DUŽNOSTI MEDICINSKOG OSOBLJA PREMA DRUŠTVENOJ ZAJEDNICI

Gotovo sve stručne discipline imaju svoju profesionalnu etiku. To posebno važi za one koje se na bilo koji način bave ljudima. Među njima, zbog specifičnosti svog poziva, medicina zauzima posebno mjesto. Etika sadrži načela koja reguliraju rad pripadnika struke, tj. njihov odnos sa korisnicima usluga kao i aktivnosti koje oni sprovode. Etička načela predstavljaju postignutu suglasnost unutar struke o ponašanju koje je obvezujuće za sve njene pripadnike. Ona odražavaju, između ostalog, i stručna i naučna dostignuća profesije, ali uzimaju u obzir i zahtjeve društvene zajednice, pa se stoga nužno mijenjaju tokom vremena. Svojom etikom stručne discipline uspostavljaju unutrašnju kontrolu nad radom svojih pripadnika. One na taj način osiguravaju svoj identitet i štite svoje područje angažiranja kao i sve što se u njoj poduzima.
Medicinska etika predstavlja ustvari, skup načela odnosno pravila ponašanja kojima medicinski radnik mora da se rukovodi kada donosi odluke što je ispravno a šta pogrešno, šta je dozvoljeno a šta zabranjeno, šta je dobro a šta loše za pacijenta, ali i za društvenu zajednicu. Medicinska etika proučava dužnosti medicinskog osoblja prema pacijentu, prema samom sebi i kolegama, te prema društvenoj zajednici. U ovom radu će biti detaljno govora o dužnostima medicinskog osoblja prema društvenoj zajednici.

Želimo dobiti bolje zdravlje – kako ga ostvariti? Svraha je ovog rada  dati vam barem dio odgovora, prikazati kako se to usprkos negativnim utjecajima makro-okruženja uvažavanjem zdravlja u procesu političkog odlučivanja, razvijanjem mreža, unapređenjem komunikacije, poštivanjem regionalnih različitosti, učenjem na bogatoj tradiciji i iskustvu javnog zdravstva, te poticanjem saradnje i koordinacijom djelovanja na tri razine – lokalne zajednice, regije i nacionalno, može unaprijediti zdravlje. 

1. MEDICINSKA ETIKA I DUŽNOSTI MEDICINSKOG OSOBLJA PREMA DRUŠTVENOJ ZAJEDNICI

Pojam etika seže u daleku prošlost, još u vrijeme Hipokrata, grčkog liječnika i medicinskog pisca iz četvrtog stoljeća prije naše ere.
Hipokratu je pri liječenju vrhovni princip: "koristiti ili barem ne škoditi"!
Taj princip je temelj visoke etike koja se odražava u Hipokratovom odnosu prema njegovim bolesnicima. Interes i dobrobit bolesnika mu je prvenstveni i glavni cilj svega liječničkog rada i njegovih nastojanja. Neprolazna je Hipokratova zasluga što je položio temelje liječničkoj etici koja je gotovo neizmijenjena zadržala svoje značenje i svoje vrijednosti do današnjeg dana. On je prvi odredio i kodificirao etičke principe kojima se mora liječnik rukovoditi u vršenju svoga zvanja te je dao ne samo moralne zakone kojima je podvrgnut liječnik u svom radu, nego je detaljno opisao i način ponašanja s bolesnikom, uključujući i način razgovora i odijevanja. Najljepše su ti etički principi formulirani u slavnoj Hipokratovoj zakletvi.
Medicinska etika prućava skup načela i pravila prema kojima se ocjenjuju postupci liječnika i drugih zdravstvenih radnika.

Medicinska etika predstavlja u stvari, skup načela odnosno pravila ponašanja kojima medicinski radnik mora da se rukovodi kada donosi odluke šta je ispravno a šta pogrešno, šta je dozvoljeno a šta zabranjeno, šta je dobro a šta loše za pacijenta, ali i za društvenu zajednicu. Donošenje ovih odluka često nije lako. Ima etičkih načela koji mogu doći u koliziju, što dovodi do etičkih dilema, koje se ponekad teško razrješavaju. Uzmimo na primjer obavezu liječnika da vodi računa o interesima pacijenta i da čuva njegovu liječničku tajnu. Istovremeno, međutim on mora da se brine i o interesima zajednice odnosno drugih osoba. Ima slučajeva kada bi zdravlje, pa i život tih drugih osoba mogli biti ugroženi bez otkrivanja liječničke tajne. Medicinska etika pomaže razrješavanju ovakvih i sličnih dilema.

Pored općih etičkih načela na kojima počivaju sve profesionalne etike, medicinska se etika zasniva i na etičkim načelima specifičnim za medicinske radnike. Ova su načela sadržana u medicinskom etičkom kodeksu za liječnike i druge stručnjake angažirane u ovom odgovornom poslu.

Medicinska etika proučava:

• Dužnosti medicinskog osoblja prema pacijentu
• Dužnosti medicinskog osoblja prema samim sebi i prema kolegama
• Dužnosti medicinskog osoblja prema društvenoj zajednici

Svaka od navedene tri tačke obuhvata široko područje proučavanja, a u nastavku ćemo više pažnju posvetiti dužnostima medicinskog osoblja prema društvenoj zajednici.

Dužnosti medicinskog osoblja prema društvenoj zajednici su:

1. čuvanje i unapređenje narodnog zdravlja
2. suzbijanje zaraznih bolesti
3. propisivanje prava korisnicima koja stječu na osnovu raznih povreda, naloga, doznaka
4. izdavanje svjedodžbi i uvjerenja
5. socijalno-medicinski rad
6. rad na zaštiti čovjekove okoline
7. racionalno postupati u radu i voditi brigu o troškovima zdravstvene zaštite
8. poštovati poslovno i radno vrijeme

2. ČUVANJE I UNAPREĐENJE NARODNOG ZDRAVLJA

Najraniji pogled na unapređenje zdravlja, sedamdesetih godina 20. stoljeća, počivao je na konceptu zdravlja viđenom kroz stilove života. Snažno je pokrenuo lavinu edukacijskih programa individualističkog usmjerenja, ciljanih na pojedince s težnjom da dovedu do modifikacije načina života (nepušenje, umjereno pijenje, adekvatna prehrana, fizička aktivnost, sigurni seks). Novi koncept, koji se javio sredinom osamdesetih bio je baziran na socio-ekološkom konceptu zdravlja. On je kombinovao pojedinačnu i društveno-političku odgovornost za zdravlje s intervencijama okoline s ciljem unapređenja zdravlja. Akademska istraživanja govore upravo u prilog tome da su intervencije dizajnirane s ciljem direktnog djelovanja na pojedinačno rizično ponašanje manje učinkovite od intervencija kojima se ciljaju socijalni i okolinski faktori, čija promjena dovodi i do promjene zdravstvenog stanja i ponašanja pojedinca.
Unapređenje zdravlja predstavlja sveobuhvatan društveni i politički proces koji uključuje kako akcije usmjerene jačanju vještina i sposobnosti pojedinaca, tako i akcije usmjerene promjeni socijalnih, ekonomskih i okolinskih uvjeta kojima se teži ukloniti njihov efekat na zdravlje pojedinaca i društva. Unapređenje zdravlja je proces jačanja ljudi s ciljem njihovog osposobljavanja da povećaju kontrolu nad determinantama zdravlja i kroz to ga unaprijede. Sudjelovanje je esencijalna komponenta koja omogućuje održivost i kontinuitet akcije unapređenja zdravlja.

Slika 1: Priznanje načelniku općine centar Bećirović Dž.
za pomoć unapređenju narodnog zdravlja u periodu 1992 – 2010. godine.

Strategije promicanja zdravlja mogu biti usmjerene na jačanje faktora koji unapređuju ili podržavaju zdravlje i na smanjivanje ili slabljenje faktora koji uzrokuju ili pogoduju uzrokovanju bolesti. Strategije unapređenja zdravlja stvorene su kako bi proizvele promjene u fizikalnom, socijalnom i političkom okruženju, kao i promjene na razini pojedinca.
 I krovna agencija za zdravlje Ujedinjenih naroda, Svjetska zdravstvena organizacija, prihvata akademsku spoznaju da na ponašanje u velikoj mjeri utječe okruženje u kojem ljudi žive. Tokom devedesetih idejni okvir socio-ekološkog koncepta zdravlja SZO uobličava kroz bazične dokumente unapređenja zdravlja i Strategije «Zdravlja za sve za 21. stoljeće». Najznačajniji i najčešće spominjan termin ovih dokumenata “equity” pravilno preveden znači pravičnost i solidarnost tj. obavezu da se najveća pažnja treba obratiti onima koji imaju najveće potrebe, onima koji nose breme bolesti, te onima koji primaju neadekvatnu zdravstvenu zaštitu ili su ugroženi siromaštvom. Svi ljudi trebaju imati jednaku mogućnost da razviju i održavaju svoje zdravlje, što bi im mogao omogućiti pošten i pravičan pristup resursima za zdravlje.
Želimo dobiti bolje zdravlje – kako ga ostvariti? Svima nam je jasno da se na ovo pitanje ne može dati niti kratak niti jednostavan odgovor. Svraha je ovog rada dati vam barem dio odgovora, prikazati kako se to usprkos negativnim utjecajima makro-okruženja uvažavanjem zdravlja u procesu političkog odlučivanja, razvijanjem mreža, unapređenjem komunikacije, poštivanjem regionalnih različitosti, učenjem na bogatoj tradiciji i iskustvu javnog zdravstva, te poticanjem saradnje i koordinacijom djelovanja na tri razine – lokalne zajednice, regije i nacionalno, ipak može ostvariti pozitivan efekat na očuvanje i unapređenje zdravlja zajednice. 

3. SUZBIJANJE ZARAZNIH BOLESTI I RAD NA ŽAŠTITI ČOVJEKOVE OKOLINE

 3.1.  SUZBIJANJE ZARAZNIH BOLESTI

Suzbijanje i zaštita od zaraznih bolesti vrši se provođenjem mjera dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije (DDD) .
Obvezna DDD kao posebna mjera provodi se radi:
- sprječavanja pojave zaraznih bolesti
- suzbijanja širenja zaraznih bolesti u objektima koji podliježu sanitarnom nadzoru
- suzbijanja širenja zaraznih bolesti u prometnim sredstvima, brodovima i sl.
- suzbijanja širenja zaraznih bolesti u skladištima hrane.

Prijenosnici zaraznih bolesti:
- KOMARCI - Epidemiološki značaj: prijenosnici malarije, žute groznice, denge, arbovirusnih groznica i filarijoza
- NEVIDI - Epidemiološki značaj: prijenosnici “papatači groznice” te kožne i visceralne lišmanijaze
- MUHE - Epidemiološki značaj: mehanički prijenosnici salmoneloza, šigeloza, enterovirusa, hepatitisa A, jajašaca crijevnih parazita
- BUHE - Epidemiološki značaj: prijenosnici ruralne i urbane kuge, murinog pjegavca, tularemije, alergijskog dermatitisa ljudi (i životinja)

2. Mehanički prijenosnici mikroorganizama i uzročnici alergijskih reakcija:
- ŽOHARI - Epidemiološki značaj: mehanički prijenosioci gastrointestinalnih infekcija, dizenterije, trbušnog tifusa i drugih zaraznih bolesti. Njihova prisutnost u prostorima u kojima se priprema ili čuva hrana omogućuje im kontakt s vehikulumom kojim infektivne agense mogu prenijeti čovjeku. Žohari takoner mogu svojim fecesom kontaminirati različite vrste hrane brojnim vrstama bakterija, virusa i parazita.
- MRAVI - Epidemiološki značaj: mehanički prijenosnici niza patogenih bakterija, posebice u bolnicama – faraonski mrav. Ostale vrste nisu epidemiološki značajne.

3. Štetni glodavci:
- crni štakor (Rattus rattus) Linne
- štakor plodojed (Rattus rattus var. frungivorus) Linne
- aleksandrijski štakor (Rattus rattus var. alexandrinus) Geoffr.
- sivi, smeni ili kanalski ili štakor selac (Rattus norvegicus) Berkenhout
- kućni miš (Mus musculus musculus) Linne
- kućni miš (Mus musculus domesticus) Linne
- drugi štetni glodavci (npr. poljski miš, voluharica) za koje postoji sumnja da prenose zarazne bolesti u objektima.

Slika 2: Mjere zaštite protiv prijenosnika zaraznih bolesti

Navedene prijenosnike treba ukloniti slijećim mjerama:

1. Preventivna DDD kao posebna mjera provodi se radi:
(1) uklanjanja rizika od pojave i prijenosa zaraznih bolesti
(2) uklanjanja šteta koje nastaju uništavanjem i onečišćenjem hrane te
(3) kontaminacije stambenih i gospodarskih objekata pod sanitarnim nadzorom koje uzrokuju mikroorganizami, štetni člankonošci (Arthropoda) i štetni
glodavci.

2. Obvezna preventivna DDD kao posebna mjera provodi se radi:
(1) suzbijanja širenja zaraznih bolesti u objektima koji podliježu sanitarnom nadzoru
(2) suzbijanja širenja zaraznih bolesti u prometnim sredstvima, brodovima i sl. te
(3) suzbijanja širenja zaraznih bolesti u skladištima hrane.

3.2. RAD NA ZAŠTITI ČOVJEKOVE OKOLINE

Kod zaštite okoliša posebnu pažnju treba obratiti na slijedeće

Osoblje se treba truditi poboljšati zaštitu okoliša performanse pri obavljanju svakodnevne aktivnosti za pružanje prve pomoći i kvaliteti dodatne hitne zdravstvene usluge za ljude . Trebaju biti svjesni mogućeg utjecaja na okoliš zbog njihovih aktivnosti i operacija.
Njihove glavne aktivnosti i poslovi relevantni za okoliš trebaju uključivati:
1.Prva pomoć pokrivenost usluga;
2. Ambulanta i održavanje voznog parka
3.Ured upravnih poslova i
4. Nabavka proizvoda i usluga.

Za svaku od tih područja treba identificirati potencijalne utjecaje na okoliš i utvrđene mjere kontrole na adresu povezana pitanja. Posebno treba definirati 6 područja zaštite okoliša kontrola, uključujući:
1. Pravne usklađenosti;
2. opća potrošnje materijala i gospodarenja otpadom;
3. Klinička upravljanje otpadom;
4. očuvanje energije za upravljanje voznim parkom
5. Poboljšanje zaštite okoliša znanja i svijesti.

Osim toga treba imati određeno specifično osoblje koje će biti odgovorno za osiguravanje odgovarajuće mjere za zaštitu okoliša.
Klinički otpad uglavnom uključuje kontaminirani brisevi, zavoje i slične tvari ili proizvode. Treba imati odvojeni klinički otpad iz komunalnog otpada za posebnu zbirku, rukovanje i odlaganje u skladu s Kodeksom za upravljanje Kliničkim otpadom. Treba nastojali zadržati pune usklađenosti s Kodeksom u svim operacijama.

Slika 3: Klinički otpad

4. SOCIJALNO-MEDICINSKI RAD

Definicija zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije kaže da je zdravlje stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti. Pokušavajući operacionalizirati ovu definiciju zdravlja istraživači su našli načina kako mjeriti fizičko i duševno zdravlje pojedinca i zajednica, no socijalno zdravlje i nadalje ostaje najproblematičnije definirano u “trilogiji zdravlja”. Danas smatramo da je socijalno zdrava zajednica ona koja dodatno ulaže u matriks socijalnih jedinica  koje omogućavaju participaciju, odnosno ona koja je sposobna oformiti ili ojačati strukturalne mogućnosti socijalne participacije svojih članova. Razina do koje se zajednica angažira u efektivnoj akciji rješavanja problema ili unapređenja zdravlja već je sama po sebi pokazatelj socijalnog zdravlja.

Socijalni sistem zajednice relevantan za zdravlje sastoji se od najmanje tri elementa: fizikalne strukture, socijalne strukture i socijalne kohezije. Fizikalna struktura zajednice, određena urbanim dizajnom naselja ima utjecaj na zdravlje kroz izravnu izloženost riziku neadekvatnog stanovanja, zagađenja zraka, buke kroz stvaranje ili zanemarivanje stvaranja fizikalnog okoliša koji podržava zdravlje. Socijalna struktura zajednice odražava se u stvarima kao što su postojanje mjesta za susretanje, mogućnost interakcije i izmjene iskustva žitelja, postojanje mehanizama preraspodjele dohotka i slično. Ona također ima neposredan efekat na zdravlje stvaranjem bazičnih preduvjeta za zdravlje i indirektni, kroz facilitiranje zajedničkog rješavanja problema ili putem formiranja zajedničkog identiteta. Socijalna kohezija je proizvod adekvatne fizikalne i socijalne strukture zajednice.
Zajedno s kulturalnom ili socijalnom homogenošću zajednice njezina fizikalna i socijalna struktura će ili učvrstiti ili onemogućiti postojanje međusobne brige i podrške, osjećaja samopouzdanja i pripadanja, te obogatiti socijalne odnose, što se kroz rezultate niza istraživanja, pokazalo značajnim faktorom jačanja zdravlja članova zajednice. Što je s našim, ratnim migracijama i ekonomskom tranzicijom, potrganim socijalnim mrežama?Mnogi projekti upravo nam praktično daju potvrdu važnosti navedenih triju dimenzija. Kao najznačajnija područja intervencije već se nekoliko godina za redom spominju programi zdravog urbanog planiranja (koji naglašavaju značaj fizikalne strukture zajednice), programi jačanja socijalnih mreža, jačanja međugeneracijske povezanosti, programi podrške porodicama te veće uključivanje grupa s posebnim potrebama (koji naglašavaju značaj socijalne strukture zajednice).
Problema je mnogo, resursi su ograničeni, mudrost stvaranja dobre zdravstvene politike je odabir i rješavanje u ograničenom vremenskom okviru, odabranih prioriteta koji su konsenzusom politike, struke i zajednice prepoznati kao  najvažniji.
Socijalna medicina, pored objedinjavanja kliničke i preventivne medicine, koristi se i drugim naukama, kao što su: sociologija, pravo, informatika, ekonomika, tehnologije i sl. Da bi ljudi i narodi bili zdravi, potrebna im je dobra funkcionalna zdravstvena organizacija sa stručnim kadrom, odgovarajućom opremom, prostorom, lijekovima, sanitetskim materijalom i vakcinama, potrebna su im novčana sredstva za život, tj. pravo na školovanje i rad, potrebna im je što šira solidarnost i uzajamnost naroda putem državne zajednice u slučaju masovne bolesti i iznemoglosti.

Slika 4: Nastavnici i saradnici na katedrama preventivne medicine u ex-Jugoslaviji 1983. godine

S historijskog aspekta promatrano, socijalno-medicinska misao, na bosanskohercegovačkim i širim ex-jugoslavenskim prostorima, svoju široku afirmaciju počela je doživljavati početkom 20. stoljeća, najviše zahvaljujući intenzivnim društvenim i političkim promjenama koje su karakterizirale tadašnji svijet.

Medicinska etika je dakle neizostavan dio u svim segmentima medicine. Kroz razradu teme ovog rada dalo se uočiti da u radu medicinskog osoblja postoje mnoge dileme. Uzmimo na primjer obavezu liječnika da vodi računa o interesima pacijenta i da čuva njegovu liječničku tajnu. Istovremeno, međutim, on mora da se brine i o interesima zajednice odnosno drugih osoba. Ima slučajeva kada bi zdravlje, pa i život tih drugih osoba mogli biti ugroženi bez otkrivanja liječničke tajne. Medicinska etika pomaže razrješavanju ovakvih i sličnih dilema. Ovdje su naravno integrisane i dužnosti medicinskog osoblja prema društvenoj zajednici.
Unapređenje zdravlja predstavlja sveobuhvatan društveni i politički proces koji uključuje kako akcije usmjerene jačanju vještina i sposobnosti pojedinaca, tako i akcije usmjerene promjeni socijalnih, ekonomskih i okolinskih uslova kojima se teži ukloniti njihov efekat na zdravlje pojedinaca i društva.  Svaki pojedinac može utjecati na bitne odrednice zdravlja te na taj način poboljšati svoje i zdravlje društvene zajednice.
Ponekad u našem okruženju i šire se javljaju zarazne bolesti, no medjutim brzim reagovanjem medicinskog osoblja kroz određene mjere one se suzbijaju. Suzbijanje zaraznih bolesti i zaštitta okoliša se može dovesti u vezu, samim time što očuvanjem i žaštitom okoliša djelujemo i na prevenciju zaraznih bolesti.
Možemo zaključiti da je socijalno zdrava zajednica ona koja dodatno ulaže u skup socijalnih jedinica koje omogućavaju participaciju, odnosno ona koja je sposobna oformiti ili ojačati strukturalne mogućnosti socijalne participacije svojih članova.

1. Ćatović S. , Socijalna medicina, Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli. Tuzla, 1991.
2. Dovijanić P, Janjanin M, Gajić I, Radonjić V, Đorđević S, Borjanović S. Socijalna medicina sa higijenom i epidemiologijom, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1995.
3. Mašić Izet, Smajkić Arif, Toromanović Selim, Socijalna medicina, Avicena Sarajevo 2009.
3. Savić D, Jakovljević Đ. Socijalna medicina sa organizacijom zdravstvene zaštite, Institut za stručno usavršavanje i specijalizaciju zdravstvenih radnika Beograd, 1998.
5. Narodne novine 55/08, Kodeks medicinske etike i deontologije
6. Narodne novine 121/03, Zakon o liječništvu
7. www.psihijatrija.com/psihijatrija/Medicinska%20ETIKA.html
8. www.wma.net/e/ethicsunit/pdf/manual/ethics_manual. pdf
9. http://www.mic.org.rs
10. http://www.vjesnik.hr
11. http://www.centar.ba

preuzmi seminarski rad u wordu » » »  

Besplatni Seminarski Radovi