KONFUČIONIZAM

Konfučije i njegov značaj za kinesku religiju

Suvremenik Bude i Pitagore, Konfucije (K'ung Fu tse, učitelj K'ung) se rodio 551. g. pr. Kr. Njegovi su roditelji živjeli u siromašnim prilikama u jednom selu okružja Chufu u Shantungu. Oženio se u dobi od devetnaest godina. U braku je imao jednog sina i više kćeri. Najprije je zauzimao mjesto nadglednika žitnih hambara i polja u službi plemićkog roda Chi. U 22. godini počeo je oko sebe sakupljati učenike. Tek je u pedesetoj godini dobio višu službeničku čast, koju je opet ubrzo izgubio. Najveći dio svoga života Konfucije je proveo na putovanjima od jednog kneževog dvora do drugoga, na kojima se uzalud trsio feudalne gospodare pridobiti za reforme, da spriječi propast kuće Čou. U 67. je godini izdao šest starih klasika. To su bile u arhivama sačuvane zabilježbe službenih povjesničara i drugih dvorskih službenika. Konfucije je mislio ća će odstraniti zla svoga vremena kad obznani riječi svjedoka cvatućeg doba dinastije Čou. Konfucije je umro je 479. g. pr. Kr.
Konfucije nije stvorio nikakvu novu religiju ni filozofiju, nego je samo nastojao ponovno oživjeti religiju, svjetovni nazor i ćudoređe starih vremena, dinastije Šang, koji su počeli propadati. Samog sebe naziva samo isporučiteljem starine i odbija da ga se zove stvarateljem nečega novoga. On je prije svega propovijedao povratak starim mudracima. Religiozne misli nikako ne stoje u središtu njegova mišljenja i djelovanja, on je u prvom redu bio političar i moralist.
U njegovoj religioznoj slici na prvom mjestu stoje Nebo i predi. Pojam Neba je preuzeo iz starina. Nebo mu je jedna viša moć, koja svijet uzdržava i određuje tijek događaja prema svojim planovima. Tko uvrijedi Nebo, ne može se pred njegovom srdžbom nigdje sakriti. Kad su mu predbacili daje bio u posjetu kod neke raspuštenice, on je svoju nevinost zajamčio riječima: "Neka me Nebo odbaci, ako sam zlo učinio!" Kad je začuo grmljavinu ili hukanje oluje, na časak se pognuo, da bi rasrđenom Nebu iskazao svoje poštovanje. Nikad se nije tužio na određenja Neba i mirno je čekao, ma što god Nebo odredilo. On je težio da upozna volju Neba. Za njega je mudrost bila u spoznaji nebeske volje. Govorio je da mu je Nebo dalo njegovo poslanje i nitko mu se stoga ne može oprijeti. "Ako se nauk koji iznosim širi, to biva zato jer je Nebo tako htjelo. Ako ga nestane, to biva zato jer je Nebo tako htjelo. Jedan čovjek nije u stanju razoriti ga, jer što može jedan čovjek protiv volje Neba? Da je Nebo željelo propast toga nauka, ne bi mi predalo oporučni zapis (legat) cara Wen (oca utemeljitelja dinastije Cou). Budući da ono njezinu propast nije željelo, učinilo je mene njezinim čuvarom, nitko protiv mene ništa ne može."
Kad je jedan njegov učenik obolio i umro, Konfucije je rekao: "To je volja Neba." Kad mu je jedan mili učenik mlad umro, uzdisao je učitelj: "Ah, Nebo me bije, Nebo me bije." Druge su mu poučne izjave: "Tko hoće upoznati čovjeka, mora najprije upoznati Nebo, koje je ljudima dalo njihovu narav i svoj zakon!" "Nebo radi bez pripovijedanja. Ono upravlja redovito odvijanje godišnjih doba i tako svemu bivstvu daje život bez ijedne riječi." "Svojim su složnim radom Nebo i Zemlja proizveli sva bića." "Da se netko savršen rodio, to je u moći Neba i Nebo je to učinilo kod rođenja velikih mudraca. No, to je iznimka. Pomalo se usavršavati učenjem i naprezanjem - to je u moći čovjeka i uobičajenije put." "Vladanje ima svoje korijene u Nebu. Mudrac koji ga obavlja, čini to u vezi s Nebom i Zemljom. Također djeluje u skladu sa slavnim dušama pređa. Njegove osobe mora što je više moguće nestati da bi Nebo i Zemlja djelovali." "Sin Neba (car) je treći u savezu Neba i Zemlje i pomaže bićima dobro činiti. Sin Neba je čuvar naređenja Neba." "Obredi dolaze s Neba. Po njima su stari vladari ostvarivali namjere Neba s obzirom na čovjeka i ispravljali naravne sklonosti ljudi. Koji preko njih prelaze, propadaju, koji ih lijepo obdržavaju, uspijevaju."
Iz tih se izjava vidi da je Nebo za Konfucija osobno biće, a ne slijepo djelatni prirodni zakon. No, on ne uzima stari izraz "Gornji car" (Shang ti), tako da mu je pojam Neba čistiji i jasniji. Ali, s druge strane, pojavljuje se dualizam Neba i Zemlje koji međusobno surađuju. Uz Nebo Konfucije je također priznavao nebeske i zemaljske bogove i duhove te pokojničke duše. On drži obvezatnim prinošenje žrtava bogovima i dusima, ali im žrtvuje "kao da bi bili prisutni". To nam pokazuje neku suzdržljivost u pitanju stvarne prisutnosti viših bića kod žrtvovanja. Da Konfucije nije bio žarki štovatelj bogova pokazuje nam njegova izjava: "Častimo duhove i demone, ali se držimo daleko od njih." Revno brani štovanje pređa, ali osuđuje svaku pretjeranu raskoš kod sahrane i manističkih žrtava. O pobližem opisu života duše poslije smrti kod Konfucija ne nalazimo ništa. Na pitanje svog učenika o pojmu smrti, odgovorio je: "Kad ne poznamo život, kako bismo poznali smrt?"
Veći dio Konfucijeva nauka govori o državi i ćudoređu. Za njega je država božanska ustanova. Vladar je opunomoćenik Neba i mora savjesno izvršavati svoje poslove. Narod mora činiti kreposti, jer je inače nemoguć zajednički život. Konfucijev ideal je jen, što znači "ćudorednost, čovječnost". U toj ćudorednosti nalazi čovjek mir. Ona je potpuno u volji "Čim ćudorednost zaželimo, ona je tu, ako je volja upravljena na ćudorednost, nema zla". Konfucijevu etiku vodi optimistička vjera u snagu dobre volje, koja ne bi bila oslabljena nasljednim grijehom. Ćudorednost je nerazdruživo povezana s pravednošću "Plemenit čovjek smatra pravednost bitnom." Pravednost uključuje dobrotu, ali se ona ne uzdiže do ljubavi prema neprijatelju. Na pitanje: "Sto bi ti rekao kad bi netko htio nepravdu naplatiti dobrotom?", Konfucije odgovara: "Nepravda se naplaćuje pravednošću, ali dobrota dobrotom."
Etika je za njega uglavnom negativna: mladić se mora čuvati zamamne djevojačke ljepote, čovjek srednjih godina tučnjave, starac škrtosti. Evo Konfucijevog zlatnog pravila: "Tsi-kung je zapitao: 'Daj jednu jedinu riječ, koja može vrijediti kao uporište za provođenje života.' Učitelj je odgovorio: 'Možda riječ uzajamnost (su). Ne čini drugome što nećeš da se tebi čini."
Za potpuniju sliku konfucionizma moramo spomenuti i Mencija. On nije bio Konfucijev učenik, živio je naime 494. - 468. g. pr. Kr., alije bio njegovo duhovno dijete. Nebo mu je vrhovno svjetsko počelo. Duhovno biće, koje upravlja svijetom i ljudskim djelima, vladarima daje njihovu moć i dostojanstvo. O odgojnom djelovanju patnje Mencije je lijepo rekao: "Kad Nebo hoće nekome udijeliti tešku dužnost, tada dopušta da njegov duh mnogo trpi, mišići mu i kosti iznemognu, tijelo mu izgladni i od oskudice izgubi snagu, te ono pomuti i porazbaca sve njegove pothvate. Time pobuđuje njegovu energiju, čeliči njegov značaj i nadopunja što mu još manjka." U štovanju bogova Mencije je protiv suvišnoga. On smatra da u državi na prvo mjesto dolazi narod, na drugo zemaljski bogovi, na treće knez. Ako zemaljski bogovi, usprkos žrtvama, šalju narodu sušu i poplave, treba ih skinuti s prijestolja i nadomjestiti novima. U štovanju pređa Mencije ništa ne izostavlja. Pokop mu je vrhunac svih djela ljubavi djece za roditelje dok su drugi svečane konfucijevske sprovode oštro napadali.

Uzdizanje konfucionizma do državne religije

Da je Konfucija više stoljeća nakon njegove smrti zapala čast da bude najveći kineski mudrac, on zahvaljuje jednome od velikih careva dinastije Han (206. pr. Kr. 220. nakon Kr.). Njegovo nastojanje za spašavanjem dinastije Cou doživjelo je ponajprije velik neuspjeh. Više stoljeća je njegov nauk bio kao mnogi drugi. Razlozi koji su careve Han, naročito cara Wu Ti (156. - 186. n. Kr.) naveli, da pogoduju konfucionizmu bili su političke prirode. Trebalo je jednom zauvijek ukloniti moć lenskog plemstva koje je stoljećima stvaralo nemire i na koncu skrivilo propast dinastije Cou. Carevi dinastije Han nastojali su to postići stvaranjem poslušnog činovničkog aparata. Izbor sposobnih kandidata obavljao se strogim ispitima, u kojima je poznavanje Konfucijeva nauka bilo mjerilo sposobnosti. Položaj cara kao "Sina Neba", kao božjeg opunomoćenika i posrednika između Boga i ljudi bio je za utvrđivanje carske vlasti od neprocjenjiva značenja. Konfucijeva etika je bila izvrsno sredstvo za podložnost puka. Obredi koji su kod konfucijevaca sličili obvezatnosti prirodnog zakona, izražavali su nedostiživ položaj cara kao Sina Neba i istovremeno su svakom podaniku ukazivali na njegov položaj u obitelji i državi. Budući daje država sastavni dio božanskog uređenja svijeta, i stoga religiozne naravi, samo po sebi moralo je državno pravo postati religijom, a religija državnim pravom. To usidravanje kineske države u religioznome stvarno ju je i uzdržalo kroz dva tisućljeća. Stvaranjem republike (1912.) uklonjen je njezin stari temelj, zato je njezina opstojnost bila izvrgnuta teškim potresima kakve ne pozna čitava njezina povijest.
Uzdizanje samoga Konfucija išlo je dalje svojim tokom. Car Kao tau godine 195. pr. Kr dopustio je obavljanje žrtava na Konfucijevom grobu. U prvom su kršćanskom stoljeću u školi te žrtve bile zapovijedane, ali su tek u 6. stoljeću postale općenite. U sedmom mu je stoljeću podijeljen naslov "najvišeg učitelja" i zapovijedana je gradnja hramova u njegovu čast. Godine 739. dobio je naslov kralja, a 1074. kraljevska je akademija tražila za njega naslov cara. Tek 1906. priznata mu je najviša božanska čast, kad je dinastija Mandžu poistovjećivanjem Konfucijevih žrtava sa žrtvama Nebu pokušala utvrditi svoje klimavo prijestolje. Godine 1912. bile su zabranjene žrtve Nebu kao i Konfuciju. Ali je već 26. rujna 1914. izdano dopuštenje za ponovno oživljavanje Konfucijeva kulta. Preporodu konfucionizma su osobito doprinijeli kršćanin SunYat-sen i bivši budist Liang Sun-ming. Ovaj posljednji je u snažnom jen vidio ideal Kine. Mao Tse-tung je dokinuo spomendan Konfucija, ali je upozorio svoje drugove da jednako uče od K'ung fu tsea i Sun Yat-sena kao i od Marksa i Lenjina.

LITERATURA

“Religija i Religije” - Dr. Tomislav Ivančić

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi