Vampiri, vještice i magija tri su pojma koja su naizgled veoma slična, a s druge strane posve različita. Oni obuhvaćaju sve ono što je tajanstveno, mistično, okultno i misteriozno. Obično nisu prihvaćeni i osuđivani su od strane ljudi. Jedan od razloga za to je ljudski strah od nepoznatog, jer su čaranja i okultno u uskoj vezi s vampirima i vješticama, sinonimi svih neobičnih i opakih stvari koje u ljudima izazivaju strah.
U ovom seminaru želimo pokazati neke bitne odrednice tih pojmova i ustvrditi da većina njih nije onakva kako izgleda u svijesti neupućenih. Nastojali smo, obrađujući mnoge knjige, opisati magiju, te vještice koje ju prakticiraju, a vampire kao legendu koja je uvijek aktualna i fascinantna, nadajući se da će čitatelji uvidjeti pravo lice tih pojmova i odbaciti ustaljene predrasude.

2. MAGIJA

Osnovni pojmovi vezani uz magiju:
Magija (grč.) jest pokušaj i težnja da se utječe na tok prirodnih sila pomoću tobožnjih tajanstvenih moći, to je dakle čarobnjaštvo, čudotvorštvo, vradžbina, gatanje i sl.
Đavo (sotona), označuje protivnika drska i zla, stari narodni naziv za zlog duha (demona), božjeg i ljudskog neprijatelja.
Vrač, liječnik, prema pučkom vjerovanju čovjek kome se pripisuju čini crne magije.
Demon, duše pokojnika, posrednici između besmrtnih bogova i živih, ali smrtnih ljudi. Simbolizira prosvjetljenje, posvuda vrte dobro i zlo.

Magija (čarolija), zasniva se na vjerovanju u postojanje natprirodnih sila na koje čovjek može utjecati kako bi pomoću njih izazvao određene željene promjene koje prirodnim sredstvima ne može ostvariti. Magija, suprotno religiji, primarno označava aktivan odnos prema silama prirode. Oblici magije mogu biti raznovrsni npr. pridavanje magijske moći predmetima, mjestima, simboličkim riječima i radnjama, žrtvovanje, obredi itd. Tehnika magije poznata je samo upućenim osobama, magima ili vračevima. Oni magiju dijele na bijelu (dobru) i crnu (lošu) jer njome pojedinci ili tajne društvene grupe nastoje ostvariti ciljeve koji su u suprotnosti s vladajućim normama, zbog toga je crna magija bila progonjena. Prema mišljenju mnogih znanstvenika magija i religija izrastaju na zajedničkoj osnovnoj koncepciji o odnosu prirodnih i natprirodnih sila u stvarnosti (animizam). Slažu se da najveći dio kulta kod svih religija ima magijski karakter tako da je neopravdano strogo razdvajanje magije i religije.
Smatra se da su vračanje i magija dva različita pojma ili da je tako bilo dok crkva nije pokušala povratiti ono što je pripalo magiji. To su razni kultovi, relikvije, procesije, molitve za usjeve i slično. Optuživali su sotonu za nadahnuće onih koji nisu bili sljedbenici crkvenog nauka. Tako su od kraja srednjeg vijeka zabilježene mnoge nesreće (kuge, ratovi, glad i pad vrijednosti novca usred financijskih manipulacija), kako tvrdi britanski historičar John Gimpel, autor djela ''Industrijska revolucija srednjeg vijeka''. U to vrijeme je tisuće lomača bilo upaljeno, a dekretom iz 1539. god. u Villers-Cottertsu Francois I. je propisao oštre kazne vračevima, što je podrazumijevalo smrt na lomači. Poznat je primjer iz Lorena gdje je Nicolas Remy poslao na lomaču tri tisuće vračara i vračeva. Takav način smaknuća zbog vračanja nije se zaustavio na prostoru Francuske već je cijela Europa bila zahvaćena progonima koji su trajali do kraja 17. st.
U 16. st. je zabilježeno veliko zanimanje za literaturu koja je proučavala vračanje i magiju. Jedno od najpoznatijih djela toga vremena ''Đavo i magija'' (Loris Milikius), opravdalo je sve oblike proganjanja, a dobro je bilo prihvaćeno i u protestanskim krugovima. Utjecaj Lorisa se osjećao preko Europe sve do Amerike i uvelike je pridonio paklenim mukama vračeva iz Salema. Valja spomenuti još jednog od istaknutih autora toga vremena, Nicolasa Remya koji je obnašao dužnost vrhovnog tužitelja u Lorenu. Njegovo najznačajnije djelo ''Demonolatrija'', 1595. g. bila je priručnik inkvizicije i obilovala je seksualnim aluzijama npr. o parenju vukodlaka i žena-vampira. Henry Boges, veliki sudac iz San Cloudesa je napisao djelo ''Opaki razgovor vračeva'' u kojem je na vrlo specifičan način iznio seksualnu raskalašenost vračara i vračeva da je njegova porodica povukla sve primjerke spomenutog djela.

2.1 VRSTE I OBLICI MAGIJE

2.1.1 VUDU (VOODOO)

Vudu je potekao od zapadnoafričkih robova s područja današnje Nigerije i Toga. Bilo je mnogo utjecaja kršćanstva na voodoo djelovanja (preuzimanje molitava, svetaca) . Voodoo obredi se prakticiraju i dan danas na podučju Haitija, Kube, Trinidada, Brazila i u Luisiani.
Vudu štovatelji obožavaju božanstvo Bon Dieu, sve mrtve pripadnike zajednice i duh zvan Loa koji je tradicionalno plemensko afričko božanstvo. Prije samoga obreda odvija se svečana gozba i slavlje. Na podu se brašnom ili krupicom iscrtava veve. Ritualno udaranje u bubnjeve ima svrhu pročišćenja prisutnih štovatelja. Svećenici i svećenice započinju svoj ples, padaju u trans opsjednuti duhom Loa, a u stanju transa osoba može izvoditi čuda. Tijela zaklanih životinja kuhaju se i dijele među okupljenim ljudima. Svećenik koji vodi ritual naziva se houngan, a svećenica mambo. Vudu hram se naziva Honfour, a u njegovom centru se nalazi poteaumitan izvor ili jezerce preko kojeg bogovi i duhovi komuniciraju s ljudima . Oltar se ukrašava svijećama, slikama katoličkih svetaca i simbolima koji predstavljaju Loa. U hramu se također nalazi stup koji predstavlja solarnu magiju i to je simbol boga Legbe. Houngani i mambos zasnivaju svoju praksu na proricanju budućnosti, iscjeliteljstvu i pomaganju. Postoje i čarobnjaci zvani caplalas koji se bave crnom magijom i zlim čarobnjaštvom. Vudu štovatelji vjeruju da mrtvi mogu uskrsnuti, a njih nazivaju zombijima. I živa osoba se može pretvoriti u zombija ako konzumira određenu kombinaciju droge i čarima koje na tu osobu mora baciti zli čarobnjak. Vudu lutke su također dio rituala , a potječu s područja New Orleansa. Oni vjeruju da je ljudska duša sastavljena od dva dijela: velikog anđela čuvara (gros bon ange) i malog anđela čuvara (ti bon ange). Vrhovni bog je Legba, a predstavlja Sunce. Od velikog su im značenja talismani sa simbolom bogova i nose se u crvenoj flanelskoj vrećici.
Marie LaVeau bila je poznata kao vudu kraljica i jedna od najpoznatijih vudu svećenica. Djelovala je na području New Orleansa. Ona je u obredima koristila mnoge elemente katolicizma: svetu vodu, tamjan, statue svetaca i katoličke molitve. Kako bi si osigurala moć pozvala je javnost i novinare da prisustvuju na njenim obredima. Tajni sastanci odjednom su postali javni, a održavali su se iza katedrale St. Louis. Svoju je vještinu dobro naplaćivala. 1869. g. održala je svoj posljednji obred kao vudu kraljica te je objavila da se povlači iz javnosti no nastavila je djelovati u svojoj kući, a naslijedila ju je najstarija kćerka.

2.1.2 SOTONIZAM

Sotonizam karakterizira obožavanje demona / Sotone. Crna misa je osnovni ritual u sotonizmu. Sotonistički svećenik je odjeven u odoru i nosi jareću glavu za koju se smatralo da je simbol Sotone. Crna misa predstavlja parodiju kršćanske mise; križ se okreće naopako, molitve se izgovaraju unatrag, prinose se žrtve umjesto svetog vina što je obično krv životinje ili urin te se izvode ritualne orgije. Sotonizam je nastao iz ljudske razočaranosti u Boga koji im nije ispunio obećanja . Pretpostavlja se da je sotonizam nastao u Francuskoj oko 1440. g. kada je jedan francuski časnik bio pogubljen zbog čarobnjaštva .
Sotonizam je doživio procvat za vrijeme kralja Luja XIV. U Linburgu je djelovala grupa sotonista koji su sebe nazivali «Jarci», a održavali su obrede crnih misa popraćene zločinima, mučenjima i silovanjima. Prva knjiga o sotonizmu tiskana je u 17. st.. Došlo je do naglog širenja sotonizma i održavanja crnih misa. Takvi rituali su se najčešće održavali u Francuskoj i bili su pod pokroviteljstvom ljubavnice kralja Luja XIV. U Engleskoj se sotonistički klub osnovao u 18. st. Sastajali su se u razdoblju od 1750. g. do 1762. g. Najpoznatiji sotonistički obredi održavali su se u 19. st. u Francuskoj, a vodio ih je Abbe Boullan. Boullan je u 29. godini postao opsjednut idejom sotonizma.
Oltar u sotonizmu je površina ili struktura koja se koristi za religijska žrtvovanja, područje koje je centar nekog vjerskog rituala ili mjesto štovanja božanstva. Pojavljuje se u raznim oblicima i načinima gradnje. Oltar ima veliki vjerski i simbolički značaj.
Crna misa je osnovni sotonistički obred. To je svetkovina zla i cilj im je bacanje uroka i proklinjanje.
Žrtvovanje je ritual pri kojem se nude darovi bogu ili nekom drugom nadnaravnom biću, a služi za stvaranje veze između čovjeka i božanstva.

3. VJEŠTICE

Definicija vještice, vjerovanje u njeno porijeklo, njene moći i praksu mogu se svrstati u tri kategorije:

1. Katolička : vještica je hereza, ona ustaje protiv Crkve, želi ju svrgnuti s vlasti, mrzi Boga i obožava Sotonu. Ona je potomak i nastavak gnostičkih kultova, dakle, hereze. Njeni zločini su: otpadništvo od Boga, bogohuljenje, odavanje počasti Sotoni klanjajući mu se i žrtvujući mu se u čast, rodoskvrnuće, jedenje ljudskog mesa i pijenje krvi, ubijanje pomoću otrova i uroka, ubijanje stoke, izazivanje neplodnosti polja i gladi u zemlji, snošaj sa Sotonom...

2. Drugo viđenje jest vještica kao ostatak pretkršćanskog kulta koji je vladao Europom prije rasplamsavanja kršćanstva, kulta Dijane koji je preživio do Srednjeg vijeka i bio protivnik kršćanstvu zbog svoje ukorijenjenosti u narodu.

3. Vještica kao liječnik, odnosno one koja je postojala prije liječnika, koja im je utrla put svojim znanjima i poznavanjima biljaka i njihovih svojstava.

Danas se vješticom smatra osoba koja je sljedbenica stare religije, koja je postojala dok kršćanstva još nije bilo. U toj religiji štuju se božanstva iz drevnih vremena, kao što su Majka Zemlje i Mjeseca i Rogati Bog. U 6. stoljeću kršćanska crkva je u Rogatom Bogu počela prepoznavati Sotonu, pa su vještice svrstane u sluge Nečastivog.
Tisućama godina vještica je bila jedini narodni liječnik. Njene su vještine u starim civilizacijama bile izuzetno cijenjene.
U srednjem vijeku žene su blijedile u društvu. Pojedine individue postajale su buntovne i gnjevne, ogorčene na srednjovjekovnu sliku žene kao plačljivu i pokornu, istodobno pogođene silnim gubicima i uvredama, te razočarane muževima koji su ih prepustili sramoti ako bi učinile nešto nepoželjno. Odlaze iz svijeta, u jazbine pećinskog čovjeka, gnjevne, predaju se Sotoni. Sjedinjuju se s prirodom, trava po kojoj su do jučer gazile, sada postaje ljekovita. U selima se pročulo za njih, kako prizivaju mrtve i liječe žive. Iako ih savjest grize što će zgriješiti, ljudi odlaze k njima.
Tada je medicina bila dostupna samo kraljevima koji su skupo plaćali arapske i židovske liječnike. Siromašan narod se obratio vještici. Ali iz navike i straha i dalje su išli u crkvu.
Što se tiče vještičje medicine, znamo da su uvelike koristile, u najraznovrsnije svrhe, veliku porodicu opasnih biljaka koje su bile od velike pomoći i stoga su nazvane pomoćnice . Nitko tada nije vjerovao da su otrovi ljekoviti. Biljke koje su nazivane vještičjim travama, sličile su vjesnicima smrti. Biljka koja je imala najveću primjenu, te postala univerzalno sredstvo jest beladona.
U srednjem vijeku uvriježeno je mišljenje kako su neki dijelovi tijela plemeniti, dok drugi to nisu, već su prosti. Vjerovalo se da su tijelo i njegova predstavnica, žena, nečisti. I sama je žena prihvatila tu predrasudu. Medicina srednjeg vijeka bavi se isključivo višim i čistim bićem – muškarcem. Bila je potrebna upravo vještica da se pozabavi ženom, pogazi običaje i liječi je usprkos njoj samoj.
Ukoliko su vještice često činile dobro, mogle su učiniti i mnogo zla. One su u uporabi napitaka i uroka išle vrlo daleko, a zasljepljeni čovjek nije ni primjećivao da je njihova igračka. Napici su se razlikovali. Neki su dražili, uzbuđivali osjetila, dok su drugi bili opasni, zavaravali su i mogli su na nekoga djelovati protiv njegove volje.
Početkom 15. stoljeća vračarstvo se širi kao prava zaraza. Tko god vjeruje da zna neke tajne, da posjeduje moć proricanja, tvrdi da je Sotonin miljenik. Vještica 15. i 16. stoljeća se promijenila, postaje lukava i podmukla, zla, a stalo joj je jedino do materijalnih dobara, manipulira životom. Sada je u službi kraljica i gospođa iz visokog društva.
Karakteristika 18. stoljeća je ta da što je površina, gornji sloj civiliziraniji, prosvjećeniji, to se ispod potpuno zatvorilo velik broj svećenika, samostana, lakovjernih žena, boležljivih, spremnih povjerovati u sve. Svećenici su se služili vračanjem. Tolerantnost omogućava gospodarima samostana da s redovnicama rade što ih je volja, spolno opće s njima, prijavljuju trudnoće i legalno obavljaju rođenja.

3.1 SABATI

Sabat je ime koje se daje svakom okupljanju vještica. Porijeklo i etimologija riječi sabat nije točno utvrđena, ali postoji teorija da potječe iz hebrejskog jezika zato što su u srednjem vijeku židovski rituali bili smatrani oličenjem perverzije, te je nazvati nešto sabatom značilo usporediti to s onim najgorim i najodvratnijim. Do tisućite godine noćni sabati bili su samo daleki ostatak poganstva. Oko 1000. godine, razlike u jeziku kmetu gotovo zatvaraju vrata crkve, a oko 1100. kmet više ne razumije liturgijsko slavlje. Kmetsko zajedništvo u pobuni slavljeno je na sabatu. Aktualna je radost osvete, satirične lakrdije, ruganje i karikature vlastelina i svećenika. To je smisao sabata prije 1300. godine. Ali bilo je potrebno da čovjek izgubi svako poštovanje da bi sabati dobili oblik objave rata Bogu. To se događa u 14. stoljeću, za crkvenog raskola, kad plemstvo i kraljevi satiru narod da bi od njega iskamčili otkup. Sabati tada dobivaju oblik crne mise, naopake službe, čiji sudionici izazivaju Isusa. Na sabatu je žena sve. Ona je i svećenica, i oltar, i hostija. Ona je tu zapravo Bog. Svećenica je uvijek bila starica (počasno ime), iako je mogla biti i mlada. Muški sudionici sabata bez žene ne bi bili primljeni. I djeca su bila nazočna. Pojavljivali su se oltar i hostija. Sama žena, vještica, predstavljala je jedno i drugo. Prinosili su žrtve za žetvu. Žito su prinosili duhu zemlje. Na kraju obreda na vješticu bi postavili dvije lutke: lutku koja je predstavljala posljednjeg umrlog i lutku posljednjeg novorođenog u okrugu. One bile dio žene oltara i hostije, a skup se njima, prividno, pričešćivao. Bila je to troljudska hostija. Na kraju bi žena okretala očima, dizala pogled k nebu i otkinula glavu žabi krastači za koju se smatralo da je otrovna.
Početkom 17. stoljeća sabati postaju unosan posao. Vještice izmamljuju priloge, zahtijevaju da se prisutnost sabatu plati, odsutnima naplaćuju kazne. Na sabatima se tada okuplja tisuće ljudi iz svih staleža, bogatih i siromašnih, svećenika i plemića.

3.2 PROGONI VJEŠTICA

Ozbiljni progoni vještica u Europi javljaju se u 14. stoljeću, iako je bilo slučajeva i ranije, u 9. i 10. st., a vrhunac dostižu u 17. i 18. st.. U početku, optužbe je trebalo dokazati, jer bi inače optužitelja mogli kazniti jednakom kaznom kao optuženog. No s rastom moći inkvizicije, slučajevi se veoma povećavaju jer inkvizitori sami sakupljaju dokaze, uglavnom temeljene na lokalnim pričama i tračevima.
Spaljivanje vestica Godine 1229. dominikanci postaju nadležni za istraživanje slučajeva hereze protiv Crkve i oni će biti ti koji će pomoći inkviziciji da zadobije moć. Sama inkvizicija nije postojala do 1231. Papa Gregor IX je postavio inkviziciju kao izvršni sud u službi pape. Inkviziciju su najprije činili odabrani pojedinci iz redova dominikanaca i franjevaca. U početku je njeno djelovanje slabo i ograničeno, ali se to s vremenom promijenilo budući da se moglo ekskomunicirati svakoga. Godine 1252. papa Inocent IV odobrio je mučenje kao metodu da se od zatvorenika iznudi priznanje. Kada bi presuda bila donesena, izricala se javno kao znak završetka procesa. To je bio tzv. auto da fe, «čin vjere», javna ceremonija pogubljenja heretika. Prva takva održana je u Sevilli 1481. od španjolske inkvizicije koju je održao inkvizitorski general Tomaso de Torquemada. Posljednja je bila početkom 19. st. od 1481. do 1808. g. Na tim ceremonijama pogubljeno je više od 340 000 osoba od kojih je 32 000 spaljeno.
Heinrich Kraemer Institor i Jakov Spenger 1486. godine izdaju “Malleus Maleficarum”, najpoznatiji priručnik inkvizivije. On se sastoji od tri dijela. Prvi dio ističe potrebu vjerovanja u djelovanje vračara i u njihovu suradnju sa Sotonom te u postojanje muških i ženskih demona koji su možda roditelji onih koji su se odali vradžbini, a koji se dijele u nižu i višu kategoriju. Nebeska tijela također sudjeluju u širenju zlih čini koje najčešće čine žene.
Drugi dio govori o dvije teme – o moći vještice te o načinima suzbijanja i uništenja njihovih zlih djela. Govori da su vještice i vješci dio sekte i navodi načine pristupa u nju.
Treći dio se odnosi na sudski proces. Da bi se sudski proces pokrenuo dovoljna je optužba koju podnosi privatno lice ili denuncij – bez dokaza, ili optužba podnijeta od nekog sumnjičavog lica. Najčešće sam sudac pokreće postupak na temelju glasina, a ponekad može biti dovoljno i svjedočenje djeteta ili osobnog neprijatelja optuženog.

3.3 TOMISLAV HRUŠKOVEC - ĐAVLU ZAPISANE

Djelo Đavlu zapisane govori o vješticama u Hrvatskoj. Na vrlo zanimljiv način uvodi nas u samo čarobnjaštvo, govori o mnogim metodama i pripravcima kojima su se vještice navodno služile u svojim "čaranjima", a zatim nam opisuje sudske procese koji su se vodili protiv vještica u Hrvatskoj, a i monstruozne metode mučenja, tzv. torturu. Pred sam kraj djela, autor nam govori o samom kraju progona vještica u Hrvatskoj.
Na početku djela autor piše kako od daleke prošlosti ljudskoga roda postoji vjerovanje da tajanstvene natprirodne sile pomažu "posvećenima" da čine ono što inače nije dostupno običnom smrtniku. Ti su "nadljudi" (čarobnjaci, vještice, gataoci…) stupali u veze ili saveze sa višim bićima, te su na taj način mogli djelovati na životan put nekog čovjeka, pa čak i upravljati njime. Još u najstarijim kulturama ti su ljudi bili mahom sposobni ljekarnici, i oni su ljudima proricali sudbinu i budućnost. Unatoč svojoj "korisnosti", ti su muškarci i žene bili žestoko proganjani. Mučili su ih, palili, gušili, utapali, a sve zbog tobožnjih čarobnjačkih moći. Njihovi su progoni započeli još u drevnom Rimu, nastavili se u srednjovjekovlju, svoju najveću žestinu poprimili su u renesansi i baroku te im zadnji "trzaji" zadiru u drugu polovicu 18. stoljeća.
Hruškovec nam, pozivajući se na dokumente, govori o interesu ljudi za vještice. Tako navodi da se u Hrvatskoj, osobito u njezinom južnom dalmatinskom i primorskom dijelu u prvoj polovici srednjovjekovlja pa sve do križarskih ratova vješticama nije pridavala velika pozornost. Situacija se bitno mijenja već od 13. st., kada mnogi statuti donose niz odredbi u vezi sa čaranjem i vješticama. Djelo zatim navodi načine kažnjavanja vještica. Tako su one, osim spaljivanjem, bile kažnjavane batinanjem, oduzimanjem imovine…
Nakon kratkoga osvrta na sudske procese protiv vještica, autor nam vrlo detaljno opisuje najrazličitija sredstva kojima su se one služile u svojim čaranjima. Biljke koje u sebi sadrže otrovne sastojke bile su oduvijek sredstvo čarobnjaka, zločinaca, vještica… Jedna od tih biljaka je bunovina ili mandragora. Poznata je odavno, poznavala ju je još i drevna grčka mitologija, a glasoviti antički liječnik Dioskurid piše da može djelovati kao ljubavno sredstvo, protiv nesanice, prejakog osjećaja boli, kao lijek za oči… Mandragora u sebi sadrži otrove atropin, skopolamin i hiosciamin, koji u većim dozama izazivaju bunilo, halucinacije i padavicu, dok, pažljivo dozirana, liječi te iste bolesti i izaziva san. Gotovo da i nema procesa protiv vještica, a da se ne spominje vještičja mast. Prilikom mučenja svaku su vješticu pitali i za mast, za koju se vjerovalo da joj pomaže u letu. Glavni sastojci tih masti bile su biljke koje u sebi sadrže atropina i skopolamina (tvari koje izazivaju priviđenja i bunila). Te su masti sadržavale i mandragoru.
Od najstarijih vremena pa sve do naših dana vjerovalo se da postoji niz različitih sredstava koja mogu pobuditi strastvenu ljubav. Uglavnom su to biljke čiji sastojci djeluju na središnji živčani sustav i izazivaju halucinantna stanja.
Osim sredstava kojima su se vještice služile u svojim čaranjima, autor nam nabraja i neke "lijekove" i neka "sredstva" kojima se "čestit i bogobojazan puk mogao osloboditi zlih posljedica čaranja". Tako žuč crnoga psa škropljena po podu i zidovima kuće sprečava vještice i demone da u kuću unose čarolije, jare dovedeno u kuću djeluje na demone i vještice toliko snažno da bježe iz nje, nošenje jastrebova srca čini čovjeka svima milim i dragim, pečena i kuhana svraka vraća bolnima ozdravljenje a opčinjene oslobađa čarolija…
U sudskom postupku primjenjivala se tortura. Provodio ju je krvnik sa svojim pomoćnicima. Prvo se tražio "pečat vraga", a to je obično madež, ožiljak od posjekotine, opekotina, jetrena mrlja na koži… U to su mjesto zabadane igle i ako nije potekla krv to je siguran znak đavoljeg pečata. Oštrim kliještima krvnik bi iščupao pečat i prisegom izjavio da je riječ o pravom đavoljem pečatu, a krvnik je stručnjak, njemu se vjeruje i nalaz pečata bilježi se u zapisnik.
Zatim je slijedilo daljnje mučenje. Goloj bi ženi vezali ruke i noge, ali ne konopcima, nego tankim uzicama ispletenim od strune iz konjskog repa koje su pomoćnici vukli, zapravo pilili po koži i mesu gležnjeva i zapešća.
Daljnja metoda je drobljenje palaca ruku između dviju metalnih pločica (uporniji je krvnik nakon palaca prešao na drobljenje kažiprsta i tako redom, srednjaka…).
Krvnik je mučenje nastavio mučilom nazvanim "španjolska čizma". Sustav ovog mučila bio je sličan "palčenicama", samo znatno uvećan i postavljan oko goljenica nogu a onda stiskan vijcima, čavli su boli meso i prodirali u kosti.
Dizanje na koloturu bio je jedan od najtežih stupnjeva mučenja. Osuđenicima su ruke vezane na leđima, konopac povezuje ruke sa užem kolotura na stropu. Natezanjem kolotura tijelo je dizano u vis; što je tijelo bilo više od poda, to su zglobovi u ramenu više trpjeli a pod stropom bi se ruke uz jezive boli izokrenule (iskočile iz zglobova).
Najstrašnije mučilo je ipak ono koje zapisnici nazivaju "scalae" ili "lojtre". Bile su to duge ljestve prislonjene o zid. Vješticu bi položili na prečke, ruke bi joj svezali o najgornju prečku a noge bi vezali užetom koje se namatalo na vijak koji bi pomoćnik okretao. Napinjanje užeta kod nogu dovodilo je do rastezanja zglobova i ligamenata, pucanja tetiva i rastavljanja kralježaka. Taj je način mučenja bio tako užasan da su gotovo sve okrivljenice priznavale baš sve što se od njih tražilo.
Nakon što bi priznala sve svoje teške grijehe, vještica bi gotovo beziznimno bila osuđena na smrt spaljivanjem na lomači. Nakon tolikih muka koje su pretrpjele prilikom torture, nijedna od tih žena nije više žalila za životom – više je nego sigurno da joj je smrt bila oslobođenje. Ako smrtna kazna nije izričito zahtijevala da se vještica spali živa, onda bi joj krvnik učinio milost; zagušio bi je tankim konopčićem ili bi joj odrubio glavu koju bi zajedno s tijelom spalio na lomači.
Na kraju djela autor nam govori o završetku progona vještica u Hrvatskoj. Godine 1768. Marija Terezija donosi niz odredaba koje bi trebale sprečavati progone nevino optuženih. Kod nas to se to događa polako. Procesi protiv naših vještica jednostavno su odumrli, a da zapravo nikada i nisu bili pravno ukinuti.
Djelo nas na vrlo slikovit način vraća u prošlost i opisuje progone i mučenja vještica. U tadašnjem vremenu one su bile krive za sve: Svojom nadnaravnom moći utjecale su na opće nedaće, gospodarile su životom i sudbinom pojedinca, ukratko – bile su krive za sve ono što ljudski um nije bio kadar dokučiti. Ako je nekome kroz noć otekla ruka, noga ili vrat, bi je to i više nego očit znak (ali i dokaz) da se zamjerio nekoj vještici; kada su kokoši prestale nositi jaja vještice su te koje su ih čarale; a ako je dijete dobilo vrućicu i u bunilu spomenulo ime koje susjede, bio je to najpouzdaniji "znak" da je ta žena u "vražjem kolu copreničkom". Isti je dokaz vrijedio i kada je dijete u susjedovu vrtu ubralo jabuku, a potom ga je zaboljela glava i dobio trbobolju, bio je to znak da je dijete učarano, a susjeda pripada zboru vještica.
Zbog sveopće raširenosti ove pojave, djelo je preporučljivo, osobito zbog vrlo plastičnih opisa preuzetih iz sudskih procesa. Tako su izuzetno slikovito opisana mučenja vještica, tzv. torture, ali i primjeri stvarnih događaja.

4. VAMPIRI

Još od malih nogu svi smo slušali o vampirima. Uz taj pojam se često vežu i riječi poput čudovišta, vukodlaka, onih koji piju krv i onih koji vječno žive…Ono što u nama izaziva strah jesu legende i priče koje su nam naši djedovi i bake znali pričati i zbog kojih većina od nas noću nije mogla snivati. Sigurno su se mnogi od vas zapitali da li uopće postoje vampiri i tko su oni doista, ili su to zapravo izmišljene priče starih ljudi koji su u svojim večernjim okupljanjima pokušali svoju svakodnevnicu učiniti zanimljivom. Smatra se kako pojam ''vampir'' dolazi iz slavenskih jezika. Moguće je da potječe iz litvanskog wempiti što znači piti. U ruskom jeziku riječ je upyr, u poljskom upior i u bjeloruskom upir. No smatra se da je prvi oblik bio upir i da se proširio s istoka prema zapadu gdje su ga određene kulture prisvojile i prilagodile svojim jezicima i običajima.
Postoje mnoge teorije o porijeklu vampira. Najčešća je ona prema kojoj potječu iz Rumunjske tj., Transilvanije, dok se drugi autori zalažu za Egipat, Indiju, Kinu, Rusiju ili Mezopotamiju. Smatra se da su mnoga božanstva imala neke vampirske karakteristike. Zahvaljujući raznovrsnoj literaturi došlo je do prodora legende o vampirima i stjecanja popularnosti. Zapravo mnogi autori mogli su pisati o svemu onome o čemu nisu mogli govoriti otvoreno; od političkih i povijesnih tema i društava do erotskih tema. Oslanjajući se na vampire pisci su tada slobodno mogli pisati o strasti, žudnji te na taj način iskazati svoj erotski i seksualni naboj a da ih pritom nitko ne proglašava nemoralnima.
Što se tiče narodnih priča i njihovih vjerovanja, postojale su razne legende o najrazličitijim vrstama vampira. Tako je primjerice u Babilonu najpoznatiji vampirski demon bio utukku. On je obično predstavljao duh mrtve osobe koja se vratila zbog nekih neispunjenih ciljeva. Kod Azteka vampir se naziva civatateo. Tim vampirom su postajale plemkinje koje su umrle na porodu. Ljudi su im obično ostavljali darove na žrtvenicima da bi smirili njihov gnjev te da ne bi više napadale. Azteci su obično svojim bogovima prinosili ljudske žrtve. Za njih je krv predstavljala vrstu opsesije. Što se tiče Europe, najpoznatija vrsta je bila nachzehrer koja se nalazila na području Njemačke i u sjevernim dijelovima Europe. Na području Slovačke najpoznatiji vampir bio je nelapsi koji je pio krv i vršio masakre u selima. U Wallesu bio je poznat priculics. Za njega se vjerovalo da se danju pojavljuje u liku lijepog mladog muškarca a noću se pretvarao u crnog psa koji je pio krv. U našim područjima, istarski i slovenski naziv za vampira bio je kudlak. Najčešće je bivao u crnom i napadao nevine i nemoćne, a protiv njega se borio ''križnjak'' ili ''krsnik''. To su obično bile osobe koje su rođene u košuljici; bili su to antivampiri a njihova dužnost odnosila se na borbu protiv zla. U Dalmaciji pak, inačica toga imena očitovala se u pojmu zduhač. Također postoje dvije vrste seksualnih vampira, incubus i succubus. Incubus je muški seksualni demon koji noću posjećuje žene i s njima održava seksualne odnose. Succubus je ženska verzija koja napada muškarce i djecu. Slavenski izraz za vampira je mara ili mora koji se pojavljuje u obliku stare babe ili lijepe djevojke. U dijelovima Hrvatske i Slovenije najčešći izraz je pijavica. Postoje još neki nazivi koji su se koristili kao što su: tenjac, vukodlak, kosac, prikosac… Osoba koja je lovila i ubijala vampire nazivala se vampirdžija ili lovac na vampire kojemu je najčešće oružje bilo glogov kolac i češnjak.
Vampiri su često ubijali svoje žrtve radi preživljavanja ali i radi produljivanja vrste. Bitna karakteristika koju su posjedovali bila je i moć letenja te su ujedno mogli mijenjati svoj oblik u različite vrste životinja. Poznato je da su imali moć hipnotizirati svoje žrtve pomoću očiju. Pijući krv, vampir iz žrtve isisava i životnu energiju. Postoje teorije da je u trenutku ubojstva isisavanjem krvi, vampir povezan sa žrtvom na duhovnoj razini te proživljava s njome njezin život.
Elizabeta Bathory On ima sposobnost prosuditi dobro i zlo što na neki način razbija ustaljeno mišljenje o vampirima koji su samo ubojice i krvopijci. Sredstva kojima su se ljudi štitili bivali su najčešće češnjak, ribarske mreže i čvorovi (vampiri su bili opsjednuti odvezivanjem stvari), prosipanje sjemena (vjerovalo se da vampiri moraju brojati stvari na zemlji i kupiti ih), sveta voda, tamjan, svjetlost, zrcala i dr. Vampiri nisu samo bile osobe iz seoskih sredina i iz nižih društvenih slojeva. Naime i u višim društvenim slojevima postojali su takvi slučajevi. Jedan od najpoznatijih bio je vlaški grof Vlad Tepeš (1431.- 1476.) i mađarska grofica Elizabeta Bathory (1560.- 1614.). Grofica Bathory bila je poznata kao ''krvava'' grofica zbog svoje opsjednutosti krvlju i zbog brojnih ubojstava koje je počinila. Bila je opsjednuta svojom ljepotom i okultnim stvarima. Smatrala je da krv proljepšava ten te se kupala u krvi djevica. Mlade djevojke je držala u kavezima, ubijala ih i pila njihovu krv. Godine 1610. uhvaćena je i osuđena. Zazidana je u svojoj sobi gdje je i umrla. Vlad Tepeš, vlaški grof, dobio je naziv tepeš – nabijač zbog svojih krvoločnih načina osvećivanja neprijateljima koje je nabijao na kolac. Bio je proglašen i princom užasa. Nakon njegove smrti počinju se širiti glasine o uskrsnuću.

4.1 ROMAN POVJESNIČARKA

Roman povjesničarke Elizabeth Kostove (Elizabeth Kostova, Povjesničarka, Algoritam, Zagreb, 2005.) svojevrsna je sinteza njezinog historiografskog istraživanja i vlastitih emocija što je rezultiralo sinkretizmom znanosti i publicistike. Iz misterioznog i najmračnijeg doba europske povijesti dolazi nam legenda o najokrutnijem vladaru srednjovjekovne Europe, Vladu III. Tepešu, nazvanom Drakula zbog svoje okrutnosti. Samoj autorici, Elizabeth Kostovoj, povjesničarki po struci, bilo je potrebno deset godina povijesnog istraživanja, mnogo osobnog iskustva i putovanja zemljama kako bi završila svoj roman prvijenac, za koji je još na sveučilištu u Michiganu dobila nagradu za “roman u nastajanju”. Roman Povjesničarka bio je najčitanija knjiga u 2005. godini upravo zbog svog ljubavne priče i spleta pustolovina glavnih junaka. Radnja ovog romana smještena je čitavim dijelom u područjima istočne Europe koja su od ranog srednjeg vijeka pa sve do današnjih dana natapana krvlju te mučena ratovima i sukobima. Radnja romana ne izostavlja ni našu domovinu pa se tako dio događanja odvija i na prostorima Hrvatske, posebice gradovima Zagrebu i Dubrovniku. Spominjanje hrvatskih gradova u romanu i nije od tolikog značaja za tok radnje već je više značajan u kontekstu njenog vanjskog omota koji sadržava etnološku sliku ovog područja europskog kontinenta kao razdjelnice Istoka i Zapada.
Sama ideja romana obuhvaća vječnu temu čovječanstva kojoj se težilo kroz vjekove, a i danas nas ne ostavlja ravnodušnima. Naime, radi se o čovjekovoj želji, u ovom slučaju utjelovljenoj u legendi o Drakuli, za besmrtnošću bića. Kako nekada, preko starih naroda i srednjovjekovlja obilježenog čarobnjacima i alkemičarima u potrazi za eliksirom života, tako je i danas živa potraga za vječnim besmrtnim tijelom. U legendi o Drakuli «eliksir života» je sama krv koja kao piće i hrana omogućava ponovno buđenje i uskrsnuće tijela na ovom zemaljskom svijetu.
Roman je prepun podataka historiografske prirode koji se čitatelju otkrivaju postupno s tijekom radnje koja postaje sve dramatičnija i misterioznija u potrazi za Drakulom na dalekom putu do njegova obitavališta. Kroz fragmentarne podatke o povijesti pojedinih zemalja u kojima se radnja odvija i neuk čitatelj otkrit će čitavo mnoštvo podataka o krvavoj prošlosti prostora Istočne Europe i Balkanskog poluotoka od osmanskih ugroza do režima fašizma i staljinizma. Povijesni dio priče uključuje i obogaćivanje čitateljeva znanja kroz upoznavanje vladara pojedinih državnih tvorevina ovih prostora te široku lepezu opisa njihovih karaktera te odnosa prema podanicima i susjedima, bilo da se radilo o neprijateljima ili saveznicima.
U romanu je Drakula prikazan u vrlo romantiziranom izdanju pa bi nas prvi dojam mogao navesti kako on i nije tako zao. Naime, profesor Rossi, kojega je vampir Drakula poveo sa sobom u svoje obitavalište, opisuje kakav je to susret bio i što je vampir htio od profesora. Drakula je svom gostu pokazao svoje odaje pune masivnih stolova, hrpe knjiga krhkih svezaka, neobičnih pera i tintarnica. Prostor u kojem se profesor Rossi našao, bila je Drakulina knjižnica. Krvoločnom stvoru, koji se sada doimao tako pitomo, bio je potreban netko tko će mu popisati i katalogizirati sve knjige koje posjeduje u svojoj knjižnici. Naravno cijena koju znanstvenik mora platiti kako bi radio okružen rijetkim rukopisima i knjigama jest da postane krvopija. Romantičan dio priče je i taj što je Drakula i za života volio knjige i bio učenjak. Knjige su tada imale puno veću vrijednost jer im je bio ograničen doseg. Budući da je Vlad III bio važna osoba onoga vremena, njemu su trgovci donosili knjige iz Egipta i Svete zemlje te samostana na zapadu. Iz takve literature učio je o okultnim i magijskim misterijima. Drakula je bio svjestan da zbog okrutnosti što ih je počinio sigurno neće dobiti pozivnicu za raj pa je stoga odlučio postati povjesničar kako bi sačuvao vlastitu povijest.
Radnja romana vrti se oko potrage za krvožednim čudovištem koji sam motivira glavne junake ostavljajući im svakome po jednu knjigu sa starim listovima papira i praznim stranicama, s drvorezom zmaja u sredini knjige. Slika prikazuje zmaja raširenih krila i savinuta repa koji u pandžama nosi natpis ispisan goticom: Drakulya. Knjiga potječe iz srednje Europe i tiskana je oko 1512. godine. Knjigu su, kako se kasnije doznaje u romanu, tiskali Drakulini redovnici. Drakulin cilj bio je tiskati i poslati u svijet 1453 primjerka knjige. Naime, to je godina pada Konstantinopola, za samog Drakulu najgori događaj u povijesti. Drakula je vrlo dobro pazio na koji će način i kome biti, naoko slučajno, dodijeljene knjige. Knjige su se trebale naći u knjižnicama na stolovima samo onih znanstvenika s najvećim potencijalom. Vampir imenom Drakula dobro je znao da će takvi znanstvenici biti najuporniji u nastojanju da slijede stope zmaja do njegove jazbine. U kripti manastira u Dimovu blizu mjesta Bačkovo u Bugarskoj pronalaze grob Drakule koji je bio prazan budući da već bijaše sumrak, a vampir budan. No, u mračnom kutu kripte pažnju im privuče neobična silueta. Nakon grčenja i padanja unazad vampir je svladan srebrnim metkom. Zanimljivo je da se glavnoj junakinji, nakon ubojstva Drakule ponovno na stolu slučajno nađe knjiga s drvorezom zmaja u sredini. Ovime je pretpostavljena povezanost mita i stvarnosti i toliko jakog ljudskog vjerovanja da nadnaravne sile uistinu postoje?
Priča i ne bi bila posebna da se ne radi o tome kako vampir istraživače prati tijekom cijela njihova istraživanja. Kao opomenu da je opasno dalje istraživati vampir ih s izgledom običnog čovjeka neprestano slijedi i često ubija knjižničare koji su glavnim likovima posuđivali korištenu građu. Drakula jednostavno ne umire kao povijesna pojava. Legenda o njemu još je živa, a bila je živa i za vrijeme njegova života kada je okrutnost plemstva bila uobičajena pojava.
Istočna Europa puna je legendi o vampirima te njima sličnim pojavama u koje ljudi još i danas vjeruju. Radi se o prostoru koji se dugo opirao primitku kršćanstva i živio po narodnim i poganskim običajima. Putovanje junaka zemljama istočne i jugoistočne Europe (Rumunjska, Bugarska, Grčka, Turska, Hrvatska, Mađarska) pokazuje i povijesnu analizu običaja, vjerovanja i djelovanja ljudi tih krajeva koje duboko ukorijenjeno neuništivo prelazi iz generacije u generaciju. Drakula, utjelovljen u Vladu Tepešu, predstavlja posebnu vizuru iz koje gleda Zapadna Europa i ostali svijet na prostor Balkana i to uvijek s predrasudama kao na područje zatrovano praznovjerjem. Valja upozoriti da se radi o prostorima koji su se tijekom velikog dijela povijesti nalazili na međi svjetova, primorani priznavati naizmjence jednu pa drugu stranu. Kršćanska Europa, pri tome misleći na Zapadnu Europu i Rim, na takve je događaje gledala sa snažnom dozom ravnodušja. Stroga, i ne treba čuditi da su onovremeni ljudi radije vjerovali elementima poganske kulture, nego jednoj «predalekoj» kršćanskoj Europi.

ZAKLJUČAK

Priče o vampirima, vješticama i magiji ušle su u legendu te su uvijek iznova zanimljive, fascinantne i zastrašujuće. Često su neiscrpna tema filmova, knjiga te stripova koji u nama bude znatiželju ali i određenu dozu straha. Oduvijek je nas smrtnike privlačilo ono što nije svakodnevno i što je pomalo misteriozno, i koliko se god toga bojali moramo priznati kako su svi oni ipak među nama, samo u drugačijim, suvremenijim oblicima.
Moramo priznati da ono što danas čujemo o vješticama, magiji i vampirima nije onako kako je bilo u vremenu u kojem su nastali. Danas mediji utječu na naša razmišljanja, pa su zbog toga nastali razni stereotipi koji su većinom neistiniti i površni. Preostaje nam da sami zaključimo i ustvrdimo što je istina, a što laž, što je dobro, a što zlo.
Možda bi ponekad mogli maštom vratiti se u vrijeme dok su vještice magijom pomagale (ili odmagale) ljudima i kada su priče o demonima i vampirima utjerivale strah u kosti ljudima koji su se od njih štitili na razne načine.

LITERATURA

1. Jean-Louis Brau, Rituali crne Magije, Editions, Pariz, 1986.
2. Viktoria Faust, Vampiri, legenda koja ne umire, Zagrebačka naklada, Zagreb, 1999.
3. Viktoria Faust, Vještice – Knjiga Sjena, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2000.
4. Tomislav Hruškovec, Đavlu zapisane: o vješticama u Zagrebu i Hrvatskoj, Imprime, Zagreb, 1998.
5. Thomas H. Knight, Magija - Zabranjene znanosti i tajna učenja, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2001.
6. Elizabeth Kostova, Povjesničarka, Algoritam, Zagreb, 2005.
7. Jules Michelet: Vještica, Slovo, Zagreb, 2003.
8. Opća enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1979.
9. Egon von Petersdorff: Demoni, vještice, spiritisti, Verbum, Split, 2001.
10. http://infoz.ffzg.hr

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi