Fiksacija predstavlja trajno vezivanje dijela psihičke energije za neki objekt ili način gratifikacije, odnosno način zadovoljavanja nagonskih pulzija. Upravo fiksaciju Freud je prepoznao kod neurotičnih bolesnika. Smatra se da što je jača fiksacija, to je veća mogućnost za razvoj kasnijih psihičkih oboljenja. Jasno je da je fiksacija potpuno ili bar većim dijelom nesvjesna.
Neuroze U premještanju libidne energije s jednog na drugi objekt ili način zadovoljenja u tijeku razvoja igra značajnu ulogu. Ako osoba doživljava gratifikacije neugodnim ili nezadovoljavajućim, tendirat će da se vrati na raniji objekt ili način koji je već poznat, iskusan i zapamćen kao ugodan, dakle katektiran s psihičkom energijom. Upravo to vraćanje na raniji način ili objekt gratifikacije naziva se regresija.
U terapiji naših bolesnika dužnost nam je utvrditi točke ili načine fiksacije. Anksioznost je jedna od bazičnih pojava svih neuroza i ona se uvijek doživljava u egu. Time smo došli do pojam psihički konflikt. Konflikt se uvijek javlja kad id i ego zajedno teže zadovoljenju neke nagonske ili emocionalne potrebe, a predstavnici vanjskog svijeta to ometaju. Takav konflikt mogao bi se nazvati eksterni i sam po sebi još nije neurotski. Kako ego djeteta razvojem postaje sve zreliji, on sve više vodi računa o realitetu, jer se po principu realiteta odvijaju svi ego procesi. Tako se konflikt sve više premješta od eksternog na interni. U određenom trenutku ego ne uspijeva da zadrži u dovoljnoj mjeri snage potiskivanja, nastaje relativna slabost ega i kao da se privremeno ego cijepa u jedan dio koji vodi računa o realitetu i drugi dio koji negira opasnost realiteta, pa nadozvoljeni impuls ida probija u svjesno.
Situaciju komplicira i prisustvo treće instance - superega. Da bi propustio određene impulse ida, ego mora voditi računa ne samo o uvjetima realiteta, već i o unutarnjem senzoru - superegu, koji je pretežnim dijelom predsvjestan. Nastaje konflikt i sa superegom i taj konflikt se naziva još i internalizirani konflikt.

Nastanak neurotskog simptoma

Prvo nastaje psihički konflikt, koji ostaje u nesvjesnom. U cijelom tom periodu nepostojanja neurotskog simptoma ego je bio u stanju održavati ravnotežu između ida, superega i zahtjeva realiteta.
Ako se, međutim, poremeti ova ravnoteža, ovaj ekvilibrij što ga ego održava: tada može doći do oslobađanja do tada potisnutog materijala psihičkog konflikta u predsvijesno, a to čovjek doživljava kao strah, kao signal alarma. Ako ego nije sposoban da održava ravnotežu isključivo samo pomoću represije ili nekih drugih obrambenih manevara, strah će prisiliti ego da stvori novu ravnotežu, koja se bazira na kompromisu između ida i ega, a to je stvaranje neurotskog simptoma. Kompromis se sastoji u tome da više ne postoji apsolutna konstantna represija potisnutog materijala, nego se materijal javlja u samom simptomu. Međutim kao i u snu, dolazi do cenzure i simboličkog oblikovanja materijala, tako da bolesnik sa svojim simptomom ipak ne postaje svjestan značenja tog simptoma, jer simptom predstavlja maskiranu nagonsku tendenciju. Sada je id zadovoljan jer je libido ipak oslobođen, makar samo simbolički prerušen. Ego je također zadovoljan, jer je ipak uspostavio neku novu ravnotežu, i jer je sačuvao svjesni dio ličnosti od straha i od osjećaja krivnje, a u nekim slučajevima čak i od izbijanja psihoze.
Istovremeno s nastankom simptoma javljaju se i regresivni fenomeni. Većina neurotika ima
probleme sa seksualnošću, jer libido traži zadovoljenje u već napuštenim infantilnim objektima ili aktivnostima.
Kraće ili pojednostavljeno imamo slijedeće sekvence:
1. stvaranje psihičkog konflikta
2. stanje uspješnog potiskivanja psihičkog konflikta i ostalih obrambenih mehanizama
3. poremećaj ekvilibrija - ego ne nalazi zadovoljavajuće obrane - pojava straha i regresije libida
4. formiranje simptoma kao kompromisnog rješenja zbog postizanja novog ekvilibrija i umirenja straha.

Razlozi nastanka simptoma neuroze:
1. (jake) frustracij e u životu (upravo nemogućnost zadovolj enj a libida) - dj elovanj e okoline
2. popuštanje snaga ega (npr. tjelesne bolesti)
3. pojačanje impulsa ida (npr. pubertet)
4. pojačanje impulsa superega
5. želja za identifikacijom
6. neuspješno razrješavanje Edipovog kompleksa što pogoduje regresiji
7. kombinacija.

Zašto nastaju razne vrste neuroza?

Zbog raznih mehanizama obrana. Kod prevalencije jedne vrste obrana javlja se «čista neuroza». Dosta često imamo miješane tipove neuroza kad se kombiniraju razne vrste obrana.
Sa deskriptivnog stanovišta u psihoneurozama razlikujemo pozitivne i negativne simptome.
Bolesnik u većoj ili manjoj mjeri doživljava smetnje pri radnjama pomoću kojih treba da se zadovolje potrebe ličnosti, ostvare sposobnosti i postigne prilagođavanje stvarnosti; npr. Nesanice, nesposobnost koncentracije i sl. Pozitivni simptomi, čini se, proističu iz još nepoznatog izvora i uzrokuju smetnje u ponašanju i svijesti; to su mučna čuvstva, tjeskoba, osjećanje krivnje, depresija, ili pak različite prisilne misli i sl.

Klasifikacija neuroza

Da bismo bolje razumjeli prirodu i karakter psihoneurotičnih simptoma, podijelit ćemo ih na traumatske i na aktualne simptome.
Traumatska neuroza je bolesno stanje uzrokovano nekom traumom, tj. toliko snažnim prilivom vanjskih i unutrašnjih podražaja da ih bolesnik ne može svladati.
Pojam aktualne neuroze formulirao je Freud u isto vrijeme kad je razrađivao pojam neuroze obrane (1894). Konflikt nije ovdje izazvan navalom vanjskih podražaja, već prilivom aktualnih unutrašnjih podražaja, napetošću potreba koje nisu zadovoljene. Prema konstituciji i individualnoj povijesti klinička slika poprima oblik tjeskobne neuroze ili neurastenije.
Psihoneuroza u pravom smislu sastoji se u razvijenoj obradi konflikta. Najčešći su joj oblici konverzija, fobija i prisilna neuroza. Kad se obrambeni mehanizam ega suprotstavi ispražnjenju nagonskog impulsa koji subjekt osjeća kao nešto opasno ili sramotno. Taj poriv i nadalje postoji, iako u obliku «derivata» i za svoje ispražnjenje pronalazi «nadomjestak» u simptomu. Kako se u psihoneurozi obrambenim kočenjem sprečava potrebno ispražnjenje, dolazi do neprekinutog produciranja aktualnih simptoma, pa i najneznatniji vanjski ili unutarnji podražaj dovodi subjekt u traumatično stanje. Psihoneuroze s pravom zaslužuju svoje ime, jer predstavljaju psihološku obradu neurotskog konflikta, odnosno pokušaj prilagođavanja koji bi pomoću simptoma mogao pomiriti zadovoljenje i osjećaj sigurnosti, premda je ispražnjenje nedovoljno i premda simptom zbog neugode koju izaziva postaje sekundarnim izvorom poteškoća.
Prema Freudovoj tezi jezgro neuroze sačinjava Edipov kompleks. Razumljivo, Edipov kompleks predstavlja jednu od faza normalnog i prirodnog razvoja koju čovjek prevladava, a koja se može ispoljiti samo u izuzetno povoljnim okolnostima npr. U snu. Kod neurotika, naprotiv, taj kompleks nije dokraja prevladan zbog izuzetnog intenziteta poriva, afekata i obrambenih mehanizama od kojih je satkan.
Kad subjekt ne bi bio opterećen neurotskom predispozicijom, mogao bi podnijeti frustraciju i reagirati primjereno prilagođenim ponašanjem. Zbog neurotske sklonosti on djelomično odvraća svoj interes od vanjskog svijeta i pojačava fantazijsku djelatnost: porivi se oslobađaju stvarnih odnosa i kontrole ega; subjekt se povlači u sigurniju poziciju i oživljava stare interese. To se povlačenje ne zaustavlja sve dok ne dosegne točku fiksacije tj. fazu u kojoj su libidni ili agresivni porivi prema roditeljskim objektima bili osobito naglašeni. Regresija ipak nije potpuna: velikim svojim dijelom ego i nadalje normalno djeluje i pokreće obrambene mehanizme protiv derivata potisnutih poriva. Simptom je, dakle, kompromisna tvorevina potisnutih želja i obrambenih mehanizama ega.
Freud je utvrdio da je neuroza ishod neuspjeha da se razriješi konflikt. Anksioznost nastaje iz sukoba između eha i ida, ega i superega ili između ida i superega i njoj se zbog sposobnosti neurotičnog ega odgovara kao signal za pokretanje obrana. Nagodba između sukobljenih dijelova izvodi stvaranje simptoma koje svakom djelovanju pruža zadovoljenje.
Konverzija - obrazac neuroze je ishod incestnih želja i nagodbe u obliku okretanja simptoma ako postoji somatsko pristajanje.
Fobičke formacije koriste mehanizam pomaka kao dodatak potiskivanju.
Opsesivna neuroza je još korak od konverzije u procesu obrane protiv srži edipskog sukoba.
Nesposobnost da se izađe na kraj s tjeskobom na odgovarajući način samo potiskivanjem, opsesivni neurotik regredira iz faličko edipske faze u analnu gdje već postojeće fiksacije predodređuju pojedinca za postojeću opsesivnu neurozu.

ANKSIOZNA NEUROZA

Pojava anksioznih simptoma upozorava da je nešto, bilo iz unutarnjeg ili vanjskog aktualnog života, izazvalo takav način afektivnog reagiranja u ličnosti, kao nekad kad se ona zaista nalazila u stanju bespomoćnosti i nezaštićenosti. To stanje oponaša situaciju primarnog straha, koji se javlja kod djeteta kad ostaje samo, bez osoba koje mu služe za gratifikaciju njegovih instinktivnih poriva.
Prema Cameronu anksioznu neurozu mogli bismo definirati kao kliničku sliku neuroze, kod
koje dominira difuzna emocionalna tenzija i manifestna anksioznost. Anksioznost može imati svoj psihički sadržaj, ali najčešće su prisutni simptomi, koji prisiljavaju bolesnika da se oslobodi ekscesivne tenzije putem direktnog odterećenja bilo na voljne, bilo autonomne somatske funkcije. Ostali mogući simptomi predstavljaju afekte, koje tenzija izaziva svojim dezorganizirajućim djelovanjem na funkcije ega.
Za anksioznu neurozu se nekad kaže da predstavlja «ulazna vrata u mentalnu patologiju», a za anksioznog neurotika «da živi previše blizu svog nesvjesnog». To proizlazi iz spoznaje da se pojava atake straha smatra kao neuspjeh potiskivanja i formiranja simptoma, što bi bilo posljedica jedne nedovoljno elaborirane neurotske strukture. Psihodinamski anksioznost je afektivno stanje ega, koje nastupa kao odgovor ega na nutarnju ili vanjsku opasnost.
Kod psihoneuroza, međutim, sasvim je drugačije jer konverzivni, fobični ili opsesivni simptomi nastaju da bi se spriječila anksioznost. Kod svih ovih neuroza je sačuvan odnos prema simbolizaciji. Konverzivni neurotik simbolizira putem tijela, a fobični i opsesivni neurotik putem drugih psihičkih produkata. U rješavanju anksioznosti se dakle suprotstavljaju dva različita mehanizma:
1. inhibicija rasterećenju, izaziva defleksiju prema tijelu (tjelesno rasterećenje) bez prave psihičke elaboracije, iako može nekad biti prikrivena jednom površnom psihičkom superstrukturom. Ovdje potiskivanje nije prisutno u pravom smislu riječi i nema tjelesne ili psihičke simboličke produkcije.
2. inhibicija rasterećenju kod psihoneuroza izaziva transformaciju, ulaženjem u akciju kombinacije instinktualnih poriva i mehanizama obrane ega. Rezultat rada potiskivanja dovodi do simboličke tjelesne ili psihičke produkcije, budući da je potiskivanje izraz kontrainvesticija i dezinvesticija. Freud navodi da u procesu potiskivanja transformacija afektivnog stanja, koja rezultira u anksioznosti, predstavlja njen najznačajniji dio. Afekt izaziva repeticiju jednog važnog i značajnog događaja.
Anksioznost je prisutna u mnogim poremećajima. U našoj kulturi koja otvara mogućnost mnogim konfliktima i opasnostima, izvjestan stupanj anksioznosti je možda čak i poželjan, jer služi u korisne svrhe jer motivira ličnost na produktivno i svrsishodno ponašanje. Međutim ukoliko anksioznost dostigne ekstremne proporcije ona može biti izuzetno dezorganizirajuće te vodi ili u inhibirano ponašanje ili u nekontroliranu aktivnost. U tim slučajevima anksiozni bolesnik stavlja na liječnika posebne dijagnostičke i specifične terapijske zahtjeve. U predterapijskoj obradi biti će nekad potrebno isključiti eventualnu organsku patologiju od somatizacije anksioznosti, i kad je to učinjeno i ne nađe se organskog supstrata, potrebno je uvjeriti bolesnika u psihološko porijeklo njegovih smetnji. Prije toga će biti neophodno kroz izvjesnu dulju opservaciju isključiti i eventualni psihotični proces.
Kod anksioznog neurotika u osnovi se radi o histeričnoj strukturi ličnosti. To znači da je dostignuta genitalna razina uz oralnu fiksaciju i nedovoljno strukturiranu analnu fazu. Oralni nivo ovih neurotika označava da se radi o odnosima iz prvog djetinjstva i da se oni odnose na probleme koji se tiču preedipalne majke, koja hrani dijete. S druge strane kod histerične strukture genitalni nivo je premda strukturalan uvijek konfliktuozan. Međutim, histerik nema dovoljno strukturalnu analnu fazu, koja tako postaje vrsta dijafragme ili filtera između oralne i genitalne faze. Zbog toga ni njegov ego neće biti dovoljno strukturiran u toj fazi, i pokazivat će ponašanje, koje je posljedica brze regresije s genitalnog na oralno bez analnog kočenja, tj. bez zaustavljanja na analnoj razini. Ukoliko se histerik brani od oralnih poriva s genitalnom fazom, onda njegov ego čini napore prema jednom odraslom -genitalnom ponašanju, ali nedovoljno strukturiranim na tom nivou, neće moći vijek izdržati tenziju i lako će skliznuti na niže nivoe. Ego je takle, kod histerika dijelom zdrav (genitalan) a dijelom bolestan (pregenitalan) i ego jasno pokazuje ovaj rascjep uspijevajući često da oba dijela alternativno funkcioniraju bez većih perturbacija.

KONVERZIVNA NEUROZA

Konverzivna neuroza je neuroza s fiksacijom pretežno na edipskoj fazi u kojoj ego upotrebljava obrane potiskivanja, a libido se konvertira u tjelesne simptome. Ovo konvertiranje vrši ego. Konvertiranje se odvija po jednom određenom sistemu. Baza toga sistema je činjenica koja leži u prirodi samog edipovog kompleksa, u kome fantazmi igraju vrlo veliku ulogu. Prema tome ovi fantazmi omogućavaju da se mnogo toga od incestuoznog doživi u mašti. Druga je činjenica koja pomaže konverziju dana već u ranijim razvojnim fazama djeteta, prema kojima čitavo tijelo može imati erogeno značenje. Izbor organa između ostalog ovisi i o funkcionalnoj sposobnosti tog organa da izrazi nesvjesne tendencije koja je u pitanju kao i o vremenu potiskivanja.
Kad konverzivni neurotik osjeti strah od prodora nesvjesnog u svjesno, ego osjeti nelagodu, anksioznost, uznemirenost, eventualno i osjećaj krivnje, ali se od svega toga brani konverzijom uz potiskivanje. U konverzivne neuroze ego uspijeva veliki dio libidne energije konvertirati u tjelesni simptom. Poznata je «lijepa indiferentnost» konverzivnog neurotika za svoje simptome. Obično se kaže da je efekt patnje i krivnje u konverzivnog neurotika potisnut, a da na površini ostaje simptom sa svojom simbolikom koju je prati afekt. Treba napomenuti ovdje i to da se u konverzivnog neurotika mogu sresti elementi sekundarne dobiti, a osim toga da i on može u svojoj ličnosti imati histeričnih crta koje se izražavaju sa sklonost da upozorava na svoje smetnje, te da njima postizava sućut i pažnju okoline.
U histeričke strukture ego je krhkiji ili je libido masivniji, pa ne dolazi do masovnih konverzivnih simptoma nego ego bude preplavljen nagonskim pulzijama koje se dalje ne konvertiraju. Drugim riječima, masivni libido umjesto da se što više potisne i konvertira on se direktno javi u histeričnoj strukturi, impulsi se slabo kontroliraju i prelaze u acting out.
U odnosu na objekte i konverzivni neurotik može pokazati: sugestibilnost, labilnu emotivnost, sklonost erotizaciji objektnih veza, koja proizlazi iz anksioznosti da se razvije veza, brojnost fantazama koji su vezani za nesvjesne nagonske impulse, te gotovo egzibicionističku potrebu za svraćanjem pozornosti na sebe. I konverzivni neurotici često nastavljaju s rivalstvom sa reprezentantima objektnih figura, a njihova heteroseksualnost može biti parcijalna ali nikad nije potpuna. U histeričkoj strukturi više nego u pravoj konverzivnoj neurozi, spominju se među ženskim bolesnicima dva tipa reakcija: osvetnički, koji zavodi muškarce a potom ih napušta, i drugi tip žena koja želi da bude muškarac. Kod muških bolesnika osjeća se jaka potreba za vladanjem, a u nekim ima mnogo elemenata donhuanizma (mijenjati objekte i onda ih napuštati).
Danas više ne shvaćamo točke fiksacije na pojedinim fazama psihoseksualnog razvoja kao izolirane, nego se cijeli psihoseksualni razvoj vidi u jednoj cjelini. Liječenje bolesnika je pokazalo da kod iste osobe obrane mogu biti genitalne i pregenitalne. Ovo, mada u manjoj mjeri vrijedi i za konverzivnu neurozu.

FOBIJA

Glover definira fobije kao morbidne strahove, fiksirane na objekte, situacije ili ideje, koje obično ne opravdavaju postojanje straha. Fobična osoba obično nema mogućnost da se adaptira na fobične situacije i jedina mogućnost njenog svjesnog ega je da izbjegava ili pobjegne od situacije koja čini fobični sadržaj.
Freud u povijesti bolesti Malog Hansa ukazuje na sličnost psihičkih mehanizama između fobije i histerije budući da fobičko izbjegavanje je kao i kod histerije «izbjegavanje prije svega sve što je seksualno».
Kad se odrasla osoba u životu susretne s nekim bilo fantaziranim, bilo stvarnim događajem koji podsjeća na doživljenu traumu nastaje konflikt u psihodinamskom sistemu. Konflikt nalazi izraza u formaciji simptoma, u kojima je simbolički predstavljen na način koji determiniraju upotrebljeni mehanizmi obrane.
Rezidue infantilnih konflikata i trauma, ljubavi i mržnje, sačinjavaju veliki dio potisnutog nesvjesnog materijala. Ovaj potisnuti materijal čini najveći dio nesvjesnog ega i superega, koji u interakciji s primarnim procesom ida doprinose formaciji snova i simptoma kod neurotika. Derivati ida, i produkti ega i superega nikada ne prestaju utjecati na odraslo doživljavanje i ponašanje, kako za vrijeme dana tako i za vrijeme noći. Međutim sekundarni procesi omogućuju testiranje realiteta, jer su posljedica uspješnog razlikovanja tri sfere ega: vanjske i tjelesne realnosti, fantazija i verbalnih komunikacija. Sekundarni procesi čine granice između svjesnih i nesvjesnih procesa, te razlikovanje realiteta i fantazija, a čine obično i njihov odnos fleksibilnim do izvjesne mjere.
Psihodinamski bismo fobiju mogli definirati kao fiskaciju na falusnoj razini s jakim kastracionim strahom, koji uvjetuje da se seksualna ugoda gratificira na regresivan način putem uretralne erotike. Ova fiksacija je uzrokom da je razrješavanje edipalne faze otežano i da je istospolna identifikacija manjkava, pa su fobičari vrlo često biseksualne strukture s psihoseksualnog gledišta.
Potiskivanje je kod fobija neuspješno, pa kad jedna nagonska pulzija teži rasterećenju, tj. stvaranju ugode, javlja se strah kao signal opasnosti od iskušenja, ali i potencijalna opasnost od kazne (utjecaj nesvjesnog superega kod fobičara). Kako potiskivanje koje ego upotrebljava u suprotstavljanju nagonskoj želji ne uspijeva, može se konflikt između suprotnih snaga u strukturi ličnosti odraziti u formaciji fobičnih simptoma, jer se ego rješava straha upotrebom mehanizma projekcije sa simbolizacijom. Ego fobičara je još uvijek snažan da strah svlada upotrebom mehanizama projekcije i pomaka na neki vanjski objekt ili situaciju, koju zatim izbjegava. Na taj način se postiže da fobičar jedan poriv, jednu želju ili fantazam ne doživljava više kao svoje, već kao nešto nepredviđeno što može doći izvana.

Histero-fobija

Konverzivni neurotici uspijevaju cjelovitije konvertirati strah u simbolički tjelesni izraz konflikta. Neurotik koji pati zbog nekog konverzivnog simptoma, ne osjeća strah kao fobik, jer se slobodna libidna energija premjestila u formaciju i organizaciju simptoma. Histero-fobik može imati konverzivni simptom i fobički strah. Ovakve histero-fobičke slike su uvjetovane sličnom dinamikom fobije i konverzivne neuroze i upotrebom sličnih mehanizama obrane u formaciji simptoma. Razlika je u tome što se simbolika konflikta fobika projicira i pomiče na vanjsku realnost, a simbolika konflikta histerika se eksterorizira i pomiče na ne realni doživljaj vlastitog tijela. Razlike nisu uvijek jasne. Kod konverzija je parcijalna regresija obično manja nego kod fobije. Regresivne edipalne fantazije kod konverzije su pretežno genitalne, iako točke fiksacije libida idu i u ranije pregenitalne faze razvoja, na analne i oralne fiksacije.

OPSESIVNA NEUROZA

Opsesivna neuroza je specifična mentalna konstelacija koja se proteže od skoro normalnog do vrlo teških slika bliskih shizofreniji. Opsesivna neuroza je vrlo teška za odgonetnuti i to ne usprkos nego baš zbog toga što je patologija u procesu mišljenja, jer je kod bolesnika atakirana mogućnost komunikacije s nama, a nama je teško da se s njim identificiramo. Konverzivna neuroza ima tijelo kao medij, fobija ima strah od nekoga izvana, dok se opsesivni simptomi nalaze u ličnosti i oni su najintelektualniji i najzagonetniji.
Problem superega u opsesivnoj neurozi nije do kraja raščišćen. Prije svega treba napomenuti da je osnovni problem što kod opsesivne neuroze imamo fiksaciju na preedipskom nivou, a poznato je da je superego nasljednik edipovog kompleksa.
Freud je 1909. rekao da je u opsesiji ego korak ispred nagona, znači ego koji ide u svojem razvoju ispred ida. To znači da imamo brži razvoj ega od razvoja ida. Ako je na razini analno-sadističke faze već razvijen ego i kao njegov najviši dio superego to je osnovni preduvjet za opsesiju, jer su na taj način ego i superego sposobni da podnesu analno-sadističke nagone, odnosno da reagiraju na njih, a oni reagiraju stvaranjem opsesivnih simptoma. Kaže se da je suština opsesije u tome da uz preedipski regres postoji jaki superego, u čemu naravno važno ulogu igraju hladni, mogli bismo reći opsesivni roditelji.
Impulsi da se učini, kaže ili misli nešto zabranjeno dovodi do jake reakcije superega. Javlja se tenzija i strah koji prijeti dezintegraciji ega. Obrana od te dezintegracije su opsesivni simptomi.
Mnogi autori smatraju da je stvaranje opsesije korak naprijed u obranama u odnosu na fobiju, jer se prešlo od motorne akcije i tjelesnog jezika koji postoje u obranama kod fobije na obranu putem misli što na izvjestan način može podrazumijevati i napredak u sazrijevanju ega. Da je opsesija i teorijska teža i rigidnija svakako nam govori to što je kod opsesije fiksacija i regresija na preedipsku fazu razvoja dok je fobija edipskog karaktera.

DEPRESIVNA NEUROZA

Depresivni osjećaj je svjesni, predsvjesni ili nesvjesni afekt u kome se subjekt osjeća bespomoćan i bez nade. On je poput anksioznosti bazička psihobiološka afektivna reakcija koja postaje patološka ako se javlja u neadekvatnim situacijama ili ako traje predugo. Postoje dva urođena afekta neugode: primarna anksioznost i njeni derivati u vidu plašnje, straha, panike, užasa te primarni depresivni afekt sa svojim derivatima: krivnjom, bespomoćnosti, stidom, žalosti, tugom.
Derivati primarnog depresivnog afekta su reakcije na fantaziranu ili realnu neugodu koja se pojavila ili subjekt zna da će se dogoditi za razliku od anksioznosti koja se javlja kad subjekt predosjeća da bi se nešto neugodno moglo dogoditi. Razlika je i u stupnju sigurnosti, u depresivnom afektu subjekt se doživljava bespomoćnim, bez nade, a u anksioznom on se boji da bi mogao postati bespomoćan i bez nade.
Afekt sadrži dvije komponente: osjećajnu i idejnu (sadržaj). Ta dva aspekta su nerazdvojni iako sadržaj osjećaja može biti nesvjestan. Idejni aspekt govori zbog čega se subjekt osjeća depresivnim. Najčešći sadržaj je fantazirani ili realni gubitak objekta.

Razvoj depresivnog afekta

On se javlja u fazi infantilne bespomoćnosti koju dijete doživljava kao traumatsku. Dijete ne razlikuje privremeno odsustvo majke od tajnog gubitka stoga se depresivni afekt ne razvija dok dijete ne stekne sposobnost distinkcije privremenog od trajnog gubitka. Osjećaj beznađa pretpostavlja i dimenziju vremena. Ono implicira komponentu budućnosti te se može razviti tek kad dijete usvoji vremensku dimenziju. Depresivni afekt izrasta iz pozicije bespomoćnosti u kome je dijete izgubilo nadu da će se vlastitim snagama ili uz pomoć drugih osloboditi. Primarni-depresivni afekt je urođen i nediferenciran dok je sekundarni depresivni afekt ovisan o psihičkom razvoju. Depresivni afekt praćen je redukcijom aktivnosti, povlačenjem i napuštanjem dok je anksioznost praćena motorikom, vikom, plačem. I anksioznost i depresija imaju adaptivnu funkciju. To su snažni apeli upućeni majci za pomoć. Procesom maturacije depresivni osjećaj postaje bolje kontroliran, modeliran. Dijete može koristiti depresivni afekt u službi adaptacije u razdoblju između kraja prve godine i početka edipalne organizacije. Tolerancija depresivnog osjećaja je mjerilo zrelosti ega. Ona uključuje prihvaćanje ograničenja koje nudi realitet. Signal depresivnog afekta je automatizam koji se odvija kroz tri sekvence:
1. faza procjene - subjekt spoznaje svoju situaciju i shvaća da su određeni ciljevi neprihvatljivi. Ta spoznaja anticipira gubitak, razočaranje i neuspjeh ako se ustraje. Ona pretpostavlja adekvatno testiranje realiteta.
2. doživljaj, signal depresivnog afekta. Upozorava da treba stati s aktivnostima i modificirati ciljeve.
3. inhibicija akcije, misli, fantazije i planiranja naročito onih koji su usmjereni na nedostižne ciljeve.

Ove tri sekvence stavljaju se u pogon tijekom procesa žalovanja. U normalnom procesu žalovanja inhibitorna funkcija je selektivna i parcijalna. Subjekt suspendira samo one aktivnosti koje su ranije bile usmjerene prema nedostižnim ciljevima dok je u depresivnoj bolesti inhibicija generalizirana.
Depresivni afekt prisutan je u normalnom životu, može pratiti sve oblike neurotskih reakcija, a o depresivnoj neurozi govorimo kad je depresivni osjećaj prominentni simptom. Bazični simptomi neurotske depresije su gubitak samopoštovanja, tuga, potištenost, traženje i neprestano upućivanje apela za pomoć, ljubav i podršku okoline (razlika od depresivne psihoze). Javlja se još gubitak interesa, inicijative, radosti te različiti somatski poremećaji.

Točke fiksacije i regresivni tijek

Većina fiksacijskih točaka u neurotskoj depresiji leži u periodu prijelaza od oralne infantilne ovisnosti prema rastućoj neovisnosti. Bazični konflikt javlja se između potrebe da se bude ovisan i straha od toga da se postane bespomoćno ovisan.

Obrambeni sistemi

1. neuspjeh potiskivanja ono je još dovoljno da se spriječi psihotičan regresivni tijek. Potiskivanje
ide u dva smjera:
a/ kontrola id impulsa. Potiskivanje je derivat oralnih ovisnih potreba za ljubavi, koji su pomiješani s
mržnjom jer ta čežnja nije ispunjena.
b/ potiskivanje korišteno u obrani od zahtjeva strogog arhajskog superega. Kad superego agresija postane dominantna osjećaj krivnje prijeti da postane svjestan. To se ne dešava u neurotskoj depresiji jer potiskivanje potpomažu projekcija i pribavljanje narcističkih zadovoljenja od drugih.
2. obrambena upotreba žaljenja. Do određene mjere kroz žaljenja prazne se agresivni superego stavovi. Kroz dobre objektne odnose koje neurotski depresivni bolesnici zadržavaju s okolinom oni dobivaju ohrabrenja i razumijevanja te na taj način izlaze lakše na kraj s vlastitim superegom. Obrambena funkcija žaljenja osim što služi kao put pražnjenja superego agresije može biti korištena za pražnjenje ego i id agresije.
3. projekcija. Dodatni obrambeni manevar. Napetost se može smanjiti projekcijom superego agresije na vanjske objekte pripisujući njima vlastite superego stavove (eksternalizacija superega). Okolinu se optužuje da ih ne voli, da ne daje dovoljno pažnje i brige. Kroz taj mehanizam pribavljaju ljubav što im omogućuje da izlaze na kraj s vlastitim superegom.

Regresija ega i superega u neurotskoj depresiji

Regresija je samo parcijalna. Veći dio njihovih funkcija ostaje intaktan. Parcijalna regresija oživljava infantilne procese koje bolesnici više ne mogu kontrolirati. Dolazi do reaktivacije najranijih želja, strahova i konflikata iz faze bespomoćne ovisnosti. Dijete uživa u toj fazi sve dok mu okolina
pribavlja zadovoljenja. Odraslom se te infantilne želje ne mogu zadovoljiti. Te infantilne želje javljaju se obrađene obrambenim mehanizmima u vidu želja da se bude manje odgovoran i da se pribavi što više emocionalne podrške. Budući da je odraslom nemoguće zadovoljiti nužno se javlja frustracija, ljutnja i ogorčenost.

Literatura
Prof.dr.sc. Rudolf Gregurek

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE | FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU | OPERATIVNI I STRATEGIJSKI MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA | SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD