BANKARSKI RIZICI

Kreditni rizik

Kreditni rizik ili rizik druge ugovorne strane određuje se kao vjerovatnost da dužnik ili izdavatelj finansijskog sredstva neće biti sposoban platiti kamatu ili otplatiti glavnicu prema uvjetima utvrđenim u sporazumu o kreditiranju - sastavni je dio bankovnog poslovanja.
Među rizicima sa kojima se banka suočava, ovo je najvažnija vrsta. Neizvršavanje obaveza od strane klijenata banke, kao druge strane u kreditnom poslu, ima za rezultat gubitak cjelokupnog potraživanja.
Osim klasičnih kreditnih poslova, kreditni rizik nastaje kod trgovanja različitim finansijskim instrumentima na tržištu.
Uprkos inovacijama u području finansijskih usluga kreditni je rizik još najznačajniji pojedinačni uzrok stečajeva banaka. Razlog tome jest što se više od 80% bilanse stanja banaka u načelu odnosi na ovaj vid upravljanja rizicima.
Kreditni rizik se javlja kad god su bankovna sredstva investirana, izložena, proširena i posvećena. Kreditni rizik se može pronaći u: kreditima, investicijskom portfoliu, bankovnim prekoračenjima, kreditnim pismima.
Kreditni rizik također postoji u različitim bankovnim proizvodima, aktivnostima i uslugama kao što su: derivati, devizni kurs, gotovinske usluge, trgovinske finansije. Ovaj rizik ne postoji kad je riječ o ulaganju u državne vrijednosne papire ili bankovne depozite čiju isplatu jamči država. Za kreditni rizik se u engleskoj terminologiji često koristi izraz default risk pri čemu default nastaje u tri slučaja :
• Prvo,ako dužnik ne izvrši plaćanja po kreditnom ugovoru ni posle najmanje tri mjeseca od momenta dospijeća
• Drugo, ako dužnik prekrši neku od zaštitnih klauzula u kreditnom ugovoru tada se automatski pokreću pregovori između banke i dužnika u protivnom banka zahtjeva da dužnik momentalno vrati cijeli dug.
• Treće, ekonomski default nastaje kada ekonomska vrijednost aktive dužnika padne ispod vrijednosti njegovog duga. Ekonomska vrijednost duga predstavlja vrijednost očekivanih budućih novčanih tokova diskontovanih na sadašnji momenat putem odgovarajuće diskontne stope. Naime, ako tržišna vrijednost aktiva dužnika padne
ispod tržišne vrij. obaveza to znači da su sadašnja očekivanja budućih novč tokova takva da se dug ne može vratiti.

Operativni rizik

Baselski odbor za nadzor banaka definira kao rizik gubitaka koji proizlaze iz neprimjerenih ili pogrešnih unutrašnjih procesa , ljudi i sistema ili zbog vanjskih događaja. Ova definicija uključuje pravni,ali isključuje strateški rizik. Strateški rizik je potencijalni gubitak koji se može pojaviti uslijed:
- vođenja neefektivne poslovne strategije,
- odsustva integrisane poslovne strategije,
- nemogućnosti i nesposobnosti da se integrišu te strategije
- nemogućnosti i nesposobnosti da banka prilagodi svoje strategije promjenama koje nastaju u posl. okruženju.
Banka preuzima strateški rizik kada ulazi u nove poslovne aktivnosti ili kada mijenja način na koji trenutno izvršava neku od važnih aktivnosti.
Banka izgrađuje sistem upravljanja operativnim rizikom u skladu sa smjernicama baselskog sporazuma o adekvatnosti kapitala ( Basell II). Sistem se temelji na prikupljanju podataka koji su posljedica operativnog rizika ( razvrstanih prema poslovnim linijama i vrstama događaja) i period. provođenju samoprocjene rizika i kontrola.
Tendencije kao što su povećano korištenje visoko automatizirane tehnologije, porast poslovanja sa stanovništvom i rast elektronskog bankarstva, sve veće oslanjanje na vanjske izvore i povećano korištenje razrađenih tehnika za smanjenje izloženosti kreditnom i tržišnom riziku utjecali su na povećanje izloženosti operativnom riziku.
Operativni rizik banke je usko povezan sa njenim operativnim politikama i procesima i da li ima adekvatne kontrole. Ovaj rizik je teško mjeriti direktno ali je vjerovatno veći što je veći broj odjeljenja i filijala, zaposlenih ili kredita insajderima.
Vrste operativnog rizika su: unutrašnja prevara, vanjska prevara, radno pravo i sigurnost na radu, odnosi sa klijentima i proizvodi, štećenja fizičke imovine, prekidi u posl. i pad sistema, izvršenje isporuka i uprav procesima.

Tržišni rizik

je rizik rizik koji neka banka može snositi uslijed nepovoljnih kretanja tržišnih cijena.
Izloženost takvom riziku može nastati uslijed bančinog poduzimanja namjernih špekulativnih pozicija ili može proizaći iz bančine aktivnosti trgovanja devizama. Svaki sastavni dio rizika uključuje opći tržišni rizik i specifični rizik koji nastaje uslijed specifične strukture portfelja neke banke.
Sve veća izloženost banaka tržišnom riziku uzrokovana je tendencijom raznolikosti bankovnog poslovanja i njenim razvojem od tradicionalno posredničke uloge prema aktivnostima „ stvaranja tržišta“ i špekulativnog trgovanja tj. aktivnosti u kojoj banke raspodjeljuju određeni iznos kapitala za aktiv. namjernog preuzimanja rizika.
VAR je modelirajuća tehnika koja obično mjeri sveukupnu izloženost banke tržišnom riziku te, uz određeni nivo vjerovatnosti, procjenjuje iznos koji bi banka izgubila da mora držati neku aktivu tijekom određ. vrem. razdoblja.

Rizik kamatne stope

predstavlja osjetljivost kapitala i prihoda banke na promjene ukamatnim stopama. Kada se kamatne stope na finansijskom tržištu promjene, to utiče na prihod banaka kao što su prihodi od kamata po kreditima i vrijednosnicama i na trošak kamata na depozite i ostala sredstva koja je banka posudila. Također se mijenja tržišna vrijednost aktive i pasive banke mijenjajući tako neto vrijednost banke. Kamatna stopa bilo bilo kojeg određenog kredita ili vrijednosnice je određena finansijskim tržištem gdje se banke prilikom odobravanja kredita nalazi na strani ponude a na strani tražnje se pojavljuju kada nude usluge depozita javnosti ili kad izdaju nedepozitne zadužnice IOU (pisane dokumente koji daju dokaz o dugovanju) kojim pribavljaju sredstva za plasmane i različita ulaganja. Većina pojedinih banaka mora biti ona koja prihvaća cijene, a ne tvoritelj cijena i mora prihvatiti nivo i trend kamatnih stopa kakvim one jesu te stvarati planove primjereno tomu.
Kada se tržišne kamatne stope kreću, bankari su suočeni sa dvjema osnovnim vrstama rizika kamatne stope: rizikom cijena i reinvesticijskim rizikom.
Rizik cijena - pojavljuje se kada tržišne kamatne stope rastu, uzrokujući pad tržišne vrijednosti većine obveznica i kredita s nepromjenjivom kamatnom stopom koju banka posjeduje. Ako banka želi prodati te finansijske instrumente u periodu kad kamatne stope rastu, mora biti spremna prihvatiti kapitalni gubitak.
Reinvesticijski rizik - pojavljuje se kad tržišne kam st padaju, forsirajući banku na ulaganje sredstava koja u nju pritječu u manje profitabilne kredite, obveznice i drugu prihodonosnu aktivu, smanjujući tako oček buduć prihode.
Devizni rizik - je rizik mogućnosti nastanka negativnih efekata na finansijski rezultat i kapital banke uslijed promjene deviznog kursa. U praksi devizni rizik se sastoji od slijedećeg:
• transakcijskog rizika ili uticaja promjena kursa na strana potraživanja i dugovanja koja se temelje na cijeni tj. razlika u cijeni po kojoj se oni naplaćuju ili plaćaju i cijeni po kojoj su priznati u lok. valuti u fin. izvj. neke banke
• ekonomskog ili poslovnog rizika vezanog za uticaj promjene kursa na dugu poziciju neke države npr. Deprecijacija u lokalnoj valuti može uzrokovati pad uvoza i veći izvoz
• rizika revalorizacije ili rizika konverzije koji nastaje kada se devizna pozicija neke banke revalorizira u domaćoj valuti ili kad matična institucija provodi finansijsko izvještavanje.

RIZIK VLASNIČKIH UDJELA/ KAPITALA

Ovaj rizik odnosi se na preuzimanje ili držanje pozicija trgovačke knjige u vlasničkim udjelima ili sredstvima koji se ponašaju slično njima (npr. konvertibilne vrijednosnice) i njihovim derivatima. Slično tome rizik vezan za vlasničke uloge obračunava se za specifični rizik držanja određene vrijednosnice (beta) kao i za poziciju na tržištu u cjelini. Za derivate se rizik mjeri konvertiranjem derivata u teoretsku vlasničku poziciju instrumenta na kojem se derivat bazira. Ovaj rizik može biti rezultat iz općeg i specifičnog rizika.Za razliku od općeg specifični se može reducirati diverzifikacijom.

Rizik likvidnosti

je rizik mogućnosti nastanka negativnih efekata na finansijski rezultat i kapital banke uslijed nesposobnosti te banke da ispunjava svoje dospjele obaveze. Većina bankovnih aktivnosti ovisi od sposobnosti neke banke da osigura likvidnost svojim klijentima. Banke su posebno osjetljive na probleme likvidnosti kako na nivou pojedine institucije, tako i sa stajališta cijelog tržišta.
Važnost likvidnosti se očituje i jasno raspoznaje tek u kriznim situacijama. Banka sa adekvatnom likvidnošću će puno lakše premostiti krizne situacije i šokove.
Rizik likvidnosti je «derivirani» oblik rizičnosti i kako je posljedica izloženosti drugim rizicima, banke rizik likvidnosti često marginaliziraju. Naime, jedno od istraživanja pokazalo je da čak 67 posto risk managera američkih banaka smatra da likv. uopće nije problem u njihovim bankama te ju stoga niti naročito ne istražuju.
Ovaj rizik može biti rezultat ili problema finansiranja ili tržišni likvidnosti rizik. Rizik finansiranja likvidnosti predstavlja nemogućnost likvidiranja potraživanja ili dobijanja adekvatnog finansiranja novim zaduživanjem.
Tržišni likvidnosti rizik predstavlja nemogućnost banke da lako kompenzira specifična ulaganja bez značajnih gubitaka zbog neadekvatne dubine tržišta ili tržišnih poremećaja.
Rizik likv. je najveći kad banka ne može da anticip. nove zajmovne zahtj. i nema pristup novim izvorima gotovine.
U suvremenim uslovima ovaj rizik ima sekundarni značaj zato što se obično pokriva drugim instrumentima. Kod ovog rizika banka se suočava sa dva problema: manjkom likvidnih sredstava ili mogućnošću da na tržištu mobiliše likvidonosna sredstva.
U funkciji planiranja potrebnog nivoa likvidnih sredstava, banke trebaju planirati izvore i strukturu adekvatnog likvidnog potencijala, i uvezi s tim planirati i kreditnu politiku. Ročnost plasmana, odnosno kreditnog portfolia je determinisana upravo ročnošću izvora. S obzirom da je ročna transformacija srestava kod banaka inherentno povezana sa funkcionalnim karakteristikama bankarskog poslovanja, banke kontinuirano kontrolišu i drže ročnoe
debalanse između izvora i plasmana u okviru propisanih minimalnih limita.

UPRAVLJANJE RIZICIMA

UPRAVLJANJE TRŽIŠNIM RIZICIMA

Tržišni rizik odnosi se na rizik gubitka banke usljed nepovoljnog kretanja kamatnih stopa, deviznih kurseva, cijena dionica i pozicija po derivatnim instrumentima dakle tržišnih varijabli kod kojih banka ima izloženost. Glavno mjerilo za determinaciju neočekivanog tržišnog gubitka je metodologija VAR (value-at-risk). To je ustvari procjena potencijalnog gubitka usljed kretanja tržišnih cijena koja su za banku nepovoljna. VAR izražava maksimalan gubitak banke ali samo do određenog nivoa povjerenja. Specifičnost regulisanja tržišnih rizika sastoji se u tome što banke drže obveznice, dionice i devize u znatnoj mjeri kratkoročno pa je stoga neophodna permanentna revizija njihove vrijednosti na bazi tržišnih cijena.
Kod upravljanja tržišnim rizicima banke mogu da koriste standardnu metodologiju ili svoje interne modele za evaluaciju tržišnih rizika i za determinaciju formiranja obaveznog kapitala za pokrivanje tržišnih rizika. Standardna metodologija predviđa obavezni kapital i na devizne pozicije banaka zbog mogućih promijena deviznih kurseva koji bi bili nepovoljni za banku. Umjesto standardne metodologije banke mogu da koriste interne modele za mjerenje tržišnih rizika ukoliko imaju zadovoljavajuće interne sisteme upravljanja tržišnim rizicima s tim da ti sistemi moraju da budu eksplicitno prihvaćeni od strane supervizorske institucije.
U banci nekada postoji nezavisna služba za kontrolu rizika. Interni modeli mora da sadrže odgovarajuće limite koji na operativnom nivou ograničavaju izloženost tržišnim rizicima. Korektivni multiplikator mora da iznosi namjanje 3 a može eventualno da bude povećan na 4 što zavisi od rezultata tzv. Back testinga. Banka mora da ima spreman rigorozan program stress testinga.
Što se tiče kvantitativnih standarda, banke koje koriste sopstvene interne modele imaju slijedeće obaveze:
- evaluacija VAR vrši se na dnevnoj bazi na nivou 99%;
- statističku bazu na osnovu koje se vrše VAR obračuni mora da iznosi najmanje godinu dana, s tim da se revizija te baze vrši najmanje u tromjesečnim intervalima;
- supervizorska vlast ne propisuje određeni interni model kojeg se banke moraju pridržavati, tako da banke mogu da koriste razne modele s tim da budu ispunjeni zahtjevi kvalitativnih i kvantitativnih standarda. Interni model koji utvrdi banka mora da dobije eksplicitnu saglasnost supervizorske vlasti.
- Banka mora da sprovodi regularni program back testinga svog internog modela tržišnog rizika. Zapravo se radi o ex post provjeri efektivnosti internog modela putem upoređenja VAR procjene rizika sa stvarnim dobicima i gubicima banke.
Back testing treba da pokaže da li je konkretan interni model, koji banka koristi, pouzdano mjerilo potencijal. gubitaka banke.

PORTFOLIO UPRAVLJANJE KREDITNIM I TRŽIŠNIM RIZICIMA

U praksi je već odavno poznato da koncentracija rizika preko mehanizama diverzifikacije smanjuje rizike u portfoliju. Na primjer, ako se u portfoliju banke nalazi 5 zajmova datih raznim kompanijama, rizik portfolija je niži od zbira individualnih rizika. Kvantitativna analiza ima za cilj da precizno pokaže sniženje portfolija rizika u odnosu na zbir individualnih rizika.
Efekti diverzifikacije na visinu portfolio rizika banaka ili drugih finansijskih institucija mogu se interpretirati i na slijedeći način. Polazi se od činjenice da svi rizici ne nastupaju zajedno, što je osnova za stvaranje razlike između visine rizika na nivou individualnih transakcija i na nivou portfolija. Osnovni faktori koji determinišu rizike na individualnom i portfolio nivou su isti i visina izloženosti riziku i vjerovatnoća nastupanja gubitka -relacione veze između dva rizika, koja se nalaze u portfoliju banke, mjere se putem korelacije –1, dok uopšte ne postoje kod korelacije +1.

UPRAVLJANJE VALUTNIM RIZIKOM

Rizik deviznog kursa ili valutni rizik kod banaka nastaje kada dođe do promjene deviznih kurseva ukoliko banke imaju neravnotežu devizne aktive i pasive. U savremenom bankarstvu je valutni rizik znatno porastao prije svega iz razloga što je u procesima globalizacije došlo do porasta deviznih transakcija ne samo po robnom nego i po finansijskom osnovu. Zapravo se daleko najveći dio ukupnih deviznih transakcija ostvaruje u vezi sa tokovima kapitala između zemalja. Masivne devizne transakcije sadrže i odgovarajuće devizne rizike kod banaka naročito ako banke imaju visoke otvorene devizne pozicije. Najveće američke banke ostvaruju iz deviznih transakcija čak do 20% svojih ukupnih profita. Kada je u okviru Evropske unije uveden euro kao
Zajed. valuta to je bio jak udar na profit. banaka jer je znatno smanjen profit iz reduciranih deviznih transakc.
Kada dođe do promjene deviznog kursa neke valute koja se nalazi u bilansnoj strukturiposmatrane banke efekti te promjene zavise od dvije komponente. Prvo, da li je i koliko valuta aprecirala ili deprecirala. Drugo, da li je bilans aktive i pasive u toj valuti pozitivan ili negativan. Ako dođe do aprecijacije neke valute u bilansu banke posmatrane banke to će imati pozitivan imovinski efekat na banku ukoliko u toj valuti ima veću aktivu od pasive. Međutim, ukoliko se aprecijacija posmatrane valute odnosi na banku koja u toj valuti ima veću pasivu od aktive to će na banku imati negativan imovinski efekat. Ista logika važi i za efekte deprecijacije neke valute, to će imati negativan imovinski efekat na banku ukoliko je aktiva u toj valuti veća od pasive a pozitivan efekat ukoliko je bilans banke u toj valuti negativan.

UPRAVLJANJE KAMATNIM RIZIKOM

Kamatni rizik je izuzetno važan za banke, jer promjene kamatnih stopa na aktive i obaveze utiču na visinu kamatne marže (margine) u pozitivnom ili negativnom pravcu. Time promjene kamatnih stopa mogu da utiču na profitrabilnost i na neto imovin4u (kapital) banaka. Kamatni rizik sastoji se u promjeni kamatnih stopa na plasman i obavaze banaka, ukoliko su promjene kamatnih stopa nepovoljne za banku.
Na analitičkom planu postoje 3 modela mjerenja kamatnog rizika:
- Revalorizacioni model – polazi od ročne neravnoteže pozicija na strani aktive i obaveza banke, imajući u vidu da te veličine mogu biti revalorizovane u narednom periodu usljed promjene kamatnih stopa.
- Model ročnosti – polazi od uticaja promjene kamatnih stopa na promjene tržišne vrijednosti aktiva i obaveza banke. Prema ovom modelu porast kamatnih stopa smanjuje tržišnu vrijednost aktiva i obaveze banke. Pri tome što je ročnost obveznica u aktivi i pasivi banke duža to je sniženje tržišne vrijednosti finansijskih instrumenata veće. Nasuprot toga pad kamatnih stopa povećava tržišnu vrijednost aktiva i obaveza banke.
Duracioni metod- polazi od tajminga novčanih tokova (cash flows) zajmova i depozitiva. Pod duracionim modelom se podrazumjeva prosječna dužina novčanih tokova po osnovu aktiva i obaveza. Duraciona metoda uzima u obzir da banka može kod zajma koji se otplaćuje polugodišnje da reinvestira primljene anuitete (otplata + kamata) po tržišnoj kamatnoj stopi poslije svakih 6 mjeseci.
Zavisno od toga da li je bankarski menadžer u mogućnosti da korektno predviđa kretanje kamatnih stopa na finansijskom tržištu razlikujemo dvije strategije upravljanja kamatnim rizicima:
a) aktivna (ofanzivna) strategija
b) pasivna (defanzivna) strategija

a) Aktivna (ofanzivna) strategija – primjenjuje se kod onih banaka koje su u stanju tačno predvidjeti promjene kamatnih stopa na finansujskom tržištu. Banke tada vrše promjenu ročne transformacije sredstava, a sve u cilju ostvarenja bankarske dobiti. Primjena ove strategije zavisi od očekivanja budućeg kretanja kamatnih stopa na finansijskom tržištu. Ako bankarski menadžeri očekuju da će doći do porasta kamatnih stopa, tada oni teže da povećaju kamatno osjetljivu aktivu u odnosu na kamatno osjetljivu pasivu. Ovo dovodi do suprotnosti interesa banke i njenih dužnika (klijenata). S jedne strane dužnici preferiraju fiksne kamatne stope, duže rokove otplate i što veće iznose kredita, a sve u cilju sticanja dužničke dobiti. S druge strane, interes banke je upravo suprotan. Ovaj sukob interesa moguće je riješiti tako da će se u kreditnom ugovoru utvrditi fiksna kamatna stopa, ali sa mogućnošću da se ona automatski pretvori u varijabilnu kamatnu stopu ukoliko stopa inflacije pređe tačno određenu granicu u ugovorenom vremenskom periodu.

b) Pasivna (defanzivna) strategija- primjenjuje se kod onih banaka koje nisu u stanju tačno predvidjeti promjenu kamatnih stopa. Banke u ovoj situaciji apsorbuju kamatni rizik putem vanbilansnih transakcija i operacija kao što su fjučersi i opcije.
Transakcijakim putem fjučersa i opcija banka pravovremenim kupovinama ili prodajama vrijednosnih papira u zavisnosti od kretanja kamatne stope može apsorbovati kamatni rizik. Banke također mogu uvesti kredite sa promjenljivom kamatnom stopom čime se kamatni rizik prenosi na zajmotražioca.
Upravljanje kamatnim rizikom podrazumjeva utvrđivanje prihvatljivog limita kamatne složenosti stalnim praćenjem povećanja ili smanjenja kamatnog rizika putem monitoringa kamatne strukture pojedinih kamatnih pozicija aktive i pasive bilansa.
Pri tome je veoma bitna kategorizacija bilansa na kamatno osjetljivu aktivu, kamatno osjetljivu pasivu i vanbilansne pozicije.

STRATEGIJE ZAŠTITE OD KAMATNOG RIZIKA

Kao osnovnu strategiju zaštite od kamatnog rizika banke koriste reviziju kamatnih stopa u određenim intervalima koji su unaprijed utvrđeni i najčešće iznose od tri do šest mjeseci. Posebno je važno da banke provjeravaju kamatne stope na zajmove sa dužim rokovima kako bi se što više smanjio debalans između kamatne stope na plasmane i kamatne stope na izvore sredstava. Na osnovu strategije zaštite od kamatnog rizika određuje se i visina kamatne izloženosti neke banke. Ukoliko banka želi da smanji izloženost riziku kamatne stope ona se odlučuje za strategiju averzije prema riziku. Nasuprot ovog pristupa, prilikom agresivnog pristupa banka svoju strategiju zaštite od kamatnog rizika formira na osnovu procjene budućeg kretanja kamatne stope na tržištu. Da bi upravljale kamatnim rizicima za banke je najbitniji permanentni monitoring u pogledu kamatne strukture instrumenta na strani aktive i pasive bilansa.

Koncept Baselskog komiteta

U kontekstu procesa internacionalizacije, neophodna je međunarodna harmonizacija pravila u poslovanju banaka i drugih finansijskih institucija. Organizacioni nosilac međunarodne koordinacije prudencionih pravila za banke je Baselski komitet za bankarsku superviziju.
Sačinjavaju ga visoki finansijski funkcioneri i kontrolori dvanaest zemalja, od kojih su osam iz zemalja Evropske Unije i četiri iz drugih zemalja (SAD, Kanade, Japana i Švajcarske). Propisi donijeti od strane baselskog komiteta nisu automatski pravno obavezujući za bankarske institucije – postaju tek kad ih u vidu zakona usvoje skupštine u zemljama i operativno sprovode kod banaka na svojoj teritoriji preko nacionalnih supervizorskih institucija.
Smatra se da bankarstvo neke zemlje nema zadovoljavajući kredibilitet, ukoliko nisu usvojena baselska pravila o solidnom poslovanju banaka i treba istaći da ih je prihvatilo preko 100 zemalja. Bazelski komitet tretira pitanja:
1. Međunarodne saradnje u superviziji
2. Unapređenja supervizorskog razumijevanja i kvalitetu supervizije širom svijeta
3. Razmjenu informacija na osnovu nacionalnih sporazuma o superviziji
4. Unapređenje efektivnosti tehnika za superviziju međunarodnog bankarskog poslovanja
5. Uspostavljanje minimalnih standarda supervizije

Prvi ključni dokument o minimumu obaveznog kapitala donijet je jula 1988. i odnosio se na regulisanje i superviziju kreditnih rizika (Basel I). Propisivao je jedinstveni i centralizovani sistem određivanja visine kreditnih rizika. Zatim je januara 1996. usvojen amandman koji se odnosi na regulisanje tržišnih rizika banaka– orijentiše se na dvojni sistem: centralizovani i drugi zasnovan na internim rejting sistemima samih banaka. Dinamičan razvoj finansijskog tržišta ukazao je na potrebu izrade novog, sofisticiranijeg okvira za mjerenje rizika– Novi Bazelski sporazum-Bazel II (2005.). Koncipiran je tako da se poveća osetljivost na rizik kod finansijskih organizacija. On daje kompleksan pristup utvrđivanju minimalno potrebnog kapitala u svjetlu većeg broja metodologija za mjerenje rizika, mogućnosti izbora metodologije. Aktuelni dokument baselskog komiteta o prudencionoj kontroli i superviziji banaka sadrži tri stuba. Prvi stub odnosi se na regulisanje minimalnog obaveznog kapitala banaka kao pokrića za kreditni, tržišni i operativni rizik banaka pri čemu se polazi od nominalnih iznosa aktive koji se koriguju faktorima rizika, da bi se dobila riziko ponderisana aktiva. Generalni stav je da banke moraju da sadrže najmanje 8% procenata kapitala u odnosu na riziko ponderisanu aktivu. Drugi stub odnosi se na superviziju banaka od strane nadležnih supervizorskih institucija, koje prije svega prate da li su banke formirale adekvatne nivoe obaveznog kapitala u skladu sa propisima ili u skladu sa internim metodologijama, kao i kontrolu tih metodologija. Supervizori, takođe, podstiču banke da razvijaju savremene tehnike upravljanja rizicima. Treći stub odnosi se na tržišnu disciplinu koja je definisana kao obavezno davanje informacija o ključnim performansama banaka. Davanje odgovarajućih informacija doprinosi transparentnosti profila rizika. Predviđeni su i ciklusi davanja seta adekvatnih informacija – na polugodišnjoj bazi, odnosno kvartalnoj (za međunarodno aktivne banke).

Regulacija i supervizija banaka

Odredbama Baselskog komiteta nametnuti su principi za superviziju banaka kojima se regulišu:
1. Preduslovi za efikasnu superviziju banaka – postojanje zakonskih okvira koji regulišu institucionalno utemeljenje agencije za superviziju banaka i odluka koje obezb. postupak supervizije i zaštitu supervizora;
Djelotvoran sistem supervizije treba se temeljiti na nizu eksternih elemenata ili preduvjeta. Iako uglavnom izvan nadležnosti supervizora, utiču izravno na djelotvornost supervizije u praksi.
– Zdravu i održivu makroekonomsku politiku
– Dobro razvijena javna infrastruktura (sistem poslovnih zakona, definirana računovodstvena načela,sistem neovisnih revizija, učinkovito i neovisno sudstvo, regulirana ostala fin. trž, djelotvoran sis. plaćanja i kliringa)
– Jaka tržišna disciplina
– Mehanizmi za osiguravanje zaštite bankarskog sistema (ili mreže javne sigurnosti).
2. Izdavanje dozvola ili licencir. banaka – kontr. onoga što banka čini sa stanovišta djel. koju ona obavlja.
Izdavanje dozvola stavlja banku u položaj da mora ispuniti niz kriterija. Struktura vlasništva, sastav organa nadzora, kvalitet menadžmenta, postojanje strategije i vizije banke, kvalitet interne i ekstene kontrole, organizaciona struktura, povezanost banke sa drugim licima, su predmet ocjene i ispunjenja uslova. Uslov visine temeljnog kapitala je više važan kao standard zaštite banke od rizika, dok uslovi koji se tiču kvaliteta i nadzora su suštinski za uspješnost poslovanja.
3. Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu – podrazumijevaju zaštitu od rizika. Ključni rizici su: kreditni rizik, tržišni rizik, rizik kamatnih stopa, valutni rizik i rizici koji dolaze iz okruženja usljed izmjene zakonske regulative i promjena uslova privređivanja. U pricipu rizici se ne mogu izbjeći, ali se posljedice mogu smanjiti kroz sistem upravljanja rizicima.
4. Metode stalne supervizije banaka – obuhvataju prikupljanje i analizu informacija. Aktivnosti supervizora su kombinacija aktivnosti na licu mjesta i na osnovu izvještaja.
5. Zahtjevi za informisanjem – podrazumijavaju da banka vodi finansijske izvještaje koji odražavaju njeno realno stanje i koji su u skladu sa međunarodnim računovodstvenim standardima primijenjenim na bankarske institucije.
6. Ovlaštenje supervizora – kreću se u rasponu od poduzimanja prekršajnih mjera do ukidanja bankarske dozvole. Ovlaštenja supervizora su i da ograniči određene aktivnosti banke ili da odobri aktivnosti Uprave banke. Proces likvidacije banke je povezan sa aktivnošću supervizora koji nastoji da zaštiti stabilnost bankarskog sistema
7. Međudržavno bankarstvo – važno je sa stanovišta globalizacije i internacinalizacije. Supervizori banaka moraju provoditi globalnu konsolidovanu superviziju banaka nadzirući sve bankarske organizacije, a posebno filijale, zajednička ulaganja i supsidijarna lica.

Supervizija kreditnog rizika

Kreditni rizik predstavlja osnovni bankarski rizik i odnosi se na kreditne transakcije ili investicije u obveznice koje neće biti isplaćene o roku njihovog dospijeća. Ovaj rizik je vezan za bilansne i vanbilansne pozicije banke. U osnovi postoje dva koncepta gubitka banke po osnovu kreditnog rizika. Prema prvom, gubitak nastaje samo u slučaju da dužnik ne izvrši plaćanje o roku dospijeća, a drugi uključuje i gubitak po osnovu pogoršanja kvaliteta kredita. Kreditni rizik je moguće minimizirati putem:
1. Primjene odgovarajućih metodologija za ocjenu kreditne sposobnosti dužnika;
2. Polaganjem pokrića (kolaterala) ili davanjem garancije i primjenom zaštitnih klauzula;
3. Diverzifikacije kreditnih plasmana (limit odobravanja kredita, smanjena kreditna izloženost po pojedinim privrednim sektorima i regionima).

OSNOVNI ELEMENTI BAZELA I

Kapital ima izuzetno veliki značaj za cjelokupno poslovanje banke. Između vise funkcija kapitala kao njegova osnova funkcija izdvaja osiguranje depozita u slučaju poslovanja sa gubitkom ili u slučaju da dođe do iznenadnog masovnog povlačenja depozita iz banke. S druge strane, postoji posebna veza između kapitala i profita. Osnovni cilj poslovanja banke je stvaranje profita koji se može mjeriti kao povrat na kapital i aktivu. Ova činjenica je bitna da bi se razumjelo zbog čega banke izbjegavaju povećavanje kapitala. Procesi pokušavanja stabilizacije bankarskog sistema i sprečavanja nelojalne konkurencije doveli su do potreba da se izvrši konvergencija međunarodnih standarda kapitala.
Tokom osamdesetih godina javlja se sve snažnija tendencija smanjenja kapitala u bankama. Nedostatak jedinstvenih kapitalskih propisa omogućavao je pojedinim bankama, posebno većim, da na osnovu svog visokog kreditnog rejtinga posluju sa nižim stopama kapitala, dok su manje banke bile prinuđene da posluju sa većim stopama kapitala. Takva situacija se negativno odražava na ukupnu međunarodnu konkurenciju.
Radi rješavanja navedene situacije Bazelski komitet za superviziju banaka 1988. godine donosi Sporazum o kapitalu koji je poznat pod nazivom Bazel I. Na početku, sporazum važi samo za zemlje koje ulaze u grupu 10 (G-10)1, ali je odmah predviđeno pristupanje i ostalih zemalja ovom sporazumu.
Fokus Baselskog odbora je na sljedećim stavkama:
1. Definiše uloge supervizora u različitim pravnim situacijama,
2. Obezbjeđuje da međunarodne banke ili banke holding kompanije ne izbjegavaju superviziju svojih domaćih regulatornih vlasti,
3. Promoviše jedinstvene kapitalne zahtjeve koji omoguć bankama iz različitih zemalja da se takmiče na fer tržištu.
Bazel I daje osnovnu definiciju kapitala, prema kojoj se kapital sastoji iz dvije osnovne komponente: primarni i sekundarni kapital. Primarni kapital podrazumijeva redovne dionice banke, zadržani profit i neke kategorije rezervi. U sekundarni kapital ulaze ostale kategorije rezervi, opće rezerve za pokriće gubitka po kreditima, neobjavljene rezerve, namjenske rezerve za pokriće gubitaka, hibridni kreditno-vlasnički instrumenti (kumulativne preferencijalne dionice) i subordinirane dugoročne obveznice banaka.

BASEL II

Uzroci nastanka novog sporazuma

Bazel I imao je pozitivne efekte na visinu kapitala u smislu zaustavljanja smanjenja kapitala u bankama, tako da se može reći da je ostvario svoj osnovni cilj. Prednost sporazuma je u njegovoj jednostavnosti i širokoj prihvaćenosti (prihvaćen u 100 zemalja).
Međutim postojeći sporazum imao je i određene nedostatke koji su ukazivali na to da su potrebne i njegove promjene. Od 1988. god. desile su se brojne novine u finansijskom sistemu kako npr. pojava novih proizvoda, novi načini komunikacije i povećanje finansijskih transakcija. Slabosti Bazela I ogledale su se u sljedećem:
• Adekvatnost kapitala nije se procjenjivala u odnosu na stvarni rizični profil banke.
• Procjena rizika zemlje nije bila primjerena.
• Nije bilo dovoljno motiva za primjenu tehnika za ublažavanje rizika.
• Omogućavao je kapitalnu arbitražu putem sekjuritizacije što je omogućavalo bankama da smanje kapital a da pri tome ne moraju smanjiti vrijednost rizične aktive.
Još jedan nedostatak Bazela I navodi se i u činjenici da je u obzir uzimao samo kreditni rizik, a zanemaruje ostale rizike npr. operativni rizik, rizik likvidnosti i slično. Bazel I je promatrao samo kvantitativno mjerenje adekvatnosti kapitala a zanemarivao kvalitativni aspekt, koji je neophodan za uspješno provođenje pravila o kapitalu.
Također bilo je potrebno da se preciznije definiše način na koji će se vršiti nadzor nad kapitalom banke, kao i da se preciznije definiše način upoznavanja tržišta sa rizikom i način upravljanja kapitalom u banci.

Instrumenti tržišta novca

Instrumenti tržišta novca imaju rok dospijeća do godinu dana, nose manji rizik (odbacuju i manji prinos), ali se mogu lahko prodati, tj. likvidni su. U ove instrumente spadaju: blagajnički zapisi (treasury bills), kratkoročne državne mjenice i obveznice (treasury notes and bonds), vrijednosni papiri federalnih agencija, certifikati o depozitu (CD), međunarodni eurovalutni depoziti, bankarski akcepti, komercijalni zapisi i kratkoročne municipalne obaveze.

Blagajnički zapisi

Blagajnički zapisi su kratkoročni instrumenti koje izdaje država i imaju rok dospijeća do godinu dana. Mogu imati dospijeće od 91 dan (tromjesečni), 182 dana (šestomjesečni) ili 12 mjeseci (jednogodišnji). Imaju visok stepen sigurnosti i mogu se koristiti kao kolateral.
“Kolateral je vlasništvo koje se zalaže u korist kreditora u svrhu garancije naplate, dođe li dužnik u situaciju nemogućnosti vraćanja duga.” Na blagajničke zapise se ne isplaćuje kamata. Kupac ovog instrumenta plaća manji iznos od iznosa njegove vrijednosti po dospijeću. Prinos se sastoji u povećanju cijene blagajničkog zapisa. Ova metoda izračunavanja stope povrata se naziva diskontom.

Kratkoročne državne mjenice i obveznice

“U zemljama razvijene tržišne privrede, najvažniji vrijednosni papiri tržišta novca jesu državne obveznice i državni blagajnički zapisi.”“One su prisutne u portfolijima skoro svih finansijskih organizacija i fizičkih lica dotične države.” U trenutku njihovog izdavanja, državne mjenice i obveznice imaju rok dospijeća od 1 do 10, odnosno 20 godina, ali se u posljednjoj godini prije isteka roka dospijeća smatraju instrument. tržišta novca.
Ovi investicioni instrumenti su osjetljiviji na rizik kamatne stope od blagajničkih zapisa i teže ih je unovčiti, ali upravo zbog rizika kamatnih stopa, one donose i veći prihod. “Te zadužnice i obveznice su kuponski instrumenti, što znači da investitoru obećavaju fiksnu stopu povrata, iako očekivani povrat može pasti ispod ili se popeti iznad obećane kuponske stope zbog fluktacija tržišne cijene vrijednosnog papira.”

Vrijednosni papiri federalnih agencija

Utržive mjenice i obveznice koje prodaju agencije u vlasništvu Federalne Vlade, poznate su kao vrijednosni papiri federalnih agencija. U takve agencije ubrajamo: Federalnu nacionalnu hipotekarnu asocijaciju (Federal National Mortgage Association – FNMA ili Fannie Mae), Banku federalnih zemljišta (Federal Land Banks – FLBs), Federalnu stambeno–hipotekarnu agenciju (Federal Home Loan Mortgage Corporation – FHLMC ili Freddie Mac), te Marketingšku asocijaciju studentskih kredita (Student Loan Marketing Association – SLMA ili Sallie Mae). One izdaju vrijednosne papire da bi osigurale sredstva za finansiranje pitanja koja su od nacionalnog interesa. Država ne daje garanciju na obveznice tih agencija, ali se stručnjaci slažu da bi vlada intervenisala u slučaju neispunjavanja obaveza jedne od agencija. Rizik obveznica državnih agencija je veoma nizak. Iako je njihov rzik nizak, ovi instrumenti imaju dosta veće kamatne stope od onih koje imaju blagajnički zapisi. Ovaj veći prinos dijelom je rezultat njihove manje likvidnosti.

Certifikati o depozitu

Certifikat o depozitu je vrijednosni papir koji izdaje banka i koji donosi kamatu za deponovana sredstva. Certifikati o depozitu imaju mali rizik. U slučaju prijevremenog raskida ugovora o oročenju, predviđene su i određene kazne. Ovaj instrument je prvi put emitovan 1961. godine od strane američke Citibank. Banke danas mogu izdati dvije vrste certifikata o depozitu, zavisno od iznosa denominacije:
• male, potrošački orijentisane CD-e (500 – 100 000 dolara),
• velike, poslovno orijentisane CD-e – jumbo (preko 100 000 dolara).

Međunarodni eurovalutni depoziti

Eurovalutni depoziti su depoziti denominirani u jednoj valuti, a smješteni u zemlji u kojoj ta valuta nije domaća. To su depoziti oročeni na određeni rok dospijeća, a najčešće na 30, 60 ili 90 dana. Međunarodni eurovalutni depoziti nose veći rizik i dosta su nelikvidni. Osim toga, osjetljivi su i na stranu političku i ekonomsku situaciju. Zbog navedenih ograničenja, ovi investicioni instrumenti obično daju veći prinos od domaćih oročenih depozita.

Bankarski akcepti

“Praktično posmatrano, bankarski akcept je mjenica trasirana na poslovnu banku koja je akceptirana, sa tim ona preuzima na sebe neopozivu obavezu da novčani iznos naznačen na mjenici isplati njenom donosiocu na dan dospijeća obaveze.” Ovi instrumenti su ključni za međunarodnu trgovinu, jer prevazilaze nepovjerenje između izvoznika i uvoznika, koji se često i ne poznaju. Kao i blagajnički zapisi, i bankarski akcepti se prodaju diskontovani. Kamatna stopa im je niska, jer je rizik neplaćanja minimalan.

Komercijalni zapisi

Komercijalni zapisi su neosigurane mjenice koje izdaju kompanije. Rok dospijeća im je maksimalno 270 dana. Isto kao i blagajnički zapisi i bakarski akcepti, i većina komercijalnih zapisa se izdaje uz diskont u odnosu na njhovu nominalnu vrijednost. S obzirom da ih izdaju kompanije, kamatna stopa direktno zavisi od nivoa rizika odgovarajuće kompanije. Velike kompanije koriste komercijalne zapise u svrhu kreditiranja svojih klijenata. “Npr., General Motors Acceptance Corporation (GMAC) posuđuje novac izdajući komercijalni zapis, te ga koristi za davanje zajmova potrošačima koji kupuju automobile General Motors-a. Slično tome, Household Finance i Chrysler Credit koriste komercijalne zapise za finansiranje zajmova
klijentima.

Kratkoročne municipalne obaveze

“Municipalan, -lna, -lno – koji se odnosi na gradsku samoupravu; samoupravni; mjesni, općinski, gradski.” Dakle, kratkoročne municipalne obveznice su vrijednosni papiri sa rokom dospijeća do godinu dana, koje izdaju lokalne (kantonalne, gradske i opštinske) vlasti. One ih izdaju da bi zadovoljile trenutnu potrebu za gotovinom u svrhu finansiranja investicija koje su od javnog interesa. Ovi instrumenti su izuzeti od plaćanja poreza i zato su privlačne investitorima (bankama) unatoč nižim kamatnim stopama. “Dva najuobičajenija ovakva instrumenta su zapisi za predviđeni porez (TAN), koji se izdaju umjesto očekivanog budućeg prihoda od poreza i zapisi za očekivani prihod (RAN), koji se izdaju da se pokriju troškovi specijalnih projekata, kao što je izgradnja rampe za mostove, autoput ili aerodrom umjesto očekivanog budućeg prihoda od ovih
projekata.

Instrumenti tržišta kapitala

Instrumenti tržišta kapitala imaju rok dospijeća duži od godinu dana i imaju veće stope povrata. U instrumente tržišta kapitala kojima se banke služe ubrajamo: dugoročne državne mjenice i obveznice (treasury notes and bonds), municipalne mjenice i obveznice, te korporativne mjenice i obveznice.

Dugoročne državne mjenice i obveznice

Osnovna razlika između državnih mjenica i državnih obveznica je u njihovom dospijeću. Mjenice imaju rok dospijeća od 1 do 10 godina. Obveznice su s rokom dospijeća dužim od 10 godina, a najviše do 20 godina. U poređenju s blagajničkim zapisima, državne mjenice i obveznice za banke predstavljaju veći rizik cijena i likvidnosti, ali nose i veći očekivani prihod. Izdaju se u denominacijama od 1000, 5000, 10 000, 100 000 i 1 milion dolara.

Municipalne mjenice i obveznice

To su vrijednosni papiri koje izdaju lokalne vlasti na period duži od godinu dana. I ovi instrumenti su izuzeti od poreskog plaćanja, ali pod uslovom da su namijenjeni finansiranju javnih, a ne privatnih investicija. Svrstavamo ih u dvije kategorije:
• obveznice s uobičajenim obavezama (GO) – imaju podršku vlade,
• prihodne obveznice – mogu biti korištene u svrhu finans. dug. projekata koji će u budućnosti nositi prihode.

Korporativne mjenice i obveznice

Korporativne mjenice su vrijednosni papiri koje izdaju kompanije na rok dospijeća do 5 godina, dok korporativne obveznice izdaju isti subjekti, ali na duži rok dospijeća. Ovi instrumenti nisu tako privlačni bankama zbog većeg kreditnog rizika u odnosu na vladine instrumente, ali daju veći prihod.

Ostali investicioni instrumenti novijeg datuma

U posljednje vrijeme javila se potreba za novim vrijednosnim papirima koji su nastali kao varijante postojećih vrijednosnih papira ili kao potpuno novi instrumenti. Takvi su, npr. struktuirane mjenice, sekjuritizovana aktiva i podijeljeni vrijednosni papiri.

Struktuirane mjenice

Struktuirane mjenice služe bankama da bi se zaštitile od promjenljivih kamatnih stopa. Neto dobit koju nose struktuirane mjenice je manja od one koju daju državni instrumenti. “U junu 1994. godine, Federalna agencija za izdavanje dozvola za rad i kontrolu banaka upozorila je da “investiranje u veliku količinu struktuiranih mjenica nije sigurno i da to nije dobra praksa ako banci nedostaje razumijevanje svih uključenih rizika”.

Sekjuritizovana aktiva

“Sekjuritizacija je proces transformiranja inače nelikvidnih finansijskih sredstava (kao što su hipoteke na kuće), koja predstavljaju osnovnu zaradu bankarskih institucija, u vrijednosne papire kojima se može trgovati na tržištu kapitala.” Veliku ulogu u razvoju sekjuritizacije odigrale su informacione tehnologije (posebno su smanjile troškove naplate i zamijenile su ručne isplate). “Standardizovani iznosi kredita čine ih likvidnim vrijednosnim papirima, dok činjenica da su sastavljene od paketa kredita doprinosi diverzifikaciji rizika, čineći ih atraktivnim.” Osigurane hipotekarne obveznice (CMOS) su obveznice zasnovane na isplatama iz portfelja hipotekarnih kredita. Upravo je razvoj informacionih tehnologija omogućio njihovu podjelu u nekoliko klasa, tzv. tranši.

Podijeljeni vrijednosni papiri

Podijeljene vrijednosne papire razvijaju dileri, tako što razdvajaju glavnicu i kamatu od originalnog dužničkog vrijednosnog papira. Oni zatim prodaju ova dva odvojena potraživanja. Potraživanja po plaćanju samo glavnice nazivaju se PO (samo – glavnica) vrijednosnog papira, a potraživanja po toku sredstava samo od kamata obećanih na vrijednosni papir nazivaju se IO (samo – kamate) vrijednosnog papira.

Očekivana stopa povrata

Pri izboru investicionih instrumenata koje će banka nabaviti, ključnu ulogu ima očekivana stopa povrata. Ona je, ustvari, pokazatelj prihoda koji je moguće ostvariti držanjem tog instrumenta. “Povećanje očekivanog povrata na imovinu, u odnosu na povrat na alternativnu imovinu, povećava potražnju za imovinom, uz uslov da se druge stvari ne mijenjaju (ceteris paribus).”12 Da bi smo odredili stopu povrata, moramo izračunati dobit po dospijeću (YTM), ako će se vrijednosni papiri držati do dospijeća, ili izračunati planiranu dobit u periodu posjedovanja (HPY) od trenutka kupovine, pa do prodaje.

Izloženost oporezivanju

Na većinu prihoda od investicija banaka i drugih finansijskih investicija plaća se porez. Zbog toga banke pri izboru investicionih instrumenata preferiraju porediti stope povrata različitih vrijednosnih papira nakon oporezivanja nego njihove stope povrata prije oporezivanja. Vrijednosni papiri koji daju manji prinos, a ne podliježu obavezi plaćanja poreza ili se na njih plaća manji porez nego na neki vrijednosni papir koji daje veći prinos, a na njega se plaća veći procenat poreza, mogu biti atraktivniji bankama zbog većeg povrata poslije oporezivanja.
Različite banke se mogu nalaziti u različitim poreskim razredima. Tako su veće banke obično u najvišem poreznom razredu, tako da one često preferiraju neoporezive državne municipalne mjenice i obveznice (vrijednosni papiri lokalnih vlasti koji nisu oporezivi). Male banke su u nižim poreskim razredima, tako da uticaj poreza na njihovo pribavljanje investicionih instrumenata nije tako veliki.

Rizik kamatne stope

“Kamatni rizik predstavlja osjetljivost kapitala i prihoda na promjene u kamatnim stopama.”Kamatni rizik je problem kojem su izložene sve finansijske institucije. Treba naglasiti da su većem kamatnom riziku više izloženi dugoročni, nego kratkoročni vrijednosni papiri, što ne znači da su kratkoročni instrumenti sigurni u tom pogledu.
Razumijevanje ove pojave je postalo toliko važno da je u posljednje vrijeme upravljanje kreditnim rizikom postala jedna od glavnih aktivnosti menadžera banaka i ostalih finansijskih institucija. Cilj tog upravljanja je održavanje izloženosti rizicima u određenim okvirima. Da bi se zaštitile od ovog rizika, banke trguju fjučersima, opcijama i kam. snap-ovima. Krajnju odgovornost za upravljanje kamatnim rizikom ima nadzorni odbor banke koji odobrava poslovnu strategiju i politike za držanje rizika kamatne stope pod kontrolom.

VRSTE INOSTRANIH BANKARSKIH ORGANIZACIJA

Banke koriste širok spektar organizacionih struktura, kako bi mogle da pružaju usluge svojim klijentima.

Predstavništva

Predstavništva su najjednostavniji organizacioni oblik banke koja posluje na inostranim tržištima. To je organizacija sa ograničenim spektrom usluga sa matičnom centralom u svojoj zemlji i njen je cilj da pridobije nove klijente. Predstavništva se ne bave depozitnim poslovima, niti odobravaju zajmove. Ova predstavništva osnivaju se zato da bi obezbjedila prateće usluge matičnoj banci i njenim klijentima.

Agencije

Agencija predstavlja nešto kompleksniju strukturu od predstavništva i prema mnogim pravnim sistemima ne prima depozitne uloge građana. Također, može da preuzme obavezu da će odobriti ili otkupiti zajam, da sklapa sezonske i revolving ugovore o kreditu, da izdaje stand by akreditive, pruža tehničku pomoć i savjetodavne usluge klijentima., upravlja njihovim gotovinskim računima, i pomaže u trgovini hartijama
od vrijednosti klijenata.

Filijale

Najčešća organizaciona jedinica većine međunarodnih banaka je filijala, koja obično nudi kompletan obim usluga. Inostrane filijale nisu posebna pravna lica, već samo lokalne kancelarije koja predstavljaju jednu veliku finansijsku korporaciju. One mogu da primaju depozitne uloge građana na osnovu propisa zemlje u kojoj su locirani, ali mogu i da izbjegnu neka pravila u pogledu depozitnih uloga, koja moraju da poštuju filijale iste banke u svojoj matičnoj zemlji.

Supsidijarne jedinice

Kada međunarodna banka preuzme većinsko vlasništvo nad posebnom zakonski osnovanom inostranom bankom, ta inostrana banka postaje supsidijarna jedinica međunarodne banke. Ukoliko njen glavni vlasnik bankrotira nije obavezno da i supsidijarna jedinica bude zatvorena, obzirom da ona ima sopstvenu dozvolu za
poslovanje i akcijski kapital. Supsidijarne jedinice mogu se koristiti umjesto filijala ako lokalni propisi zabranjuju ili ograničavaju osnivanje filijala, ili zbog poreskih prednosti.

Zajednička ulaganja

Banka koja strahuje od izloženosti riziku pri ulasku na novo inostrano tržište, i koja nema neophodnu ekspertizu, niti ostvarene kontakte sa klijentima u inostranstvu, ili želi da ponudi usluge za koje pojedinačne banke nemaju dozvolu, može da se odluči za zajedničko ulaganje sa inostranom bankom ili nebankarskom institucijom, uz međusobnu podjelu troškova i dobiti.

Korporacije koje su zakonito locirane izvan granica matične države

Ove korporacije su posebne domaće američke kompanije u vlasništvu američke ili inostrane banke, ali su locirane izvan matične države banke koja ih posjeduje. Ove supsidijarne korporacije prvenstveno obavljaju međunarodne transakcije.

Ugovorne korporacije

Ugovorne, odnosno poslovne korporacije su supsidijarne jedinice banke. One najveći dio svojih aktivnosti usmjeravaju na pružanje usluga međunarodnim klijentima i na obavljanje međunarodnih transakcija, slično korporacijama koje su zakonito locirane izvan granica matične države.

IBF – Međunarodna bankarska ustanova

Međunarodna bankarska ustanova (International banking facility – IBF) ustanovljena je prema američkim propisima, i prvi put osnovana je 1981. godine od strane Odbora federalnih rezervi. IBF je kompjuterizovana evidencija o računima koji nisu dio domaćih američkih računa banke koja posluje kao IBF. Ova ustanova mora da bude locirana u okviru SAD-a i njene aktivnosti moraju biti usmjerene na međunarodnu trgovinu.

Filijale zatvorenog tipa

Mnoge međunarodne banke, da bi izbjegle teret regulative, osnovale su posebna predstavništva u inostranstvu koja samo vrše evidentiranje primljenih depozita i drugih međunarodnih transakcija. Ove filijale zatvorenog tipa mogu da od opreme imaju samo pult i telefon ili faks, i da obavljaju knjiženje depozita sa tržišta
eurovalute iz svih krajeva svijeta da bi izbjegle kontrolu osiguranja depozita, obavezu držanja zakonom propisanih rezervi, i ostale troškove koji nastaju onda kada domaća banka obavlja poslove prihvat. depozita.

USLUGE KOJE BANKE PRUŽAJU KLIJENTIMA NA MEĐUNARODNIM TRŽIŠTIMA

Kreditna linija podrške

Većina zajmova međunarodnih banaka su kratkoročni poslovni zajmovi sa fluktuirajućim kamatnim stopama, koje su obično vezane za neku od međunarodnih baznih stopa ili referentnih stopa (LIBOR, EURIBOR, FIBOR).U posljednje vrijeme došlo je do porasta davanja kreditnih garancija od strane međunarodnih banaka, za zaduživanja njihovih klijenata na otvorenom tržištu. Jedna od najpopularnijih je kreditna linija podrške.
Kreditne linije podrške su većinom srednjoročni ugovori o kreditu između međunarodnih banaka i njihovih velikih korporativnih i državnih klijenata. Klijent međunarodne banke po ovoj kreditnoj liniji je ovlašten da periodično emituje kratkoročne mjenice, čije je dospijeće od 80 do 180 dana, tokom predviđenog perioda (npr. period od pet godina).
Međunarodne banke se obavezuju da će ili otkupiti mjenice koje nisu kupljene od strane drugih investitora ili odobriti dopunske zajmove zasnovane na LIBOR-u ili nekoj drugoj referentnoj kamatnoj stopi. U većini slučajeva, mjenice klijenata su u velikim apoenima (u apoenima od npr. milion američkih dolara ili još višim).

Eurozapisi

Međunarodne banke također imaju značajnu ulogu na tržištu Evrokomercijalnih zapisa (ECP), u kojima multinacionalne korporacije podižu kratkoročne kredite koji pokrivaju periode od nekoliko sedmica ili mjeseci. Ovo tržište kratkoročnih zajmova locirano je u finansijskom dijelu Londona i privlači mnoge međunarodne banke i nefinansijske korporacije kao investitore. Dok je većina ECP zajmoprimaca locirana van SAD-a, svoje zapise na tržištu eurozapisa uspješno plasira sve veći broj američkih kompanija čija kreditna sposobnost nije dovoljno jaka da bi se pojavile na američkom tržištu komercijalnih zapisa, ili koje moraju da prodaju zapise sa dužim dospijećem. Razvoj ovog tržišta je uslijedio poslije finansijske deregulacije u Japanu, kojom se dozvoljava afilijacijama japanskih banaka u inostranstvu da garantuju emisiju međunarodnih komercijalnih zapisa. Međunarodne banke u velikoj mjeri kupuju ECP za sebe i svoje klijente koji investiraju, a također su i vodeći prodavci ECP-a.. Na primjer, Citicorp Investment Bank i Swiss Banking Corporation International su odgovorne za više od četvrtine svih međunarodnih zapisa prodatih investitorima.

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi