OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PSIHIJATRIJE |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||
POREMEĆAJI SPAVANJA
1. PRIMARNI POREMEĆAJI SPAVANJA
Primarni
poremećaji spavanja čine jednu
od 4 veće skupine poremećaja spavanja prema pretpostavljenoj etiologiji.
Primarni poremećaji spavanja su oni poremećaji za koji nije odgovoran
niti duševni poremećaj, niti opće zdravstveno stanje ili psihoaktivna
tvar. Njihov pretpostavljani uzrok su endogene nenormalnosti u mehanizmima
koji su odgovorni za započinjanje ili vremensko usklađivanje budnosti
i spavanja, a često su komplicirani okolinskim čimbenicima. Oni se dijele
na dizsomnije i parasomnije, a ovdje će biti obrađene samo dizsomnije.
Prikazat ćemo dijagnostičke kriterije, obilježja, prevalencije te liječenje
svakog poremećaja iz skupine dizsomnije da bi vidjeli koje su njihove
karakteristike te kako se međusobno razlikuju.
2. DIZSOMNIJE
To su poremećaji započinjanja ili održavanja spavanja ili pretjerana pospanost, a obilježeni su smetnjama u količini, kvaliteti ili vremenskom rasporedu spavanja. Ova skupina poremećaja uključuje primarnu insomniju, primarnu hipersomniju, narkolepsiju, poremećaj spavanja vezan uz disanje, poremećaj cirkadijurnog ritma spavanja i dizsomniju, neodređenu.
2.1. Primarna insomnija (F51.0)
Dijagnostička obilježja primarne insomnije prema DSM-IV su: tuženje
na teškoće započinjanja ili održavanja spavanja ili nedomarajuće spavanje
koje traje barem mjesec dana (kriterij A) i uzrokuje klinički značajne
smetnje ili manjkavosti u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima
djelovanja (kriterij B). Smetnja spavanja ne javlja se isključivo tijekom
drugog poremećaja spavanja (kriterij C) ili duševnog poremećaja (kriterij
D) i ne nastaje kao neposredni fiziološki učinak psihoaktivne tvari ili
općeg zdravstvenog stanja (kriterij E). Popratna obilježja ovog poremećaja
su anksiozna zabrinutost zbog općeg zdravlja, a mogu biti prisutni i simptomi
depresije te socijalni i radni problemi, razdražljivost i slaba koncentracija.
Osobe s primarnom insomnijom mogu imati anamnezu duševnih poremećaja,
pogotovo poremećaja raspoloženja ili anksioznih poremećaja. Primarna insomnija
obično započinje u ranoj odrasloj ili srednjoj životnoj dobi, a obično
je izazvana iznenadnim psihološkim, socijalnim ili zdravstvenim stresom.
Pritužbe ljudi na nesanicu su češće s povećanjem dobi i među ženama. Stvarna
stopa prevalencije primarne insomnije u općoj populaciju je nepoznata.
U jednoj godini se oko 30-40 % odraslih osoba potuži na nesanicu, ali
postotak onih čije smetnje spavanja zadovoljavaju kriterije za primarnu
insomniju nije ispitan. U ustanovama specijaliziranim za poremećaje spavanja
otprilike 15-20 % osoba s kroničnom nesanicom dobiva dijagnozu primarne
insomnije.
Liječenje se sastoji od tehnika dekondicioniranja, transcendentalne meditacije,
relaksacijskih postupaka, sedativa ili hipnotika.
2.2. Primarna hipersomnija (F51.1)
Dijagnostička obilježja prema DSM-IV su pretjerana pospanost koja se javlja zadnjih mjesec dana, a očituje se ili kao epizoda produženog spavanja ili kao epizode dnevnog spavanja, gotovo svaki dan (kriterij A). Pretjerana pospanost mora biti toliko jaka da uzrokuje smetnje u socijalnom, radnom ili drugom važnom području djelovanja (kriterij B). Ne javlja se tijekom drugog poremećaja spavanja (kriterij C) ili duševnog poremećaja (kriterij D) i ne nastaje kao posljedica neposrednog fiziološkog učinka psihoaktivne tvari ili općeg zdravstvenog stanja (kriterij E). Mnoge osobe s primarnom hipersomnijom imaju simptome depresije koji zadovoljavaju kriterije za veliki depresivni poremećaj te su pod povećanim rizikom za poremećaje vezane uz psihoaktivne tvari, pogotovo one koje pribjegavaju samoliječenju stimulansima. Primarna hipersomnija obično započinje između 15. i 30. godine. Stvarna prevalencija u općoj populaciji nije poznata, a oko 5-10 % osoba koje se javljaju za liječenje poremećaja spavanja s pritužbama na dnevnu pospanost, dijagnosticiraju se kao primarna hipersomnija. Liječi se davanjem stimulirajućih sredstava, poput amfetamina koji se daju ujutro i navečer.
2.3. Narkolepsija (G47.4)
Poremećaj koji je obilježen tetradom simptoma:
• prekomjerna dnevna pospanost: primarni simptom narkolepsije,
ostali su pomoćni. Treba ju razlikovati od umora prema napadima neodoljive
potrebe za spavanjem u razdoblju kraćem od 15 min. Napadi se moraju javljati
svakodnevno najmanje 3 mj da bi se postavila dijagnoza.
• katalepsija: kratkotrajne (sek do minuta) epizode mišićne
slabosti ili paralize koje su prisutne kod 70-80 % bolesnika s narkolepsijom.
Može se očitovati djelomičnom gubitkom mišićnog tonusa (slabost, nerazumljiv
govor, klecanje u koljenima, spuštena čeljust). Napadi mogu biti inicirani
smijehom, srdžbom, sportskim aktivnostima, uzbuđenjem, snošajem, strahom
ili sramoćenjem. Ako epizode kraće traju, ne dolazi do gubitka svijesti,
a kad napad završi, bolesnik je potpuno normalan. Neki bolesnici kao pokušaj
nadziranja emocija razvijaju zaravnjene emocije ili nedostatak njihova
izražavanja.
• paraliza spavanja: djelomična ili potpuna paraliza
pri prijelazu iz spavanja u budno stanje, a najčešće se javlja pri buđenju.
Osoba je pri svijesti, ali se ne može pomaknuti.
Paraliza obično traje manje od 1 min. Vidljiva je kod 25-50 % opće populacije.
• hipnagogne halucinacije: iskustva slična snovima do
kojih dolazi pri prijelazu iz budnog stanja u spavanje pri čemu je bolesnik
svjestan okoline. Radi se slušnim halucinacijama ili iluzijama, a javlja
se nekoliko godina nakon početka napada spavanja.
Narkolepsija se od drugih poremećaja s prekomjernom dnevnom pospanošću
razlikuje po REM razdobljima na početku spavanja (REM unutar 10-15 min
od početka spavanja). To se provjerava testom multiple latencije spavanja
koji mjeri prekomjernu pospanost. Bolesniku se daje 5 dvadesetpetominutnih
razdoblja svaka 2 sata. Pojavljivanje više od jednog REM razdoblja na
početku spavanja smatra se dijagnostički važnim za narkolepsiju. Ono je
karakteristično za više od 70 % bolesnika s narkolepsijom, te kod manje
od 10 % bolesnika s drugim hipersomnijama.
Kod narkolepsije dolazi do povećane incidencije (pojavljivanja) drugih
kliničkih nalaza poput: periodički pokreti nogu, apneja u spavanja (pretežno
središnja), kratka latencija spavanja, problemi s pamćenjem, očni simptomi
(zamagljenje vida, dvoslik, svjetlucanje pred očima) i depresija.
Narkolepsija obično započinje prije 15.-e godine, a sindrom se u potpunosti
razvija u kasnoj adolescenciji ili u ranim 20-im. Kada se ovaj poremećaj
jednom utvrdi, stanje je kronično i bez većih remisija, ali može postojati
duže razdoblje između prvih simptoma (pretjerane pospanosti) i kasne pojave
katalepsije. Prevalencija u populaciji odraslih iznosi 0.02-0.16 % s jednakim
stopama kod muškaraca i žena.
U postavljanje dijagnoze idiopatske narkolepsije važna je prisutnost humanih
limfocitnih antigena HLA-DR2.
Narkolepsija se može liječiti redovitim spavanjem, drijemanjem po danu
te poduzimanjem mjera opreza i sigurnosti: pažljiva vožnja ili izbjegavanje
kupovanja namještaja s oštrim rubovima. Kod dnevne pospanosti daju se
stimulansi, poput propranolola, a za simptome vezane u REM triciklici
i inhibitori monoaminooksidaze.
2.4. Poremećaj spavanja vezan uz disanje
Nastaje zbog smetnji disanja vezanih uz spavanje, a obilježen je isprekidanim spavanjem što dovodi do nesanice ili prekomjerne pospanosti. Postoje 3 tipa apneja u spavanju:
• Opstruktivna apneja:
Dolazi do prekida protoka zraka u prisutnosti kontinuiranih torakalnih
pokreta disanja.
Glavni simptomi su glasno hrkanje s razdobljima apneje. Drugi simptomi
su teške jutarnje glavobolje, jutarnja smetenost, depresija i anksioznost.
Bolesnik obično nije svjestan apneja, a tijekom dana je prisutna pospanost
s dugotrajnim i neodmarajućim napadima spavanja. Nalazi bolesnika uključuju
hipertenziju, aritmije, zatajenje desne strane srca i periferne edeme,
a bez liječenja se progresivno pogoršavaju. U težim slučajevima osoba
ima preko 500 apneja tijekom noći, a svaka traje 10-20 sekundi. Liječenje
se sastoji od kontinuirane nazalne primjene pozitivnog tlaka, uvulofaringopalatoplastike,
smanjenja tjelesne težine, primjene protriptilina, a kod nenormalnosti
u gornjim dišnim putovima primjenjuje se kirurška obrada.
• Središnja apneja u spavanju:
Nastaje zbog sekundarnog prekida zraka zbog nedostatka respiratornih pokreta i vrlo je rijetka. Liječi se mehaničkom ventilacijom ili kontinuiranom nazalnom primjenom pozitivnog tlaka.
• Središnja alveolarna hipoventilacija (miješana apneja)
Središnja apneja nakon koje slijedi opstruktivna faza. To je poremećaj ventilacije kod kojeg se nenormalnosti respiracije javljaju ili snažno pogoršavaju samo tijekom spavanja i kod kojih nema značajnih epizoda apneje. Smetnje ventilacije obilježene su neodgovarajućim vitalnim kapacitetom ili brzinom disanja tijekom spavanja. Može doći i do smrti tijekom spavanja. Liječi se nekim oblicima mehaničke ventilacije, npr. nazalnom ventilacijom.
2.5. Poremećaji cirkadijurnog ritma spavanja
To su razna stanja koja su obilježena nesuklađenošću između željenih i stvarnih razdoblja spavanja. Obilježene su prolaznim smetnjama vezanim uz promjenu vremenskih zona i rada u smjenama. Rješavaju se kako se tijelo prilagođava novom rasporedu spavanja i budnosti. Prilagodba vremena je lakša ako se vrijeme pomiče unazad nego ako se pomiče unaprijed. Ovi poremećaji uključuju : tip odgođene faze spavanja, tip nagle promjene vrmenske zone, tip rada u smjenama i neodređeni tip (npr. pomaka faze spavanja unaprijed). Kvaliteta spavanja je uglavnom normalna, ali vrijeme spavanja nije. Najučinkovitije liječenje je redovito raspoređena terapija jasnim svjetlom radi uspostave ciklusa spavanja, a uspješnija je kod prolaznih smetnji. Može se i uzimati melatonin, prirodni hormon kojeg izlučuje hipofiza, a koji dovodi do spavanja.
2.6. Dizsomnija, neodređena (NO)
U ovu skupinu ulaze:
• Noćni mioklonusi:
To su stereotipni pokreti nogama tijekom spavanja koji se periodično pojavljuju svakih 30 sekudi, a bolesnik ih nije svjestan. Glavni simptom je dnevna pospanost. Obilježeni su čestim buđenjima, neodmarajućim spavanjem. Najučestaliji su kod osoba starijih od 55 godina. Liječe se lijekovima klonazepam, L-dopa i opijatima.
• Sindrom nemirnih nogu:
Obilježen je neugodnim osjetom u nogama pri mirovanju koji nije ograničen na spavanje, ali može ometati uspavljivanje. Bolesnik može imati popratne mioklonuse. U liječenju se koriste benzodijazepini, a u težim slučajevima i L-dopa i opijati.
• Kleine-Levinov sindrom:
To je periodični poremećaj hipersomnolencije. Smatra se povratnim oblikom primarne hipersomnije, a dijagnosticira se ako postoje razdoblja pretjerane pospanosti koja traju barem 3 dana i javljaju se nekoliko puta godišnje unutar najmanje 2 godine. Bolesnik se budi jedino da bi jeo, a nakon napada nastupa amnezija. Popraćen je hiperseksualnošću i jakim neprijateljstvom. Započinje tijekom adolescencije, ali se obično povlači tijekom srednje životne dobi. Obično pogađa mlađe muškarce koji pretjerano spavaju tijekom nekoliko tjedana. Može se spontano oporaviti nakon nekoliko godina. Liječi se davanjem stimulansa, litija i korištenjem preventivnih mjera za druge simptome.
• Sindrom vezan uz mjesečnicu
Kod nekih žena se tijekom ili kratko prije početka mjesečnice javljaju intemitentne teške hipersomnije, promijenjeno ponašanje i pohlepno uzimanje hrane.
• Nedovoljno spavanje
Obilježena je pritužbama na dnevnu pospanost, razdražljivost, nesposobnost koncentriranja i oštećenu prosudbu kod osobe koja opetovano ne spava dovoljno da bi se zadržala u budnom stanju.
• Opijenost spavanjem
Nesposobnost postizanja potpune budnosti u određenom razdoblju nakon buđenja. Najčešće dolazi zajedno s apnejom u spavanju ili nakon duže deprivacije od spavanja. U liječenju se koriste stumulansi koji imaju ograničenu vrijednost, inače nema specifičnog liječenja.
LITERATURA
1. Američka psihijatrijska udruga (1998). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje. Jastrebarsko: Naklada Slap.
2. Kaplan, H. J. i Sadock, B. J. (1998). Priručnik kliničke psihijatrije. Jastrebarsko: Naklada Slap
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi