Prorocanski snovi, Proricanje buducnosti | SEMINARSKI RAD IZ PARAPSIHOLOGIJE

Pod vodstvom prof. dr. Dupreta, svjetski poznatog psihologa, osobito zainteresiranog za snove, velik broj psihologa i liječnika proveo je dvogodišnje opsežno istraživanje o formi, sadržaju i značenju sanjanja. Ispitano je 50.000 osoba, od četverogodišnjeg djeteta do sedamdesetogodišnjeg starca. Istraživači su bih podijeljeni u grupe, svaka sa zadaćom da istraži jednu određenu kategoriju snova. Rezultati, dakako, nisu riješili tajnu sna, ali su ipak uvelike obogatili naša dotadašnja saznanja. Dio istraživanja bio je usmjeren proučavanju problema tzv. proročanskih snova, te je izdvojeno 800 snova u kojima su s visokim stupnjem vjerodostojnosti osobe u snu predvidjele manje ili više značajna, katkada i katastrofalna događanja.
Jedan od najneobičnijih slučajeva bio je san francuskog odvjetnika M. Duvellea, koji je u snu doživio propast Titanica - četiri dana prije negoli se katastrofa (12. IV. 1912.) uistinu dogodila. Odvjetnik je oko podneva prilegao i spavao petnaestak minuta, da bi u snu vidio strašnu paniku na tonućem parobrodu. Svoj neobičan san odmah je ispripovijedao svojim drugovima po zvanju, a svom je liječniku napisao opširno pismo o sadržaju sna.
U svibnju 1947. trgovac Leonard Stein iz Mauera kraj Beča sanjao je da prisustvuje jednoj od najpoznatijih konjskih trka u Engleskoj. U snu je vidio imena obaju konja koji su prvi došli do cilja. Probudivši se, zabilježi ta imena na komadu papira te ponovo usne. Kad se po drugi put probudio nije znao što da uradi s tim papirom, štoviše ni svoga rukopisa nije mogao prepoznati. Ipak, tokom dana, ponovo mu se jasno jave sve pojedinosti sna te ih saopči petorici poznanika. Dvije sedmice kasnije na trkama u Engleskoj pobijedila su oba konja koje je Stein bio zapisao (Sudost-Tagespost, 23. XI. 1952.).
Vrlo je zanimljiv i ovaj slučaj. Listopada 1900. kapetan Joe Mesquita i posada lovili su ribu u skuneru Mary P. Mesquita blizu sjevernoatlantskog grebena Georges Bank. Mornar Alfred Brown, ujutro 23. listopada, ispripovjedio je kapetanu san koji je usnio tokom noći. U njegovu snu jedan veliki parobrod, naglo izlazeći iz magle, udario je i presjekao Mary P. Mesquitu ostavivši posadu da se utopi. Ništa neobično: ribari u malim skunerima živjeli su u neprekidnoj bojazni da bi im se što slično moglo dogoditi. No, vrijeme je bilo vedro a more mimo, pa je kapetan Joe smirio i Browna i posadu kojoj je sanjač također prenio sadržaj svoga sna. Međutim, sljedeće noći Alfred Brown ponovo je usnio isti san, probudio se i počeo vikati od straha. Tad se već vrijeme bilo pogoršalo, zapuhao je jak vjetar i kapetan je odlučio da skuner odjedri prema luci Glocester. Vjetar se u međuvremenu stišao i Mary Mesquita nije se micala dva dana. Alfred Brown se razbolio i ležao u potpalublju, a tokom noći spustila se gusta magla. Iznenada se začulo trubljenje, a razbuđena posada ugledala je dva svjetla koja su se naglo približavala. Komandant je naredio da se smjesta spuste čamci, ali prije negoli su mornari dospjeli izvršiti zapovijed već je parobrod Saxonia (Cunard Line) udario i presjekao Mary Mesquitu. Posada je u panici ipak uspjela spustiti jedan čamac, utrpati se u nj i udaljiti od brzotonućeg skunera. Saxonia je reflektorima osvijetlila čamac s brodolomcima i uspjela spasiti sve osim Alfreda Browna. Za nj se san pokazao istinitim. Kapetan Joe Mesquita umro je travnja 1933. u dobi od 74 godine.
Istražujući duže vrijeme ovaj slučaj ispitivanjem posade Mary Mesquite i Saxonije, Elisabeth Lynch je 1950. u časopisu The Ave Maria, Catholic Home Weekly, Indiana (USA), napisala o tome članak »Glocester Miracle«.
Biskup hvarski dr. Andrija Ilić (1827-1887.), višegodišnji profesor dogmatike u centralnom bogoslovskom sjemeništu u Zadru, običavao se ispovijedati svake subote poslijepodne. Ali, one subote, kada je za vrijeme popodnevna počinka iznenada umro, ispovjedio se ujutro. A noć prije toga, dok je biskup još bio posve zdrav, Tereza Obuljen, tada starješica benediktinskog samostana u Hvaru, vidjela je u snu kako kroz vrata biskupske palače kreće prema crkvici Uznesenja Marijina povorka bijelo odjevenih ljudi s gorućim voštanicama u ruci. San je Terezu Obuljen duboko potresao, jer je u njemu prepoznala nagovještaj biskupove smrti. Ujutro, čim se ustala, brzojavila je u Pompej da se održi devetnica za zdravlje biskupovo. Andrija Ilić je, međutim, kao što rekosmo, istog poslijepodneva preminuo (v. II Sacro Speco di San Benedetto di Subiaco, god. XXXIII., br. 5, str. U).

Golem je broj takvih slučajeva koji mogu zbuniti naš duh, ali zacijelo bi se nakon točnije analize mnogi od njih mogli svesti na vjerojatna nagađanja podsvjesnih sila prije nego na neobičnu sposobnost predviđanja. Uostalom, s velikom je sigurnošću utvrđeno da čovjek obično sanja o doživljajima vezanim za njegov životni djelokrug i za njegove duhovne misli. Navještaji budućih događaja u snovima često su uopćeni u svojim opisima, a odnose se obično na sadržaje vrlo vjerojatne ili lako moguće. Nadalje, s navještajem budućnosti u snovima slaže se često tek događaj uopće, a ako se koja pojedinost podudara čini nam se često to tek kao slučaj, pogotovu ako se uzme u obzir da se druge pojedinosti u istom navještaju samo djelomično podudaraju ili se pak ne podudaraju uopće.
Osvrnut ćemo se, primjera radi, na samo dva od netom ispričanih snova.
Zar nije odvjetnik Duvelle, onih dana kad se Titanic spremao na svoje prvo putovanje natječući se za »plavu vrpcu« u brzini, lako mogao promišljati kako će kapetan Titanica, da skrati put do New Yorka, krenuti put sjevera (putovanje po ortodromi - op. B. M.) i tako se izvrgnuti pogibelji sudara s kojim od ledenih brjegova koji u to doba godine lutaju sjevernim morima, te zar onda takvo razmišljanje nije moglo biti prirodnim (shvatljivim) uzrokom njegova sna?
A zar Tereza Obuljen nije mogla biti zabrinuta za zdravlje svoga biskupa i stoga u snu predvidjeti njegovu smrt? A vrlo je vjerojatno da je ona, kad je već brzojavila u Pompej, svoj san i biskupu priopćila, što je preuzvišenog Ilića moglo uzrujati i pospješiti njegovu smrt.

Proricanje budućnosti

Na temelju marno sakupljenih podataka u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata utvrđeno je da oko 25.000 gatara radi u samom New Yorku. Među njima su oni koji zarađuju velike svote po gospodskim apartmanima i oni koji love male ribice u siromašnim gradskim četvrtima. Svima je posao vrlo unosan: i onima koji pišu traktate o tom pitanju, kao i starim krezubim babama koje se smatraju osobito sposobnim i proriču budućnost uskom krugu
poznanika. Računa se da se na taj način u New Yorku godišnje izmuze oko 25 milijuna dolara. Slične su prilike i u drugim američkim velegradovima, kao i na mjestima gdje se okuplja bogat svijet radi ljetnog odmora ili zimskih športova, pa i u naseljima radnika koji mukom zarađuju svagdanji kruh. U Sjedinjem Američkim Državama ima oko 250.000 gatara. U samo godini dana 1,300.000 slušatelja radija tražilo je i dobivalo odgovore od danas pokojne Evangeline Adams, a proročici Dolores obratilo se još milijun i pol radio-slušatelja.
Kad bi se prikupili podatci o ovom pitanju u Europi, rezultat bi, po svoj prilici, bio vrlo sličan.
Ali ne samo danas, nego kroz čitavu povijest čovječanstva, i primitivni i kulturni narodi nastojali su na svaki način razgrnuti veo koji im prikriva budućnost. Evo dva primjera iz naše povijesti.
U najstarijem hrvatskom diplomatičkom spomeniku, spisima Saksonca Gottschalka, koji je kao izbjeglica živio na dvoru kneza Trpimira, spominje se i Trpimirov navalni rat s Bizantom (846-868). Tu Gottschalk očituje svoje praznovjerje kad kaže da se vidjelo da će Trpimir pobijediti, jer da su konji stupali veselo s pobjedničkim kretnjama. Trpimir je zaista pobijedio bizantsku vojsku i Gottschalk kaže: »Sicque mox contigit« (A tako se doskora i dogodilo), tj. zbilo se ono što su konji nagoviještali. Ratno je područje bilo negdje oko Splita i Klisa (v. Lovre Katić, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira, poseban otisak rasprave iz Bogoslovske smotre, br. 4,1932.).
U Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu čuva se rukopis Sibile ili knjige gatalice Katarine Zrinski. To je najstarija knjiga te vrsti u našoj literaturi što je, barem do sada, poznamo. Zagrebački kanonik dr. Ljudevit Ivančan našao ju je kod Nikole pl. Mixicha od Lukavca u sv. Heleni i objelodanio u Vjesniku zemaljskog arhiva, godište VIII, 1906., poprativši je učenim kritičkim uvidom. Knjiga ima 47 listova od 41/29 centimetara, dakle folio-format, i tvrdo je uvezana. Osam listova posve je praznih. Na unutarnjoj strani korica napisala je sama vlasnica knjige: »1670. na 2. aprila u Čakovcu«. Kao što je poznato, to su bili najkritičniji dani za obitelj Zrinski. Da je knjiga mnogo rabljena, dokazuje i to što je hrbat poderan, a listovi zamrljani od znojnih ruku. Knjiga se dijeli na dvanaest poglavlja. Svakom poglavlju na čelu, u osmokutnom medaljonu, naslikana je po jedna Sibila. Sve su Sibile odjevene u fantastično odijelo, raspuštene kose, glave su im urešene nojevim perjem a u rukama svaka nosi po jedan simbolični znak: janje, lovoriku, tobolac, strjelicu, barjak s križem, baklju, zvijezdu itd. Svaka Sibila daje 37 odgovora na dotične upite u 37 kvartina.

Gatalica grofice Katarine nije izvorno hrvatsko djelo. Prijevod je to Fortune, izdane na mađarskom jeziku 1594., a sastavljene po njemačkim uzorima. Ilustracije su nešto slobodnije izrađene, ali je hrvatski slikar uvelike natkrilio mađarski original. Tko je knjigu preveo na hrvatski jezik, ne zna se. Po pravopisu, jezičnim oblicima i neobičnim riječima s velikom bi se vjerojatnošću moglo ustvrditi da je prevodilac bio Petar Zrinski, suprug Katarinin. Na čakovečkom dvoru bavili su se prevođenjem u zimsko doba, kada se nije ratovalo ni putovalo, pa je za taj posao ostajalo dosta vremena.
Svi slojevi društva traže savjeta u knjizi gatalici. Jedan pita kako će se obogatiti, drugi kako će dospjeti do visoke časti, treći kako će se bogato oženiti ili udati, četvrti kako će zadobiti žuđeno srce. Žene pitaju Sibilu da li će imati djece, je li joj muž vjeran. Neki traže odgovora kakvu će službu uzeti, kojega se zvanja prihvatiti, a svi s glavnom namjerom da se obogate i uživaju. Glavni smjer ide za tim da čitatelja skloni da se u Boga uzda i samo od njega očekuje vječnu i vremenitu sreću, ali pisac rabi proste izraze, mjestimice krupne i uprav opscene.
Ne treba imati duboku pamet, a da se odmah ne uvidi kako se na temelju živahnog kasa konja ili s pomoću knjige gatalice ne da ništa predvidjeti. Ali i da živi gatar može teško nešto pametna unaprijed reći, nije teško razumjeti. Već je u uvodu ove radnje naglašeno da su parapsihološke sposobnosti vrlo rijetke, stoga treba sa skepsom primati izjave profesionalnih proroka i proročica, koji često pripadaju istoj klasi i istoj rasi.
U ovim pitanjima treba biti vrlo oprezan, jer se nešto može predvidjeti na temelju već postojećih činjenica, a često se upotrebljavaju dvosmisleni izričaji. Naprotiv, proroštvo u užem smislu točan je i siguran navještaj događaja u budućnosti, koji ovisi o slobodnoj odluci volje Božje ih čovječje, a ne može se predvidjeti na osnovi postojećih uzroka.
Da bi se utvrdilo proroštvo, treba, prvo, znati kada je proročki izvještaj izrečen i kako je izrečen, onda valja ustanoviti da li se događaj točno onako i u ono vrijeme dogodio kako je prorečen, premda je bio ovisan o odluci volje, Božje ih čovječje.
Proroštvo je čudo u redu umne spoznaje i mi ga, s pravom, pripisujemo natprirodnoj pomoći Božjeg sveznanja kojemu ništa nije skriveno, ni u prošlosti, ni u sadašnjosti, ni u budućnosti, pa ni ono što ovisi o slobodnoj odluci ljudske volje.
Razmotrit ćemo nekoliko metoda s pomoću kojih se misli da se može čitati budućnost.
Na prvom mjestu među tim metodama nalazi se astrologija. Na osnovi položaja zvijezda u času čovjekova rođenja hoće neki da se može, barem u grubljim crtama, predskazati tok čovječjeg života. U svakodnevnom razgovoru nerijetko se čuju izričaji: Rodio se pod ne/sretnom zvijezdom.
Astrologija (od grč. astron = zvijezda i logos = nauka) u najstarije vrijeme značila je naprosto učenje o zvijezdama. Tek pod kraj staroga vijeka ta riječ dobiva značenje: proricanje budućnosti na osnovi položaja zvijezda u određeno vrijeme. Astrologija u tom značenju potječe iz Mezopotamije, gdje su prvo nesemitski Sumerani, a potom semitski narodi Asirci i Babilonci obožavah nebeska tijela. Grci su se, kao izvanredno racionalan narod, dugo opirali astrologiji, tom orijentalnom misticizmu, premda su astronomsko znanje crpili od Babilonaca i Asiraca. U klasično grčko doba nema ni spomena o astrologiji. Prvo djelo u kojem je astrologija prikazana grčkim jezikom bilo je djelo babilonskog svećenika Berosa o povijesti Babilonije, napisano u 3. stoljeću pr. Krista.
U klasično rimsko doba rugaju se, doduše, Ciceron i Horacije astrolozima, ali je za vrijeme rimskih careva sve prožeto vjerovanjem u moć zvijezda, tek što se filozofske škole epikurejaca i skeptika protive tom praznovjerju. Kada je u 2. stoljeću pos. Krista najveći astronom starog vijeka, Klaudije Ptolomej, nakon velikog astronomskog djela Almagest, napisao Tetrabiblos, djelo u četiri knjige u kojem je htio prikazati astrologiju kao neku vrst astrofizike, tada je i zadnji otpor protiv astrologije morao pasti.
Propast grčke i rimske kulture, za seobe naroda, zaustavio je napredak znanosti, ali i širenje ovog praznovjerja. No, čim se koncem 8. st. počela gajiti astronomija, i astrologija je našla svoje mjesto. A kad su Arapi, zavladavši velikim dijelom Sredozemnog mora, preuzeli grčku znanost, uz astronomiju razvila se i astrologija.
Preko Arapa astrologija je prodrla i u Europu te već u 12. st. pojedini gradovi i vladari, naročito u Italiji, imaju astrologe od kojih traže savjete. U 15. i 16. st. astrologija je na vrhuncu svoje moći. Čak i veliki astronom Johannes Kepler, koji je otkrio zakonitosti kretanja nebeskih tijela, u Grazu 1600. izdaje astrološke kalendare, a u Pragu pravi horoskope (grč. hora = sat, skopeo = gledati; proricanje budućnosti čovjeku gledajući na uru kad se rodio).
Racionalizam 18. i 19. st., praćen napretkom fizikalnih znanosti, obezvrijedio je astrologiju, tako da se o njoj nije moglo ozbiljno govoriti. Tek nakon Prvog svjetskog rata, kad je opća kultura pala, porastao je interes za astrologiju, posebno u Njemačkoj, gdje izlaze brojne astrološke knjige s naputcima i horoskopima.
U naše vrijeme, kako nam svjedoči jedan od najuglednijih suvremenih kulturnih povjesničara, Nizozemac Huizinga (1872-1943), profesor sveučilišta u Leydenu, jedno od najpoznatijih zrakoplovnih društava na svijetu, traži od zrakoplovaca, uz ispit i liječnički pregled, još i da predoče svoj horoskop (U sjeni sutrašnjice, Kriza suvremene kulture, Zagreb, 1944., str 145/146.).
Hugh Redwald Trevor-Roper u knjizi Posljednji dani Hitlera (Zagreb, 1951.) piše da je Gobbels, vrativši se 13. travnja 1945. s istočnog fronta, gdje je kao svake sedmice držao govore trupama, zatekao Berlin teško bombardiran, a kancelarije Reicha i hotel Adlon u plamenu, saznao za smrt Roosevelta te odmah telefonirao Hitleru rekavši: »Moj Fuhreru, čestitam Vam, Roosevelt je mrtav, a u zvijezdama je zapisano da će druga polovica travnja biti prekretnica za nas. Danas je petak, 13. travnja, to je točka-prekretnica!« Ali nisu nacisti bili jedini koji su vjerovali u zvijezde. I Hitlerova opozicija vjerovala je da zvijezde predviđaju kako će upravo oni srušiti nacizam, to je izjavio predsjednik senata Kamcke, a zabilježio Ulrich von Hassel u dnevniku Von anderen Deutschland. Astrološka znanost tako je iznevjerila i naciste i njihovu opoziciju, jer zna se kako je srušen nacizam.
I napokon spomenimo i to da od 1951. talijanski radio svake večeri donosi horoskop za dotični i sljedeći dan.

U šestoj glavi VII. knjige svojih Ispovijesti Sv. Augustin (354-430), koji se i sam tom »kaldejskom mudrošću« dugo bavio, ludost astrologije dokazuje ovako: »Firmin, čovjek odlično izobražen i vješt govoru, pitao me kao svog prijatelja za savjet u nekim stvarima s kojima je uvelike vezao svoje svjetovne nade: što se meni čini o tome prema njegovim konstelacijama. Ja, međutim, koji sam već u toj stvari stao naginjati k Nebridijevu mišljenju (o njemu piše Augustin u Ispovijestima, poglavlje 3., knjiga IV., da je bio mladić vrlo dobar i vrlo čist te da se podsmjehivao toj gatalačkoj mudrosti, op. M. M.), nisam doduše odbio da mu prigledam konstelacije zvijezda i da kažem što mi je, onako, palo na pamet. Ali dodadoh da sam gotovo uvjeren da je sve to smiješno i nevrijedno.
Tada on meni pripovjedi da mu je otac čitao mnogo knjiga o tome i da je imao prijatelja s kojim se zajedno oduševljavao za te stvari. Obojica raspaljivahu svoje srce jednakim marom trudom na tim ludostima, tako da su pazili i na pojave rađanja kod nekih životinja koje bi se okotile u kući bilježeći položaj zvijezda kako bi, tobože, sabirali iskustva za tu znanost.
Tako je on pripovijedao da je čuo od svog oca ovo: Kad mu je žena kao trudna nosila samog Firmina u isto je vrijeme jedna služavka onog očeva prijatelja bila u istom stanju. To nije moglo ostati nepoznato gospodaru koji se zamjernom marljivošću brinuo da zna kad će mu se i kuja ošteniti. Tako se, eto, slučilo da dok je jedan kod svoje žene a drugi kod služavke s velikim oprezom brojio dane, sate i minute najpomnijim zapažanjem: i dogodilo se da su obje žene rodile u isto vrijeme, tako da su morali zabilježiti iste konstelacije sve do najmanjih sitnica uz rođenje jednoga i drugoga, jedan uz rođenje svoga sina, drugi uz rođenje svoga roba. Jer kad su žene stale rađati, javili su obojica jedan drugome što se u njihovoj kući događa. Odrediše koga će odaslati jedan drugomu da podjedno svakom bude javljeno što se narodi. A da se to odmah dojavi lako su postigli jer su bili gospodari u svojoj kući.
I tako se, reče, ona dvojica što bijahu odaslani susretoše u istim razmacima od kuće. Ni jedan od njih nije, dakle, smio ubilježiti ni drugi položaj zvijezda ni drugi broj minuta. Pa ipak, Firmin je rođen u bogatoj kući, prolazio je kroz život sjajnim putevima, rastao u bogatstvu, uzdizao se u častima. A onaj rob osta u službi gospodara, nikako ne omekšavši jarma svog položaja, kako reče onaj koji ga je poznavao.
Kad sam ja to čuo i povjerovao, jer mi je pripovijedao vjerodostojan čovjek, slomi se sva moja upornost. Uzeh stoga Firmina odvraćati od te znatiželje, govoreći: Da pogodim istinu, nakon što razmotrim konstelacije, morao bih, dakako, tamo vidjeti da su njegovi
roditelji prvi među jednakima, da su odlična familija u rodnome mjestu, da mu je podrijetlo plemenito, odgoj valjan, a naobrazba visoka. A kad bi me i onaj rob zapitao da i njemu istinu kažem iz tih istih konstelacija, jer su i njegove baš isto takve, ja bih opet tamo morao vidjeti jednu prostu obitelj, ropski položaj i drugo koješta posve drugačije od onog prvog. Otkuda pak to da drugo nešto govorim, ako istinu govorim, dok gledam jedno te isto? Ako bih pak isto govorio, govorio bih krivo. Otuda posve sigurno slijedi da ono što netko istinita kaže gledajući konstelacije ne biva od nekog umijeća, nego od slučaja. A što se krivo kaže, nije zbog nepoznavanja umijeća, nego jer slučaj vara.
Tu sam si otvorio put. Da mi ne bi netko od onih budala što su tjerali taj zanat, a koje sam već želio napasti, ismijati i potući, predusreo tim: kao da je Firmin meni ili otac njemu krivo pripovijedao stvar, ja sam o tome dalje razmišljao i obratio pažnju na rođenje blizanaca. Obično oni dolaze iz utrobe na svijet jedan iza drugoga tako da se onaj kratki vremenski razmak, kolikogod govorili da ima važnost u stvari, ipak ne uhvati ljudskim opažanjem. Ne može se također potpuno obilježiti znakovima, koje valja astrologu ispitati, da uzmognemo poreći istinu. Zato to neće biti istina. Jer, zavirujući u iste bilješke, morao bih isto reći za Ezava, kao i za Jakova, a njihova sudba nije bila jednaka. Krivo bih, dakle, rekao. Ili, ako bih rekao istinu, ne bih smio reći isto, dok bih, međutim, jedno te isto gledao. Ne bih dakle rekao istinu zbog umijeća, nego - slučajno.«
Ne samo u Ispovijestima, nego i u svom djelu De civitate Dei (O državi Božjoj), u knjizi V. poglavlje, 1-7, dokazuje Augustin neosnovanost astrologije. Svi blizanci, kaže on, iako se nisu baš u isti čas rodili, a ono su se u isti čas, dakle pod istim konstelacijama, začeli, pa bi njihova sudbina morala biti ista ili barem slična, a ona je čestokrat i te kako različita.
Kao primjer kako bi se mogao ishitriti neki horoskop, evo ulomka iz Trimalhionove gozbe Titusa Petroniusa Arbitera (Zagreb, 1951., s latinskog preveo Nikola Šop): »Dragi moji gosti, sad vam mogu protumačiti kakva značenja ima ona kuglasta zdjela koju ste malo prije vidjeli. Ona predstavlja nebeski svod, na kojem vlada dvanaest bogova. Na njemu se javlja isti broj znamenja, uvijek jedno za drugim. Pojavi li se sazviježđe Ovna, svi koji se rode pod tim znakom postaju vlasnici mnogobrojnih stada i obilja vune. Oni su, usto, grube naravi i prija im da nekoga iznenade. Toga se dana najviše rađaju učenjaci i glumci. Kad zatim cijelo nebo osvane u znaku Bifea, onda se rađaju razbijači, stočari i izjelice. Pod znakom Blizanaca rađaju se oni koje strast mori i pri najtežim poslovima. A što se mene tiče, ja sam ugledao svijet pod znakom Raka. Stoga sam, takorekuć, stonog i velika bogatstva imam i na kopnu i na moru, kao rak koji se klatari čas amo, čas tamo. U znaku Lava rađaju se sladokusci i tirani, u znaku Djevice mekušci, strašljivci i robovi u okovima, pod znamenjem Vage mesari, spravljaoci mirisa i svi drugi koji ne mogu bez vage; u znaku Škorpiona - trovači i ubojice; pod Strijelcem - razroki, koji gledaju ovo, a uzimlju ono; pod Jarcem - teški rabotnici kojima ruke i noge očvorugave od naporna rada. U znaku Vodenjaka rađaju se birtaši i glupači, kojima je glava kao bundeva. I na kraju krajeva pod znakom Ribe rađaju se kuhari govornici. Tako se, eto, vrti svijet kao žrvanj u mlinu i pod svakim okretajem uskrsne po koja nesreća, pa bilo to da se čovjek rodi ili umre.«
Ako su riječi Trimalhionove neskriveno rugalačke, evo jednog ozbiljnog horoskopa napisanog za Ivaniša Korvina (naravnog i jedinog sina kralja Matije Korvina), hercega i bana hrvatskoga: »Kad je herceg Ivaniš 2. travnja 1485. navršio dvanaestu godinu, sastavio je neki nepoznati nam dvorski astrolog dvije astrološke tablice (horoskope), koje se i sad čuvaju u sveučilišnoj knjižnici u Krakovu. Svaka tablica prikazuje četvorinu opasanu s dvanaest trokuta koji predstavljaju dvanaest dnevnih ura. U trokutima su zabilježene zvijezde stajaćice i ophodnice. Tako prikazuju tablice smještaj nebeskih tijela u godini rođenja Ivaniševa, a onda opet na početku trinaeste njegove godine. U doba rođenja Ivaniševa gospodovali su planeti Mars i Merkur, a na početku trinaeste godine njegove, ophodnice Jupiter i Satum. Uz prvi horoskop imade tumač gdjeno se hercegu naviješta 'najveća vlast, bezbroj imanja, nečuvena odlikovanja, nasljedstva u očevim posjedima', kao i 'vjenčanje s odličnom ženom'. Drugi horoskop proriče da će se sve to naskoro ostvariti« (Klaić, Povijest Hroata, svezak II., str 149).
Međutim, poslije smrti kralja Matijaša (6. travnja 1490.), dana 15 srpnja 1490. proglašen je kraljem ugarskim Vladislav Jagelović, kralj češki, a ne Ivaniš Korvin, herceg hrvatski.
Popunjajući izgubljeno XIV. pjevanje Gundulićeva Osmana, Ivan Mažuranić lijepo je napisao:
I premda se kada i zgodi, bi li znanje, bi li sreća, da buduće vrijeme usplodi što kom zvijezda dat obeća: ali 'e plahos crv da trudi vidjet Višnji što mu odluči, hteč iz tmina u kijeh bludi vječne sude da prouči. (Kitice 7. i 8.)

Drugi, vrlo raširen način čitanja budućnosti jest kiromantija, proučavanje dlana ruke (grč. heir = ruka, mantis = gatalac, vrač).
Profesor W. Stirling, dekan medicinskog fakulteta sveučilišta u Manchesteru, odnošaj crta ruke prema karakteru i budućnosti prikazao je ovako: »Kiromantija je apsolutna glupost. Ništa u toj nauci ne zaslužuje da se posebno promatra. Pogledajte dlanove svojih ruku i naći ćete neke karakteristične linije. Te crte, takozvane linije života, srca, glave, Venerin brijeg, poprečne linije na vašim zglobovima, što mislite da znače? One nisu drugo nego pregibi ili nabori nastali zbog rada naših mišića. Linija srca, na primjer, posljedica je pregiba četiriju prstiju, a linija života posljedica rada palčeva. Sve te linije nisu nego karakteristični pregibi i vi možete naći iste takve na dlanovima orangutana. Čovječanstvo se danomice izvrgava ruglu zato što ne poznaje elementarne činjenice fiziologije« (August Thomen, II dottore non crede, talijanski prijevod, izdanje Corbaccio,1941., str 253-255).
Vrlo lako mogla bi se prikazati i ludost aritmomantije, vraćanja iz brojeva13 i onomomantije, vraćanja na temelju imena ili prezimena koje netko nosi, ali unatoč tomu bit će ljudi koji će u to vjerovati, jer je praznovjerje suveren u čijem carstvu sunce nikada ne zapada, čitav je ljudski rod njegov podanik.
Predviđanje budućnosti s pomoću brojeva, primjerice broja slova u imenu i prezimenu, danas je odbacilo mantiju i zaogrnulo se logijom: od aritmomantije postala je numerologija, a žreci tog učenja svakodnevno nam se u nešto kasnije večernje sate smiješe sa TV-zaslona, spremni da nam smjesta proreknu što nas čeka - op. B. M.
U Berku, južno od Vukovara, iskopan je u drugoj polovici 19. st. zdenac, o kojem Mihovil Pavlinović piše: »Gospa Iločka, to je ime čudotvornom izvoru, kojega je prvo tovarnički svinjar opazio na drumu godine 1865., a drugi, opet, po naredbi Majke Božje, pronađeni izvor ogradi, te nakon toga mnogi hodočasnici nadvirujuć se nad izvor i Gospu zazivajući, da vidi u vodi ko u zrcalu njezinu sliku modro-bijelo odjevenu« (Puti, 1867. / 75., Zadar, str. 32.)
Navest ćemo i dva primjera iz stare grčke povijesti.
U Patrasu bilo je glasovito svetište božice Demetre. Dolazili su tamo bolesnici da pitaju koja im je bolest i kako da je liječe. Da bi službenik tog svetišta odgovorio na postavljena mu pitanja, on bi spustio na vodu komad zrcala i potom duže vremena buljio u zrcalo. Tako je zapadao u trans. I dok je tako bio izvan sebe, jedan, ma koliko neznatan svjetlosni nadražaj omogućavao mu je da u slici vidi traženi odgovor. Ovakvo gatanje i proricanje budućnosti naziva se katoptromantija (grč. katoptron = zrcalo).
U šumi Dodone u Epiru, na brdu Tomarosu, 500 metara nad morem a 18 kilometara od grada Janine, bilo je glasovito svetište Zeusovo, uz Delfe prvo svetište Grčke. Prijestolje Zeusovo bilo je u deblu jednog starog hrasta, a iz podnožja toga hrasta izvirao je potočić. Službenik svetišta prisluškivao je šuštanje hrastovih grančica koje na toj visini nisu nikada potpuno mirovale, prisluškivao je i žubor potočića. Ti neznatni slušni nadražaji bili su povodom da čuje odgovore na postavljena pitanja. U kasnija vremena služio se i jednim drugim sredstvom. Stanovnici Krfa darovali su Dodonskoj šumi osobiti dar: dva umjetnički izgrađena stupa koja postaviše jedan tik uz drugoga. Na jednom stupu stajala je izdubljena mjedena ploča, a na drugom kip mladića s bičem u ruci. I najmanji povjetarac micao je bičem, pa je bič lagano udarao po mjedenoj ploči. Blagi slušni nadražaji, nastali uslijed titranja mjedene ploče, omogućavali su službeniku svetišta da odgovara onima koji su mu postavljali pitanja.
Nema sumnje da sva nabrojena, a i druga praznovjerja, kao i svaka zabluda ljudskog uma, sadržavaju i nešto istine, jer se ljudski um može varati samo speciae veri, tj. s nečim što je bar donekle u srodstvu s istinom te nosi koju njezinu crtu. Činjenica je da neki gatari ipak koji put saopće posjetiteljima ono što oni nisu mogli znati, a često i nešto što se odnosi barem na bližu budućnost.
Takvi rijetki gatari su ljudi osobitih sposobnosti, metagnomi, o kojima je već bilo riječi. Oni se služe gledanjem u dlan ruke, u igrače karte, talog kave i si. jedino zato da zapadnu u trans (od lat. trans = prijeko), stanje koje podsjeća na laku hipnozu, o čemu će biti više riječi u poglavlju o spiritizmu. Ali, budući da je trans takvo stanje u koje ne može po volji i najbolji metagnom svaki čas doći nema nikakva smisla da ga se sili, da za neku određenu novčanu ili drugačiju nagradu, dnevno i po više puta dolazi u takvo, paranormalno stanje. Ponekom metagnomu uspije koji put da čita tuđe misli i da vidi ono što se događa negdje daleko. Predskazati bližu budućnost mogao bi metagnom jedino ako su događaji međusobno povezani tako da jedan iza drugog slijede onako kako posljedica dolazi iza svog uzroka.
Glasovita delfijska proročica nije mogla unaprijed reći lidijskom kralju Krezu ishod njegova rata s Perzijancima, jer je ishod svakog rata rezultat nebrojenih i nepredvidivih komponenata. Zato mu je dvosmisleno odgovorila da će, uzvojuje li na Perzijance, razvaliti veliku državu. Kad je Krez, izgubivši rat, okrivio proročište što mu je dalo lažno proroštvo, odgovoriše mu delfijski svećenici da nije krivo proročište, nego on sam. Jer, Krez je zaista srušio državu, ali ne perzijsku, nego svoju (Herodot, Povijest, knj. I.,gL 53., 86. i 90., prijevod Augusta Musića, Zagreb, 1887.).
Najtragičnija od svih čovjekovih slabosti nesumnjivo je njegova potpuna nesposobnost predviđanja, koja je u oštroj protivnosti s tolikim njegovim darovima, vještinama i znanjima.

Literatura:

• PARAPSIHOLOGIJA I SPIRITIZAM , Dr. Miroslav Matijaca, teolog i Dr. Bartul Matijaca, psihijatar

preuzmi seminarski rad u wordu » » »