumom, povlači sankcije, koje su takođe definisane ovim sporazumom.

2.1.3 KARTELI DOBITI

Karteli dobiti, u praksi poznati pod nazivom „pul“ (engl. rool), su komplikovaniji oblik kartela, a najčešće su na tržištu Velike Britanije.
Ovo je oblik kartela kojim se efikasno utiče na članice kartela da ne privlače kupce putem obaranja cijena i na regulaciji optimacionog obima prodaje, koji je u posmatranom periodu najekonomičniji za kartel u cjeline, a sve uz činjenicu da članovi pula u obavljanju svoje privredne djelatnosti i finansijskog poslovanja zadržavaju potpunu samostalnost, odnosno imaju punu slobodu u pogledu određivanja uslova prodaje, kao i u pogledu raspodjele tržišta.
Naime, članovi kartela se podvrgavaju jedinstvenom nadzoru, snose rizik poslovanja i obavezni su da u određenim vremenskim razmacima uplaćuju u zajednički fond kartela, ostvarene profite ili njihov dio po ugovornom ključu. Često se kao mjerilo sume novca koju članice uplaćuju u pul, uzima prosječan profit koji one ostvaruju. Skupljena suma zajedničkog fonda raspodjeljuje se među članicama kartela, po ugovorenom ključu, i to po isteku odrđenih vremenskih razmaka. U ovim raspodjelama, mjerilo nije obim učešća u ukupno ostvarenoj prodaji robe.

2.2 OBIČNI KARTELI I KARTELI - SINDIKATI

Sa stanovišta organizacione forme, kroz koju se ostvaruju postavljeni ciljevi, razlikujemo:
- obične kartele
- kartele-sindikate

Obični karteli, o kojima je uglavnom bilo riječi ranije, a u kojima članovi zadržavaju potpunu privrednu i finansijsku stabilnost i slobodu, predviđaju uslove saradnje i posljedice u slučaju kršenja odrednice sporazuma.
Za razliku od običnih kartela, karteli-sindikati su udruženja preduzeća koja svoju trgovinsku djelatnost realizuju preko zajedničke agencije i isključuju mogućnost samostalnog istupanja preduzeća članica na tržište. Ova zajednička agencija se organizuje sa ciljem zajedničke trgovinske aktivnosti, tj. kupovine i prodaje robe u ime i za račun učesnika u kartelu, a u skladu sa sklopljenim sporazumom. Ovim sindikat pruža svojim članicama garanciju protiv izigravanja sporazuma i diskriminacije na tržištu. Ovaj oblik predstavlja daleko čvršću vezu između članica nego što je to slučaj kod običnog kartela.

2.3 NACIONALNI I MEĐUNARODNI KARTELI

Ako uzmemo u obzir obim tržišta koji određeni kartel kontroliše, karteli mogu biti nacionalnog i međunarodnog značaja. Nacionalni karteli su poslovni sporazumi između domaćih preduzeća u jednoj zemlji o regulisanju monopolskog položaja kartela na domaćem tržištu. Ovo je, na savremenom svjetskom tržištu, veoma čest oblik kartela jer uveliko predstavlja način zaštite domaće proizvodnje od inostrane konkurencije, a što je i jedan od glavnih ciljeva gotovo svih zemalja današnjice.
Međunarodni karteli predstavljaju poslovni sporazum najkrupnijih svjetskih proizvođača određene robe, koji dominiraju proizvodnjom i prometom te robe, pa su i u mogućnosti da diktiraju sve uslove vezane za tu proizvodnju i prodaju, kao i da određuju nivo svjetske cijene te da donose odluke o raspodjeli tržišta meću sobom. Međutim, budući da su ovi karteli izloženi mogućnostima djelovanja autonomnih mjera koji se odnose u više zemalja, s ciljem zaštite domaće proizvodnje od inostrane konkurencije, a koji su često nepremostiva prepreka postizanju ovih sporazuma, oni su daleko rjeđe i manje stabilna forma monopola nego nacionalni karteli.

2.4 PRINUDNI KARTELI

U slučaju kada karteli predstavljaju javni interes, njihova organizaciona forma zahtijeva i državnu intervenciju. Tako nastaju prinudni karteli koji, kako im sam njihov naziv kaže, nose obilježje prinude, a nastaju po odluci nadležnog organa državne vlasti, ili po donijetim propisima.
Prema teritoriji na koju se odnosi nadležnost i prema polju djelovanja ovih kartela, razlikijemo nacionalne i međunarodne prinudne kartele.
Nacionalni prinudni kartel se ograničava samo na teritoriju jedne države. Kao primjer za ovaj oblik sporazuma može se navesti kartel za prodalu kalijuma u Njemačkoj.
Međunarodni prinudni kartel je sporazum dvije ili više država, s ciljem zaštite njihovih interesa u pogledu prodaje određene robe. Primjer ovakvog kartela imali smo po sporazumu između Turske i vlade stare Jugoslavije, koji je zaključen 1931. godine s ciljem regulisanja cijena i prodaje opijuma u svijetu. Ovaj kartel je prestao da funkcioniše sa početkom rata 1941. godine.

2.5 KARTELI KAO EFIKASNE PROIZVODNE STRUKTURE

Karteli se smatraju specifičnim proizvodnim strukturama koje omogućavaju proizvođačima da uživaju monopolsku moć. Ocjena rada kartela tako je blisko povezana sa teorijom konkurencije i monopola koju neko prihvata. Ovo polje ekonomije je sigurno jedno od onih na kojima je Marej Rotbard (Murray Rothbard) dao prelomni doprinos. On je ubjedljivo pokazao da ne postoji monopolska moć, sve dok postoje samo dobrovoljni aranžmani. Sa ove tačke gledišta, sloboda ulaska u proizvodnju je jedini relevantan kriterijum za ocjenu proizvodnih struktura, i treba odbaciti kao irelevantne sve druge tradicionalne uslove teorije čiste ili savršene konkurencije. U ovom radu nećemo se baviti tom generalnom debatom o konkurenciji i monopolu, i prihvatićemo gledišta Mareja Rotbarda bez ikakve diskusije. Naš tačni cilj je da proučimo specifične karakteristike kartela i da ih procijenimo u svijetlu ovog pristupa. Karteli se generalno smatraju negativnim pojavama, odnosno formalnim sporazumima za smanjivanje proizvodnje. Poslije razmatranja tog pristupa, objasnit ćemo zašto karteli, naprotiv, igraju pozitivnu ulogu u zadovoljavanju nekih specifičnih zahtjeva tržišta. Kao posljedica, oni mijenjaju granicu izmedju firme i trzišta.

2.6 KARTEL KAO RESTRIKTIVNA PROIZVODNA STRUKTURA

Tradicionalna teorija čiste ili savršene konkurencije fokusira se na broj učesnika, i kao takva, uvodi jaku opoziciju između slučaja konkurencije kada je tražnja savršeno elastična (sa tačke gledišta individualnog proizvođača), i slučaja monopola, kada je tražnja neelastična, što čini mogućim za monopolistu da stekne "ekstra-profite". Negdje u sredini je slučaj oligopola, odnosno problematična situacija u kojoj imamo samo nekoliko proizvodjača na trzistu.
Ono što je pogrešno u ovoj tradicionalnoj teoriji nije formalna analiza monopola ili oligopola, već konfuzija koju ona stvara između krajnjeg rezultata i procesa. Broj firmi na određenom tržištu u neko određeno vrijeme je slučajan proizvod specifičnih procesa, i ne znači ništa sam po sebi.
S druge strane, tek činjenica da li je proces zasnovan na korišćenju javnih ograničenja, ili je pak čisto spontan, čini razliku. Stoga, nije tačno da ekstraprofiti postoje ukoliko postoji sloboda ulaska na tržište, pošto je u tom slučaju nemoguće objasniti zašto nema još proizvođača koji pokušavaju da steknu takav ekstraprofit. Ali, tradicionalne teorije monopola su sasvim ispravne i dogovarajuće kada se primjene na slučaj javnih privilegija, odnosno postojanja javnih barijera ulasku: u ovom drugom slučaju, formalna analiza monopola predstavlja korektan opis stvarnosti. Jedino u tom slučaju postoji "ekstraprofit".
A sada, pogledajmo kako stvar stoji u slučaju malog broja proizvođača, koji pripada polju analiza kako teorije oligopola, tako i teorije kartela? Pretpostavimo da iz nekog tehničkog ili istorijskog razloga, u datom trenutku postoji samo ograničen broj firmi (moguća ekonomija obima nije dovoljno velika da bi opravdala postojanje samo jednog proizvođača). Svaki proizvođač treba da formuliše svoju sopstvenu strategiju u okruženju koje odlikuju nesavršene informacije (pošto odluka svakog proizvođača utiče na stanje tržišta, a niko ne zna namjere drugih). Tako su autori poput Heinrich-a von Stackelberga pokazali da ishod ovog procesa može biti različit u zavisnosti od strategija koje slijede različiti proizvođači. Postoje, naprimjer, kooperativni i nekooperativni procesi, jednakost među proizvođačima ili razlika između lidera i sljedbenika itd. Još jednom ove pretpostavke mogu imati zanimljive primjene. One su sporne u onoj mjeri u kojoj pokušavaju da uvedu ideju monopolske situacije u stanje koje se odlikuje odsustvom javnih privilegija.
Često se pravi distinkcija između oligopola i kartrela. Kartel bi se mogao definisati kao specifičan oligopol u okviru koga proizvođači, umjesto da pravedno konkurišu, ulaze u proces otvorene saradnje . Tako se karteli shvataju kao sporazumi između različitih proizvođača u cilju slijeđenja zajedničkih pravila ponašanja, tj. sistema obostrano i slobodno prihvaćenih obaveza.
Obično se pretpostavlja da ovakav sporazum može biti objašnjen zajedničkom namjerom učesnika, odnosno stvaranjem monopolske pozicije. Stoga su učesnici koji se ne suočavaju sa savršeno elastičnom tražnjom u stanju da steknu ekstraprofit od kupaca, koji ne bi mogli da steknu bez takvog sporazuma. Tako se karteli uglavnom doživljavaju iz negativnog ugla, što najbolje izražava uobičajena izreka da su karteli zavjerenički.
U tradicionalnoj teoriji ekstraprofit se dijeli u skladu sa apriornim pravilom, njihovim tržišnim udjelom. Dobro je poznato da su karteli nestabilne strukture, pošto su učesnici u iskušenju da postanu "slobodni jahači": mada je njima u interesu da drugi poštuju sporazum, oni mogu očekivati veći deo zajedničkog ekstraprofita uvođenjem izvjesnog nivoa konkurencije u odnosu na svoje partnere.
Karteli se ponekad smatraju još gorim od monopola. U stvari, često se smatra da monopoli postoje iz čisto tehničkog razloga, naprimjer stoga što je tehnologija takva da ekonomija obima onemogućava da koegzistencija nekoliko firmi predstavlja najprofitabilniji način proizvodnje (prirodni monopol). U takvim slučajevima, ne poteže se nikakav normativni argument protiv monopola, već se samo tvrdi da vlada treba da spriječi pretpostavljenu eksploataciju potrošača putem regulacije monopola, ili njegovog nacionalizovanja. Vrjednosni sudovi o kartelima su mnogo kritičniji pošto se pretpostavlja da tu ne postoje tehnički razlozi ni za kakvu monopolsku poziciju, već da se karteli stvaraju ex nihilo putem direktnog sporazuma između proizvođača u cilju eksploatisanja kupaca. Sa ove tačke gledišta, sve kartelske sporazume treba zabraniti, zbog toga što karteli postoje u cilju uvođenja restrikcija proizvodnje.
U stvari, kao što ćemo videti kasnije, ovaj negativni pristup kartelima je direktna posljedica tradicionalne teorije konkurencije. U skladu sa njom, čista ili savršena konkurencija može da postoji samo kada veliki broj proizvođača proizvodi neko homogeno dobro. Ova teorija u suštini ne opisuje stvarni proces konkurencije između stvarnih naprimjer preduzeća, već tehničku organizaciju menadžera unutar ne-inovativnog sistema, menadžera neke fabrike u centralizovanom sistemu proizvodnje sovjetskog tipa: pretpostavlja se da postoji samo jedna tehnika – jedna optimalna tehnika sa čisto tehnološke tačke gledišta – proizvodnje datog dobra, i svi (brojni) menadžeri treba da primene tačno istu tehniku da bi proizveli tačno isto dobro. U tom smislu, može se reći da je teorija čiste ili savršene konkurencije zapravo teorija centralnog planiranja.
Austrijska teorija konkurencije vodi suprotnom gledištu. Krajni rezultat konkurentskog procesa nije proizvodnja istovetnih dobara od strane brojnih proizvođača, već potpuno suprotno, diferencijacija dobara koja proizvode preduzetnici koji su inovatori, i koje konkurencija navodi – tačnije slobodan ulaz potencijalnih konkurenata – da ponude bolje robe po nižoj ceni.
Stoga, sve dok su kartelski sporazumi usmjereni na homogenizaciju dobara (bilo njihovih specifičnih karakteriisitka ili cene), pitanje je za koji tip teorije to predstavlja problem. Sa tačke gledišta zagovornika tradicionalnog pristupa konkurenciji, problem nije u homogenizaciji dobara, već u stvaranju monopolske moći. Sa tačke gledišta onih koji podržavaju Austrijsku teoriju konkurencije, ne postoji nešto takvo kao monopolska moć, sve dok je proces monopolizacije putem kartela spontan. Ali, razlog za homogenizaciju treba razjasniti – što ćemo mi pokušati da učinimo kasnije – pošto je zasluga konkurencije sadržana u činjenici da uvodi diferencijaciju.
Pristup koji koristi Marej Rotbard u istraživanju posebnog slučaja kartela je otprilike sljedeći: on prihvata ideju u skladu sa kojom su karteli zavjerenički sistemi usmjereni na uvođenje restriktivnih akcija u proizvodnji (smanjenje proizvodnje). Međutim, on pokazuje da su, s jedne strane, restriktivne akcije proizvođača savršeno opravdane a da, s druge strane, karteli ne mogu da stvore monopolsku moć pošto takva moć ne može da postoji ukoliko je pristup tržištu slobodan. Tako, po gledištu Mareja Rotbarda, ako se proizvođači organizuju kroz restriktivne sporazume u kartele, to će dostići tražnju kupaca za restriktivnom akcijom. Argument je sledeći. Monopolsku poziciju može steći samo jedan proizvođač, ili skup proizvođača organizovanih u kartele, samo ako je tražnja neelastična, što čini restrikcije proizvodnje mogućim i profitabilnim. Ali, na potrošačima je da njihova tražnja ne bude neelastična: ako su nezadovoljni ponašanjem kartela, mogu da odluče da imaju savršeno elastičnu tražnju, tj. da ne prihvate rast cijena kroz smanjenje proizvodnje. Kao što je Marej Rotbard pisao:
“Ako se potrošači zaista protive akciji kartela, i ako im rezultati razmjene zaista nanose štetu, oni će bojkotovati "monopolističku" firmu ili firme; sniziće svoje kupovine tako da kriva tražnje postane elastična, i firma će biti prisiljena da poveća svoju proizvodnju i ponovo snizi cijene. Ako je akcija "monopolizovanja cena" preduzeta od strane kartela firmi, koji nemaju drugih aduta za činjenje proizvodnje efikasnijom, oni će se onda raspasti, zbog upravo pokazane elastičnosti krive tražnje.“ (Rothbard, Man, Economy and the State, p.565).
Kada kaže da potrošači mogu reagovati protiv kartela sniženjem svojih kupovina, on implicitno pretpostavlja da proizvodi kartela imaju bliske supstitute, tako da potrošači mogu da umanje restriktivne akcije proizvođača (i posljedični rast cijena) okretanjem ovim supstitutima, bez bilo kog značajnog gubitka korisnosti.

Tako, ako karteli spale kafu u cilju da podignu njenu cijenu, šteta dolazi od okolnosti da je proizveden višak kafe, a ne od činjenice da je on spaljen (pošto kafa nema druge vrijednosti osim svoje relativne rijetkosti u odnosu na druga dobra). U određenom smislu, restriktivna akcija nije specifična za kartele, pošto se na svakom slobodnom tržištu neprekidno smanjuje proizvodnja jednog dobra da bi se povećala proizvodnja nekog drugog. Po Mareju Rotbardu: “Akcija kartela, u cilju smanjivanja proizvodnje kafe i uzrokovanja povećanja proizvodnje gume, prašumskog drveta itd., vodi porastu moći proizvodnih resursa da zadovolje želje potrošača,“ (Rotbard) i “Akcija kartela, ako je dobrovoljna, ne može da ošteti slobodu konkurencije i, ako se pokaže profitabilnom, koristi pre nego šteti potrošačima.“(Rotbard). Stoga, ili karteli potiču od slobodnog rada na tržištu i njihove moguće restriktivne akcije potrošači žele, ili su posledica barijera ulasku, te su restriktivne akcije čista – tj. od države stvorena i omogućena – monopolistička eksploatacija kupaca.
Međutim, Marej Rotbard teži da ograniči opravdanje kartela na slučaj dobrovoljnih i korisnih restrikcija proizvodnje, mada ne isključuje ni mogućnost drugih vrsta kartelskih akcija, kada piše:
“Posmatrati kartele kao nemoralne ili takve da nanose štetu nekoj vrsti potrošačkog suvereniteta je stoga potpuno pogrešno. I to je istina čak i kada je reč o prividno “najgorim“ slučajevima kartela koji se daju pretpostaviti, onim koji su uspostavljeni samo za svrhe restrikcija, i kada se, kao posljedica ranije greške ili kvarljivosti proizvoda, događa stvarno uništavanje proizvoda.“ (Rotbard:ibid.,p.570).
Međutim, sam pojam “restriktivne akcije“ je po sebi sumnjiv, pošto akcija kao takva može biti označena restriktivnom samo u poređenju sa nekim standardom koji se nesumnjivo može nazvati ne-restriktivnim. Uzmimo primjer proizvođača kafe koji spaljuju kafu u cilju povećanja njene cene i sticanja maksimalnog profita. Kooperativna akcija je neophodna zarad sprečavanja free-ridinga. Međutim, umjesto da spaljuju kafu tek pošto je proizvedena, proizvođači mogu odlučiti da preduzmu kooperativnu akciju prije same proizvodnje, u cilju da izbjegnu hiper-produkciju. Oni to neće učiniti samo zato što im nedostaju potrebne informacije o budućem stanju tržišta. Stoga, spaljivanje kafe je restriktivna praksa samo u poređenju sa specifičnim stanjem stvari koje će biti slobodno izabrano od strane proizvođača u situaciji nesavršenih informacija. Stoga bi bilo poželjno izbjegavati korišćenje normativnog termina “restrikcija“ i pretpostaviti samo da karteli teže maksimizaciji profita.

Sada, ako postoji slobodan pristup tržištu, pogrešno je tvrditi da ta maksimizacija profita korespondira sa ekstra-profitom. Isto kao i pojam restriktivne akcije, i pojam ekstraprofita je besmislen, pošto podrazumijeva poređenje sa jednim nepostojećim standardom, naime profitnom stopom stečenom u stanju čiste ili savršene konkurencije.
Sama definicija kartela ne implicira ništa o stepenu slobode ulaska na tržište. Teorija monopola je bespredmetna sve dok nisu specifikovani razlozi za postojanje samo jednog proizvođača (recimo, barijere ulasku, ekonomija obima ili inovacije). Slično tome, teorija kartela je besmislena bez jasnog definisanja razloga za postojanje takve tržišne strukture. Kao što smo vidjeli, mogućnost uvođenja restriktivnih akcija na tržištu nije prihvatljivo objašnjenje, i trebalo bi da razmotrimo druga opravdanja za kartele.
Ako ne postoji jedan, već nekoliko proizvođača na nekom tržištu, to može značiti naprimjer da nema ekonomskog dobitka koji bi se mogao steći promjenom od nekoliko ka samo jednom proizvođaču (optimalna veličina firme je ostvarena sa nekoliko firmi i nema marginalne ekonomije obima). Za većinu teoretičara, karteli se javljaju kao nestabilne tržišne strukture, zato što oni mogu da nađu objašnjenje za situaciju sa jednim monopolistom ili za situaciju sa velikim brojem proizvođača, ali ne mogu ni za jednu situaciju koja je negdje “između“. Karteli se tako pojavljuju kao jedno prelazno rešenje koje rješava neke specifične probleme. Međutim, ova posredna i prelazna tržišna struktura može biti savršeno stabilna i optimalna.

2.7 KARTELI KAO ORGANIZACIJE KOJE PROIZVODE VREDNOST

Kao što smo upravo naglasili, nasuprot tradicionalnoj teoriji, konkurencija je zaslužna navođenje proizvođača da diferenciraju svoje proizvode i da ne pokušavaju da proizvedu potpuno iste stvari istom tehnologijom. Sada, ako definišemo kartel kao strukturu koja omogućava različitim proizvođačima da koordinišu svoju proizvodnju u cilju da spriječe bilo kakvu diferencijaciju proizvoda, da li to znači da kartele treba smatrati nekonkurentnim organizacijama, ili pak postoje neki drugi razlozi kojima se može objasniti pojava ovakvih proizvodnih struktura?
Postoji uopšten i vrlo jednostavan odgovor na ovo pitanje: ukoliko konkurencija preovlađuje, u smislu postojanja slobodnog ulaska na tržište, i ako karteli postoje duže vremena, to neizostavno znači da su te strukture najbolje moguće u zadovoljavanju nekih specifičnih potreba tržišta. Drugim rečima, karteli nisu nužno nestabilni – kao što je očigledno iz praktičnog iskustva – i ako opstaju uprkos potencijalnoj konkurenciji, to znači da predstavljaju korisnu strukturu u nekom specifičnom slučaju. Drugim rečima, konkurencija obično vodi diferencijaciji proizvoda, tj. nesavršenoj supstituciji između njih, dok karteli teže da uvedu homogenizaciju, tj. zamjenjivost. Koristi diferencijacije su toliko očigledne da moraju postojati vrlo ozbiljni razlozi za njeno ograničavanje i uvođenje višeg nivoa zamjenjivosti između proizvoda.
U stvari, postoje mnoge specifične aktivnosti u kojima postoji tražnja za homogenošću, posebno u mrežnim aktivnostima, naprimjer telekomunikacijama, saobraćaju, ili proizvodnji novca (koje se često smatraju javnim službama i čak, prirodnim monopolima). Uopšteno govoreći, takve situacije se mogu označiti kao situacije “subaditivnosti“, što uključuje eksternalije, ekonomiju obima i ekonomiju snopa. U takvim slučajevima koordinacija nekoliko proizvođača ili zamjena jednog proizvođača nekolicinom njih mogu biti korisne.
Naprimjer, u slučaju proizvodnje novca može se pretpostaviti postojanje ekonomije obima, i stoga opadajućih graničnih troškova u proizvodnji novca, pošto, naprimjer, troškovi reklamiranja karakteristika valute mogu biti manje ili više fiksni, a centralizacija rezervi može omogućiti skladištenje resursa; postoji ekonomija obima pošto informacije dobijene preko finansijskih posrednika mogu efikasno biti iskorišćene da prilagode novac kreditima; i konačno, mogu da postoje eksternalije, pošto je naprimjer, valuta korisnija nekoj osobi što je više drugi koriste. Čak i kad se neko ne slaže za tačnim razlozima subaditivnosti, svako može da prihvati ideju da neće biti optimalno ako postoji suviše veliki broj valuta.
Vlade i svi eksperti koji ih podržavaju obično prelaze od ovakvog zapažanja ka zaključku da postoje prirodni monopoli, tako da su nužne regulacije ili javni monopoli u cilju izbjegavanja eksploatacije potrošača od strane proizvođača. U stvari, postoji samo jedan zaključak koji treba izvesti iz ovakvih zapažanja, upravo onaj da postoje potencijalni dobici od smanjenja nivoa diferencijacije u proizvodnji takvih dobara. Postoje potencijalni dobici koji se mogu ostvariti zamenom velike raznovrsnosti jednim ili ograničenim brojem dobara. Međutim, to ne znači da optimalni nivo diversifikacije – ili, obrnuto, optimalni nivo homogenizacije – može biti određen a priori sa čisto tehničkog stanovišta. Dvije stvari su ovde važne:
• čak i ako u bilo kom slučaju dobici mogu biti ostvareni smanjenjem nivoa diferencijacije – naprimjer zbog ekonomije obima – to ne povlači za sobom da je isto tako optimalno smanjiti broj proizvođača. Naprimjer, ako bi se moglo dokazati da je tehnički optimalno da imamo samo jedan novac ili jedan kompjuterski standard na svijetu, to ne znači da treba da imamo jednog proizvođača: i monopol i kartel mogu da obave posao. U stvari, kartel je proizvodna struktura u kojoj različiti proizvođači proizvode isto dobro, tako da budu efikasni kao i monopol u rešavanju problema homogenosti.
• Ne možemo znati unaprijed i zauvjek da li postoji smanjena tražnja za povećanjem proizvodnje u nekoj aktivnosti. To tek treba da bude otkriveno. A , kao što je dobro poznato, konkurencija, tj. slobodan ulaz, jeste najbolji način da otkrijemo do kog stepena je ta tražnja smanjena, i u kojoj mjeri se mijenja tokom vremena. Tačnije rečeno, ne može se uopšteno reći da smanjena mogućnost za povećanje proizvodnje postoji u ovoj ili onoj aktivnosti, pošto se ona javlja u jedno određeno vrijeme i u nekoj datoj tački proizvodnog procesa, ali ne nužno na nekoj strogo određenoj tački unutar cjeline. Na primjer, u telekomunikacijama ili saobraćajnoj mreži, može biti neefikasno postojanje više od jednog velikog autoputa na nekom dijelu mreže, dok u drugim dijelovima ne postoji nikakva ekonomija obima: autoput može da opslužuje jedan monopolistički proizvođač, ili nekoliko njih koordinisanih putem kartela, dok druge dijelove opslužuju različiti, nekoordinisani proizvođači, kao što kartel može naprimjer da upravlja autoputem.
Stoga, karteli postoje ne samo, ili čak ne primarno, u cilju činjenja resursa rijeđim i podizanja cijene, već u cilju povećanja vrijednosti proizvodnje i unapređenja proizvodnih procesa. Kartel nije stvoren da bi uvećavao ono što tradicionalna teorija naziva “ekstraprofitom“, već da bi donio poboljšanja koordinacije.
Karteli, isto kao i monopoli, predstavljaju mogući ishod konkurencije, tj. slobodnog ulaska na tržište: konkurencija omogućava stvarnim preduzetnicima da uvode inovacije, tako da budu jedini ponuđači proizvoda koji odluče da lansiraju na tržište. Kao što konkurencija ima zaslugu da navodi proizvođače da budu prvi na tržištu – tj. da budu ono što tradicionalna teorija naziva “monopolistima“ – besmisleno je upoređivati situaciju kartela sa situacijom gde ima mnogo proizvođača. Ali, ima smisla upoređivati kartele sa monopolima. U stvari, ako negde postoji korist od homogenizacije proizvodnje, zbog fenomena subaditivnosti, nije li efikasnije da imamo samo jednog proizvođača umjesto kartela?
U stvari, u kartelima postoji moguća koordinacija troškova koja može biti suprotstavljena koordinaciji dobitaka ostvarenih kroz homogenizaciju proizvodnje.
Međutim, karteli mogu biti organizovani kroz dvije različite procedure; kroz spontanu koordinaciju ili kroz eksplicitnu saradnju. Kao primjer prve kategorije, uzmimo slučaj slobodnog bankarskog sistema i pretpostavimo da u nekoj oblasti nekoliko banaka proizvode valute koje su utemeljene na garancijama konvertibilnosti zlatnog standarda. Međutim, svaka banka otkriva da u cilju činjenja svog novca što atraktivnijim, ona ne smije da podiže svoju likvidnost, i stoga odlučuje da prihvati valute drugih banaka uz svoju bez ograničenja, po fiksnoj ceni određenoj njihovom obostranom cijenom u zlatu. Takav sistem spontane koordinacije čini sve valute savršeno zamjenjivim, što znači da su banke odlučile da eliminišu svaku moguću diferencijaciju svojih proizvoda. Međutim, moguće je zamisliti da se pojavi neki oblik kooperacije, tj. eksplicitne koordinacije odluka, naprimjer uvođenje zajedničkog imena za zajedničku valutu, ali to nije nužno, pošto svaka banka može odvojeno da odluči da koristi ime valute koja je već štampana od strane neke od njih. Stoga, nemoguće je definisati kartel preko postojanja kooperacije – ili onoga što se ponekad zove zavjerom – već samo preko toga da li postoji homogenizacija dobara koju proizvode različiti proizvođači, bilo da ona rezultira iz eksplicitne, centralizovane odluke, bilo iz individualnog i decentralizovanog odlučivanja.
Troškovi koordinacije su svakako viši što u sistemu postoji više koordinacije, pošto je nužno nadgledanje eksplicitnih kartelskih sporazuma. U tom slučaju, kao što smo već podsjetili, svaki učesnik u kartelu ima interes da drugi poštuju sporazum, a da on pokuša da se “prošvercuje“ u cilju dobijanja većeg dijela iz zajedničkog tržišta. Ali, troškovi koordinacije su skoro nepostojeći uvjek kada su karteli rezultat spontanih odluka njegovih članova.
S jedne strane, kartel može imati neke prednosti u poređenju sa situacijom u kojoj imamo jednog proizvođača (monopolistu). Glavni dobitak potiče od činjenice da, iako postoji trenutna homogenizacija proizvodnje, ostaje mogućnost buduće diversifikacije. Kao što smo već naglasili, poboljšana koordinacije može da vremenom nestane, sa otkrivanjem novih tehnologija. Kada se jedno dobro proizvodi od strane nekoliko kartelskih proizvođača, a ne od strane samo jednog, postojaće više podsticaja da se otkrivaju nove tehnologije. Tradicionalna tvrdnja u skladu sa kojom su karteli nužno nestabilni nije potpuno pogrešna, ali je ne treba uzeti kao negativan aspekt samih kartela, već prije kao pozitivan. Ona znači da kartel opstaje onoliko dugo koliko predstavlja najefikasniju proizvodnu organizaciju. Ali, on se mora raspasti kadgod se pojavi neka nova i efikasnija proizvodna struktura. Štaviše, učesnici u kartelu su motivisani da stalno traže mogućnosti za izmišljanje novih i efikasnijih proizvodnih organizacija, od kojih neke podrazumjevaju razbijanje kartela, ili možda, aranžman o novoj formi kartela.
Drugi mogući dobitak koji donose karteli jeste dobitak od ekonomije obima. Nasuprot onome što se obično pretpostavlja, ekonomija obima ne postoji generalno. Štaviše, gdje god je moguće pretpostaviti postojanje ekonomije obima, ona bi trebalo da bude smatrana tehnološkom, a ne institucionalnom. Ali, postoje isto tako i disekonomije obima, koje su prevashodno institucioanlne prirode. Dobro je poznato da se unutrašnja organizacija firme ne oslanja na eksplicitne procedure razmjene, tako da je proizvodnja informacija komplikovanija. Što je veća firma to su veći organizacioni troškovi. Stoga, koordinišući svoju proizvodnju – ili sarađujući – kroz kartel, različite firme su u stanju da proizvode dobra u optimalnom obimu, sa tehnološe tačke gledišta, i sa tačke gledišta minimiziranja institucionalnih troškova (disekonomija obima).
IATA (International Air Transport Associacion) pruža zanimljiv primer efikasnog, prije stabilnog nego nestabilnog kartela. Kroz sporazume koje nije suviše teško nadgledati, različite firme su u stanju da unaprijede svoje usluge, pošto su karte koje izdaju različite firme (skoro savršeno) zamjenjive, bar kad je reč o običnim kartama. Međutim, avioprevoznicima je omogućen izvjestan stepen diferencijacije – naprimjer kvaliteta usluge – i na drugoj strani, oni takođe proizvode usluge (npr., posebne rute i čartere) koje ne ulaze u kartelski sporazum. Tako se avioindustrija karakteriše optimalnim nivoom diferencijacije i homogenizacije kako sa tačke gledišta putnika, tako i prevoznika. Nekim putnicima je zamenjivost avionskih karata vrlo značajna, nekim drugima je prioritet da kupe kartu po najnižoj mogućoj ceni. Tako avioindustrija obezbjeđuje različite potrebe potrošača.
Tradicionalna teorija konkurencije, kao i tradicionalna teorija prirodnog monopola, imaju globalni pristup onome što nazivaju dobrom. Smatra se naprimjer da postoji nešto kao avioprevoz ili telekomunikacije. Štaviše, pretpostavlja se da subaditivnost postoji u takvim mrežnim aktivnostima tako da je vjerovatno postojanje prirodnog monopola. U stvari, kao što je razjasnila nova teorija potrošnje, ljudi ne žele dobra, već karakteristike, i fizički različita dobra nude snopove karakteristika, u različitim proporcijama. Problem sa proizvodnjom je u prilagođavanju neslućenoj raznovrsnosti karakteristika koje žele različiti pojedinci. Homogenost može biti jedna od vrednih – i stoga traženih – karakteristika, kao što je to slučaj sa novcem ili avio-prevozom. Stoga, da bi bila efikasna, proizvodna struktura mora da nudi korpe različitih karakteristika koje potrošači smatraju optimalnim, što znači da neke korpe moraju uključivati homogena dobra, a druge diferencirana. Kartel – koji je mješavina diferencijacije i homogenizacije – doprinosi ovom prilagođavanju. Sa ove tačke gledišta, ima suštinska svojstva produktivnih struktura. Nasuprot uobičajenom gledištu po kome su karteli fundamentalno nestabilni, i stoga tranzitorni, i nasuprot, čak, gledištu Mareja Rotbarda koji takođe kartele smatra prolaznim organizacijama, oni imaju trajnu, mada promenljivu ulogu.

2.8 KARTELI KAO POSREDNIČKE PROIZVODNE STRUKTURE

Tako, karteli igraju važnu ulogu u omogućavanju optimalne kombinacije diversifikacije i homogenizacije u proizvodnji, u skladu sa potrebama potrošača; i u obezbjeđivanju optimalne kombinacije koordinacije i kooperacije. Sa ove druge tačke gledišta, oni igraju interesantnu posredničku ulogu u proizvodnim strukturama.
Marej Rotbard smatra da karteli teže organizovanju “saradnje sa ciljem da se poveća dohodak proizvođača“ i dodaje: “Šta je suština djelovanja kartela? Individualni proizvođači se slažu da ulože svoje resurse na zajedničku gomilu, ova centralna organizacija pristaje da donosi odluke o proizvodnji i cjenovnim politikama u ime svih vlasnika, i da zatim alocira novčane dobitke među njima. Ali, nije li ovaj proces ona ista vrsta partnerstva ili formiranja jedne kompanije?“ (Rotbard, Man, Economy and the State, p.572) Upoređujući stvaranje kartela sa stvaranjem centralizovane firme, on zaključuje, “ne postoji stoga suštinska razlika između kartela i obične korporacije ili partnerstva.“ Međutim, kao što smo već naglasili, ako su kartel i velika firma isto, zašto onda karteli postoje? Ne videći nikakve suštinske razlike među njima, rotbard pretpostavlja da su karteli uglavnom prelazne strukture, nasuprot onome što pokazuju razum i iskustvo. U stvari, njegovi zaključci zavise od definicije kartela. Shvatajući kartel kao otvorenu saradnju firmi u cilju porasta zajedničkog profita – u skladu sa tradicionalnom definicijom kartela – on pretpostavlja da će najefikasnija firma biti u iskušenju da razbije kartel u cilju povećanja svog tržišnog udjela. U stvari, kao što smo vidjeli, kartel se ne može definisati preko strategije sticanja tržišnog udela, mada postoji, ali koordiniran – i ne nužno kooperativan – napor da se homogenizuje proizvodnja (što može implicirati identične cijene). Ako tržište preferira ovu homogenizaciju, kartel je efikasan, i on će opstati.
Ako ne zadovoljava nikakvu specifičnu potrebu potrošača, već predstavlja samo posljedicu težnji proizvođača da maksimizuju zajednički profit, kartel će propasti prije ili kasnije.
Kao posljedica ove restriktivne definicije kartela, Marej Rotbard misli da je kartel ili efikasan pa će desiti spajanje njegovih članova, ili nije, pa će se raspasti. Kao što je napisao “ako je zajednička akcija najefikasniji i najprofitabilniji kurs za svakog člana, vrlo brzo će se desiti spajanje.“ (Rotbard, ibid.,p.573) U stvarnosti, efikasni karteli mogu i moraju da opstaju, možda uz transformaciju svojih struktura i aktivnosti, ili promjenu broja svojih članova. Najbolji primjer može nam pružiti proizvodnja novca. U slobodnom bankarskom sistemu proizvodnja novca od strane članova kartela je bila efikasna bez bilo kakvog razbijanja kartela ili integracija u jednog velikog proizvođača. U stvari, ako ne postoji neograničena ekonomija obima, ne postoji razlog za integraciju.
Do integracija ne dolazi upravo zato što su firme u kartelu nezavisni profitni centri, koji efikasnije vrše ekonomsku kalkulaciju. Umesto gledanja na kartele kao na skupove firmi koje će se integrisati, bilo bi i realističnije i efikasnije smatrati ih poslednjim stadijumom procesa kojim velika firma biva decentralizovana u različito koordinisane profitme centre, i na kraju razdvojena na nezavisne profitne centre sa različitim vlasnicima.
Kao što je poznato, u svom pionirskom radu u modernoj teoriji firme, Ronald Kouz (Coase) (R. Coase, “The nature of the firm”, Economica 1932) je dao odgovor na sledeće pitanje: Ako je, kao što se s pravom pretpostavlja, tržište efikasan način da pojedinci organizuju obostranu razmjenu, zašto se ono zamjenjuje drugim procedurama, naprimjer kooperativnim ili komandnim, koje se koriste unutar firme? Tržište omogućava koordinaciju odnosa između pojedinaca putem dobrovoljne razmjene, dok su pojedinačne akcije usklađene unutar firme (ili bilo koje druge organizacije) putem kooperacije, tj. složene mješavine spontanih i ograničenih (komandnih) akcija.
Stoga se sada često ocenjuje da optimalna organizacija proizvodnje proističe iz sučeljavanja dve neisključujuće sheme – kooperacije i koordinacije. Tržište je proces koordinacije između dobrovoljnih učesnika, a firma – kao i bilo koja druga organizacija – kooperativni sistem u kome je proizvodni proces zasnovan ne na spontanoj interakciji između pojedinaca putem ugovora, već putem neodređenijeg procesa kooperacije (naprimjer putem naredbi, mada u svakoj firmi postoji mješavina naredbi, dobrovoljnih odluka i inicijativa, koordinacije kroz proces informisanja itd.). Sada, postoji jedna vrsta granice između tržišnog procesa i organizacionih procesa unutar firme. Možemo pretpostaviti da će unutar veće firme biti komplikovaniji proces unutrašnje organizacije. Međutim, firma može profitirati bilo zbog mogućnosti razvoja ekonomje obima, bilo – u skladu sa tradicionalnom teorijom – eksploatisanja monopolske pozicije i ekstraprofita. Zbog ovih suprotstavljenih tendencija, optimalna veličina firme dobija se pod posebnim uslovima.
Umjesto ovog ili-ili pristupa, kartel čini mogućim bolje kombinovanje ovih konfliktnih tendencija u pogledu boljeg korišćenja kako kooperativnih rješenja (unutrašnje organizacije), tako i procesa koordinacije (tržišta). Ovo je razlog zašto postoji velika raznovrsnost kartelskih kombinacija koordinacionih i kooperativnih procedura. To je takođe razlog zašto karteli nisu nužno nestabilni. Oni su dio strategije firme: ako firma preduzme promenu u svojoj proizvodnji, ona ne mora da bira samo između produžavanja unutrašnjeg procesa kooperacije i ulaska u dobrovoljnu razmjenu na tržištu. Kombinovanje kooperacije i koordinacije u formi kartela može biti poželjno. Industrija mikro-kompjutera pruža zanimljiv primer ovakvih strategija. U skladu sa razvojem tržišta, tehnologija i strategija, proizvođači nezavisno određuju svoje standarde, ili ulaze u kooperativne aranžmane koji se mogu opisati kao kartelski.
Sa ove tačke gledišta, poželjno je odbaciti definiciju kartela kao sporazuma između firmi koje teže da upražnjavaju restriktivne akcije ili bilo koju drugu posebnu vrstu djelovanja. Stvarna namjera učesnika nije relevantna. Svaka akcija rezultira iz neke namjere, ali sadržaj namjere je nevažan sa tržišne tačke gledišta. Može se desiti da preduzetnik sklapa sporazum sa nekom specifičnom namjerom, ali ishod sporazuma nije onaj koji je namjeravan, već drugi koji se ispostavlja kao koristan, tako da sporazum može biti produžen. Ono što je važno kod kartelaje jeste da određena mješavina koordinacije i kooperacije efikasno zamagljuje razliku između organizacionog i tržišnog procesa.

*Pascal Salin je profesor na Univerzitetu Paris-Daufine u Parizu. Predstavlja jednog od trenutno vodećih teoretičara ekonomskog liberalizma u svetu. Jedan je od vodećih predstavnika Austrijske ekonomske škole i bivši predsednik čuvenog Društva Mont Pelerin, vodeće asocijacije liberalnih intelektualaca u svetu, koje je osnovao Hajek još 1947. godine. Profesor Salin je poznat po svojim radovima iz makroekonomije, teorije kartela i antitrusta, kao i zapaženim teorijskim sintezama u polju liberalne filozofije. Njegova knjiga “Liberalisme“, objavljena prije nekoliko godina u Parizu, predstavlja jedan od najznačajnijih pokušaja primjene načela klasičnog liberalizma na probleme savremenog društva koji je uopšte preduzet posljednjih decenija.

3. OPTIMALNO RJEŠENjE

Da bi maksimizirao profit, pred kartel se postavlja problem kako cijene uz koju će prodavati, tako i alokacije proizvodnje na pojedine članice.
Na slici 1. je prikazana grafička analiza podjele ukupne proizvodnje na preduzeća članice kartela radi maksimiziranja ukupnog profita kartela.

Slika 1.

Pretpostavka je da su kartelisana preduzeća identifikovala jedinstvenu krivu tražnje D za svojim proizvodom sa kojom se suočava na tržištu. Na osnovu te krive tražnje ona mogu izvesti krivu graničnog prihoda MR. Druga pretpostavka, radi jednostavnosti prikaza optimalnog rješenja, je ta da su kartel oformila dva proizvodna preduzeća i da su poznate krive troškova svakog preduzeća. Na osnovu krivih ukupnih troškova kartel izvodi krive graničnih troškova pojedi-nog preduzeća. Horizontalnim sabiranjem krivih graničnih troškova dvaju preduzeća dobija se kriva graničnih troškova na nivou kartela: MC=MC1+MC2.
Poštujući nužni uslov maksimiziranja profita MR=MC, određuje se ukupna količina Q i cijena r vertikalom iz tačke presjeka tih krivih u tački A. Povukavši horizontalu iz tačke A paralelnu sa apscisom, dobija se i iznos gra-ničnog prihoda MR na ordinati. Presjek ove horizontalne linije, dakle MR, sa krivama MC1 i MC2 u tačkama S i V određuje količine proizvodnje svakog preduzeća Q1, odnosno Q2. Zbir ovih količina proizvodnje pojedinih preduzeća jednak je ukupnoj proizvodnji kartela: Q=Q1+Q2. Na ovaj način su određene količine proizvodnje alocirane na pojedina preduzeća članice kartela s ciljem maksimiziranja ukupnog profita kartela.
Dakle, svaka članica kartela proizvodi onu količinu koja je određena presjekom njene krive graničnih troškova i krive graničnog prihoda kartela. Dalje, s obzirom da su troškovi proizvodnje pojedinih članica kartela u pravilu različiti, kod određivanja jedinstvene cijene određuje se i ključ o raspodjeli ukupnog profita kartela među njegovim članicama. Pored određivanja cijene i pojedinih količina za svoje članice, pred kartel se često stavlja i problem podjele tržišta među članicama.
Opet se, radi jednostavnosti, pretpostavlja kartel kao sporazum dvaju pre-duzeća A i V. U ovom slučaju riječ je o sporazumu o njihovoj međusobnoj podjeli tržišta na dva jednaka dijela. Pretpostavlja se i da preduzeća imaju jednake krive troškova.

Slika 2.

Na slici 2. ponovo je prikazana kriva ukupne tražnje D sa kojom se kartel suočava na tržištu svojih proizvoda.
Budući da se radi o podjeli tržišta na dva jednaka dijela, kriva tražnje svakog preduzeća DA=DB siječe apscisu na polovini udaljenosti krive D. Iz krivih tražnje pojedinačnih preduzeća DA=DB izvode se krive graničnih prihoda svake članice kartela MRA=MRB. Iz druge pretpostavke o jednakosti troškova slijedi da su im granični troškovi MC takođe jednaki.
Dakle, prema uslovu optimalnosti MR=MC, oba će člana proizvoditi jednake količine QA=QB i prodavati ih po cijeni r. Zbir ovih količina predstavlja ukupnu proizvodnju kartela.

4. PROBLEMI ODRŽANJA KARTELA

Ako su karteli tako profitabilni za svoje članice, zašto ih onda nema mnogo više u svijetu?
Jedan od razloga je i taj što često (posebno u SAD-u) postoje zakoni koji zabranjuju kartele i bilo kakvo sporazumno fiksiranje cijena. Međutim, i prije uvođenja ovih zakona, karteli su bili rijetko prihvaćeni i podržavani, a i ako su postojali, bili su kratkog vijeka.
Tri su važna razloga koja dovode do ove nestabilnosti kartela:

Prvi razlog: Svako preduzeće članica kartela pada u iskušenje da učini prevaru, odnosno da izigra ovjaj sporazum. Karteli dolaze do monopolskog ekstra profita tako što određuju svojim članicama količine autputa koji će proizvesti, a koje su često ispod nivoa koji bi svaka samostalno izabrala, što rezultira u višim cijenama. Kada je viša cijena postignuta, individualne članice bi mogle zaraditi čak i viši ekstra profit tako što bi povećale svoj autput. Svako preduzeće bi rado uživalo prednosti kartela – višu prodajnu cijenu – ali bez da snose i nedostatak koji se očituje u nižem autputu od mogućeg.
Drugi razlog: Moguće je da se pojedine članice ne slažu sa odlukama koje donosi uprava kartela, a koje se tiču prodajnih cijena, količina proizvodnje, podjele tržušta i raspodjele profita. Ovo je posebno izraženo u slučajevima kada se preduzeća članice razlikuju po veličini, visini troškova i drugim karakteristikama, pa je gotovo nemoguće jednim sporazumom uskladiti i pronaći rješenje za zadovoljenje svih različitih ciljeva pojedinih članica. Ako se npr. preduzeća članice kartela razlikuju u visini troškova proizvodnje, vrlo je vjerovatno da neće svi pristati na određenu jedinstvenu prodajnu cijenu proizvoda. Ovaj problem je još izraženiji u slučajevima kada preduzeća donose dugoročne investicione odluke. Naime, svaka članica će željeti da razvije i uveća svoje kapacitete i učešće u podjeli ukupnog autputa, a time i podjeli profita, ali to neće svaka biti u mogućnosti da postigne.
Treći razlog. Ekstra profiti članica kartela će privući druga preduzeća da alociraju svoje resurse u granu u kojoj posluje kartel. Budući da karteli dolaze do većeg profita povećanjem prodajne cijene, nova preduzeća će imati motiv da uđu na tržište proizvoda kartela. Kako kartel nije u mogućnosti da spriječi ulazak novih preduzeća na tržište, cijene će biti oborene na konkurentski nivo i nestaće ekstra profita, a time i razloga za postojanje kartela.
Znači, da bi preduzeća održala uspješan kartel potreban im je način za otkrivanje i kažnjavanje prevare, što konkretno znači da svako preduzeće mora imati uvid u cijene i nivo proizvodnje ostalih preduzeća u kartelu.
Ona takođe moraju biti u mogućnosti da primoraju svoje članice da poštuju odrednice sporazuma i da onemoguće pristupup drugih preduzeća na tržište svojih proizvoda. Ovo nisu pretpostavke koje je lako ispuniti, tako da u istoriji imamo mnoštvo primjera kartela koji su bili kratkog vijeka.

5. PRIMJER “ORES“ KARTELA

PRIMJER 1. Najuspješniji međunarodni kartel poslednjih decenija je svakako udruženje zemalja izvoznica nafte ORES, koji su 1960. osnovali Irak, Iran, Kuvajt, Saudijska Arabija i Venecuela. Danas obuhvata trinaest zemalja. ORES je 70-tih godina imao daleko najveći udio u određivanju ponude i cijena nafte, s obzirom da je u periodu 1973-74. za šest mjeseci uspio da uveća cijenu nafte sa 2,50 $ na 11,00 $ po barelu. Do ranih 80-tih ova cijena je skočila čak na 34,00 $ po barelu, što je članicama ovog kartela obezbijedilo enormne profite.S druge strane, ovaj porast cijena izazvao je inflaciju svjetskih razmjera, kao i druge ozbiljne probleme naročito zemljama izvoznicama nafte.

Postoji nekoliko razloga za ovaj veliki uticaj ovog kartela:
• Prvo, dominirao je tržištem nafte, i zemlja koja je uvozila naftu bila je gotovo primorana da posluje sa ovim kartelom.
• Drugo, 70-tih godina tražnja za naftom je bila vrlo velika i u porastu.
• I na kraju, ali ne i najmanje važan faktor je bio taj što je kratkoročna tražnja za naftom bila vrlo neelastična. Ovo posebno zbog industrijski orijentisanih privreda zemalja uvoznica nafte, koje su, kratko rečeno, zavisile od ovog resursa.

Međutim, 80-tih godina dolazi do pada uticaja ORES kartela na svjetske tokove nafte, a i ovo iz nekoliko razloga:
• Dramatičan porast cijena nafte 70-tih podstakao je istraživanja novih nalazišta nafte i nedugo zatim ORES je bio primoran da dijeli tržište sa nekartelisanim zemljama kao što su Velika Britanija, Norveška i zemlje Sovjetskog Saveza.
• Tražnja za naftom se smanjila zbog postjanja zaliha i porasta upotrebe alternativnih izvora energije, kao što su ugalj, prirodni gas i nuklearna energija.Sve ovo je smanjilo uticaj ORES-a na svjetsku cijenu nafte.

• ORES je takođe imao ozbiljne probleme sa izigravanjem sporazuma, s obzirom na veliki broj članica (trinaest) i na raznolikost njihovih proizvodnih mogućnosti.

Slika 3.

Na slici 3. prikazan je ORES kartel na svjetskom tržištu nafte. Zbog neelastičnosti tražnje za naftom, vidi se da je kartel 1973-1974. i ponovo 1979-1980. bio u mogućnosti da postigne dramatičan porast u cijeni nafte (od p1 do r2) uz vrlo mali pad proizvodnje i prodaje
(od Q1 do Q2 ). Ukupan prohod je, dakle, porastao!!!

PRIMJER 2. Europska komisija donijela je još jednu odluku u području sprječavanje nelegalne tržišne utakmice i sa 66,34 milijuna eura kaznila tri kompanije.
Kažnjeni su nizozemski Akzo Nobel, njemački BASF AG i belgijski UCB SA - zbog udruživanja u kartel radi namještanja cijene vitamina B4 na europskom tržištu, koji se koristi kao dodatak u životinjskoj prehrani.
Kartel je potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća kontrolirao čak četiri petine svjetskog tržišta vrijednog 180 milijuna eura. Najveću kaznu dobio je BASF koji mora platiti 34,97 milijuna eura, Akzo Nobel mora platiti 20,99 milijuna eura, a UCB 10,38 milijuna eura.
Formalno su prve osude u ovom slučaju izrečene još u svibnju prošle godine. No, čekalo se dosta vremena kako bi se i konačno nametnule sankcije kompanijama koje su sudjelovale u namještanju cijene vitamina B4.
Odluka Europske komisije objašnjena je time kako je “ovo potvrda odlučnosti da se razbiju svi pokušaji stvaranja kartela i fiksiranje cijene nekog proizvoda na tržištu, kao i bilo kakvi pokušaji dogovorne podjele tržišta”.
Nova europska povjerenica za zaštitu tržišnog natjecanja Neelie Kreos istaknula je kako je dobila podršku ostalih članova povjerenstva, te da će njezina zadaća u budućnosti “biti oštra borba protiv svih oblika neregularnosti u tržišnom natjecanju, pogotovo stvaranje kartela”.
Istraga protiv triju kompanija počela je još 1999. godine, ali o njoj se malo zna zbog odluke EK-a da se detalji ne iznose u javnost. Zanimljivo je kako su američke kompanije Ducoa, poslije ju je kupio Balcham Corp., i Bioproducts te kanadski Chinook izbjegli sankcije, jer je istraga EK-a pokazala kako su kartel napustili pet godina prije nego što je pokrenuta istraga.
Kartel je, prema podacima iz istrage, postojao od 1992. do 1998., a američke i kanadske kompanije napustile su ga sredinom 1994. godine.
Kartel koji su stvorili Akzo Nobel, BASF i UCB samo je jedan u nizu koji je u kemijskoj industriji otkriven u posljednjih pet godina. Analitičari procjenjuju kako se regulatori tržišta i u SAD-u i u EU-u bore protiv pokušaja stvaranja kartela. Akzo Nobel i UCB još su uvijek pod istragom američkih regulatora zbog namještanja cijena vitamina B4 na američkom tržištu.

ZAKLJUČAK

Na kraju, može se zaključiti da karteli predstavljaju oblik monopolske dominacije tržištem i da utiču na pogoršanje položaja potrošača.
Naime, oni smanjuju optimalnu količinu proizvodnje sporazumom obuhvaćene grupe proizvođača određenog proizvoda i povećavaju cijenu tog proizvoda u odnosu na stanje prije sklapanja ovog sporazuma. Ovo pogoršanje položaja potrošača je tim veće što je tražnja za proizvodom kartela neelastičnija.
Međutim, u savremenim uslovima sve izraženije „trke za profitom“, interes potrošača se stavlja u drugi plan. Osnovna karakteristika bilo kog poslova-nja je sticanje što većeg profita, najčešće na štetu potrošača. Narastajuća preduzeća i kompanije vide izlaz i put ka uspjehu u eliminaciji konkurencije i uspostavljanju dominacije nad tržištem svog proizvoda. Koristi se strategija sklapanja sporazuma među istorodnim preduzećima i kompanijama, upravo s pomenutim ciljem eliminisanja konkurencije i zajedničkog istupanja na tržište. Dogovaraju se jedinstvene prodajne cijene, a da bi se izbjegao rat cijena čijih su negativnih posljedica svi svjesni.
Savremeni svijet je gotovo nezamisliv bez kartela, budući da svaki veći oligopolista koristi ovakve sporazume kao dio svoje strategije poslovanja.
Drugi, veoma veliki problem koji nije lako riješiti, je pitanje održanja kartela. Međutim, svjetski giganti kao što su naftni kartel ORES, o kome je bilo riječi, i kartel u proizvodnji satova Rolex, pokazuju ni to nije neizvedivo.

L I T E R A T U R A

1. Grupa autora, Redaktor: Jovanović P., Menadžment, FON, Beograd, 1996

2. D. Salvadore: Ekonomija za menadžere, Zagreb, 1994.

3. Ekonomika i organizacija poslovanja, Doc. dr Vladimir Marinoković

4. Jozo, B.: Mikroekonomija, HKD Napredak Sarajevo, 1996.

5. Mansfield, E.: Microeconomics, W.W.Norton & Co., New York, 1991.

6. Weihrich, H., Koontz, H.: Menadžment, Zagreb, 1994.

7. http://www.e-studenti.com/forum

8. http://www.agr.hr/cro/nastava/bs/moduli/doc

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi