OBVEZNICE

Pojam obveznice kao hartije od vrijednosti

Prije nego što detaljnije objasnimo termin-obveznice, potrebno je najprije razjasniti pojam hartija od vrijednosti. Hartije od vrijednosti su pisane isprave o određenom imovinskom pravu koje je moguće ostvariti na osnovu vlasništva nad istim. Pra početke hartija od vrijednosti možemo naći još u Vavilonu (VII vek prije nove ere). Razvojem robno-novčane privrede i hartije od vrijednosti postaju predmet trgovanja na posebnom tržištu.
Hartije od vrijednosti možemo klasifikovati prema različitim kriterijumima: a) po ročnosti na kratkoročne i dugoročne, b) prema pravu koje nose na dužničke i vlasničke i dr. Dugoročne hartije od vrijednosti su akcije i dugoročne obveznice, dok su kratkoročne hartije od vrijednosti uglavnom instrumenti duga.
Obveznice su dužničke hartije od vrijednosti kojima se dužnik (zajmoprimac) obavezuje da će vratiti zajmodavcu (investitoru) pozajmljeni novac i platiti kamatu za određeni vremenski period.
Drugim riječima, obveznice su dužničke hartije od vrijednosti kojima se njihov emitent (u ovom slučaju država) obavezuje da vlasniku obveznice (odnosno deviznom štediši) isplati o roku dospijeća iznos koji je na njima naznačen.

Elementi obveznice

Obveznica se sastoji od: plašta i kamatnih kupona.

Plašt obveznice sadrži:

1) oznaku da je obveznica i vrstu obveznice;
2) firmu, odnosno naziv i sjedište emitenta;
3) firmu, odnosno ime kupca obveznice ili oznaku da obveznica glasi na donosioca;
4) nominalnu vrijednost, ako se radi o garantovanoj obveznici;
6) visinu kamatne stope;
7) procenat učešća u dobiti, ako je to učešće predviđeno;
8) rokove i mjesto plaćanja nominalne vrijednosti obveznice i kamate;
9) mjesto i datum emisije;
10) oznaku serije i kontrolni broj obveznice;
11) faksimil potpisa ovlašćenog lica emitenta i pečat emitenta obveznice;
12) oznaku rokova plaćanja nominalne vrijednosti obveznice i kamate, odnosno anuiteta (amortizacioni plan).

Kamatni kupon obveznice sadrži:

1) oznaku serije i broj kupona;
2) visinu kamate;
3) datum dospijeća i mjesto i način plaćanja kamate;
4) faksimil potpisa ovlašćenog lica emitenta i pečat emitenta.

Prvi dio sadrži osnovne podatke o obveznici kao što su oznaka da je ta hartija od vrijednosti obveznica i koja je vrsta obveznice, naziv i sjedište emitenta, naziv i sjedište kupca ili pak oznaku da glasi na donosioca, iznos na koji glasi obveznica (nominalnu vrijednost obveznice), visinu kamatne stope, datum i mjesto plaćanja kamate i glavnice (nominalne vrijednosti), mjesto i datum izdavanja, ime garanta (ako je obveznica garantovana, procenat učešća u dobiti (ako je to učešće predviđeno), oznaku serije i kontrolni broj obveznice, faksimil potpisa ovlašćenog lica i pečat emitenta.
Kamatni kuponi sadrže pak, osnovne podatke o samoj isplati kamate: oznaku serije i broj kupona, visinu kamate, datum dospijeća, mjesto, datum i način plaćanja kamata kao i potpis ovlašćenog lica i pečat emitenta. Ovaj drugi dio obveznice je značajan zato što vlasnik odnosno imalac obveznice isti mora pokazati emitentu, zajedno sa plaštom, kada dođe vrijeme za naplatu kamate.
U skladu sa postojećom regulativom, emitent može da, umjesto štampanja obveznice, izda potvrdu koja bi sadržala iste elemente kao i plašt obveznice s tim što ona onda mora biti ovjerena od strane banke kod koje emitent ima otvoren depo račun.

Klasifikacija obveznica

Obveznice možemo podijeliti prema najrazličitijim kriterijumima (prema tipu emitenta, metodu otplate, načinu obezbeđivanja otplate, roku dospijeća itd).
U zemljama koje imaju razvijeno finansijsko tržište postoji dominacija dugoročnih u odnosu na kratkoročne obveznice. U tim zemljama, definicija rokova dospijeća za dugoročne obveznice je od 10 do 30 godina, za srednjoročne od 5 do 10 godina. Na domaćem tržištu hartija od vrijednosti postoji dominacija kratkoročnih obveznica u odnosu na dugoročne, što je karakteristika tržišta u razvoju, ali i velikog opreza investitora.

Postoje različite vrste obveznice:

1. prema roku dospijeća, dijele se na:
kratkoročne – koje dospijevaju na naplatu u roku koji je kraći od godinu dana
dugoročne – koje dospijevaju na naplatu u roku koji je duži od godinu dana.

2. prema načinu označavanja vlasništva nad njima, dijele se na:
obveznice na ime – koje na plaštu imaju navedeno ime kupca. Takve obveznice se prenose na novog vlasnika indosiranjem - pismenim izjavljivanjem vlasnika iste da svoje pravo prenosi na drugo lice. Novi vlasnik, prilikom naplaćivanja svojih prava po osnovu obveznice, obavezno mora prezentirati i sam indosament.
obveznice na donosioca – koje na plaštu imaju navedeno da glase na donosioca. One se na neko drugo lice prenose prostom predajom. Njihova bitna razlika u odnosu na prethodnu vrstu obveznica je u tome što emitent neće izdati vlasniku novu obveznicu u slučaju njenog gubitka.

3. prema načinu na koji se ostvaruje pravo na kamatu, dijele se na:
obveznice bez kupona – kod kojih se kamata isplaćuje odjednom – o roku dospijeća i koje kao takve nemaju kamatne kupone
obveznice sa kuponima – kod kojih se kamata isplaćuje peridično i koje kao takve imaju kamatne kupone koji se moraju prezentirati prilikom njene naplate.

4. prema načinu obračuna kamate, dijele se na:
obveznice sa fiksnom kamatom – kod kojih je kamata u momentu kupovine poznata i ona je fiksna
obveznice sa promjenljivom (varijabilnom) kamatom – kod kojih je kamatna stopa obveznice promjenljiva i vezuje se za kamatnu stopu neke kratkoročne hartije od vrijednosti (a to je najčešće ona koja ima najniži kreditni rizik)
obveznice sa indeksiranom kamatom – kod kojih se fiksna kamata, u momentu isplate koriguje indeksom rasta cijena na malo ili nekim drugim ugovorenim indeksom.

5. prema vremenu u kome se isplaćuje glavnica, dijele se na:
jednokratne obveznice – kod kojih se glavnica (nominalna vrijednost, vrijednost na koju glase) isplaćuje odjednom – o roku dospijeća
anuitetne obveznice – kod kojih se glavnica otplaćuje periodično.

6. prema načinu obezbeđivanja otplate, dijele se na:
hipotekarne obveznice – kod kojih emitent zalaže svoju imovinu kao garanciju da će obaveze po osnovu obveznica biti isplaćene njihovim imaocima. Ukoliko emitent ne bude sposoban da iste izmiri izvršiće se prodaja te imovine i tako omogućiti naplata potraživanja koja vlasnik ima prema izdavaocu obveznice
garantovane obveznice – za čiju isplatu o roku dospijeća garantuje određeno pravno lice kao što je na primjer komercijalna banka, što znači da vlasnik obveznice može svoja potraživanja iz obveznice da naplati od banke ukoliko emitent nema sredstava za isplatu svojih obaveza po osnovu obveznica
negarantovane obveznice – kod kojih vlasnik svoja potraživanja po osnovu obveznice koju posjeduje može da naplati jedino od emitenta.

7. prema mogućnosti otkupa prije roka dospijeća, dijele se na:
opozive – koje u sebi sadrže pravo emitenta da ih otkupi prije roka dospijeća, po unaprijed utvrđenoj cijeni koja je, po pravilu, veća od nominalne vrijednosti obveznice
neopozive – koje u sebi ne sadrže pravo emitenta da ih otkupi prije roka dospijeća.

8. prema tome ko se javlja kao emitent obveznica, dijele se na:
državne obveznice – koje emituje država, odnosno ovlašćeni državni organ, municipalne obveznice (obveznice lokalnih organa vlasti) – koje emituju gradovi, regioni, škole, univerziteti i sl.
korporativne obveznice – koje emituju preduzaća bilo da su to javna preduzeća, transportna i industrijska preduzeća, banke ili druge finansijske kompanije.

9. Razlikujemo još neke vrste obveznica:
Zamjenljive (konvertibilne) obveznice – koje se mogu zamijeniti za određeni broj običnih akcija, prema unaprijed utvrđenom raciu
Participativne obveznice – koje svojim vlasnicima daju pravo, ne samo na kamatu već, i na učešće u raspodjeli neto dobiti preduzeća
Obveznice sa put klauzulom (put bonds) – koje vlasniku daju pravo da ih proda emitentu po unaprijed utvrđenoj cijeni.

Nominalna, knjigovodstvena i tržišna vrijednost obveznica

Nominalna vrijednost obveznice jeste ona vrijednost koja je naznačena na samoj obveznici i koja će se isplatiti o njenom roku dospijeća. Npr. ako je emitovana obveznica sa nominalnom vrijednošću od 1.000,00 KM i sa rokom dospijeća od 10 godina to znači da će kupac istih, posle 10 godina, moći da naplati tih 1.000,00 KM od emitenta. Naravno, to ne znači da on i ranije neće moći da dođe do gotovine koju je uložio kada ih je kupovao. On ih, naime, može prodati prije roka dospijeća na organizovanom tržištu i ranije po tržišnoj cijeni.
Knjigovodstvena vrijednost obveznice jednaka je njenoj nominalnoj vrijednosti i po njoj se obveznica evidentira u knjigovodstvu preduzeća emitenta.
Tržišna vrijednost obveznice zavisi od kamatne stope koju ta obveznica donosi kupcu, ostalih investicionih mogućnosti kao i kupčevog uvjerenja da će emitent biti u mogućnosti da isplaćuje obaveze koje preuzima emitovanjem obveznica (da isplaćuje kamate kao i glavnicu). Teoretski, tržišna vrijednost obveznica se dobija kao zbir sadašnje vrijednosti kamata koje će se isplaćivati kupcu do roka dospijeća obveznice i sadašnje vrijednosti glavnice koja će se isplatiti po isteku perioda na koji je obveznica emitovana. Iskazano u vidu formule:

gdje su:
P – tržišna vrijednost obveznice
I - kamata koja se isplaćuje godišnje (vrijednost kamatnog kupona)
N – nominalna vrijednost obveznice
r – preovlađujuća tržišna kamatna stopa (tržišna stopa kapitalizacije)
n – broj godina do dospijeća obveznice

Ukoliko se kamata plaća više puta u toku puta u toku godine ova opšta formula bi imala slijedeći oblik:

pri čemu bismo sa m označili broj plaćanja u toku godine.

Ukoliko je:
1. ugovorena kamatna stopa jednaka preovlađujućoj tada je tržišna vrijednost obveznica jednaka njihovoj nominalnoj
2. ugovorena kamatna stopa manja od preovlađujuće, tada je tržišna vrijednost obveznice manja od nominalne i za prodaju obveznica po takvoj vrijednosti, na primarnom tržištu, se kaže da predstavlja prodaju uz tzv. diskont
3. ugovorena kamatna stopa veća od preovlađujuće tada je tržišna vrijednost obveznice veća od nominalne i za prodaju obveznica po takvoj vrijednosti, na primarnom tržištu, se kaže da predstavlja prodaju sa premijom.

Tržišna cijena obveznice se iskazuje u procentima od njene nominalne vrijednosti. Npr. ako se za obveznicu čija je nominalna vrijednost 1.000,00 KM njena tržišna cijena označi sa 120 to onda znači da ona iznosi 1.200,00 KM.

Vrste dugoročnih obveznica

Na finansijskim tržištima postoji široka lepeza dužničkih hartija od vrednosti. U zavisnosti od emitenta mogu se podijeliti na: obveznice državnog trezora, organa uprave i korporacijske obveznice.
Obveznice državnog trezora su najsigurnije hartije od vrednosti. Vlada svake države garantuje da će investitorima blagovremeno biti izmirivane obaveze. Stoga, ove hartije od vrijednosti nose mali prinos s obzirom na nizak rizik koji je sadržan u njima.
Obveznice organa uprave emituju državni, regionalni i lokalni organi radi prikupljanja sredstava za finansiranje raznovrsnih projekata od javnog interesa. Ovaj tip obveznica je obično izuzet od poreza kako bi bio što privlačniji investitorima. Ukoliko dio prihoda koji se dobije stavljanjem realizovanih projekata u funkciju služi za isplatu duga, ove obveznice se nazivaju prihodovne. Obveznice sa generalnom obavezom, pak, emituju upravni organi koji imaju ovlašćenja za naplatu poreza i tako generišu prihod za izmirenje duga.
Korporacijske obveznice obično plaćaju veće kamate od prethodnih tipova obveznica, ali i nose veći rizik. S druge strane, one su manje rizične od akcija jer ukoliko korporacija bankrotira poverioci (vlasnici obveznica) se prije isplaćuju iz likvidacione mase od vlasnika (akcionara). Korporacijske obveznice mogu biti osigurane kada korporacija kao sredstvo obezbjeđenja koristi imovinu (opremu, nekretnine i sl.) ili kolateral (finansijsku aktivu) iz koje će se naplatiti poverioci ako ne ispuni ugovorene obaveze. Neosigurane obveznice su garantovane ugledom emitenta i iako izgledaju rizičnije ponekad mogu imati i bolji rejting od osiguranih obveznica.

Obveznice preduzeća

Da bi preduzeće moglo poslovati, potreban mu je kapital. U tom smislu nije svejedno izdaje li preduzeće dionice ili obveznice. Već smo spominjali da su vlasnici dionica (kako redovnih, tako i povlaštenih) zapravo (su)vlasnici preduzeća. Također znamo da vlasnik obveznice nije sudionik u vlasništvu već da je on vjerovnik odnosno kreditor preduzeća. Iz toga proizlazi da u određenim okolnostima vlasnik obveznice ima prednost pred dioničarom. Tako prije isplate dividendi moraju biti podmirene obveze preduzeća po kamatama na obveznice; u slučaju (ne daj Bože) bankrota preduzeća, prvi se iz prodaje imovine preduzeća namiruju vlasnici obveznica, dok su dioničari sa svojim potraživanjima tek na kraju tužne likvidacijske priče. Stoga (iz perspektive ulagača) općenito vrijedi da su obveznice u usporedbi s dionicama manje rizične.
Izdavanje obveznica može i iz perspektive preduzeća imati određene prednosti pred dionicama jer, primjerice, izdavanje dionica ili vlasničkih udjela može oslabiti ulogu i poziciju osnivača preduzeća pri donošenju strateških odluka -obveznice ne razvodnjavaju vlasničku strukturu postojećih dioničara. U usporedbi s klasičnim kreditom, obveznice uglavnom stavljaju kapital na raspolaganje po nižim kamatnim stopama. Kada preduzeća prodaju obveznice izravno investitorima, zapravo se preskače uloga komercijalne banke kao posrednika između onoga što struka zove novčano suficitarnim i novčano deficitarnim jedinicama, pa je upravo stoga financiranje Često i jeftinije. Osim toga, obveznica je učinkovitiji instrument od kredita zato što je preduzeće pošteđeno zasebnih pregovora s vise kreditora (ako je npr. riječ o velikim iznosima) - obveznica je jedinstveni instrument kojim je moguće posuditi velike iznose kapitala od stotina ili tisuća investitora bez posebnih pregovara na relaciji preduzeće - investitori.

Obveznice javnog sektora

Iako se pod pojmom obveznica javnog sektora najčešće razumijevaju državne obveznice koje izdaje ministarstvo financija, u širem smislu treba im pribrojiti i dugoročne financijske instrumente lokalnih jedinica uprave i samouprave (tzv. municipalne obveznice) te obveznice različitih državnih agencija ili fondova.
U većini zemalja središnja je državna vlast najveći pojedinačni posuđivač sredstava i dužnik s najvećim kredibilitetom. Visoka razina zaduživanja države najčešće se objašnjava nužnošću financiranja naglih i golemih izdataka (npr. rat, velike elementarne nepogode i sl.), stalnim rastom javnog sektora u mnogim nacionalnim gospodarstvima te neuravnoteženim državnim prihodima i rashodima na godišnjoj razini, ali i potrebom upravljanja gospodarskom aktivnošću ili jednostavno većom političkom prihvatljivosti zaduživanja u usporedbi s oporezivanjem.
U zemljama s razvijenim financijskim tržištem, tržište obveznica je jedan od važnijih mehanizama na raspolaganju državi u upravljanju gospodarstvom. Ako npr. vlada želi stimulirati gospodarsku aktivnost, otkupljuje svoje obveznice, što im podiže cijenu i smanjuje prinos. To utječe i na cijene i prinose korporativnih obveznica, te općenito smanjuje razinu kamatnih stopa. Istodobno to znači i dodatnu injekciju novca u financijski sustav, što rezultira porastom novčane ponude. Ako pak država želi zauzdati gospodarsku aktivnost, može prodavati obveznice - povećati kamatne stope i smanjiti ponudu novca.
Državni dug u određenoj je mjeri sličan je dugu preduzeća. Međutim, za razliku od preduzeća, država obično ne smanjuje svoj dug u apsolutnom iznosu, već preferira refinanciranje starih dugova novim zaduživanjem, oslanjajući se na rast nacionalnoga gospodarstva i održavanje duga u odnosu prema BDP-u (bruto domaćem proizvodu) u određenim granicama. Iako se država zadužuje i putem klasičnih kredita, dugoročna priroda državnih dugova i visoki kredibilitet države Čine zaduživanje izdavanjem obveznica Često i jednostavnijim i jeftinijim načinom. Zapravo, u većini je zemalja nastanak tržišta obveznica potaknula upravo država.
Za investicijskog bankara, ali i za svakog drugog investitora, vrlo je važna Činjenica da je tržište državnih vrijednosnica jedan od stupova cjelokupnoga financijskog tržišta. Dužnički instrumenti države po pravilu su iznimno homogeni u svom obliku i raspoloživi u takvim količinama da je tržište izrazito likvidno - postoji velik obujam trgovine, koji investitoru omogućuju kupovine i prodaje velikih pozicija bez prekomjernih transakcijskih troškova. Osim toga, budući da se država smatra dužnikom s najmanjim rizikom, prirodno je da se sve ostale obveznice (u određenoj valuti) uspoređuju s odgovarajućim državnim obveznicama. To vrijedi za domaće obveznice, ali i za strane obveznice i euroobveznice.
Promatramo li npr. obveznicu izdanu u njemačkim markama (DEM), osnovica za usporedbu (tzv. benchmark) jest njemačka državna obveznica: u odnosu prema njemačkoj državnoj obveznici uspoređuju se sva ostala izdanja DEM obveznica domaće obveznice njemačkih kompanija u DEM, strana izdanja obveznica (izdanja preduzeća njemačkih nerezidenata, izdanja obveznica drugih država na njemačkom tržištu) te sve emisije euroobveznica u DEM. Sva se izdanja ocjenjuju usporedbom njihova prinosa s odgovarajućim njemačkim državnim obveznicama. Razlika u prinosu je tzv. spread, pa se govori o spreadu preko njemačke državne obveznice. Jednako je tako za bilo koju drugu valutu državna obveznica benchmark za sve ostale obveznice izdane u toj valuti.
Benchmark, očito, vrlo koristan pri određivanju cijene i opće ocjene obveznice, kako na primarnome, tako i na sekundarnom tržištu. Ako investitor, primjerice, razmišlja o ulaganju u obveznicu preduzeća te se odlučuje između mnogih izdavatelja, prinos je, naravno, bitan Čimbenik. Međutim, usporedbom tog prinosa s prinosom na državnu obveznicu investitor može bolje procijeniti različite kreditne rizike koji se kriju iza obveznica što ih namjerava kupiti; ako državna obveznica predstavlja kamatnu stopu oslobođenu rizika, odbijemo li tu stopu od prinosa na obveznicu što je namjeravamo kupiti, u spreadu možemo prepoznati kompenzaciju za rizik koju nudi izdavatelj obveznice.

Rejting obveznica

Investitori koji kupuju obveznice nastoje da izaberu dužničke hartije od vrijednosti od onih emitenata koji će im omogućiti blagovremeno isplaćivanje kamate i naplatu glavnice po dospijeću. Međutim, investitor teško sam može prikupiti potrebne informacije da bi donio sud o kvalitetu emisije obveznica. Ovim poslom bave se rejting agencije kao što su npr. na američkom tržištu Moodys Investor Services, Standard & Poors (S&P) i Fitchs.
Rejting agencije procjenjuju kvalitet emisija obveznica, pri tom, usredsređujući se više na analizu finansijskog stanja emitenta nego na to koliko je emisija atraktivna na tržištu. Poznatije rejting agencije procjenjuju sve emisije vrijedne par miliona dolara i više, bez obzira da li to emitent zahtjeva ili ne. Ukoliko, pak, emitent zahtjeva procjenu rejtinga svoje emisije, on mora platiti rejting agenciji određenu nadoknadu na ime izvršene analize. S druge strane, postojanje rejtinga pospješuje emisiju obveznica i njenu prodaju na tržištu. Stoga su emitenti spremni da plate za usluge agencija koje će im obezbijediti aktivno tržište za njihove obveznice.
Međutim, rejting agencije ne procjenjuju sve vrste obveznica. Obveznice državnog trezora (tresuries) ne podliježu procjeni kvaliteta jer iza njih stoji država i smatraju se najkvalitetnijim papirima pošto država posjeduje mnoge instrumente kojima može prikupiti novčana sredstva za izmirenje svojih obaveza. Korporacijske obveznice (corporation bonds), najčešće, i obveznice organa uprave (municipal bonds) su predmet analize od strane rejting agencija.
Korporacijske obveznice u sebi nose rizik neispunjenja ugovorene obaveze i mogućeg bankrotstva emitenta, te se rejting agencije koncentrišu na analizu finansijskog stanja emitenta i klauzula u ugovoru na osnovu čega se donosi ocjena kvaliteta emisije. Analiza finansijskog stanja obuhvata izračunavanje finansijskih racia kompanije (racia likvidnosti, finansijskog leveridža, racia profitabilnosti i dr.), ali i prikupljanje podataka koji se odnose na veličinu kompanije, njenu važnost u industriji, konkurentnost na tržištu i sve drugo što bi moglo uticati na njen finansijski položaj. Također, rejting agencije analiziraju i odredbe ugovora o emisiji obveznica koje mogu uticati na kvalitet emisije.
Tako, ukoliko emitent obezbijeđuje kolateral (nekretnine, druge hartije od vrijednosti i sl.) kojima se osigurava isplata obaveze ili pak formira otplatni fond (sinking fond) iz koga će se izmiriti dug ako kompanija ne može ispuniti tu obavezu, rejting agencija određuje viši kvalitet hartije od vrijednosti. Obveznice sa visokim rejtingom su sigurnije investicije, ali zato nose male kamatne stope (uslovljenost rizika i prinosa - risk return trade off). Najkvalitetnije obveznice S&P rejting agencija označava se sa oznakom AAA dok se niži rejting označava manjim brojem slova A, a još niži slijedećim slovima abecede (slično označavaju rejting i druge agencije).
Kada se procjenjuju obveznice organa uprave pravi se razlika između prihodovnih i obveznica sa generalnom obavezom. Analiza kvaliteta prihodovnih obveznica fokusira se na analizu profitabilnosti projekta zarad koga se i emituju obveznice i iz čijeg prihoda će se dug otplaćivati. Kada su u pitanju obveznice sa generalnom obavezom, rejting agencije analiziraju zaduženost, sociološke trendove na teritoriji organa uprave, finansijsku odgovornost i drugo.
Međutim, većinom obveznica organa uprave se trguje preko vanberzanskog tržišta (OTC - over the counter market), blizu mjesta emitovanja ili pak cijelu emisiju kroz direktan plasman otkupljuju lokalne banke, bogati pojedinci ili firme. Zato mnoge emisije obveznica organa uprave nemaju potrebu za utvrđivanje rejtinga.
Bez obzira na značaj i uticaj rejting agencija, pokrenuta su mnoga istraživanja koja su pokušala da utvrde da li rejting agencije utiču na promjenu cijene obveznice na tržištu ili je u pitanju obrnut proces, da se prvo dese pomijeranja na tržištu koja se tek tada registruju od strane agencije. U svakom slučaju, prilikom prikupljanja podataka za ocjenu emisija postoji kašnjenje od par mjeseci te se investitori ne mogu u potpunosti osloniti na procjene rejting agencija.

Zaključak

Najkraće rečeno, obveznica je dugoročni dužnički vrijednosni papir. To je dužnički financijski instrument jer kupac obveznice (na primarnom tržištu) posuđuje iznos na koji obveznica glasi njezinu izdavatelju (emitentu obveznice). Izdavatelj obveznice "obećava" tijekom utvrđenoga vremenskog razdoblja imatelju obveznice (vlasniku) godišnje plaćati utvrđeni iznos kamata, te o dospijeću obveznice i iznos na koji obveznica glasi. U biti, riječ je o klasičnom kreditnom odnosu između izdavatelja i kupca obveznice. Međutim, za razliku od klasičnog kredita, dužnički financijski instrument može biti kupljen ili prodan na sekundarnom tržištu.
Zapravo, obveznica je upravo kredit kojim se namjerava trgovati. Iznos kredita odnosno obveze izdavatelja jest tzv. nominala obveznice. To je iznos koji se izdavatelj obvezao platiti o dospijeću obveznice, odnosno iznos na koji obveznica glasi. Kao što se na svaki drugi kreditni aranžman plaća kamata, tako se i obveznice izdaju uz određenu kuponsku kamatu (nominalnu kamatnu stopu) koja je uglavnom određena općim tržišnim uvjetima u vrijeme primarne emisije. Jednom utvrđena, kuponska kamata vrijedi za cijeli životni vijek obveznice. Spomenimo ipak da postoje i obveznice čija se kamatna stopa tijekom njezina trajanja mijenja (obveznice s promjenjivom kamatnom stopom), pa čak i obveznice koje ne nose "klasične" kamate (tzv. obveznice bez kupona) već se izdaju ispod nominale za iznos kamata.
Vrijeme otplate glavnice naziva se dospijećem obveznice. Otplata obveznice može biti jednokratna, tj. cjelokupna se glavnica (iznos na koji obveznica glasi) može isplatiti o dospijeću obveznice, dok je isplata kamata periodična. Suprotno tome, pri serijskim (anuitetnim) otplatama kamate i glavnica isplaćuju se određenom dinamikom.
Obveznice su pogodan oblik ulaganja za investitore s visokim stupnjem averzije prema riziku te za smanjenje ukupnog rizika pri strukturiranju portfelja. Naime, obveznice, za razliku od dionica, nose svojim vlasnicima fiksne prinose - kamate. Također, u hijerarhiji raspodjele poslovnog rezultata poduzeća i njegove likvidacijske mase imaju nadređeni položaj u odnosu na vlasnike dionica, odnosno poduzeća imaju legalnu obvezu isplate tražbina iz obveznica prije bilo kakvih isplata vlasnicima tvrtke koja ih je emitirala.
U slučaju državnih obveznica, riječ je o vrijednosnim papirima vrlo visoke sigurnosti s obzirom na to da za isplatu potraživanja po tim obveznicama jamči država.

seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi