Liberalizacija je pojam koji u najširem smislu ima značenje uvođenja novih pravnih propisa koji za posljedicu imaju uklanjanje prethodnih ograničenja i restrikcija u raznim oblastima društvenog života, u ovaom radu konkretno, trgovine.
Liberalizacija trgovine garantira dugoročne koristi svim zemljama koje su učesnice, ovisno o njihovoj veličini i stepenu privredne razvijenosti. Da bi se iskoristile prednosti trgovinske liberalizacije potrebno je stvoriti konkurentnu privrednu strukturu da bi mogli ravnopravno sudjelovati u međunarodnoj podjeli rada.
Liberalizacija trgovine predstavlja jedan od važnijih rezultata Urugvajske runde (Krugman, 2008,p.232). Liberalizacija ima jak uticaj ne ekonomski razvoj u svijetu, kako u razvijenim tako i u onim zemljama u razvoju. Proces liberalizacije svjetske trgovne prati se od osnivanja GATT-a, kroz djelovanje Svjetske trgovinske organizacije, te njeno djelovanje unutar privrednih integracija poput EU. Liberalizacija trgovine zemalja u razvoju je jako širok pojam. Ona je dobila na značenju pojavom globalne privredne krize, gdje je ustanovljeno da bi liberalizacija svjetske trgovine mogla biti jedan od faktora izlaska svijeta iz recesije. U prošlosti su najrazvijenije zemlje uglavnom iskorištavale siromašne zemlje, a to je pogotovo došlo do izražaja dolaskom velikih multinacionalnih kompanija u te zemlje. Danas su te zemlje sve snažnije i konkurentnije. Najbolji primjer su Kina, Indija i Brazil koji se nalaze u samom svjetskom privrednom vrhu. Još jedan pokazatelj razvitka siromašnih zemalja je sve manji broj zemalja koji se nalazi u ugovorima o međunarodnoj pomoći. Svjetska trgovina ima mogućnosti da djeluje u cilju suzbijanja siromaštva i istovremenog povećanja privrednog rasta, međutim taj potencijal nije iskorišten. Trgovina sama po sebi nije problem. Problem predstavljaju pravila, a pravila su takva da štite interese bogatih. Organizacije poput WTO-a, Svjetske banke i MMF-a, kao i vodeće svjetske vlade, u svojim programima i statutima navode načela kojima je je u cilju smanjiti siromaštvo i omogućiti svima bolji život i napredak,a kao glavni mehanizam u postizanju toga navodi se najčešće liberalizacija trgovine i otvaranje tržišta. Poseban naglasak se pri tom stavlja na siromašne, nerazvijene zemlje i programe prilagodbe i pomoći, usvajanjem kojih bi ove zemlje krenule putem napretka. U stvarnosti, svjedoci smo rastućeg siromaštva i trenda nezaposlenosti, te produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih.

1.1. RADNA HIPOTEZA

S obzirom na problem, predmet istraživanja i objekte istraživanja postavljena je radna hipoteza: „Liberalizacija svjetske trgovine je dobra za rast i razvoj, i siromašne zemlje ravnopravno sudjeluju u tim koristima.“
Postavljena radna hipoteza konkretizira se s dvije (parcijalne) hipoteze
(skraćeno P.H.), i to:
P.H. 1. : „Razlog za snažno protivljenje liberalizaciji trgovine jest u tome da ona često ne ispuni svoje obećanje, nego čak uzrokuje veću stopu nezaposlenosti“.
P.H. 2.: „BiH treba uložiti sve napore za potpisivanje pristupa u WTO“.

2. TEORIJSKI KONCEPT LIBERALIZACIJE TRGOVINE

Liberalzacija svjetske trgovine, očituje se kroz proces carinske erozije i ukidanja mjera necarinske zaštite. Rezultat te liberalizacije veliki je rast međunarodne razmjene u posljednjih 50-tak godina. (Kandžija, 2008, p.60)
Ekonomskom globalizacijom, kroz procese intenziviranja slobodnih trgovinskih tokova i uspostavu liberalnijeg kretanja ljudi, kapitala i informacija, otvorena su vrata krupnom biznisu. Korijene liberalizacije trgovine možemo povezati sa ideologijom slobodnog tržišta razvijenom u 18 i 19 stoljeću u Velikoj Britaniji. Ono što je zahtjevalo ovo slobodno tržište je visok stepen uplitanja države. Znamo da je Adam Smit bio jedan od najutjecajnijih zastupnika slobodnog tržišta. U svojoj knjizi „Bogatstvo naroda” (1776.), Smith je između ostalog ponudio teoretsko opravdanje napuštanja prethodnih intervencionističkih ideala i politika i prihvatio ideju slobodne trgovine, rekavši: Ukoliko nam neka strana zemlja može ponuditi robu jeftinije nego što je mi sami možemo proizvesti, bolje je kupiti je od te zemlje uz neke dijelove proizvoda iz naše industrije, iskorištene na način prema kojem mi imamo neku prednost“. (Klačar, 2005, p.5)
Naime, slobodno tržište u Velikoj Britaniji je ukinuto nakon Velike depresije, kada je uvedena opća tarifa. Povećanje protekcionizma tridesetih godina postalo je nepobitno povezano sa usponom fašizma u Njemačkoj i početkom Drugog svjetskog rata.
Na međunarodnom nivou, robom se trguje već stoljećima. Historija nam kazuje, da su vlade na sve moguće načine kontrolisale ovaj vid trgovine s ciljem održavanja povoljnih uslova trgovine za zemlju koja vrši te mjere. Postoji mnogo teoretskih koncepata liberalizacije trgovine. Neki od njih su manje a neki više popularni. Bez obzira, u ovom radu su uključena dva aktualna koncepta: „laissez-faire“ i teorija komparativne prednosti.

2.1. TEORIJA “LAISSEZ-FAIRE”

“Laissez-faire” je skraćenica francuskog izraza koji prostim riječnikom znači „pustiti da se uradi, pustiti da prođe ” ili tačnije „ostaviti stvari na miru, pustiti ih da prođu“. Danas je to sinonim striktne ekonomije slobodnog tržišta. Osnovna ideja je bila što manje uplitanje vlade u private ekonomske odluke. Mišljenja po pitanju ove teorije su podijeljena, pa tako na primjer imamo teoretičare koji smatraju da je to bila samo obična politika podrške biznisu.
Mnogima su teorije laissez-faire izgubile na vrijednosti zbog njihovog neuspjeha da omoguće vladama upravljanje ekonomijom nakon Prvog svjetskog rata te navodnog neuspjeha u spriječavanju Velike depresije. Moderne industrijalizirane države danas nisu tipični predstavnici principa laissez-faire, jer u tim zemljama vlade obično značajno interveniraju u oblasti ekonomije. U začetku uspona SSSR-a, ekonomija na principu laissez-faire zauzela je snažnije ideološko mjesto. U poslijeratnom periodu u kojem su državni propisi i uplitanje u ekonomiju doživjeli vrhunac svakako nemalo zbog Hladnog rata, antistatičke škole ekonomske misli uživale su znatan interes i podršku. (Klačar, 2005,p.7)

2.2. TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI

O komparativnim prednostima učimo tokom cijelog školovanja, te je tematika teorije vrlo dobro poznata. Nastala je početkom 19. stoljeća, a formulisao je britanski ekonomist David Ricardo. On je pokazao da jedna zemlja ima koristi od međunarodne specijalizacije. Princip komparativnih prednosti tvrdi da neka zemlja može imati koristi od trgovinske razmjene čak iako je apsolutno efikasnija od drugih zemalja. Tačnije, princip tvrdi da će svaka zemlja imati koristi ukoliko je specijalizirala proizvodnju i izvoz robe koja se može proizvoditi sa relativno manje troškove.
Osnovnu ideju najbolje ilustrira primjer „dvije zemlje – dvije vrste robe“, o kojem smo slusali i u ranijim predmetima.. Zemlja A je bolja u proizvodnji hrane od zemlje B, a zemlja B je bolja u proizvodnji odjeće nego zemlja A. Objema zemljama je bolje specijalizirati proizvodnju ovih roba zatim međusobno trgovati. To je poznato kao „apsolutna prednost“. Ukoliko je, ipak, zemlja A znatno superiornija u proizvodnji hrane te nešto superiornija u proizvodnji odjeće nego zemlja B, može se očekivati da će zemlja B „izgubiti“. Međutim, teorija komparativnih prednosti kaže da zemlja A treba uložiti u specijaliziranje robe u čijoj je proizvodnji komparativno superiorna (u ovom slučaju, hrane). Zemlja B ipak treba specijalizirati proizvodnju robe (odjeće) te ostvariti trgovinu sa zemljom A. To je korisno po obje zemlje jer, kao to teorija navodi, ostvaruje se veća ekonomska efikasnost. (Hodžić, K., Međunarodna ekonomija, skripta, 2011, p.9)
Glavni nedostatak leži u njenim klasičnim pretpostavkama, jer se pretpostavlja da postoje neometene aktivnosti konkurentne ekonomije sa fleksibilnim cijenama i nadnicama te odustvom neželjene nezaposlenosti.

3. WTO NASPRAM GATT-a

Kao što je već napisano, liberalizaciju trgovine pratimo od nastanka GATT-a.
Prethodnik WTO-a, GATT, uspostavljen je nakon Drugog svjetskog rata na privremenoj osnovi u toku uspostave drugih novih institucija posvećenih međunarodnoj ekonomskoj saradnji. Nastojeći stimulirati liberalizaciju trgovine nakon Drugog svjetskog rata pregovori o tarifama započeli su među 23 zemlje „ugovorne strane“, osnivačice GATT-a 1946. godine. Prva runda pregovora rezultirala je sa 45,000 tarifnih koncesija koje su uticale na gotovo jednu petinu svjetske trgovine. Uprkos svojoj privremenoj prirodi, GATT je ostao jedini multilateralni instrument koji je upravljao međunarodnom trgovinom od 1948. do uspostavljanja WTO-a. Iako je sam zakonski tekst GATT-a ostao gotovo isti tokom 47 godina, izvršene su određene dopune.
Kada je u pitanju napredak u liberalizaciji svjetske trgovine, ostvaren je putem rundi pregovora GATT-a. te runde pregovora učesnicima je omogučavalo da traže i osiguraju niz prednosti, zatim zmlje u razvoju i manje razvijene zemlje su imale veću šansu da utiču na multilateralni sistem. Uglavnom pregovori GATT-a bili su posvećeni smanjenju tarifa.
U septembru 1986. u Punta del Este u Urugvaju su otpočele Urugvajske runde pregovora. Uspjeli su se dogovoriti i prihvatanju plana pregovora, koji je uključivao gotovo svako neriješeno pitanje trgovinske politike uključujući i proširenje trgovinskog sistema na nekoliko novih oblasti, naime trgovinu uslugama i intelektualnom imovinom. To je bio najveći pregovarački mandat o trgovini koji je ikad dogovoren a ministri su ostavili četiri godine roka za njegovo ispunjenje.

Svjetska trgovinska organizacija nije jednostavni produžetak GATT-a. Naprotiv, WTO u potpunosti zamjenjuje svoju prethodnicu i ima veoma drugačije odlike. Možemo navesti nekoliko glavnih razlika (Klačar, 2005, p.12):
• GATT je predstavljao niz pravila, multilateralni sporazum, bez institucionalne osnove osim malog sekretarijata. Nastao je u pokušaju uspostave Međunarodne trgovinske organizacije četrdesetih godina. WTO je stalna institucija sa sopstvenim sekretarijatom;
• GATT je primjenjivan na „provizornoj osnovi“ iako su, čak i nakon četrdeset godina, vlade odlučile da ga tretiraju kao stalan dokument. Obaveze WTO-a su trajnog karaktera;
• Pravila GATT-a primjenjivala su se na trgovinu robom. Pored robe, WTO obuhvata i trgovinu uslugama te trgovine u oblasti intelektualne imovine;
• Dok je GATT bio multilateralan instrument, već do 80ih godina dodati su mnogi novi sporazumi plurilateralne a time i selektivne prirode. Gotovo svi sporazumi WTO-a su multilateralni a time obuhvataju obaveze cijelog članstva;
• U usporedbi sa starim GATT sistemom, sistem rješavanja sporova WTO-a je brži, automatiziraniji, a time i manje podložan blokadama. Također lakše će se osigurati provedba nalaza spora unutar WTO;
• "GATT 1947." Postojao je do kraja 1995., omogućujući zemljama članicama da pristupe WTO-u i omogućujući preklapanje u određenim oblastima poput rješavanja sporova. Štaviše, GATT je i dalje aktuelan u obliku "GATT 1994", dopunjene i ažurirane verzije dokumenta iz 1947., a čini sastavni dio Sporazuma WTO-a čime i dalje pružaju ključni disciplinski okviri u pogledu međunarodne trgovine robom.

4. LIBERALIZACIJA TRGOVINE

U ovom dijelu rada ću pokušati prikazati kako jedan svjetski primjer liberalizacije izgleda, te kako izgleda liberalizacija naše zemlje, koja je još uvijek u tom postupku.

4.1. WASHINGTONSKI KONCENZUS

Kao primjer svjetske liberalizacije trgovine imamo washingtonski konsenzus. On datira iz 1989. godine, kada je Institut za međunarodnu ekonomiku u Washingtonu, DC, organizirao konferenciju o Latinskoj Americi. Interesantan je podatak da u to doba nije postojala jedinstvena politika o rješavanju dužničke krize u Latinskoj Americi. Iz tog razloga sazvani su razni ekonomski stručnjaci da daju svoju teoriju o rješavanju dotičnog problema. Temelj za tu konferenciju je bio tekst u kojem je John Williamson iznio deset reformi za koje je smatrao da su minimum na koji se svaka zemlja treba odlučiti, te s obzirom na mjesto održavanja konferencije nazvao ga je washingtonski koncenzus. U daljem tekstu će biti izneseno deset tačaka koncenzusa, ali prije toga ću napomenuti da se radilo o privredama zemalja koje su trebala privući investicije u regiju.
Deset tačaka koncenzusa (Kesner-Škreb,2004,p.251):
• Fiskalna disciplina - u tim zemljama je uglavnom preovladavao velik fiskalni deficit, koji su izazivali neravnotežu platnog bilansa i inflaciju. Stoga je fiskalna disciplina postala nužnost. Inflacija je najviše pogađala siromašne, jer su bogati vrijednost svog novca mogli sačuvati prebacivanjem u inozemstvo ili pretvaranjem u druge valute.
• Preusmjeravanje javnih rashoda – cilj te mjere jest usmjeravanje javnh rashoda u osnovnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i infrastrukturu, čime bi se potaknuo rast i pomoglo najsiromašnijim slojevima stanovništva.
• Porezna reforma – cilj reforme je formiranje poreznog sustava sa što širom poreznom osnovicom i umjerenim graničnim poreznim stopama.
• Liberalizacija kamatnih stopa – ta mjera podrazumijeva financijsku liberalizaciju, no kao što je kasnije sam autor priznao, ona ne treba biti brza i uz nju je nužno razvijati i kvalitetnu prudencijalnu superviziju financijskih institucija.
• Konkurentski tečaj – Williamson je smatrao da tečajna politika mora biti takva da osigurava konkurentnost izvoza. Iako se zalagao za tzv. hibridna tečajna rješenja, struka je sve više smatrala da su za tečaj prihvatljiva samo ekstremna rješenja, a to je ili čvrsto vezanje tečaja za neku valutu - sidro ili potpuno prepuštanje plutanja tečaja tržišnim silama.
• Liberalizacija trgovine – iako se liberalizacija trgovine smatra nužnom reformom, postoje dvojbe o brzini kojom bi se ona trebala provoditi. No postignut je konsenzus o smjeru njezina kretanja
• Liberalizacija inozemnih izravnih investicija – ponajprije je riječ o liberalizaciji kapitalnog računa bilance plaćanja pojedine zemlje (preciznije, izravnih ulaganja). Williamson tvrdi da se on nije zalagao za potpunu liberalizaciju kapitalnih tokova.
• Privatizacija – ideja privatizacije bila je široko prihvaćena. Prema Williamsonu, važno je kako se ona provodi: ona može biti popraćena snažnom korupcijom, tijekom koje se imovina prenosi povlaštenoj eliti za cijenu koja iznosi samo mali dio stvarne vrijednosti imovine. No činjenica je da, provodi li se na ispravan način, privatizacija donosi niz koristi: bolju kvalitetu usluga i razvoj konkurentskog tržišta.
• Deregulacija – deregulacija ne znači odbacivanje bilo kakvih pravila. Ona znači smanjivanje prepreka za ulazak na tržište i izlazak s njega, no uz zadržavanje regulacije na području zaštite okoliša, sigurnosti ili državne regulacije nekonkurentskih industrija.
• Vlasnička prava – kao uvjet za transparentno tržišno poslovanje potrebno je jasno postaviti vlasnička prava. To se posebno odnosi na siromašnije, kojima treba omogućiti da imaju prava vlasništva uz razumne troškove.
Vremenom, iako je washingtonski koncenzus predstavljao minimum napora u rješavanju problema, je postao zaštita ekonomskih reformi u svijetu uopće, te kao takav se vezuje za slobodno tržište. Kako autor ističe deset nužnih reformi s naglaskom na liberalizaciju trgovine, ne može biti primjenjivano na sve zemlje. Koncenzus je uglavnom počeo da djeluje, proračuni su postali uravnoteženiji, inflacija niža, smanjila se vanjska zaduženost i zabilježen je preivredni rast. Ali, takođe u mnogim zemljama nezaposlenost je porasla, a siromaštvo je postalo raširenija pojava nego prije. Kasnije, kriza se proširila gotovo na cijeli svijet, te uzdrmala standarde milijuna ljudi. Kriza se širila iz zemlje u zemlju i ekonomisti su se počeli baviti pitanjem razmjera, dinamike i posljedica deregulacije i liberalizacije. Prevladalo je mišljenje da tržišno usmjerene reforme, uz potrebnu makroekonomsku ravnotežu, nisu ispunile očekivanja. Samim tim, postalo je jasno da washingtonski koncenzus mora doživjeti promjene. Rasprava o pravom cilju konsezusa još ni danas nije završena. Sada se govori i o postwashingtonskom konsenzusu, o potrebi njegove dogradnje, potpunog odbacivanja itd. Kako sve biva, tako i washingtonski konsenzus je promjenio svoj prvobitni značaj, tako da je možda i najbolje odustati od njegovog korištenja i zbunjivanja. Jednako je tako vrlo vjerojatno da ne postoji skupina jednostavnih recepata koja odgovara svim zemljama u svakom vremenskom trenutku njihova razvoja. Stoga je najbolje pozorno pratiti nova teoretska znanja i iskustva uspješnih zemalja te ih primijeniti na razvoj pojedine zemlje.

4.2. LIBERALIZACIJA TRGOVINE U BIH

Za razliku od nekih drugih zemalja, BiH se zbog specifičnih uslova istovremeno suočava sa tri bitna trgovinska procesa: učešće u procesu liberalizacije JIE, pregovaranje o članstvu u WTO, te pokušaj dobivanja odobrenja za otpočinjanje pregovora o Sporazumu o pridruživanju i stabilizaciji sa Evropskom unijom. Iako su pomenuti procesi odvojeni, veže ih ista nit koja zahtijeva pomnu pažnju pregovaračkog tima BiH.
S druge strane, poslovna zajednica je malo preplašena procesima „otvaranja tržišta“ i zahtijeva zaštitu domaće proizvodnje.
Slijedi pregled dosadašnjih aktivnosti i trenutnog statusa pregovora BiH o pristupanju WTO:
• 18. maj 1999. – Predsjedništvo BiH prihvatilo je inicijativu Vijeća ministara BiH o podnošenju prijave za članstvo u WTO.
• maj 1999. – BiH je Sekretarijatu WTO-a podnijela zvaničnu prijavu za pristupanje prema članu XII Marakeškog sporazuma o uspostavi Svjetske trgovinske organizacije.
• 15. juli 1999. – BiH je dodijeljen status posmatrača u WTO-u.
Maja 1999., kada je BiH podnijela prijavu za članstvo u WTO-u, uspostavljen je BiH Radni tip za pristupanje WTO-u. Ovaj tim čini 40 predstavnika iz svih relevantnih državnih i entitetskih institucija. Članovima BiH Radnog tima dat je sljedeći mandat:
• Da pripreme relevantne dokumente za Radnu grupu;
• Da pregovaraju o uslovima pristupanja WTO-u sa članovima Radne grupe za BiH;
• Da pregledaju usklađenost postojeće entitetske i državne zakonske regulative sa relevantnim propisima WTO kako bi utvrdili i uklonili bilo kakve nedostatke u istima u pogledu WTO propisa; i
• Da na osnovu nalaza Radne grupe WTO-a Vijeću ministara BiH i entitetskim vladama preporuči usvajanje nove zakonske regulative ili izmjene postojeće kako bi se ispunili zahtjevi WTO-a.

Iako pregovori u pristupanju WTO-u predstavljaju jedinstven proces, pregovori o pristupanju BiH mogu se podijeliti u tri odvojene faze:
1. Pregled Memoranduma i multilateralnih pregovora o vanjskotrgovinskom režimu BiH;
2. Pregovori o bilateralnom pristupu tržištu i
3. Plurilateralni pregovori o domaćoj podršci poljoprivredi i subvencioniranju izvoza.

Kako je BiH potpisnica Memoranduma o razumjevanju o liberalizaciji i olakšavanju trgovine Pakta stabilnosti za JIE, BiH se je obvezala da će do kraja 2002. godine sklopiti sporazume o slobodnoj trgovini sa zemljama JIE: Sporazumi se prema Memorandumu trebaju pridržavati pravila WTO-a i obaveza EU prema određenim zemljama, u skladu sa sljedećim osnovnim principima:
• Izvozne dažbine ili troškovi sa istim učinkom bit će ukinute po stupanju na snagu pojedinačnog sporazuma. Količinske restrikcije na uvoz i izvoz te mjere istog učinka također će biti ukinute.
• Uvozne dažbine sa istim učinkom bit će ukinute na barem 90% vrijednosti uzajamne trgovine strana kao i tarifne linije u HS formatu do kraja tranzicijskog perioda;
• Po stupanju na snagu svakog sporazuma, bilo bi poželjno ukinuti uvozne dažbine ili troškove sa istim učinkom na veliku većinu robe; na osjetljivu robu one će se progresivno smanjivati tokom tranzicijskog perioda ne dužeg od 6 godina.
Proteklih godina BiH je izvezla preko 80 posto svog ukupnog izvoza na tržište EU i susjednih država. Kako nam je EU unilateralno dozvolila preferencijalni režim za gotovo svu robu (uz neke manje izuzetke), sljedeći korak predstavlja osiguranje preferencijalnih uslova za robu BiH porijekla na sljedećim bitnim tržištima. To se može postići samo putem bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini. Štoviše, bez takvih sporazuma, roba porijeklom iz BiH imala bi manje povoljan položan na takvim tržištima, s obzirom da je manje konkurentna od robe iz područja pokrivenog slobodnom trgovinom.
Niko ne može poreći mnogobrojne poteškoće s kojima se suočava privreda BiH. Nadalje, ne može se ni poreći da su određeni problemi naglašeni od stupanja na snagu sporazuma o slobodnoj trgovini, iako bi ti problemi postojali i bez njih. S druge strane, ima i pozitivnih koraka zbog primjene sporazuma.

ZAKLJUČAK

Obično se misli da je napredak nešto što je i prirodno i stalno i kontinuirano. Ipak, to nije bezuvjetno tako. U kontekstu rasprave liberalizaciji trgovine ne smijemo zaboraviti da je i na kraju 19. stoljeća, u tzv. razdoblju Pax Britanica, svijet bio prilično globaliziran, kako se to danas kaže. Trgovina je bila slobodna, financijska tržišta prilično integrirana, slobodno su se naseljavali cijeli kontinenti. Nakon II. svjetskog rata, u razdoblju Pax Americana, novi lider predvodi i novu liberalizaciju. Usprkos neuspjehu u osnivanju Međunarodne trgovinske organizacije, liberalizacija je trgovine industrijskim proizvodima tekla relativno uspješno. Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u Urugvajskom krugu pregovora, na redu su neriješeni (poljoprivreda, odjeća i tekstil) i novi problemi: usluge, prava intelektualnog vlasništva, brži razvitak nerazvijenih, očuvanje ljudskog okoliša. Od siječnja 1995. s tim se zadacima nosi novoosnovana Svjetska trgovinska organizacija, WTO.
BiH karakteriše vrlo liberalan trgovinski režim. Iako je ovaj napredak ka liberalizaciji trgovine očigledan, od BiH će se unutar procesa pristupanja WTO-u a zahtijevati da napravi dalje korake u liberalizaciji trgovine smanjujući ili ukidajući svoje već veoma niske uvozne tarife. Od BiH se također traži da preuzme dodatne obaveze liberaliziranja trgovine uslugama te ograniči određene oblike podrške poljoprivredi u sklopu okvira koji utvrđuje Sporazum WTO-a o poljoprivredi. Kakav ćemo na kraju imati učinak ukidanja uvoznih tarifa? Budući da je bosanskohercegovačka industrija u zaostatku, trebalo bi da ostavi uvozne tarife da bi je zaštitila. U principu, BiH je zemlja koja se još uvijek oporavlja od ratnih posljedica, te zemlje poput naše i jesu zaštićene visokim uvoznim tarifama. BiH bi trebala napraviti dodatne napore da pristupi u WTO, jer samim tim domaći izvoz će imati bolji pristup na tržište drugih zemalja, što je od suštinske važnosti za naš razvoj. Ranije pristupanje bi moglo privući investiture u našu državu. Isto tako, uvozne tarife donose i budžetski prihod, te ih je neophodno očuvati. BiH bi trebala pristupiti WTO-u ne samo iz ekonomskih nego i iz političkih razloga. Čak šta više, nismo pokusni kunići, susjedne zemlje su već pristupile u WTO, te iz njihove sudbine možemo vidjeti da treba taj process ubrzati.
Jako bitno za napomenuti je i to, da ukoliko neka zemlja pristupi WTO-u i postane članica, to ne znači da se ona u potpunosti odriče mjera zaštite domaće ekonomije, zemlja koja pristupa članstvu je slobodna da traži najbolja rješenja prilikom pregovaranja.
Na kraju rada sa sigurnošću i historijskim dokazima tezu postavljenu u uvodnom dijelu rada „Liberalizacija svjetske trgovine je dobra za rast i razvoj, i siromašne zemlje ravnopravno sudjeluju u tim koristima”, demantujem.

LITERATURA

• Krugman, P.R., Obstfeld, M.: „Međunarodna ekonomija“, Mate d.o.o.Zahreb, 2008
• Kandžija, V., Cvečić, I.: „Makrosustav Evropske unije“, Ekonomski fakultet Rijeka, 2008
• Kesner-Škreb, M.: Washingtonski koncenzus, pomovnik, Finansijska teorija i praksa, 2004.
• Klačar, N.: Državni izvještaj Bosne i Hercegovine, Liberalizacija trgovine (Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Sporazumi o slobodnoj trgovini (FTA), Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) – trgovinska pitanja
• Hodžić, K.: Međunarodna ekonomija, skripta, Ekonomski fakultet Zenica, 2011

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE | FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU | OPERATIVNI I STRATEGIJSKI MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA | SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD

LIBERALIZACIJA SVJETSKE TRGOVINE KAO SVJETSKI PROCES