Znati kako valja živjeti, što činiti, kakav biti. U Aristotela se ethos povezuje s navikom djelovanja, običajnošću koja razvija dobre osobine, karakter. Etika i moral nisu istoznačni pojmovi.
Etika pita za opravdanje djelovanja u okviru neke teorije načela; u njoj promišljamo svoj vlastiti moralni čin da bismo vidjeli što je s našom moralnošću uopće i kako se ona uklapa u naše životne stavove; šta je norma uopšte, načelo, dobro djelovanje.
Moral možemo odrediti kao skup nepisanih i pisanih pravila koja upravljaju ljudskim djelovanjem.

U toj odredbi su dva aspekta:

Izvanjska moralnost – kao skup pravila moral je društvena institucija, koja je po svojemu obilježju nešto između zakona i konvencija. Moral teži biti općenito važeći pa su stoga mnoge moralne norme postale i zakonskima. No, moral ne propisuje sankcije tjelesne prisile ili oduzimanja slobode. Konvencije isto tako nisu zakoni, što znači da nemaju obvezujuće značenje i ne propisuju sankcije. Moguće ju je deskriptivno činjenično istraživati da bi se otkrila njezina normativnost;

Unutarnja moralnost – pravila, norme, obveze, motivi, vrline, moralna svojstva koja su pounutrena (internalizirana) iz izvanjske moralnosti ili morala kao društvene institucije. Riječ je o moralnome subjektu, od pojedinačnoga stava o nekome moralnom pitanju do savjesti.
Dobro i vrijednosti

Riječ dobro koristimo u različitim značenjima, no najčešće kao odredbu kavaliteta, vrijednosti nekoga predmeta ili čovjeka. G. H. von Wright razlikuje šest osnovnih značenja riječi dobro:

- instrumentalna dobra (dobra sjekira)
- tehnička dobra (dobar trkač)
- fizička dobra (dobro oko)
- utilitaristička dobra (dobra televizija)
- hedonistička dobra (dobra hrana)
- ljudska dobra (dobra volja) – svojstvo koje se odnosi na čovjeka i na njegovu sposobnost moralnoga shvaćanja

Časno dobro ima svrhu samo u sebi, ono je dobro zato što postoji, kao što i obratno postoji zato da bi bilo dobro. Ako je naše djelovanje dobro ono ima svrhu upravo u samome djelu, u činu dobra. To znači da se dobro ne smije izjednačiti ni sa kakvom pojedinačnom ili posebnom svrhom (ugodom, korišću itd.). Upravo je stoga potrebno očistiti pojam dobra od svih onih svrha koje bi bile izvanjske samome dobru. No, postavlja se pitanje možemo li uopće odrediti dobro. Ne moramo samo utvrditi činjenice, nego prosuditi stvarnost u vrijednosnom smislu.
Razlika između činjenica i vrijednosti: činjenicama opisujemo, a vrijednostima prosuđujemo stvarnost.

Eduard Spranger razlikuje nekoliko prevladavajućih oblika života koji su obilježeni ethosom pojedinca ili neke zajednice:

• ekonomski
• estetski
• intelektualni
• socijalni
• religiozni
• oblik stjecanja moći

U razmatranju vrijednosnoga odnosa možemo imati u prvome redu osobu - onoga koji ostvaruje vrijednosni odnos i ono što se zahtijeva od osobe. Na prvome se temelji etika vrlina, na drugome etika dužnosti.

ETIKA VRLINA

Umjesto da na moralnost gledamo pozitivno, kao na trajno traženje dobra, mi je često osvjetljavamo u negativnom svjetlu ograničavajući njeno značenje na situacije koje nas posramljuju. Pred moralom se osjećamo postiđeni kao da nam ništa u njemu ne otvara perspektivu. Edmund Pincoffs to naziva «etikom neugodnih situacija» u kojima etiku, moral trebamo samo za vrijeme krize. Njezin je glavni posao to da rješava probleme. Smisao je etičnosti, morala nešto drugo: poticanje dobrote ljudskoga života i ostvarivanje dobre osobnosti. (I. Koprek)

U središtu etike vrline jest osoba koja djeluje. Ethos se prepoznaje po načinu djelovanja, po navici, običaju postupanja koji je relativno trajan, postojan. Ta je trajnost i postojanost kao pravilo djelovanja u različitim situacijama znak karaktera, obilježje stečenih dispozicija ličnosti koje imaju moralnu važnost. Te dispozicije možemo nazvati vrlinama.

• Pojam vrline skupni je pojam za određene standarde koji trebaju biti ispunjeni da bismo neki predmet ili osobu nazvali dobrom.
• Vrlina nije samo jedno od mogućih obilježja, već bitno obilježje.

Može li se vrlina naučiti?

Za Sokrata i Platona istinsko je znanje znanje ideja, od kojih je vrhovna ideja ideja dobra. Prema njoj se sve mjeri i određuje. Ako znamo što je dobro, činit ćemo dobro naprosto stoga što je dobro najbićevitije biće (ontos on) – ideja dobra najjača je u hijerarhiji ideja. Nema ništa jače od same istine što bi moglo pokrenuti volju.
Aristotel također smatra da je osnovna vrlina vezana uz spoznaju dobra, ali ne kao ideje, već dobra pojedinačne stvari. No, on govori o vrlini razboritosti. Riječ je o praktičnoj razumskoj moći, koja se razlikuje od teorijskoga uma i logičke spoznaje. To je vrlina izbora.
Vrlina je izborno stanje – ako želimo steći npr. vrlinu hrabrosti nastojat ćemo izabrati ono što će nam pomoći da izvježbamo svoj karakter tako da nam hrabro djelovanje postane navikom.
Određujući strast kao neko kretanje koje je u nama urođeno, Aristotel pridaje veliku ulogu odgoju kojim se ono što nam nije urođeno čestim ponavljanjem (navikavanjem) čini stalno djelujućim.
Strast je moralno indiferentna – ona nije ni vrlina ni porok, ali može, pravilnim ili nepravilnim ponavljanjem djelovanja, voditi do vrline ili poroka. Vrlina je dispozicija za dobro djelovanje. Kada je jednom stekne, ona je postojanija i od znanja.
Aristotel je uvidio da nas strasti vuku prema krajnostima u djelovanju. Te su krajnosti manjak ili suvišak u osjećanju ili djelovanju i vode do poroka. Razboritost kao praktična razumna sposobnost vodi do sredine za nas, do sredine između manjka i suviška. Pronaći i izabrati tu sredinu jest vrlina.
Vrlina nije sama sebi svrha, već je krajnja svrha uvijek već pretpostavljena u svrsi življenja uopšte – blaženstvu, sreći – eudaimonia.

Kantova etika

Uzoran primjer deontološke etike (grč. deon dužnost). Praktički um propisuje načelo ljudskoj osjetnosti. Naša volja je slobodna. Bez obzira čini li netko dobro ili zlo, njegovi čini jesu čini njegove volje. Ništa na svijetu, ni izvan njega, se ne može pretpostaviti kao dobro, osim naše dobre volje. Ako su naši motivi reakcije na osjetne podražaje, ako se povodimo za nagnućima, ostajemo dio osjetnoga svijeta u kojem vlada zakon uzročnosti. Pod zakonim, uzročnosti nisu moguće zamisliti kao slobodnu volju.
Praktični je um također čisti um, što znači da i praksa može biti izraz neiskustvenoga. Praktičnost praktičnoga uma jest u činima koji su izvedeni iz umnih načela, a ne iz osjetnosti. Smislenost te prakse leži u činjenici da moralni zakon obvezuje, da ga „treba“ izvršiti.
Kategorički imperativ: „Djeluj tako da maksima tvoje volje uvijek može istodobno važiti kao načelo opštega zakonodavstva!“
Kant vidi da djelujemo prema subjektivnim praktičnim načelima, koja jesu opšta načela, ali se odnose kao praktični stav na iskustvo. Ta načela naziva maksimama. Kada bismo djelovali isključivo prema njima, ne bismo mogli zajamčiti sveobuhvatnost i bezuvjetnu važnost svojih moralnih normi, jer one ne bi bile inteligibilne, već ovisne o iskustvu.
Hipotetični imperativi određuju volju pod nekim uvjetom te stoga ne mogu biti vrhovno praktično načelo koje obvezuje volju. Kada bismo ih prihvatili takvima, dokinuli bismo autonomiju praktičnoga uma. Tu je autonomiju moguće zajamčiti samo opštim i bezuvjetnim važenjem praktičnoga načela, u kojemu važenju načelo kao odredbeni razlog nije ovisno ni o kakvome iskustvenom uvjetu.
„...bih li mogao reći samome sebi: Neka svatko dadne neistinito obećanje kad se nađe u neprilici iz koje se na drugi način ne može izvući? Tako ubrzo postajem svjestan da doduše hoću laž, ali da nikako ne mogu htjeti opšti zakon da se laže. Prema takvome zakonu zapravo ne bi bilo nikakvoga obećanja... Dakle, moja bi maksima morala uništiti samu sebe čim bi se napravila opštim zakonom.“

Emotivizam

Potječe od Huma, osnovni izvor moralnosti (moral sense; moral sentiment). Hume je odvojio činjenice od vrijednosti, odnosno umnu spoznaju i volju. Vrijednosne sudove ne možemo umno dokazati ma kako oni bili opšti ili dostojni ideala. Neku vrst emotivizma razvijaju filozofi Bečkoga kruga, smatrajući da su moralni sudovi zapovijedi ili pravila, prihvaćanje kojih je psihološki problem.

A. J. Ayer: „Jezik, istina i logika“. Smislene su tvrdnje ili analitički sudovi, ili iskustveno provjerljivi iskazi. Etički su iskazi logički besmisleni. Koriste se kako bi se njima izrazili osjećaji i kako bi se djelovalo na osjećaje. Oni pobuđuju osjećajno odobravanje ili preziranje.

Preskriptivizam R. M. Hare: „Jezik morala“ -analizira imperativno obilježje moralnih iskaza. Preskripcija ili pripisivanje pojavljuje se kod vrijednosnih sudova – to znači da oni sadrže neko „treba“ koje se preskriptivno odnosi na sve one koji djeluju u sličnoj situaciji.
Analizom jezika morala Hare, naime, pokazuje da „treba“ povlači za sobom djelovanje, ima neposrednu praktičnu implikaciju. Pritom ne treba biti riječ o doslovnoj uporabi riječi „treba“, već o iskazu kojim se upućuje na dobro ili ispravno, što znači da se nešto imperativno određuje.

No, svaki je preskriptivni stav koji se izražava imperativom ujedno lična odluka (stoga neki to gledište nazivaju i decizionizam), pri čemu je njezino opravdanje moguće pod pretpostavkom lične privrženosti. Svoje djelovanje mogu propisati sebi samo ako istodobno zahtjevamo da postane opštim zakonom djelovanja.

«Jedini instrument što ga roditelj posjeduje jest moralni odgoj – učenje principa pomoću primjera i uputa podržano kažnjavanjem i drugim modernijim psihološkim metodama... Učenje samo principa, a bez davanja prigode da se oni podvrgnu učenikovim vlastitim odlukama principa, slično je učenju znanosti isključivo iz priručnika bez ulaženja u laboratorij. S druge strane, prepuštanje svojega djeteta ili svojega učenika vožnje njihovu vlastitom samoizražavanju slično je stavljanju dječaka u laboratorij uz riječi: „Snađi se!“. (R. M. Hare).

ETIKA ODGOVORNOSTI

Etika odgovornosti podrazumjeva naša djelovanja višestruko posredovana kulturnim i tehničkim okružjem, koja nismo u stanju neposredno uvidjeti kakav je stvarni učinak naših vrlina ili dužnosti. Primjer – odgovorni znanstvenik treba razviti svoje profesionalne vrline, prihvatiti zajednički određene norme profesije da bi se izbjegle moguće zloporabe moći i loše posljedice.
„Nismo znali šao će se desiti. To nije bila moja zadaća, to je stvar drugih ljudi. Radio sam na tehničkom problemu koji je bilo potrebno brzo obaviti... Razlikujem razvoj bilo kojega oružja i njegovu uporabu. Ne može se optužiti konstruktora puške koja je ubila predsjednika. Opet bih to učinio kada bi me pozvali – za obranu zemlje... Ja nisam znao dovoljno o situaciji u Vijetnamu. Nije moja stvar odgovarati na politička ili moralna pitanja. To je vrlo složeno pitanje. Činjenica da sam odigrao jednu ulogu u tehnološkome razvoju napalm-bombe ne znači da sam bilo kako kvalificiraniji davati komentare o njezinu moralnom aspektu“.

Savjest

Savjest prati sve naše doživljaje u svakoj posebnoj prilici (Fichte). Ona objedinjuje moralno iskustvo kao pripadno jednom te istom praktičnom subjektu. Savjest jest subjektivna norma, ali nije norma moralnosti uopšte, jer kada bismo ostali samo na razini subjektivnoga promišljanja moralnosti ne bismo mogli zadovoljiti zahtjev za opštevažnošću načela djelovanja. Ali, ona je prvo i posljednje etičko gledište i sudište zato što objedinjuje unutarnju perspektivu (motivi, maksime, navike, moralna svojstva), norme koje se postavljaju pred praktični subjekt (prihvaćanje normi i naša lična „privrženost“) kao i respektiranje posljedica čina i cjeline djelovanja. Ciceron kaže da je savjest najbolji pokazitelj, pozorište kreposti, misleći da krepost stavlja na javni sud. Savjest se i shvaća poslije kao sudište, njezini prijekori kao sudačke izreke, kako kaže Kant.
U njemu promišljamo svoja načela djelovanja, svoju moralnost, ali i konkretne činjenične posljedice. U savjesti postajemo sami sebi moralno dvojbeni, sami predmet vlastite moralne prosudbe, uzimajući u obzir ne samo svoju unutarnjost već i vanjske učinke svojih čina.

Kada nastojimo spoznati na temelju nakane djelovanja njegove moguće posljedice govorimo o prethodnoj savjesti ili o apriornoj vrijednosnoj prosudbi koja ne razmatra činjenične posljedice. Savjest na neki način ispituje slijede li posljedice iz moralnosti i norme prije nego što deskripitivno utvrdi posljedice.
Savješću spoznajemo i kvalitetu naših čina ili djelovanja na temelju iskustveno utvrdivih posljedica. Dobro djelovanje nagrađuje savjest pohvalom i pristajanjem da se takvo dobro pretvori u načelo, a kada je djelovanje dovelo do loših posljedica savjest optužuje zbog nedostatka spoznaje ili volje za djelovanjem.
Savjest je unutarnja disciplina koja nas tjera da moralno prosuđujemo akcije i djelovanje, te da ih kao dužnost prihvatimo u vlastitoj moralnosti. Disciplinom izoštrujemo savjest da izabere one motive koji će postati odredbeni razlog volje. Takav razlog mora imati dobru posljedicu, što znači da su posljedice povezane s izvježbanom sposobnošću moralne prosudbe. Stoga treba naglasiti da je, bez obzira na utemeljenje etike – vrline, dužnosti ili posljedice – savjest je najviše sud koji bi trebao obuhvatiti moralnost, norme i odgovornost za posljedice.

F. Nietzsche smatra da je savjest nije nikakav glas Božji, niti glas koji opravdava moralno djelovanje, već pounutreni autoritet. Moral je za njega način na koji se upravlja „stadom slabih“, kojim se drže u pokornosti autoritetu. Kao i religija, moral uskraćuje čovjeku mogućnost da preispituje sve vrijednosti i da se postavi kao smisao zemlje. Sloboda jest prije svega sloboda od zakona koje nam nudi moral i koji u nama podčinjavaju stvaralačku moć.
Traženje u svemu umnoga, nastojanje da se stvarno učini misaonim, da se odredi dobro i zlo samo je simptom volje za moć. Stoga treba slaviti moral gospodara koji ne podčinjava, već potiče na jakost, na priznavanje slijepe volje.
Nadčovjek živi s onu stranu dobra i zla, on priznaje volju za moć.
Čovjek djeluje slobodno samo u igri, igra se sa svojim mogućnostima i tu svojom voljom neprekidno prevladava sama sebe.
Takva je igra moguća samo pod pretpostavkom vječnoga vraćanja istoga, svijeta u kojem je jedina sloboda u tome da se odbace vrijednosti.

Sigmund Freud: čovjek je dinamički sistem energija. Čovjekovo ponašanje – rezultat međudjelovanja unutar tri djela osobnosti.

Izvor cjelokupne duševne energije koja u vidu nesvjesnih instikata tjera organizam na djelatnost i traži neposredno zadovoljenje. U sukobu organizma sa realnošću vanjskog svijeta nastaje ego (opažanje, mišljenje, planiranje, odlučivanje); superego (unutrašnji predstavnik roditeljskog i društvenog nadzora – djetetova savjest, smisao za moralnost) sputava i koći “opasne” i “štetne” impulse.

INTERES ZA POSLOVNOM ETIKOM

Interesi: glad u svijetu, ozonske rupe, propadanje šuma, genetski inženjering…

- na prvom mjestu nije više cijena proizvoda već njegova kvaliteta i način na koji je proizveden - ovaj mentalitet tjera proizvođače na ozbiljno promišljanje o etičkom elementu u načinu proizvodnje
- u svijetu se problematika ne produbljuje već se većina zadovoljava samo informacijom; dilema – etika ili uspješno gospodarstvo, strah pred temeljitijim razmišljanjem o gospodarskoj etici
- u poslovanju se ide do granice krivičnog

Nešto se drži moralno opravdanim sve dok ne dođe u sukob sa zakonom; praksom se stvara uvjerenje kako određeni postupci , premda i nisu potpuno etički ispravni mogu proći jer ih zakon ne primjećuje; moral uspjeha, važno je uspjeti, lako se može proći pored sumnjivog morala:

• mnogovrsni oblici prijevara i obmana u poslovanju; oslobađanje od dažbina
• proračunati oblici neplaćenih usluga i darova; prikriveni ili otvoreni oblici zastrašivanja
• razni oblici podmićivanja; porezne prijevare; nepravedno prisvajanje javnih sredstava
• povreda i prava pisaca, umjetnika i izumitelja
• mutni krediti; neutemeljeni hipotekarski krediti; lažno prouzročen stečaj
• uhođenja poslovnih tajn,i konkurentskih poduzeća; podmićivanje namještenika drugih firmi
• prijetnja neutemeljenim otkazima “novih vlasnika”
• ponižavajuće postupanje sa djelatnicima; ometanje slobode udruživanja radnika; zloupotreba štrajka
• zanemarivanje sigurnosnih mjera u radu; ugrožavanje zdravlja i života djelatnika
• rasipanje nenadoknadivih prirodnih bogatstava

Razlozi interesa za poslovnu etiku

• moda; to traže kupci i javnost; poslovna etika tražena od nekog drugog

• unutrašnji razlozi (potrebe i uvjerenja pojedinaca i javnosti); odnos prema vrijednostima; potreba za novom orijentacijom; etika može u tome pomoći

• važnost gospodarstva- orijentaciju mu može dati samo etika; nosioci gospodarstva su pojedina poduzeća (u njima se mogu događati neetički postupci – pranje novca, neispravan odnos prema djelatnicima

Poslijedice neuvažavanja etike u gospodarstvu

Od materijalnih šteta u neetičkom poslovanju, načinjeno je puno štete i u – razaranju povjerenja među onim koji zajedno rade, i uopšte među poslovnim partnerima. Opšta sklonost- svi tako rade pa mogu i ja. U SFRJ etika se odnosila na teoriju, a moral na praksu - postoji opasnost da govor o poslovnoj etici shvatimo previše teoretski - na zapadu se etika odnosi na konkretne situacije.

Kako ostvariti etička ponašanja?

• Razviti etiku odgovornosti nasuprot etici isključivog uspjeha (dobro je ono što funkcionalno donosi korist, profit i užitak; čovjek ne smije nikada postati objekt, sredstvo u nečijim rukama)
• Gospodarstvo je mjesto gdje je u igri čovjekovo očovječenje i razčovječenje; u nekim poduzećima su ekonomski računi u redu, ali su ljudi, koji čine najdragocjeniji kapital tvrtke, poniženi u svom dostojanstvu; etički zakoni ne vrijede za privatno područje već se odnose na cjelokupni život čovjeka
• Potreba za kodeksima ponašanja; mora ih podupirati javno mišljenje, mora postojati javna svijest koja će zahtijevati njihovo poštivanje; za odgoj javne svijesti važni su pravedni krivični zakoni i njihova dosljedna primjena; imućniji prekršitelji ne smiju biti blaže kažnjeni od siromašnih prekršitelja
• Etika se ne smije shvaćati kao refleksija o već učinjenom; potrebna je etika s pogledom unaprijed, etička prosudba koja će se dogoditi prije učinjene radnje
• Nestrpljivost – uzrok opasnog opredjeljenja za gospodarski uspjeh pod svaku cijenu – brzi materijalni oporavak - ne vodeći računa o ljudskom dostojanstvu
• Postupak u interesu pogođenih i poduzeća; menadžeri neće biti otkriveni, poduzeće koje će zbog neetičkih postupaka profitirati će ih štititi od eventualnih zakonskih posljedica
• Etika ne koči inicijativu i sposobnost za poduzetništvo – na čvrstim etičkim temeljima moguće je graditi uspješan dugoročni razvoj
• Odgoj potrošača za odgovornu upotrebu njihove sposobnosti izbora

ZAKLJUČAK

Naslov ove teme je pun unutrašnjeg dinamizma. Pojmovi u njemu sadržani u dinamičnom su međusobnom odnosu, a dozivaju u odnos i neke druge pojmove. Čitajući naslov pitamo se da li je etičko poslovanje moćno ili nemoćno ili je pak možda jedno i drugo? Kakva je to moć i kakva nemoć? Uz sintagmu etičko poslovanje dozivamo sintagmu moralnog poslovanja. Moralno poslovanje je ono poslovanje koje je usklađeno sa moralnim načelima i normama. Ono je pravedno, poštuje dostojanstvo čovjeka i donosi materijalnu, psihičku i duhovnu korist pojedincu i zajednici. Moralno nije isto što i etičko.
Etika je filozofska refleksija o moralu. Prihvatimo li tu distinkciju između morala i etike morat ćemo se pitati kakvo je to zapravo “etičko poslovanje”. Da bi bilo jasnije o kakvoj distinkciji govorimo povucimo paralelu sa distinkcijom između moralnih problema i etičkih problema. Moralni problemi su oni problemi koje ima neka osoba ili zajednica u konkretnoj životnoj praksi, a etički problemi su oni problemi koje imaju filozofi kad o ovim prvim problemima prosuđuju unutar nekog etičkog sustava. Zaista nije isto imati moralne probleme i etičke probleme. Tako ne može biti isto moralno poslovanje i etičko poslovanje.

Zašto govorimo o etičkom poslovanju?
Poslovna etika ima značajnijih funkcija od obrazlaganja nužnosti morala i poslovanja, i smisla moralnog djelovanja. Jedna od njih je refleksija o postojećem moralu, odnosno nemoralu u poslovanju.
Ima jedna još značajnija. Poslovna etika može biti u službi donošenja prosudbi unaprijed, vođenja poslovanja da bi ono bilo uzdignuto na razinu moralnosti.

Ova primijenjena grana etike je startala kao praktička disciplina unutar raznih poduzeća u SAD sedamdesetih godina 20 vijeka, da bi tek nakon 10 godina prešla na akademsko područje. A postala je akademskom disciplinom da bi bila djelotvornija unutar pojedinih poduzeća ali i na razini gospodarske politike pojedinih zemalja.

LITERATURA:

Prof. dr. Duško Vejinović “Poslovna kultura”
Čehok I., Koprek I. “Etika, priručnik jedne discipline”
Barry Norman “Business Ethics”, Purdue University Press, West Lafayette, Indiana, 2000.

INTERNET:

• http://hr.wikipedia.org/wiki/Poslovna_etika
• http://www.foi.hr/studiji/dodiplomski/PITUP/kolegiji/peti/index.html

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE | FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | HEMIJA I INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU | OPERATIVNI I STRATEGIJSKI MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA | SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi