UTJECAJ ATMOSFERE NA HIGIJENU I ZDRAVLJE LJUDI

PODJELA ATMOSFERE PREMA TEMPERATURI

Troposfera je sloj koji leži uz površinu Zemlje. Najniži je, najgušći i najtopliji dio Zemljine atmosfere kojem je prosječna visina u srednjem pojasu 10-12 km, na ekvatoru 16-18 km, a na polovima samo 6-8 km. Ova razlika u visini posljedica je toga što je zrak u ekvatorskom pojasu izložen jačem Sunčevom zračenju i zagrijavanju, koje tamo jače utječe na širenje zraka nego u polarnim pojasima.
U njoj se nalazi gotovo sva vodena para, a topli zrak se podiže sa površine, dok se hladniji zrak iz većih visina spušta što je uzrok svih meteoroloških zbivanja na Zemlji odnosno vremenskih prilika.
Za troposferu je tipičan konstantan pad temperature za oko 0,65°C na svakih 100 m visine. Stoga je na granici troposfere, ovisno o njenoj visini, temperatura između -50°C (u polarnom pojasu) i -80°C (na ekvatoru).
Granicu sa stratosferom čini tropopauza u kojoj temperatura koleba i počinje rasti (ovisno ogeografskoj širini i dobu godine).
Stratosfera je sloj koji se prostire između mezosfere i troposfere. Stratosfera se proteže od 10 km do visine od oko 55 km. U ovom sloju temperatura se neprestano povisuje od -55°C (na srednjim širinama i na polovima) odnosno od -85°C (na ekvatoru) te doseže 0°C.
Sloj je stabilan zbog temperaturne inverzije. Razlog leži u raspadanju molekularnog kisika(O2) u ozon (O3) pod utjecajem Sunčevih kratkovalnih , ultraljubičastih zraka. Kisik apsorbira ove po čovjeka štetne zrake i pri tome se dijeli i vezuje u troatomski oblik kisika – ozon. Stratosfera sadrži 90% atmosferskog ozona. Razaranje ozona prestavlja dvije različite pojave, koje su primjećene kasnih 1970-tih, a to su smanjenje količine ozona u ozonskom omotaču, za otprilike 0,4 % godišnje i ozonske rupe, pojava smanjenja stratosferskog ozona u listopadu, iznad Antartike. Uzroci tih dviju pojava su slični, ljudske aktivnosti stvaraju povećanu koncentraciju klora (Cl) i broma (Br), posebno ispuštanjem freona i halona. Svaki atom Cl ili Br, može razbiti i preko 10 000 molekula ozona, prije nego što nestane iz stratosfere.
Mezosfera je sloj koji se nalazi iznad stratosfere i ispod termosfere. Temperatura u mezosferi pada sa visinom, tako da gornja granica ili mezopauza, je najhladniji dio na Zemlji, gdje se temperature spuštaju ispod – 100 ºC. Visina i debljina sloja nisu precizno definirane, zbog učestalih i opsežnih promjena, u relativno kratkom vremenskom periodu. Ali najčešće se uzima da je donja granica mezosfere na 50 km, a gornja na skoro 100 km visine.
Milijuni meteora ulazi u atmosferu, u prosjeku 40 tona na dan. Većina ih se topi i nestaje u mezosferi, kao rezultat sudara sa plinskim česticama u mezosferi. Zbog toga je u mezosferi nešto veća koncentracija željeza i drugih metala, koji kasnije padaju na Zemlju. Mezosfera se nalazi iznad maksimalnih visina gdje lete zrakoplovi i ispod minimalnih visina za orbitalnesvemirske letjelice. Ponekad se šalju u taj sloj istraživačke rakete, koje nose instrumente za mjerenja i naučne pokuse. Zato je mezosfera jedna od najslabije istraženih dijelova atmosfere. Tek nedavno su otkriveni crveni vilenjaci i plavi mlazevi, pojave koje se vežu uz nastajanje munja.
Termosfera je najveći sloj u Zemljinoj atmosferi, između mezosfere i egzosfere.Nalazi se na visini 90-500 km. Temperatura u termosferi raste do čak 1500°C radi ionizacije zraka (atomi u zraku postaju ioni zbog djelovanja Sunčevog zračenja). U termosferi je zrak izrazito rijedak, tako da se značajke atmosfere vrlo slabo osjete. Međunarodna svemirska postaja ima stabilnu putanju u termosferi, negdje između 320 km i 380 km. Polarna svjetlost se javlja u termosferi.
U termosferi, na tim velikim visinama, ostaci atmosferskih plinova se raspoređuju slojevito, prema molekularnim masama. Temperatura se povećava sa visinom i znatno ovisi o Sunčevoj aktivnosti. Ionizirane čestice u termosferi omogućuju prijenos radio valova na velike udaljenosti.
Egzosfera kao sloj je smješten iznad termosfere od koje ga odvaja egzobaza ili termopauza na visini od 800 do 3 000 kilometara. U egzosferi ima malo plinova vodika i helija te ona predstavlja kontakt Zemlje i svemira. Temperatura u egzosferi dostiže do +1500 °C. Zrak je izuzetno razrijeđen, a njegove čestice kreću brzinom od 11 km/s, a nalaze na međusobnoj udaljenosti od nekoliko stotina metara. Uslijed toga ioni dušika i kisika odlaze u međuplanetrani prostor.
Iznad egzosfere se može izdvojiti još jedan sloj - geokorona, na visini od oko 100 000 kilometara. On se pretežno sastoji od iona vodika. Iznad egzosfere se nalazi i magnetosfera, koja štiti Zemlju od Sunčevog vjetra.

KEMIJSKI SASTAV ATMOSFERE

Zrak je naziv za mješavinu plinova koji tvore Zemljinu atmosferu, te jedan od osnovnih životnih uvjeta, potreban prije svega za disanje i fotosintezu. Suhi zrak sadrži (po obujmu) 78,08% dušika, 20,95% kisika, 0,93% argona i ostalih plinova u manjim količinama, kao što su staklenički plinovi, od kojih su najznačajniji vodena para, ugljikovog dioksid, metan, dušikovi oksidi i ozon.
Primjese u atmosferi su razne krute i tekuće čestice. Njihova količina i volumni udjeli u atmosferi nisu stalni. Krute čestice, koje su koloidalno raspršene u atmosferi dio su primjesa atmosfere, koji se naziva aerosol . U prirodnim uvjetima atmosfera nije nikada sasvim suha i čista. U atmosferi uvijek ima primjesa, od kojih je atmosfera mutna i vlažna. Prirodni izvori (jaki pustinjski vjetrovi, šumski i stepski požari, vulkanski pepeo, cvjetni pelud, spore i sl.) i umjetni izvori (posebno u gradovima i industrijskim regijama) mogu u zrak emitirati mnoštvo čestica aerosola, pa može nastati suha mutnoća, kao što su spojevi klora, fluora, sumpora, te živa.
Dodir atmosfere sa litosferom i hidrosferom, je prostor u kojemu postoje najpovoljniji uvjeti za postanak, razvoj i opstanak života na Zemlji. Atmosfera štiti površinu Zemlje od prekomjernog zagrijavanja danju i hlađenja (noću da nema atmosfere dneva temperatura bi bila preko 100 C°,a noćna ispod -100 C°), štiti je od opasnog Sunčevog kratkovalnog zračenja (posebno UV zračenja), te od opasnih kozmičkih zraka.

EVOLUCIJA ZEMLJINE ATMOSFERE

O povijesti Zemljine atmosfere prije milijardu godina malo se zna, ali sljedeće predstavlja vjerojatan slijed događaja. Kako god bilo, to još uvijek ostaje područje istraživanja.
Današnja atmosfera se ponekad odnosi na Zemljinu "treću atmosferu" kao bi se razlikovao trenutačni kemijski sastav od dva značajno različita prijašnja sastava. Prvotna atmosfera se sastojala od vodika i helija. Toplina (iz rastaljene kore i sa Sunca) je raspršila atmosferu.
Oko prije 3.5 milijardi godina površina se dovoljno ohladila da se oblikuje Zemljina kora koja se još uvijek sastojala od brojnih vulkana koji su ispuštali paru, ugljikov dioksid i amonijak. To je dovelo do stvaranja "druge atmosfere" koja je u početku bila sastavljena od ugljikovog dioksida i dušika uz nešto vodene pare ali praktički bez kisika. Ta je druga atmosfera imala približno 100 puta više plinova od trenutačne atmosfere. Općenito se vjeruje da je efekt staklenika, uzrokovan visokim razinama ugljikovog dioksida, čuvao Zemlju od smrzavanja.
Tijekom sljedećih nekoliko milijardi godina vodena se para kondenzirala pa je stvorila kišu i oceane koji su počeli otapati ugljikov dioksid. Oceani su apsorbirali približno 50% ugljikovog dioksida. Jedna od najranijih vrsta bakterija bile su cijanobakterije. Foslini dokaz pokazuje da su te bakterije postojale prije približno 3.3 milijardi godina i da su bile prvi evoluirajući fototropni organizmi koji su proizvodili kisik. One su odgovorne za prvotnu pretvorbu Zemljine atmosfere iz anoksičnog (stanje bez kisika) u oksično (s kisikom) stanje. Kako su cijanobakterije bile prve koje su započele fotosintezu kisika, mogle su promijeniti ugljikov dioksid u kisik pa su odigrale glavnu ulogu u oksigenaciji atmosfere.
Fotosintetske biljke su evoluirale te su i one počele sve više pretvarati ugljikov dioksid u kisik. S vremenom je višak ugljika postao zatvoren u fosilnim gorivima, sedimentnim stijenama (vapnenac) i životinjskim ljušturama.
Pojavom sve više biljaka razina kisika se značajno povećala . U početku se kisik spajao s različitim elementima (npr. željezom) da bi se na kraju akumulirao u atmosferi rezultirajući masovnim izumiranjem i daljnjom evolucijom. Pojavom ozonskog sloja (ozon je alotrop kisika) životni su uvjeti bili bolje zaštićeni od ultraljubičastog zračenja. Ova atmosfera od kisika i dušika čini "treću atmosferu”.

ZAGAĐIVANJE ATMOSFERE

Izgaranjem fosilnih goriva velik dio oslobođene energije beskorisno odlazi u atmosferu, a tek se manji dio pretvara u koristan rad. Produkti izgaranja su vrlo opasni plinovi (sumporni dioksid) koji onečišćuju zrak. Rafinerije nafte u atmosferu otpuštaju amonijak, različite organske kiseline, sumporni oksid, spojeve uglikovodika.
Veliki su zagađivači zraka i nadzvučni zrakoplovi koji ispuštaju puno dušikovih oksida, a motorna vozila u atmosferu otpuštaju znatne količine ugljičnog dioksida, ugljičnog monoksida i dušikovog oksida.
U većim gradovima i industrijskim središtima zdrastveni problem predstavljaju dim, čađa i smog. Mjerenja Državnog zavoda za meteorologiju pokazuju da 60 % sumpornog dioksida dolazi iz susjednih, industrijski razvijenih zemalja. Zagađenost zraka nije problem nekog određenog područja jer strujanjem zraka zagađuju se sva područja.
Dušikovi i sumporovi oksidi izgaranjem fosilnih goriva odlaze u zrak i miješaju se s kišom, što uzrokuje kisele kiše. One uzrokuju koroziju metalnih i kamenih predmeta, promjene na lišću, mijenjaju sastav tla, zagađuju rijeke, potoke, jezera i cijeli ekosustav vodenog staništa.
Veliki zagađivači zraka su i freoni (umjetne tvari koje se primjenjuju u hladionicima i sprejevima) koji ispušteni u atmosferu, izazivaju njezino zagrijavanje. Zbog freona u stratosferi nastaju ozonske rupe, jer freoni razaraju ozon koji štiti Zemlju od prodora ultraljubičastih zraka.
Kako klima postaje toplija, Zemljin ekosustav postaje sve sušniji, pa time i podložniji požarima. Čovjek, koji je uvelike pridonio globalnom zatopljenju uništavanjem zelenih staništa za račun širenja gradova, industrijalizacije, ekspanzivnog poljodjelstva i stalnog porasta potrošnje energije za pogon automobila i kućne potrebe danas zbog toga plaća veliku cijenu.

POSLIJEDICE ZAGAĐIVANJA ŽIVOTNE SREDINE

Globalno zagrijavanje

Globalno zagrijavanje je naziv za povećanje prosječne temperature zemljine atmosfere i oceana zabilježeno u 20. stoljeću. O uzrocima i krajnjim posljedicama globalnog zatopljenja ne postoji znanstveni konsenzus.
Najpopularnija je teorija prema kojoj je globalno zatopljenje posljedica emisije ugljikovog dioksida i metana od strane industrijskih postrojenja u razvijenim zemljama. Prema toj teoriji povećana koncentracija tih plinova dovodi do tzv. efekta staklenika u atmosferi. Pod pritiskom pokreta za zaštitu okoline mnoge su vlade prihvatile tu teoriju i potpisale Protokol iz Kyota čiji je cilj smanjivanje emisije tih plinova.
S druge strane, u posljednje vrijeme javio se određen broj znanstvenika koji osporavaju tu teoriju i nude alternativna objašnjenja, bilo u obliku promjena Sunčeve aktivnosti- zašto se kao dokaz koriste nedavno otkrivene klimatske promjene na Marsu , bilo u obliku ciklične izmjene hladnih i toplih perioda u Zemljinoj povijesti, za što postoji bezbroj geoloških, paleontoloških i povijesnih dokaza.
Od ukupne količine sunčeve svjetlosti, koja dospije do Zemlje, 30% se reflektira natrag u svemir. Ostalih 70% apsorbiraju tlo, zrak i oceani, te tako dolazi do zagrijavanja zemljine površine i atmosfere. Ovo zagrijavanje omogućava povoljne uvjete za održavanje života na našoj planeti. Kako se zemaljska površina i zrak zagrijavaju, tako emitiraju infracrveno toplinsko zračenje, koje najvećim dijelom završava u svemiru, što omogućava hlađenje Zemlje.
Nešto od ovog infracrvenog zračenja ponovno apsorbiraju vodena para, ugljični dioksid i drugi plinovi u atmosferi. Kao što staklo u staklenicima dopušta ulazak sunčeve svjetlosti, ali sprječava gubitak infracrvenog toplinskog zračenja iz staklenika, tako i ovi plinovi, nazvani “staklenički plinovi”, imaju sposobnost zarobljavanja topline u zemljinoj atmosferi. Ovaj proces takoder omogućava povoljne životne uvjete, jer bi bez njega prosječna temperatura na površini zemlje bila znatno niža (oko -18°C), nego što jest (+15°C).
Sadašnji problem globalnog zatopljenja nastao je, kako velika večina znanstvenika vjeruje, zbog značajnog povećanja stakleničkih plinova u atmosferi, prvenstveno ugljikovog dioksida (CO2), zbog sve većeg izgaranja fosilnih goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina) u posljednjih 250 godina, tj. od početka industrijske revolucije. Zadnjih godina čovječansto ispušta u atmosferu preko 8 milijardi tona CO2 godišnje.
Jedan dio CO2 apsorbiraju šume i oceani (koji tako postaju kiseliji), a ostatak se gomila u atmosferi, pojačavajući tako efekt staklenika. Ostali značajni staklenički plinovi su metan i dušik-oksid. Velike količine metana stvaraju velika krda stoke svojim procesom probave, a dušik-oksid nastaje iz umjetnih gnojiva.
Staklenički plinovi ostaju u atmosferi dugo , vjerojatno desetljećima. Od početka industrijske revolucije, prije 250 godina, količina CO2 u atmosferi povećala se 35%, a metana 148%. Kako je sastav zemljine atmosfere iz davne prošlosti prilično dobro poznat iz fosilnih uzoraka i iz uzoraka zraka iz mjehurića zarobljenih u ledu na polovima, pokazalo se da su CO2 i metan u današnjoj atmosferi, na najvišoj razini, barem u posljednih 650.000 godina.

Ozonske rupe

Uslijed prevelike i nekontrolirane uporabe freona (kemikalija koje su se ranije često koristile kao potisni plin, npr. u dezodoransima i lakovima za kosu, ili kao rashladni mediji u hladnjacima, ledenicama, klima-uređajima), halona (upotrebljava se kao sredstvo za gašenje požara u protupožarnim uređajima) danas dolazi do oštećivanja ozonskog sloja.
To pak dovodi do jačeg Sunčevog ultraljubičastog zračenja štetnog za zdravlje ljudi koje može izazvati različita oštećenja oka, slabljenje imunološkog sustava, te rak kože. Povećavanjem intenziteta Sunčevog zračenja dovodi i do globalnog zatopljenja.
Ozonska rupa je geografski ograničena pojava smanjivanja ozonskog sloja u atmosferi. Prvi puta su otkrivene u 1970-tim, i to u južnoj hemisferi. Ozonski sloj je dio stratosfere na visini od 12 – 50 km. Ozon se oštećuje u prosjeku 4-5% po desetljeću.
Ranih osamdesetih dokazano je oštećenje ozonskog omotača nad Antarktikom s pomoću NASA-inog satelita.
Najjača oštećenja, stanjenja ozonskog omotača, nazvana su “ozonska rupa”, a vidljiva su nad Antarktikom svako antarktičko proljeće (od rujna do listopada), te nad Arktikom u proljeće – ljeto.
Godine 1999. izmjerena je najveća “rupa”, veličine 27 milijuna kvadratnih kilometara. No 2000. ona se još povećala na 30 milijuna. Kada se jednom oslobode, klorofluorougljici ostaju aktivni nekoliko desetljeća, a znanost još ne zna načine da se njihovo djelovanje neutralizira.
Ako se ne prestane sa upotrebom HFC i sagorijevanjem fosilnih goriva, izračunato je da će za samo tri desetljeća prosječna temperatura na površini Zemlje porasti za 4,5%, što će uz efekt staklenika dovesti do djelomičnog otapanja polarnih kapa i podizanja razina svjetskih mora za jedan metar, i potapanja 11,5% svjetskog kopna.

Efekt staklenika

Zatopljenje klime popularno se zove efekt staklenika ili staklenički učinak. To je proces u kojem naš planet ne uspijeva održati ravnotežu između energije prikupljene sa Sunca i topline izračene u svemir.
Plinovi čija je koncentracija porasla zagađenjem atmosfere odbijaju dio topline natrag na Zemlju, što izaziva podizanje temperature atmosfere ne bi li se uspostavila nova ravnoteža. Sličan proces odvija se u stakleniku, pa odatle i naziv.
Kao glavni krivac do sada je proglašavan ugljični dioksid (CO2), čija je koncentracija u atmosferi podignuta izgaranjem fosilnih goriva (ugljena, nafte, plina). No, zadnja istraživanja ukazuju na to da ugljični dioksid nije najveći uzročnik zatopljenja!
Zahvaljujući mjehurićima zraka zarobljenim u polarnom ledu bilo je moguće odrediti sastave atmosfere od 1850. godine do danas. Rezultati pokazuju da je promjena klime zadnjih dvadesetak godina najvećim dijelom uzrokovana troposferskim ozonom (O), metanom (CH4), klorofluorougljicima (CFC), i vrlo sitnim česticama čađe!
Troposfera je dio atmosfere koji se proteže do 10 km visine. Poznati ozonski omotač, koji nas štiti od UV zračenja i kojeg klorofluorougljik i metan uništavaju, nalazi se između 20 i 30 km visine. Međutim, troposferski ozon jedan je od najopasnijih zagađenja u velikim gradovima jer je vrlo opasan za zdravlje.
Vrlo sitne čestice prašine (aerosoli) igraju isto bitnu ulogu. Dok neki odbijaju sunčevo zračenje i time spuštaju temperaturu atmosfere, drugi imaju suprotan učinak. Kao čađ, na primjer, koja je crna i dobro apsorbira zračenje, i uz to omogućuje stvaranje naoblake sa sitnim kapima vode, dok nezagađen zrak ima oblake s velikim kapima. Takvi nezagađeni oblaci znatno učinkovitije odbijaju sunčevo zračenje.
Oceani također igraju veliku ulogu jer akumuliraju ogromnu količinu topline i određuju klimatska zbivanja u atmosferi. Stoga su vrlo bitan činitelj u predviđanjima promjena klime. Međutim, ova saznanja imaju i pozitivnu stranu. Predviđanja govore da bi smanjenje zagađenja zraka navedenim plinovima i aerosolima bilo neusporedivo bitnije i jednostavnije od smanjenja CO2.
Mjere za smanjenje emisija stakleničkih plinova su:
-korištenje obnovljivih izvora energije
-povećanje energetske učinkovitosti
-energetsko korištenje otpada
-promjena tehnologija u industriji
-razvrstavanje otpada
-izolacija zgrada
-korištenje javnog prijevoza
-korištenje automobila koji troše manje goriva
-pošumljavanje

Kisele kiše

Izgaranje fosilnih goriva poput ugljena nafte i prirodnog plina proizvodi velike količine sumporovog dioksida i dušikovog oksida. Kada ovi zagađivači uđu u atomsferu reaguju sa kisikom i vodom i nastaju kiseline. Kiseline, prvenstveno sumporne i dušične, se zatim vraćaju na Zemlju kao kisela kiša. Tlo postaje kiselo što negativno utiče na biljke.Kisela kiša je najveći uzročnik smrti šuma u nekim dijelovima svijeta.
Kiseline otapaju teške metale i aluminij iz tla i nose ih u najbliže vode. Značajan pad vodenih životinjiskih vrsta uzrokovan je visokim koncentracijama aluminijuma.
Kisela kiša također ima razorne učinke na urbani okoliš budući da kiselinenapadaju betonske structure poput građevina i kipova te one brzo propadaju. Od 80-tih mnoge su industrijske zemlje počele sa korištenjem filtera i katalizatora kako bi se smanjile štetne emisije.

Svjetlosno zagađenje

Svjetlosno zagađenje je svaka nepotrebna/nekorisna emisija umjetne svjetlosti u prostor izvan zone koju je potrebno osvijetliti: ceste, ulice, trga, spomenika, reklame… Svako emitiranje umjetnog svjetla u područja gdje je ono nepotrebno ili neželjeno rezultira zagađenjem neba i okoline viškom svjetlosti odnosno nestankom noći.
Astronomi su bili prvi znanstvenici koji su ukazali na ovoj problem. Neke europske zemlje (Češka, neke pokrajine u Italiji) u svojim zakonima o rasvjeti ukazuju na problem svjetlosnog zagađenja i propisuju vrste rasvjetnih tijela koja se smiju odnosno ne smiju upotrebljavati u instalacijama javne rasvjete.
Svjetlosno zagađenje je prepoznato kao rastući globalni problem, čije posljedice mogu biti vrlo teške – od narušavanja bioraznolikosti i poremećaja u ekološkom sustavu, preko sigurnosnih problema, prevelike potrošnje električne energije pa sve do utjecaja na ljudsko zdravlje.
Nesmetana i jasna izmjena dana i noći temeljna je odrednica čitavog ekosustava. Zbog svjetlosnog onečišćenja dolazi do poremećaja u prirodnim ciklusima – noći nestaju, a dan postaje neizdrživo dug, zbog čega noćne životinje nemaju dovoljno vremena za hranjenje, dnevne životinje nemaju dovoljno vremena za odmor, previše svjetla izaziva dezorijentaciju, gubitak staništa… Osim toga, uporaba rasvjetnih tijela koja nepotrebno rasipaju svjetlost je najčešće energetski izrazito neučinkovita – potrošnja električne energije je nepotrebno velika, a samim tim se povećavaju novčani izdaci kao i negativni učinci po okoliš.
Istraživanja pokazuju da umjetna rasvjeta utječe i na ljude – dolazi do poremećaja sna, životnog ritma, a neke studije čak pokazuju i mogućnost hormonalnih poremećaja (posebice vezanih uz hormon melatonin, koji se lući noću dok spavamo), koji mogu uzrokovati razna oboljenja.
Riješenje problema svjetlosnog zagađenja pronalazi se u uporabi isključivo potpuno zaštićenih rasvjetnih tijela. S donje strane imaju ravno staklo, a jeftinije izvedbe su bez stakla. Oblikom reflektora rasvjetnog tijela usmjerava se svijetlost, a dodatna kontrola svjetlosne emisije može se postići pomicanjem žarulje po vodilici unutar rasvjetnog tijela. Rasvjetna tijela postavljaju se horizontalno u odnosu na horizont (ne pod kutem!) i ona rasvjetljavaju samo ciljanu površinu, bez nepotrebnog emitiranja svjetlosti na strane i prema nebu.

Kiseljenje oceana

John Dore, profesor na sveučilištu Montana State, već dva desetljeća analizira uzorke vode iz Tihog oceana i proučava značajke uzoraka vode još od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Profesor Dore odlazi na isto mjesto u Tihom oceanu, gdje mjeri čitav niz različitih kemijskih, bioloških i fizikalnih značajki u pokušaju da utvrdi dugoročne ekološke promjene u vodama na pučini. Jedan od ključnih faktora koji mjeri je razina ugljičnog dioksida. Uspjelo mu je da dokumentira rastuću invaziju atmosferskog ugljičnog dioksida u oceansku vodu.
Znanstvenici su očekivali da će, s povećanjem razine ugljičnog dioksida u atmosferi, sve više tog spoja biti apsorbirano u ocean, odražavajući se na kemijsku ravnotežu morske vode s potencijalno štetnim posljedicama po školjkaše i koralje.
Ugljični dioksid se otapa u vodi, u ovom slučaju morskoj, stvarajući slabu ugljičnu kiselinu. Stoga, kako raste koncentracija CO2 u atmosferi, tako ga se sve više otapa u površinskoj vodi oceana i njezin pH postaje sve niži, odnosno kiseliji.
Uzorci morske vode koje su analizirali profesor Dore i njegovi kolege potvrđuju ono što je teorija prognozirala, pH morske vode postaje sve niži, snižavajući se po stopi koja se očekivala na osnovu fizikalnih i kemijskih pretpostavki. No, laboratorijska mjerenja znanstvenika nisu samo jednadžbe i tabele na papiru. Profesor Dore kaže da ona imaju posljedica u stvarnom životu. Važno je shvatiti da stvarno dolazi do kiseljenja oceana, a to će se negativno odraziti na čitav niz živih vrsta u morima i oceanima, od ribljeg fonda za ribarstvo pa do koraljnih grebena. To je potencijalno katastrofalna promjena.

Zagađenje zraka utječe na inteligenciju djece

Posljedice onečišćenja zraka na inteligenciju slične su onima uočenima kod djece čije su majke pušile deset cigareta dnevno u trudnoći. Djeca koja žive u četvrtima s gustim prometom imaju niži kvocijent inteligencije i postižu lošije rezultate na testovima inteligencije i pamćenja od djece koja udišu čist zrak, pokazala je nova studija.
Dok je učinak zagađenja na kardiovaskularni i respiratorni sustav široko proučavan, manje se zna kako udisanje onečišćenog zraka može utjecati na mozak, pišu Suglia i njen tim u časopisu American Journal of Epidemiology.
U istraživanju su ona i njene kolege proučile 202 djece iz Bostona osam do jedanaest godina starosti kao i studiju o pušenju kod trudnica. Istraživači su povezali nekoliko mjera za kognitivne funkcije s procijenjenom izloženošću djece čađi nastale izgaranjem goriva, posebice kod vozila na diesel gorivo. Što su djeca bila više izložena čađi, niži je bio njihov rezultat na ispitivanjima inteligencije.
Kada su istraživači rezultate uskladili i s čimbenicima kao što su obrazovanje roditelja, jezik koji govore kod kuće, težina pri porodu i izloženost duhanskom dimu, veza je i dalje postojala.
Velika izloženost ostacima izgaranja goriva povezana je s padom IQ-a prosječno od 3,4 bodova. Djeca koja su izrazitije izložena zagađenju, lošije su rezultate postigla i na testu rječnika, pamćenja i učenja.

UTJECAJ KLIME NA ZDRAVLJE

U ožujku je svake godine Svjetski meteorološki dan, kada počinje proljeće. Meteorologija kao znanost proučava promjene i stanje u atmosferi, promjene vremena. Klimatologija je znanost koja proučava utjecaj vremenskih promjena na organizme tijekom sezonskih promjena, utjecaj smjene noći i dana na zdravlje, kao i utjecaj kozmičkog zračenja sadržaj plinova i prašina u zraku.

Meteopatologija bavi se tim promjenama u zdravih i u bolesnih osoba. Osjetljivost na klimatske i vremenske promjene najviše je zastupljena u ljudi, pa se često žale na poteškoće, za koje ne znaju uzrok. Mnogobrojne osobe se tuže da ih “boli proljeće”, a neke boli jesen, pa su stari Rimljani i stari Grci opazili djelovanje klime na ljudsko zdravlje, a i Hipokrat je to dobro znao. Malo je poznato da je u XVII stoljeću istarski liječnik Santorio konstruirao termometar, anemometar I higrometar, koji su se tek u XIX stoljeću počeli primjenjivati u praćenju vremenskih promjena.
Manje ili više svi osjećamo vremenske promjene, na koje neki reagiraju a neki ne. Često čujemo kad netko kaže: “Bole me križa, bit će promjene!” Zaista, 3% pučanstva su sigurno meteopati i to svaka četvrta mlada osoba, a svaka druga ili treća starija osoba osjeća vremenske promjene.
Treba istaknuti da metopatija NIJE BOLEST, ali izaziva tegobe i utječe na ljudsko raspoloženje ugode i zdravlje u bilo koje doba godine, a javljaju se kao toplotni udar, gubitak tekućine, teškenoge, “reumatski” bolovi, promjene na koži i dišnom traktu. S dolaskom proljeća u zraku se mijenjaju elektroliti, zrak za južnog vjetra prepun je pozitivnim jonaima “ubojicama”, pa sepromjene jače osjećaju. Takvim danima kirurzi izbjegavaju operirati. S kišom promjene obično nestaju, jer je klima biološki aktivna samo kada se mijenja! Promjene se javljaju na “frontama” iz tople ciklone u hladnu, što vidimo svaku večer na TV prognozi. Fronta na prolazu tada najviše utječe na tijelo. Oni koji tako osjećaju promjene ne bi trebali izlaziti iz kuće, dakle jedan dan prije i jedan dan nakon nagle promjene. U tome ne treba davati previše pozornosti da ne pređe u psihičke promjene.
Kako izbjeći promjene vremena odnosno nevremena? Potrebna je AKLIMATIZACIJA, a to je prilagodljivost na klimu i promjene gdje se živi. Na visinama potrebno je prilagoditi se kroz 3 dana. Na moru je potrebno 3 tjedna, inače se može pojaviti nesanica, glavobolja, gubitak apetita i dr. Trajnu prilagođenost klimi nazivamo INKLIMATIZACIJA. U mikroklimatskim uvjetima može pomoći umjetna klimatizacija, ili jonizatorima. Kako bi izbjegli djelovanje vremena na psihički labilne osobe treba se naučiti prilagodbi prateći klimatske promjene kroz godinu i meteorološke prognoze.

ZALJUČAK

Planeta Zemlja je skoro savršena lopta koja se kreće oko Sunca. Ona je obavijena plinovitim omotačem zvanim atmosfera. Formirala se prije mnogo milijardi godina. Štiti nas od Sunca i sadrži zrak koji udišemo. Bez nje ne bi bilo života. U njoj se dešavaju mnogi procesi i pojave koji su od izuzetnog značaja za život na Zemlji - zagrijavanje i hlađenje zraka, vjetrovi, stvaranje oblaka, padavine...
Sve je veće zagadjivanje atmosfere sto dovodi do trajnih posledica po ljude i zivi svet na našoj planeti.
Da li ljudi zaista mogu zaštititi životnu sredinu odnosno Zemlju? Mislim da svako od nas na bilo koji način može doprinjeti zaštiti životne sredine. Jer upravo je ona izvor našeg zdravlja. Svakim danom sve više i više otpada ljudi bacaju te na taj način zagađuju i svoju žvotnu sredinu. Treba pokušati smanjiti emisije ugljen dioksida jer to uveliko uništava zemlju, a ujedno i ljudsko zdravlje. Također vlade trebaju uvesti zakone koji će svakog pojedinca ,koji na bilo koji način pokušava zagaditi životnu sredinu, kazniti odgovarajućom kaznom kako bi se spriječilo zagađenje. Prema ovome svemu gore navedenom zaključak je da svako od nas može utjecati na to da se poveća zaštita životne sredine jer je ona budućnost našeg zdravlja.
Ako možemo spasiti Zemlju sada,zašto to da ne učinimo ! Ubijanje prirode znači i ubijanje samog sebe!

 preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD