ISLAM U BOSNI

Jedan od najvažnijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine predstavlja proces masovnog prihvaćanja islama od strane domaćeg stanovništva, što je vremenom dovelo do stvaranja specifičnog bosansko-muslimanskog identiteta i, u konačnom, do profiliranja bošnjačke nacije. Nekoliko generacija historičara pokušavalo je manje ili više uspješno objasniti uzroke prelaska na islam u Bosni. Kod pristupa proučavanju uzroka masovnog prihvaćanja islama nerijetko su uključene brojne mitske predstave koje opterećuju historičare.
Muslimanski pisci su proces širenja islama postavljali u idiličan okvir stabilnosti, blagostanja, humanosti i dugotrajnosti osmanskog uređenja. Po tom mišljenju, proces prihvatanja islama je značio veliki historijski proces, koji je vršen bez ikakvog pritiska, uz isticanje društvene društvene i vjerske svijesti te se predstavlja ne samo kao vjerska i kulturna nagrada za konvertite nego kao i jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milosti sudbe za one koji idu pravim putem. S druge strane, kršćanski pisci predstavljaju proces prihvatanja islama u sasvim suprotnim bojama i potpuno inverznom smjeru posmatranja - za njih su ne samo Osmanlije nego i islamska religija koju su oni donijeli nešto kulturološki i etički nerazumljivo, van normi koje je uspostavila evropska civilizacija. Stoga se proces prihvatanja islama kod tih pisaca predstavlja kao jedna vrsta degradacije, odricanja od civilizacijski fiksirane tradicije kršćanstva.
S tim u vezi, u dosadašnjoj historiografiji o spomenutom fenomenu iskristaliziralo se nekoliko mitova: uzrok primanja islama bila je prisila, islam je primila društvena elita u cilju očuvanja privilegija, islam primaju isključivo ili uglavnom bosanski heretici (pri čemu je relevantna činjenica sličnost učenja islama i Crkve bosanske). Posljedice predodžbi o procesu prelaska na islam u Bosni izgrađenih na osnovu ovakvih mitova osjećaju se i u današnjim međuvjerskim i međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Tokom proteklih dvadesetak godina, za vrijeme ratnih zbivanja i nacionalne (nacionalističke) euforije, čak su i neki eminentni historičari revitalizirali spomenute mitove. Iako nijedan od tih mitova ne može izdržati kritičku analizu, zbog dnevno-političkih ciljeva oni se još uvijek „provlače” kroz historijsku literaturu i školske udžbenike.
Još prije konačnog pada Bosne pod osmansku vlast počeo se širiti islam. Njegovo širenje je intenzivirano u vrijeme vladavine sultana Mehmeda I (1413-1421), a najviše razmjere dostiglo u vrijeme sultana Selima I (1512-1520), Sulejmana Zakonodavca (1520-1566), tj. u vrijeme kada je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu svoje moći.

2. BOSANSKI BOGOMILI I ISLAM

Mišljenja u historijskoj literaturi su mnogobrojna kada je u pitanju nestanak bogomila. Sigurno da je sudbina bosanskih bogomila u uskoj vezi sa sudbinom srednjovjekovne Bosne i ne može se nikako odvojiti.
Patnje koje su trpjeli bogomili u XV stoljeću postale su tako nesnošljive da su se radi svog spasa obraćali Osmanlijama za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svećenstva bili takvi da im nema primjera. Njih četrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni što nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Međutim, ove grozne mjere malo su usluge učinile umanjivanju bogomila u Bosni, jer se priča da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedeće godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamošnji su katolici napustili svoj kraj. Ključe Bobovca, prijestolnice kraljeve, predao je Osmanlijama njegov namjesnik koji je bio bogomil. Pošto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrđenih mjesta.
U proljeće 1463. godine pregazi silni otomanski sultan Mehmed el-Fatih Bosnu i zauze bilo silom bilo predajom sve važnije gradove pa i kraljevu prijestolnicu Jajce. Tada je nastupio proces brzog prelaska na islam. Oko 36.000 bogomilskih porodica pohrlilo je pod Jajce da se Fatihu poklone. U Jenjičarskom zakonu izričito se kaže: „Kada je osvajač Istanbula, sultan Mehmed-han, Božija milost i zadovoljstvo s njim, došao na Bosnu sa svojom pobjedonosnom vojskom, svi stanovnici te zemlje i sav svijet, kada su saznali snagu i moć padišaha, utočišta cijelog svijeta, došli su pred njega, poklonili se pred njegovim veličanstvom i odjedamput prešli na islam. Kada je padišah, utočište cijelog svijeta, vidio da su ovi odjedamput grupno prešli na islam rekao je: „Ukoliko ja znam, ovo nije ružna grupa ljudi.” Zbog toga što su primili islam reče im padišah: „Što hoćete, od mene tražite!” Stanovnici te pokrajine rekoše: „Nek se iz naše zemlje kupe mladići!” (koji će se u Istanbulu odgajati za visoke službe) Njihovoj je molbi udovoljeno, te ih primaju bez razlike bili obrezani ili ne. Nije propis njih pregledati. Od ovog naroda sakupljani su mladići za uzgajanje na carskom dvoru, te je vićina izašla sa visokim častima i položajima i postala pametna i znana.”
U prilog Janjičarskom zakonu, odnosno tvrdnji da je islam u Bosni odmah i odjedanput prihvaćen od velikog dijela stanovništva, u literaturi se često navode i drugi izvori koji govore kako je sultan Fatih iz Bosne odveo mnogo roblja. Tako osmanski ljetopisac i historičar Dursun-beg, koji je pratio Fatiha prilikom pohoda na Bosnu, piše da se domaći svijet u pojedinim nahijama sklonio po teže pristupačnim mjestima i prirodnim utvrdama, odakle Osmanlije „toliko roblje povedoše” da to ne bi „kadar bio popisati ni najvještiji pisar”. Dursun-beg dalje piše da je nakon zauzeća Jajca „pobjedonosni sultan” naredio da se iz grada izvedu svi zarobljenici, „kojih je bilo bezbroj mnogo”. Neke od njih sultan je ispoklanjao svojim vojskovođama i spahijama, a drugima je dopustio da „ostanu u gradu”. Slično je 160l. pisao i Mauro Orbini u svom Kraljevstvu Slavena, tj. da je Mehmed II iz Bosne „gotovo većinu plemstva odveo u Aziju u ropstvo”. Ni Dursun-beg, kao neposredni svjedok i učesnik događaja, niti Orbini ne znaju ništa o masovnom prihvatanju islama pod Jajcem 1463. godine.
Teorija o Janjičarskom zakonu, odnosno o naglom i jednokratnom prihvatanju islama od strane velikog broja Bošnjaka teško da može izdržati historijsku kritiku. To je mišljenje bez stvarnih dokaza, a osim toga i bez osjećanja i smisla za dinamiku historijskih zbivanja. Prihvatanje islama u Bosni bilo je jedan proces čija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, čijem se proučavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine. Pored toga, mnoštvo podataka o tom procesu pružaju i izvještaji, u pravilu dobro obaviještenih, papskih vizitatora. Autori koji smatraju da ovaj zakon sadrži vjerodostojan model prihvatanja islama u Bosni, kao čina koji se desio u jedan mah i masovno, pozivaju se na njegov rukopis, koji je, kako je naprijed navedeno, nastao 1724. godine, što znači 250 godina poslije događaja o kojima govori. Kroz tih 250 godina brojna predanja i mitovi su se prepleli sa stvarnim događajima. Sam tekst Janjičarskog zakona svjedoči da je pisan iz određenog historijskog iskustva i perspektive, uz oslonac na usmenu tradiciju nastalu u međuvremenu. U posljednjim rečenicama rukopisa Janjičarskog zakona se kaže da su „musli¬manska djeca iz Bosne”, odgajana u carskom saraju, kao pametna i darovita „većinom došla do najvećih časti u državi”. Jasno je da se ovakva tvrdnja nije mogla izreći 1463. kada je Janjičarski zakon navodno proglašen, nego tek iz perspektive i iskustva od preko dva stoljeća, tokom kojih su mnogi Bošnjaci napravili vrlo uspješnu karijeru u osmanskoj državnoj i vojnoj hijerarhiji. Broj od preko 30.000, ili po nekim autorima preko 36.000 ljudi, okupljenih pod Jajcem početkom juna 1463. godine, sasvim je nestvaran i nepojmljivo. Pitanje je kako bi se toliki broj ljudi tu prehranio, kada se je, kako je naprijed već navedeno, sam sultan Fatih povukao sa vojskom u unutrašnjost Carstva, odmah po zauzeću Jajca, upravo usljed nedostatka hrane za ljude i stoku. Isto je i sa brojem od navodno 30.000 dobrovoljno regrutiranih vojnika u samo jednom danu. Ako se taj broj uporedi sa činjenicom da je cijeli janjičarski korpus u Fatihovo doba brojao oko 8.000 ljudi, a u doba Sulejmana Veličanstvenog oko 12.000, onda se vidi da se tu, u najmanju ruku, radi o proizvoljnom pretjerivanju.
Otada se više ništa ne čuje o bogomilima. Jačim razlogom za masovni prelazak na islam smatra se to što su bogomili bili skloni islamu zbog mnogih tačaka u njihovom vjerovanju koje su slične islamskom učenju. Bogomili su odbacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (moštima). Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali „satanske trube”. Vjerovali su da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomično slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: „Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Božjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego im se tako pričinilo.” - sura IV, An Nisa', 157). Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su poslužile zbližavanju bogomila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.
Iako je prihvatanje islama u Bosni uhvatilo duboke korijene i obuhvatilo uglavnom krstjansko stanovništvo odnosno pripadnike Crkve bosanske ili bogomile, kako navode pojedini historičari, stara vjera nije iščezla, ni brzo, a ni potpuno, dugo vremena po dolasku Osmanlija. Ima puno podataka koji govore da je opstala tokom cijele osmanlijske vladavine, pa čak do pred sami kraj pretprošlog vijeka. Tih tragova je do unazad nekoliko stotina godina bilo mnogo više, pa čak i potpuno sačuvanih seoskih zajednica koje su slijedile tu zaboravljenu vjeru. Engleski diplomata Ricaut, u svom izvještaju iz 1670. godine navodi podatak da se bosanski bogomili ni do tog vremena nisu potpuno pretopili u muslimane. Mada ispovijedaju islam oni čitaju Novi zavjet. U Bakulinom šematizmu hercegovačke biskupije iz 1867. godine stoji da je u Dubočanima (kotor Konjic), porodica Helež bila posljednji sljedbenik bogomilske vjere u tom kraju. Fra Jelanić, navodi podatak u „De Patarenis Bosnae”, da je još iza austrijske okupacije u gornjoj Neretvi bilo šesnaest bogomilskih porodica. Poznati bosanski franjevac, fra Grga Martić, zabilježio je da je lično poznavao neke muslimanske porodice koje su potajno ispovijedale bogomilsku vjeru. Obred je vršio domaćin. Takvih je po fra Grgi Martiću u njegovo doba bilo u selu Drežnica kod Jablanice i u okolini Kreševa. Mehmed-beg Ljubušak zabilježio je: „Oko Rame i Neretve ima i danas Muhamedovskih seljaka, koji su sačuvali neke molitve iz bogomilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust izmole.”
Po svemu sudeći, bogomilsko stanovništvo koje je primilo islam, zadržalo je sjećanje na ta mjesta pretvorivši ih u tzv. dovišta. Dove pod otvorenim nebom održavale su se u tačno određene dane u godini koji nisu bili vezani za hidžretski kalendar. Da stvar nije nimalo bezazlena svjedoči i to što ljude koji posjećuju Ajvatovicu nazivaju hodočasnicima, a termin hodočasnik u arapskom jeziku ima samo jedno značenje - hadžija. Zato nije čudo što je Ajvatovica u narodu poznata i kao „Mala Ćaba”. Tako mnogi historičari kažu da je naprimjer Ajvaz-dedo bio bogomil, zapravo, jedan od čelnika Crkve bosanske. Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogomil zbog molitve na starobogomilskoj hiži, i zbog prefiksa „dedo”, jer su najviši bogomilski dostojanstvenici imali titulu „did, djed”.
Treba kazati da islam na bosanskohercegovačkom tlu u sebi sadrži dosta elemenata ranijih vjerovanja i običaja. Zadugo se zadržavaju mnoge paganske svetkovine, kao i one koje je sa sobom donijelo kršćanstvo. Nekad su jednostavno zatečene svetkovine zamjenjivane islamskim, davana su im nova imena, a sadržaji su gotovo ostali isti. Najčešće se navodi primjer da su sarajevski Muslimani zadugo zadržali običaj bojenja (šaranja) svijeća u vrijeme muslimanskog posta ramazana, što je bilo samo zamjena za šaranje, bojenje jaja.

3. PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U XV STOLJEĆU

Vjerske prilike u Bosnu u prvoj polovini XV stoljeća uvjetovale su i proces prihvatanje islama u njoj. Stoga se on ne može tumačiti jednostrano, pogotovo ne „bogomilskom komponentom”. Oslabljenost Crkve Bosanske prije uspostavljanja stalne osmanske vlasti u Bosni (progon njenih pripadnika 1459/60. godine, uzrokovan političkim pritiscima i ucjenama bosanskih vladara i „oblasnih gospodara” izvana), isključuje tezu masovnog prihvatanja islama od strane vjernika Crkve Bosanske, ali i tezu o njihovom potpunom nestanku u tom periodu. Postojanje krstjana i krstjanskih baština u osmanskim popisima iz druge polovine XV stoljeća to osporavaju. Pojava čifluka i timara u rukama hrišćana, u istim izvorima, isključuje komponentu prinude u procesu prihvatanja islama. Osmanske vlasti nisu silom nametale islam, ali su stvarale uvjete za njegovo prihvatanje i širenje i to prvenstveno kroz integrisanje domaće feudalne klase u timarski sistem. Brojni timarnici, upisani u popisu iz 1468. godine, su pripadnici srednjovjekovne bosanske vlastele. U prvo vrijeme korisnici timara u posadama tvrđava su ljudi izvan Bosne, uglavnom iz ranije osvojenih krajeva, u kojima je timarski sistem već zaživio.
U prvim decenijama osmanske vlasti islam se najviše širio u onom dijelu Bosne, koje su Osmanlije držali još prije definitivnog osvajanja ove pokrajine, u onim krajevima gdje je iz srednjeg vijeka naslijeđena nedovoljna i nejaka crkvena organizacija, a to je uži kraj okolo današnjeg Sarajeva. Proces prelaska na islam na tom području, uzeo je daleko veće razmjere, nego u drugim dijelovima Bosne. U Sarajevskoj nahiji islam se proširio i zbog činjenice što se tu razvilo Sarajevo kao komandni, vojno-administrativni, kulturni i privredni centar cjelokupnog ejaleta, poput onih velikih na Istoku.
Padom Bosne pod osmansku vlast istovremeno je nestalo njenog krupnog plemstva. Sultan Mehmed II Fatih u Bosni je postupio jednako kao u drugim zemljama koje je mačem osvojio. Svuda gdje su mu živi pali u ruke vladari i velikaši pokorenih zemalja, sultan ih je dao pogubiti. Tako je postupio i prilikom osvajanja Carigrada, Trapezunta i Moreje. Kada je osvojio Bosnu, sultan Fatih je naredio da se pogube pripadnici krupnog plemstva, Kovačevići i Pavlovići, zatim sam kralj Stjepan Tomašević i sva sa njim zarobljena vlastela. Jedan dio vlastele, prije svega sitne, ostao je u zemlji, nastojeći se uključiti u novi vojno-administrativni poredak. Navedeni postupak prema bosanskom kralju i njegovoj krupnoj vlasteli bio je u skladu sa osmanskom politikom da se u svakoj novoosvojenoj zemlji uništi staro plemstvo.
Širenje islama na ovim prostorima nastavilo se i neposredno poslije osvajanja Bosne. Najstariji popis Bosanskog sandžaka iz 1468. godine bilježi 14 spahija sa oznakom „novi musliman”, zatim 11 spahija kojima je otac ili brat kršćanin, te 12 sa kršćanskim prezimenom.
Treba spomenuti i to da je Bosna postepeno potpadala pod osmansku vlast. Od osnivanja Bosanskog sandžaka (1463) pa do osnivanja Bihaćkog sandžaka (1592), proteklo je 129 godina. U tom periodu stanovništvo Bosne je postepeno prelazilo na islam, i kada je muslimansko stanovništvo činilo apsolutnu većinu formiran je Bosanski ejalet (1580). Iako je imao krajiški karakter, ovaj ejalet se isticao po brzom širenju islama i u gradovima i u seoskim naseljima.
Iako prvi defter Bosanskog sandžaka iz 1468. godine ne bilježi sve muslimansko stanovništvo, podaci iz njega pokazuju da je proces širenja islama na području današnjeg Sarajeva i okolice veći nego u svim ostalim dijelovima Bosne zajedno. Godine 1485. u Sarajevu i okolici bilo je 33,17% muslimana i 66,83% kršćana, a za samo četiri godine, tačnije u popisu iz 1489. zabilježeno je 59,92% kršćana i 40,08% muslimana. Svi muslimani upisani u ovom defteru su direktni potomci kršćana.
Proces prelaska na islam postupno se ubrzavao i u Hercegovini. Sačuvan je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine iz 1509. godine koji kaže da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam. Na širenje islama u Hercegovačkom sandžaku (1470.) uticali su slijedeći činioci: loša crkvena organizacija, koncentracija velikog broja bogomila i kriptobogomila na tom području, te uticaj gradova i naših ljudi koji su rani¬je prihvatili islam, kao i u drugim dijelovima Bosne.
Vojnički sloj srednjovjekovnog bosanskog društva, kojeg je sačinjavala sitna bosanska vlastela, vlasteličići i vlaše starješine, prihvatanjem islama uključuju se u red spahija, koji ni u timarskom sistemu ne ulaze u feudalni, nego u vojnički sloj društva. Vojnuci, kako ih bilježe osmanski izvori, ušli su kao organizovani hrišćanski vojnički red, u osmanski vojnički stalež.
Međutim, čime objasniti tako masovan prelazak na islam seoskog stanovništva? Olakšice koje su dobivali seljaci muslimani nisu bile toliko značajne, da bi to bio i jedini njihov razlog za prihvatanje islama.
Prelaskom na islam dobivao se bolji status u društvu, bile su otvorene mogućnosti napredovanja, školovanja, obrazovanja. Veliki broj naših ljudi došao je do visokih položaja u osmanskoj upravi, vojsci itd. Na prihvatanje islama uticali su naročito na svoje rođake i potomke oni Bosanci koji su ranije postali visoki funkcioneri na Porti. U svom zavičaju podizali su zadužbine, uvakufljavali ogromna imanja za njihovo održavanje, a za upravnike vakufa najčešće postavljali svoje potomke. Eklatantan je primjer Mehmed-paše Sokolovića koji je na islam preveo stanovnike čitavog svog rodnog sela, svoje roditelje i mnogobrojne rođake.
Tu je i najmlađi sin čuvenog hercega Stjepana Vukčića Kosače, a brat bosanske kraljice Katarine - Stjepan, koji je, primivši islam, dobio ime Ahmed. Njegova dva starija brata su, oslanjajući se na Mlečane i papu, od patarena postali katolici, pa su padom Hercegovine morali pobjeći u Italiju. Ahmed je 1488. godine već poznat kao Ahmed-paša Hersek-zade (Hercegović) postao admiral osmanske mornarice - kapudanbaša, a u periodu od 1497. do 1516. godine bio, u vrijeme Bajazida II i Selima I, u pet navrata na dužnosti velikog vezira Otomanskog carstva.
U prvim godinama osmanske Bosne bile su kršćanske spahije sasvim obična pojava. Jedan se od njih proslavio postavši džerah-baša (glavni vidar) u kući bosanskog namjesnika u Sarajevu u sedamdesetim godinama XV stoljeća, a zvao se Vlah Svinjarević, izrazito nemuslimansko ime i prezime.
Vlastela su stajala pred dilemom da li da zadrže svu svoju imovinu u zemlji trajno u svojim rukama i da postižu velike državne službe i časti u prostranom carstvu ili da izgube pomalo sve iz svojih ruku i da padnu u jedan ovisni položaj u koji su zapali i ostali podanici carstva ostavši pri svojoj religiji. Naravno da se u toj dilemi nije bilo teško odlučiti. Tako su prilike favorizirale prelazak na islam.
Svi ozbiljniji istraživači ovog fenomena odbacili su teoriju o nasilnom prevođenju bosanskog stanovništva na islam. U savremenoj historiografiji, kao rezultat istraživanja primarnih dokumentarnih izvora, prevladava mišljenje da je proces prelaska na islam bio složen, nenasilan i dugotrajan proces, uvjetovan nizom uzročnika. Isto tako, odbačene su i tvrdnje da je vlastela masovno prelazila na islam samo zato da bi sačuvala imanja.
U tom postupku nije bilo prisiljavanja. U osmanskoj državi kao teokratskoj, važi li su osnovni islamski principi sadržani u Kur'anu: „Vama vaša, a nama naša vjera” (sura CIX, Al Kafirun, 9), i „u vjeri nema prisiljavanja” (sura II, El Bekare, 256).
Tako Vladimir Ćorović navodi da pored muslimanskih postoje i hrišćanske spahije i da oni vjerovatno postoje i od ranije, te sam izvlači zaključak „da bi to bio najbolji dokaz da Turci nisu tražili prelaz na islam, kao bezuvjetnu pogodbu za održavanje samog imanja”.
Milan Prelog ističe da ima primjera da su u prvim decenijama osmanske vlasti i kršćani, osobito u Hercegovini bili predstojnici viših administrativnih oblasti, da su mogli zadržati zakup carine, rudnika, da su obavljali diplomatske misije, osim uprave sandžaka, koju su mogli obavljati njihovi sinovi ako bi prešli na islam.
U generacijskom pogledu islam su najviše prihvatali mladi ljudi. Rijetki su slučajevi kada se pominje otac sa muslimanskim imenom a sin sa kršćanskim. Takođe, uz neoženjene, ogromnu većinu onih koji su prešli na islam predstavljaju siromašni oženjeni seljaci.
Prihvatanje islama nije značilo da će neko samim tim činom biti oslobođen rajinskog statusa, popraviti društveni položaj ili postati imućan. U čisto islamskim dijelovima Carstva, u prvom redu u Anadoliji, raju su činili isključivo muslimani. Sve do druge polovine XVIII stoljeća u Bosni je većinu seljaka činila muslimanska raja, od koje se, kako je već naprijed navedeno, jedan broj nije oslobodio položaja feudalne zavisnosti sve do kraja Prvog svjetskog rata. S druge strane, Bosna je cijelo vrijeme osmanske uprave bila puna muslimanske sirotinje.
Nije istina da je covjek morao biti musliman da bi se mogao obogatiti u Otomanskom Carstvu.
Na kraju treba istaknuti da je islam tolerisao postojanje drugih vjera, pa je tako bosanski franjevac fra Anđeo Zvizdović, 1463. godine dobio od sultana Mehmeda II Fatiha, Ahdnamu kojom se daju vjerske slobode bosanskim katolicima.

4. PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U XVI STOLJEĆU

U širenju islama u Bosni značajnu ulogu odigrali su i gradovi kao centri islamske kulture i civilizacije. Osmanlijskim osvajanjem Balkana nastale su duboke promjene u položaju, prirodi i ulozi gradova na tom području. Širom Bosne niču nova gradska naselja ili se naslanjaju na stara. Svi ti gradovi poprimaju islamsko-orijentalni karakter. Takav grad razlikuje se od evrop¬skog po svome nastanku, razvitku i svojoj ulozi.
Do prelaska na islam dolazilo je i u urbanim sredinama, jer je veliki broj zanatlija i trgovaca prešao na islam. Naravno, oni koji nisu prešli na islam, nisu imali problema u svom poslu. Jedina razlika između onih koji su već prešli na islam i onih koji nisu, jeste ta da muslimani nisu morali plaćati poreze i sl. Svakako, ovo je odgovaralo malim zanatlijama koji su onda mahom prelazili na islam.
Relevantni izvori pokazuju da je muslimansko gradsko stanovništvo apso¬lutnom većinom domaćeg porijekla, koje se naseljavalo iz okolnih sela i iz susjednih gradskih naselja. To stanovništvo su u grad privlačile izmedju osta¬log i povlastice koje je osmanska vlast davala gradskom muslimanskom stanovništvu. Najveću povlasticu predstavljala je činjenica da je musliman¬sko gradsko stanovništvo bilo muaf, tj. oslobođeno svih rajinskih dažbina i teških državnih nameta avarizi divaniye i tekalifi orfiye.
Zapaženu ulogu u razvitku gradova odigrali su vakufi, jer podizanjem vakufskih kultnih objekata započinjalo je urbano formiranje gradova. Osni¬vali su ih visoki funkcioneri osmanske vlasti: paše, sandžak-bezi i drugi državnici, koji su podizanjem zadužbina, svojim pobožnim zavještanjem udovoljavali i državnim potrebama. Islam traži od svojih sljedbenika između ostalog i trošenje imetka u općedruštvene svrhe. Sistemom vakufa stvarali su se kulturni i trgovački kompleksi zgrada. Zahvaljujući u prvom redu vakufi¬ma, muslimanske vjerske, kulturne i dobrotvorne ustanove bile su u mogućnosti stalno djelovati i obavljajti svoju funkciju. Prelazak stanovništva na islam i nastanak gradova bili su usko povezani.
Tokom XVI stoljeća islam se najviše proširio u Sarajevu i okolici, ali je i u drugim dijelovima Bosne taj proces uzimao maha. U zemlji Pavlovića ¬Vilajet Pavli, koji je (1489.) obuhvatao nahije: Višegrad, Dobrun, Hrtar, Prača, Studena ili Kamenska, Glasinac, Pale i Olovo, već u ovo vrijeme je evidentno širenje islama kako među gradskim tako i među seoskim stanovništvom. Početkom XVI stoljeća ovaj proces je znatno intenziviran tako da je npr. 1516. godine nahija Borač imala 68% muslimanskih domaćinstava a 1540. 86%. Godine 1604. procenat muslimana u Vilajetu Pavli izgleda ovako: nahija Studena 100% muslimani, Borač 99%, Brodar 98%, Olovo 92%, Hrtar 92%, Višegrad 80% i Dobrun 64%. U ukupnom broju popisanih stanovnika ovog područja muslimani su zastupljeni sa 93%.
Uvećavanju broja muslimana sigurno je doprinijelo i to što je poslije Mohačke bitke (1526) ostvaren proces pretvaranja slobodnih Vlaha stočara i zemljoradnika u raju. Dio onih koji su to htjeli da izbjegnu prelazio je na islam, kao i dio katoličkog stanovništva nakon pada Jajačke banovine (1528), koja je sve vrijeme postojanja bila na strani Ugarske. Drugi, veći dio tog stanovništva prešao je na pravoslavlje. Tada je i čuvena Jajačka katedrala pretvorena u džamiju.
Područje Kliškog sandžaka (1537) pokrivalo je dijelove današnje Bosne, Hercegovine i Hrvatske, tačnije jugozapadne dijelove Bosne i Hercegovine, te dijelove Like, Krbave i Dalmacije. Proces širenja islama na ovom području imao je nešto drugačija obilježja nego u drugim krajevima, zbog krajiškog karaktera Kliškog sandžaka kao i zbog zatečenog, kao i novonaseljenog stanovništva. Osmanska osvajanja na ovim prostorima išla su iz pravca isto¬ka prema zapadu sa stalnim pomjeranjima. Granični pojas čuvali su Vlasi. Područja koja su ostajala iza tog pojasa bila su mirnija te su se sticali uvjeti za širenje islama. Općenito uzevši, može se reći da širenje islama u Kliškom sandžaku nije bilo masovno „...izuzimajući onaj dio koji je ranije pripadao bosanskoj kraljevini, kao i u zonama kasaba i brojnih tvrđava u navedenom području.”
Što se tiče širenja islama u nahijama sjevernog i centralnog dijela hercegove zemlje, taj proces tekao je stalno i svoju kulminaciju doživio je krajem XVI stoljeća kada u nahijama tog dijela zemlje zastupljenost muslimana iznosila 90% do 99%.
Početkom XVI stoljeća pravoslavno stanovništvo u velikom broju i u drugim krajevima prihvata islam. Tako je monah Marko Trebinjac zabilježio 1509. godine kako su mnogi bez prisile ostavili pravoslavlje i primili islam. Na isto vrijeme i pojavu ukazuje i pop Vuk koji je 1516. godine u Sarajevu zapisao da „u te dane u toj zemlji bijaše veliko umnoženje agarenskih čeda, a pravoslavne vjere kristianske u toj zemlji veliko umanjenie.” Plima prihvatanja islama od strane brojnih pojedinaca, ali i cijelih sela, nastavila se i nakon obnove Pećke patrijaršije i učvršćenja njene jurisdikcije nad srpsko-pravoslavnim eparhijama u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji. Isto tako, ni sloboda vjerskog djelovanja i misionarstva franjevaca u Bosni nije presjekla proces prihvatanja islama. Podaci o širenju islama među katolicima redovno se nižu u izvještajima papskih vizitatora iz Bosne. Kao što postojanje manastira Mileševe, nekadašnjeg „rasadnika srpskog svetosavlja” nije djelovalo na okolno stanovništvo da ne prihvati islam, isto tako ni stari franjevački samostani, Kraljeva Sutjeska, Kreševo i Fojnica, kao glavna uporišta katolicizma, nisu uspjeli spriječiti da katoličko stanovništvo vremenom u znatnom broju prihvati islam, i to upravo na najužem području njihovog evangelističkog rada, na području između Zenice, Kaknja, Visokog i Kiseljaka.
U drugoj polovini XVI stoljeća opći pokret širenja islama dobio je takvo ubrzanje na prostoru Bosne da je 1580. godine osnovan Bosanski ejalet kao najviša administrativno-vojna teritorijalna jedinica u Osmanskom carstvu. Proces pri¬hvatanja islama bio je posebno intenzivan i masovan na prostoru Bosanskog sandžaka.

5. PRIHVATANJE ISLAMA U ZVORNIČKOM SANDŽAKU

Proces prihvatanja islama u Zvorničkom sandžaku može se sistematski pratiti tek od 1530. godine, jer raniji popisni defteri ovog sandžaka nisu sačuvani, ali je jasno da su krajevi koji su ušli u taj sandžak masovno kolonizirani Vlasima. Kolonizacija je najvjerovatnije započela kratko vrijeme nakon uspostavljanja osmanske vlasti u cilju odbrane od napada iz Srebreničke banovine. Proces prelaska na islam u tom dijelu je kasnio i zbog činjenice da je u Zvornički sandžak ulazio izvjestan dio srpskog teritorija, s druge strane rijeke Drine.
Prvi slučajevi prelaska na islam zbili su se okolo utvrđenih gradova, u podgrađima Zvornika i Srebrenice. U prvim decenijama osmanske vlasti, nisu sačinjeni popisi za ova područja. Tek od pada Srebreničke banovine (1512), počeo je popis ovih oblasti. Iz tih deftera (1512, 1528, 1533. i 1548) vidi se da su kršćanske spahije timarlije bili predstavnici novog stanovništva koje se koloniziralo u Srednje i Donje Podrinje i cijelu Posavinu. U periodu od 1528. do 1533. godine broj muslimana u bosanskom dijelu Zvorničkog sandžaka se znatno povećao. Za razliku od drugih dijelova Bosne, gdje je na islam uglavnom prelazilo zemljoradničko stanovništvo, ovdje je prihvatanje islama po svome tempu i širini, bilo jednako kod pastirskog stanovništva (vlaha) kao i kod zemljoradničkog. U gradovima gdje su postojali franjevački samostani: Srebrenici, Zvorniku i drugim, islam se sporije širio. Medjutim, kada je Zvornik postao sjedište istoimenog sandžaka (1482), uticaj franjevaca je opao i oni su krajem četvrtog decenija XVI stoljeća napustili Zvornik i povukli se u samostan u Gornju Tuzlu. Poslije pobjede kod Mohača (1526) dolazi do stabilizacije političkih prilika, razvoja gradova, a time i do širenja islama. Tako je u nahiji Gornjoj Tuzli 1548. godine bilo 20% muslimana (godine 1533. bilo ih je 14,6%), a u samoj kasabi 94%. Zajedno u kasabi i nahiji bilo 44,6% muslimana. U Donjoj Tuzli stanje je bilo drugačije. U samoj kasabi bilo je 71% muslimana a u nahiji 16%, dok je zajedno u kasabi i nahiji bilo 30% muslimana. Od ostalih nahija, najintenzivnije širenje islama bilo je oko gradova Srebrenika, Sokola, Zvornika i Srebrenice (Srebrenik 63,5%, Zvornik 57%, Srebrenica 30%, te Sokol 51% muslimana). U ostalim nahijama broj muslimanskih domaćinstava kretao se oko 30%. U Bijeljini je bilo 29,4%, u Koraju 21 %, u nahiji Nenavište (Gradačac) 26,5% muslimana.
Zvornički sandžak, koji je obuhvatao sjeveroistočnu Bosnu, sa više naselja na desnoj obali Drine, brojao je istovremeno 2.654 muslimanske, prema 13.112 kršćanskih kuća. Iz toga se vidi da je proces širenja islama u prve tri decenije XVI stoljeća na području Zvorničkog sandžaka bio nešto sporiji nego u bosanskom i hercegovačkom sandžaku. Ova je oblast općenito bila slabije naseljena nego Bosanski sandžak i Hercegovina. Zvornički sandžak-beg je još i 1541. godine pozivao vlaške knezove i primićure da nasele ovo područje „svojom rajom”, uz znatne poreske povlastice. Sredinom XVI stoljeća proces širenja islama u Zvorničkom sandžaku bio je usporen, prije svega usljed izvjesne krize timarsko-spahijskog sistema, te finansijske krize i inflacije. Računajući prema jednoj konzervativnoj procjeni da je svako domaćinstvo brojalo prosječno pet članova, poznati historičar Omer Lütfi Barkan je na osnovu navedenog broja kuća izračunao da je u trećoj deceniji XVI stoljeća u Bosni živjelo 344.325 stanovnika, od kojih su 38,7% bili muslimani.

ZAKLJUČAK

Nema sumnje, korijene masovnog prelaska na islam u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakvog nije bilo u susjednim zemljama, treba potražiti u specifičnim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historičar ovom pitanju mora prići oslobođen ideološkog i dnevnopolitičkog balasta, bez religijske pristrasnosti, krećući se kolosijekom realnosti i imajući uvijek na umu opasnost skretanja u područje historijskih mitova kojima je južnoslavenska historiografija naprosto prožeta.
Konačno, proces kojim je Bosna ostvarila većinsku muslimansku populaciju je trajao 150 godina (do prve polovine XVII stoljeća). Dakle, proces prelaska na islam u Bosni je bio miran i postupan (ne masovan) i stoga je trajao više generacija.
Općenito se može reći da je širenje islama u Bosni teklo postepeno. Ni osmanski ni zapadni izvori ne sadrže nikakve podatke o bilo kakvom prisiljavanju od osmanske vlasti u pitanju vjere njenih podanika, na što ukazuje i masovnost prelaska na islam bosanskog stanovništva kako gradskog tako i seoskog. Poznati historičar Vladislav Skarić pisao je da „...19. vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina, niti bi bilo ijedne crkve i manastira da je islam širen državnom silom”.
Iz svega ovog da se ponoviti zaključak Mehmeda Handžića: Bosansko-hercegovački muslimani su starosjedioci ove zemlje, a ne došljaci. Svojevoljno su napustili svoju staru bogomilsku vjeru i prigrlili uzvišeni islam iz opravdanih razloga. Bosansko-hercegovački muslimani vole svoju domovinu i svoj narod i za njih se bore, te su prema tome patrioti i nacionalni. Prigovori da su muslimani anacionalan elemenat nemaju nikakve osnove. Podloga tim prigovorima je to što oni, koji ih iznose, razmijevaju pod nacionalizmom ono što nikako ne spada u ovaj pojam. Krivica je, dakle, kod njih, a ne kod muslimana ponosne Bosne i kršne Hercegovine.

LITERATURA

­ Bojić Mehmedalija, Historija Bosne i Bošnjaka, Sarajevo, 2008.
­ Ćorović Vladimir, Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925.
­ Duraković Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Tuzla, 1998.
­ Filipović Nedim, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Tešanj, 2005.
­ Handžić Mehmed, Islamizacija Bosne i Hercegovine: i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1940.
­ Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997.
­ Jalimam Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999.
­ Malcolm Noel, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo, 1995.
­ Prelog Milan, Povijest Bosne u doba osmanslijske vlade, Sarajevo.
­ Zlatar Behija, „Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva (1463-1593)” u Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 111-121., Sarajevo, 1998.

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi