OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ MEDJUNARODNE EKONOMIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||
Programi partnerstva i saradnje NATO-a
Ključnu
ulogu u promjeni strateškog okruženja evroatlanskog područja nakon završetka
Hladnog rata imala je politika Saveza, koja je razvila partnerstvo sa
brojnim zemljama nečlanicama. U kreiranju evroatlanske bezbjednosne kulture
pomažu razni oblici partnerstva. Današnji izazovi bezbjednosti kao sto
su terorizam, proliferacija oružja sa masovno uništenje i mnoge druge
prijetnje dolaze sa ivice evroatlanskog područja. Da bi se što efikasnije
sanirale posledice globalizacije, i da bi se zaštitila medjunarodna bezbjednost
i stabilnost glavnu ulogu ima Partnerstvo. Nato je ostvario mnoga partnerstva,
neki od njih su Evroatlanski savjet za partnerstvo (EAPC), Partnerstvo
za mir (PFP) , ova dva partnerstva čine stub koji zajedno čine Evroatlansko
partnerstvo, kao i saradnje sa: parlamentarnim i nevladinim organizacijama,
saradnja sa EU, saradnja
sa zemljama Mediterana i šireg Bliskog istoka itd... Pad Berlinskog zida
1989. godine i ubrzan ritam promjena u Srednjoj i Istočnoj Evropi postavlja
pred Nato nove bezbjednosne izazove. Na sastanku u Londonu 1990. godine
Nato stupa u saradnju sa zemljama Istočne i Srednje Evrope. U decembru
1991. godine osnovan je Sjeveroatlanski savjet za saradnju ( NACC ). Ovaj
Savjet želio je pomoći novim zemljama da ostvare svoje ambicije i ciljeve,
i da samim tim učestvuju u rješavanju multinacionalnih pitanja. Strategija
Saveza je rječavanje problema kroz dijalog, saradnju, i kolektivnu odbranu.
Partnerstvo za mir ( PFP ) osnovano je 1994. godine. To je program bilateralne
saradnje, koji je značajan za napredovanje procesa zajedničke saradnje.
Proces Partnerstva čini izgradnja komunikacije izmedju zemalja članica.
Danas se zemlje partneri konsultuju sa zemljama članicama Saveza, razvijaju
pojedinačnu saradnju obuhvatajući raznovrsne aspekte odbrane i bezbjednosti.
Na sastancima na vrhu u Vašingtonu 1999. u Pragu 2002 i Istanbulu 2004.
godine iznešeni su novi predlozi i inicijative za jačanje saradnje izmedju
članica i zemalja partnera. Evroatlansko partnerstvo pomoglo je mnogim
zemljama da se pripreme za članstvo u NATO-u. u Partnerstvo za mir uključilo
se trideset zemalja medju kojima je i Crna Gora.
Evroatlanski savjet za partnerstvo
Evroatlanski savjet za partnerstvo (EPAC) obezbjedjuje redovan dijalog i konsultacije o političkim i bezbjednosnim pitanjima. Takodje je politički okvir za bilateralne odnose koji se razvijaju izmedju članica NATO-a i zemalja učesnica Partnerstva za mir. Osnovan je 1997. godine. Ostvarena saradnja bila je vidljiva u mirovnoj operaciji u Bosni i Hercegovini. Evroatlanski savjet za partnerstvo ojacao je ulogu Partnerstava za mir tako što je povećao učešće članica u donošenju odluka za sve aktivnosti Partnerstva. EAPC razvija saradnju na više područja neka od njih su: upravljanje kriznim situacijama, operacije podrške miru, regionalna pitanja, kontrolu naoruzanja, borbu protiv terorizma i mnoga druga... bezbjednosni forum Evroatlanskog savjeta za partnerstvo predstavljen je 2005. godine na kojem se raspravljalo o vaznim bezbjednosnim pitanjima.
Partnerstvo za mir
Partnerstvo za mir nastoji da poveća stabilnost, smanji prijetnje miru i da izgradi ojačane bezbjednosne veze izmedju zemalja partnera i NATO-a. Suštinu programa čini partnerstvo kreirano izmedju svake zemlje partnera i NATO-a. Mehanizmi Partnerstva za mir nude okvir za bilateralno i multilateralno djelovanje. Osnov Partnerstva za mir čini dokument koji je NATO 1994. godine poslao zemljama koje su zainteresovane za učešće u ovom programu. Zemlje partneri odredjuju posebne programe i političke obaveze za jačanje demokratskog društva , podršku principima medjunarodnog prava, uzdržavanje od prijetnji ili upotrebe sile protiv drugih država, poštovanje postojećih granica i mirno rješavanje sporova. Posebne obaveze zemalja članica Partnerstva za mir su uspostavljanje demokratske kontrole oružanih snaga i razvijanja sposobnosti za zajedničke akcije sa NATO-om u mirovnim operacijama. Na sastanku u Vašingtonu koji je održan 1999. godine pokrenute su inicijative koje su povećale operativne dimenzije partnerstva za mir i učešće zemalja članica u donošenju odluka. Partnerski sitem upravljanja i razmjene informacija razvio se u Švajcarskoj 2001. godine, i nudi zemljama partnerima medjusobnu razmjenu informacija. Na samitu u Pragu koji je održan 2002. godine ojačana je saradnja u odbrambenim reformama, ojačan je politički dijalog sa zemljama partnerima, takodje je predstavljen i akcioni plan za borbu protiv terorizma. Na samitu u Pragu predstavljen je i bilateralni mehanizam takozvani Individualni partnerski akcioni plan. Ovaj plan je bio prilika za NATO za pomoć zemljama partnerima koje imaju volje i koje su sposobne da učestvuju u realizaciji reformi, posebno vezano za pitanja odbrane i institucionalnim reformama.
Mediteranski dijalog
Mediteranski dijalog pokrenut je 1994. godine kako bi se poboljšala regionalna bezbjednost i stabilnost. Neke od zemalja članica su: Egipat, Izrael, Mauritanija, Maroko, Tunis, Jordan i Alžir. Stav Saveza je da je bezbjednost Evrope usko povezana sa bezbjednošću Sredozemlja. Pokretanje Mediteranskog dijaloga zasniva se na važnim principima: zemlje partneri zajednički učestvuju u izgradnji saradnje koja se zasniva na vrijednostima stečenim u NATO-om razvoju odnosa sa ostalim partnerima, fleksibilnosti dijaloga u pogledu učešća i sadržaja, što dopušta porast broja zemalja učesnica, razvijanje i dopunjavanje drugih medjunarodnih nastojanja kao što su Barselonski proces Evropske unije i Mediteranska inicijativa. Mediteranski dijalog ima političku i praktičnu dimenziju. Političku dimenziju dijaloga čine redovni bilateralni i multilateralni sastanci svih sedam učesnica dijaloga sa zemljama članicama NATO¬-a. Politička savjetovanja sa pojedinačnim učesnicama dijaloga odvijaju se godišnje na ambasadorskim i radnim nivoima. Ove rasprave pružaju mogućnost razmjene mišljenja o pitanjima važnim za bezbjednosnu situaciju na Mediteranu. Mediteranski dijalog podstiče i praktičnu saradnju. 1997. godine ustanovljen je Godišnji radni program koji obuhvata seminare, radionive i ostale praktične aktivnosti. Kasnije je ovaj program proširen kako bi mogao obuhvatiti što veći broj aktivnosti, posebno je pokrivao područja informisanja, nauke, planiranja za slučajeve civilnih vanrednih situacija, kontrole kriznih situacija, granične bezbjednosti, humanitarnih akcija protiv mina, kao i konsultacije o terorizmu i proliferaciji oružja za masovno uništenje. Praktična sradnja izmedju NATO-a i zemalja članica Mediteranskog dijaloga jasno je izražena u doprinosima Egipta, Jordana i Maroka NATO-ovim mirovnim operacijama u okviru IFOR-a i SFOR-a u Bosni i Hercegovini i snagama KFOR-a na Kosovu.
Istambulska inicijativa za saradnju
Istambulska inicijativa za saradnju osnovana je u junu 2004. godine. Savjet je pokrenuo Istanbulsku inicijativu za saradnju pozivajići na učešće sve zainteresovane zemlje šireg Bliskog istoka. Cilj Istanbulske inicijative je njegovanje zajedničkih bilateralnih odnosa sa zemljama regiona, sa posebnim naglaskom na saradnju na području odbrane i bezbjednosti. Ključni prioriteti ove inicijative su: borba protiv teririzma u suzbijanje širenja oružja za masovno uništenje. Inicijativa je otvorena prema svim zemljama koje su voljne da sprovode radne planove u skladu sa vlastitim idejama i predlozima. Mediteranski dijalog se zasniva na principu zajedničkog vlasništva, koje podrazumijeva potpuno poštovanje zajedničkih interesa NATO-a i zemalja učesnica, dok je Inicijativa usmjerena na praktičnu saradnju, na područjima gdje se može doprinijeti dugotrajnom miru i bezbjednosti. Osnivanje Istambulske inicijative zasniva se na raznim oblicima saradnje i pomoći, odgovarajućih mehanizama i sredstava prenesenih iz drugih NATO-ovih inicijativa kao što su Partnerstvo za mir i Mediteranski dijalog. Preduslov za uspijeh inicijative je da zemlje regiona na ciljeve ove inicijative, gledaju kao vlastite.
Inicijativa za Jugoistočnu Evropu
Inicijativa za Jugoistočnu Evropu pokrenuta je na sastanku u Vašingtonu u aprilu 1999. godine. Cilj ove inicijative je unapredjenje regionalne saradnje i dugoročne bezbjednosti i stabilnosti u regionu. Zasniva se na četiri stuba: Konsultativnom forumu za bezbjednosna pitanja Jugoistočne Evope, Otvorenoj ad hoc radnoj grupi za regionalnu saradnju u Jugoistočnoj Evropi pod nadležnošću Evroatlanskog savjeta za partnerstvo, Radne mehanizme za Partnerstva za mir i Ciljne programe bezbjednosne saradnje za zemlje regiona. Konsultativni forum obuhvata zemlje članice NATO-a i zemlje jugoistočne Evrope: Albanija, Makedonija, Hrvatska, Moldavija, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora. Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora izrazile su zelju za priključivanje u program Partnerstvo za mir. Morale su ispuniti niz uslova da bi mogle postati dio ovog programa,poput potpune saradnje sa Medjunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na protorima bivše Jugoslavije. 1997. godine osnovan je Program bezbjednosne saradnje sa Bosnom i Hercegovinom, zatim su isti takvi programi osnovani za saradnju sa Srbijom i Crnom Gorom.
Razvoj praktične saradnje NATO-EU
EU u svojim misijama može da koristi kapacitete NATO-a, to znači da to
omogućava podršku NATO-a u misijama koje predvodi EU. * Berlin Plus *
dogovori utemeljeni su 2003. godine, proistekli su iz odluka donijetih
u Berlinu 1996. godine u kontekstu saradnje NATO-WEU. Glavne karakteristike
dogovora “Berlin Plus” čine sledeći elementi:
- Obezbijedjen pristup EU-a NATO-ovim kapacitetima planiranja osposobljenim
za doprinos vojnim operacijama pod rukovodstvom EU.
- Pretpostavka raspoloživosti unaprijed odredjenih NATO-ovih sposobnosti
i zajedničkih sredstava za operacije predvodjene EU.
- Utvrdjivanje raspona evropskih opcija komandovanja u operacijama predvodjenim
EU-om, dalji razvoj uloge Zamjenika vrhovnog savezničkog komadanta za
Evropu, kako bi u potpunosti i efikasno preuzeo svoje evropske dužnosti.
- Dalje prilagodjavanje NATO-ovog sistema planiranja odbrane s ciljem
što sveobuhvatnijeg uključivanja vojnih snaga u operacije predvodjene
EU-om.
- NATO-EU dogovor koji pokriva razmjenu povjerljivih informacija pod medjusobnim
pravilima bezbjednosne zaštite.
- Postupci za izdavanje, monitoring, povraćaj i opoziv NATO-ovih sposobnosti
i sredstava.
- NATO-EU konsultativi aranžmani u kontekstu upotreba NATO-ovih sredstava
i sposobnosti u EU operacijama upravljanja krizama.
Saradnja sa drugim medjunarodnim organizacijama
Savjet Evrope
Savjet Evrope osnovan je 5. Maja 1949. godine. Cilj osnivanja je bio postizanje većeg jedinstva njenih članica radi očuvanja ideala i principa, i olakšavanja društvenog napretka. Glavni cilj Savjeta je održavanje osnovnih principa ljudskih prava, demokratije i jačanje kvaliteta života evropskog stanovništva.
Medjunarodna organizacija za migracije
Medjunarodna organizacija za migracije osnovana je 1951. godine sa ciljem ponovnog naseljavanja protjeranog evropskog stanovništva, izbjeglica i migranata. Medjunarodna organizacija za migracije je vodeća organizacija koja radi sa migracionim stanovništvom. Ova organizacija pomaže vladama i civilnim društvima u suočavanjima sa iznenadnim talasima migracija, povratkom stanovništva posle vanrednih situacija, pruža pomoć raseljenim licima na njihovom putu ka novim domovima. Ova organizacija takodje preduzima mjere protiv trgovine ljudima. Saradnja nato-a i ove organizacije odvija se na nekoliko područja: borba protiv trgovine ljudima, bezbjednosti granica itd...
LITERATURA
Priručnik za NATO
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi