GLJIVE

Gljive spadaju u najrasprostranjenije žive organizme na zemlji. Smatra se da ih ima između sedamdeset i sto hiljada, nižih i viših vrsta.Gljive su neobičan, raznovrsan i nedovoljno proučen svijet. Budući da ne vrše osnovnu funkciju biljaka fotosintezu jer ne posjeduju hlorofila, a ne kreću se i ne razmnožavaju polno poput životinja ne mogu se svrstati ni u prvo ni u drugo carstvo, već predstavljaju carstvo za sebe. Veliki broj gljiva je koristan, pogotovo one koje daju supstance za lijek, te one koje izazivaju korisna vrenja i konzerviranje hrane, kao i mnoge jestive gljive. Gljivama je za razvoj potrebno mnogo vlage pa ih najviše nalazimo na zasjenjenim mjestima, u vlažnim listopadnim i crnogoričnim šumama, osobito u onima gdje ima mnogo starih debala i panjeva, otpalog lišća ili mahovine. Gljive često rastu i uz rubove šuma, a i među travom, po livadama, pašnjacima, poljima u parkovima, voćnjacima i vrtovima, na smetljištima i dr.

Slika 1 : Gljive

2. Građa gljiva

Zajedničke osobine kod većine gljiva se vide u građi talusa, koji se sastoje iz tankih konaca (hifa). Hifa je hranidbena nit gljive. Hife rastu svojim vrhovima, granaju se, prepliću i obrazuju vegetativno tijelo koje se zove micelijum. Micelijum kod nižih gljiva predstavlja jednu ogromnu, veoma razgranatu ćeliju, sa velikim brojem jedara. Više gljive imaju višećelijski micelijum. Hife micelijuma mogu se čvrsto ispreplesti i obrazovati masivne tvorevine, kao što su plodnosna tijela. U membranama se često nalaze pigmenti koji im daju boju. U ćelijama gljiva nema plastida, jedra su sitna i može ih biti jedno ili više. Nemaju sposobnost fotosinteze, žive heterotrofno.

Slika 2 : Građa gljive

3. Razmnožavanje gljiva

Plodišta razvijaju gljive da bi se razmnožavale. Svako plodište oslobađa sićušne spore a razmnožavanje gljiva se obavlja pomoću spora. Gljive koje žive na kopnu proizvode endogene spore ili egzogene spore, a one u vodi zoospore. Polno kopuliraju gamete (izogamija, anizogamija, oogamija) čitave gametangije ili dvije ćelije talusa koje nisu diferencirane kao polne ćelije. Gljive se često razmnožavaju i vegetativno. Raspadanjem micelija nastaju ćelije, gomoljaste skupine hifa ili druge forme koje služe rasprostiranju gljiva.

4. Način ishrane gljiva

Po načinu ishrane, gljive spadaju u heterotrofne organizme. Gljive apsorbuju hranu čitavom svojom površinom.Većina gljiva su saprofiti, što znači da uzimaju hranu od biljnih i životinjskih ostataka, na taj način ih razlažu i zajedno sa bakterijama učestvuju u kruženju materije. Parazitske gljive se hrane na račun živih organizama. Između parazita i saprofita nema uvijek oštre granice. Jedna vrsta gljiva može biti saprofitska i parazitska, a ima i vrsta koje mogu biti samo saprofi ili samo paraziti. Gljive mogu da stupaju u simbiozu sa algama gradeći lišajeve, kao i simbiozu sa korjenovima viših biljaka (mikoriza). Smatra se da 90 % vaskularnih biljaka ima mikorizu.

5. Vrste gljiva

5.1. Chytridiomycota ( hitride )

Žive u vodi, rijetko naseljavaju kopnena staništa. Vjeruje se da ima oko 800 vrsta vodenih hitrida. Jednoćelijski oblici su uglavnom bez micelija, kod višećelijskih oblika micelij je dominantan. Ćelijskli zid je hitiniziran, rezervna materija je glikogen. Neke hitride tijelo pričvršćuje za podlogu sa rizoidima, a neke žive kao paraziti na algama. U procesu smjene generacija, koja može biti izomorfna ili heteromorfna ( slično sa biljkama i algama ) , pojavljuju se pokretne zoospore i gamete, koje na zadnjoj strani imaju po jedan bič. Neke vrste hitrida izazivaju bolesti lucerke, krompira i kukuruza.

5.2. Zygimycota ( zigomiceta )

Pretežno su kopnene saprofitske ili parazitske gljive. Bespolno se razmnožavaju tako što na vrhovima hifa u specijaliziranim sporangijama, formiraju haploidne mikrospore (+) i (-), tako što se jedro obavija sopstvenim zidom. Klijanjem mikrospore (+) i (-) nastaju horizontalne hife , koje izgrađuju bogatu mrežu micelija (+) i (-). Polno razmnožavanje odvija se privlačenjem dva razmopolna micelija označena sa (+) i (-), koji luči hormone. Oni stimulišu rast hifa, koje se međusobno spajaju. Najpoznatiji predstavnik je crna buđ koja se razvija na hljebu i voću.

5.3. Ascomycota ( gljive mješinarke )

Žive pretežno na kopnu kao saprofiti ili paraziti. Populacija askomiceta, pošto naseljavaju kopno, ne proizvode rasplodne ćelije već masovno proizvode askospore u askusima. Askus je specifična hifa u kome endogeno nastaje određen broj askospora (većinom 8) koje se razvijaju u hife (micelij). Paralelno i neovisno o miceliju se razvijaju i konidije, koje proizvode spore za bespolno razmnožavanje. U procesu polnog razmnožavanja na miceliju se razvija askogon sa trihoginom i anteridija. Poznato je oko 32 000 vrsta, koje se razlikuju prema obliku i načinu razvoja plodišta, te prema građi i načinu otvaranja askusa.
Saccharomycetalis (kvasci) su jednoćelijske gljive koje se razmnožavaju pupljenjem, slabo im je razvijen micelij i večinom žive na šećernim rastvorima. Posjeduju kuglaste ili jajaste ćelije i jedno jedro. Poznato je više tipova kvaščevih gljiva: pivski kvasac, vinski kvasac, Eremascus fertilus, Candida utilis...
Plectascales pripadaju plijesnima (to je oznaka za površinski micelij). Vegetativno stvaranje je obilno stvaranjem kondija, koje ima modrozelenu boju. Praktično značenje ima Aspergilus fumigatus, jer može biti patogen za čovjeka (plića,uho). Penicilium notatum izlučuje antibiotik-penicilin, kojeg gljiva izlučuje u hranjivu podlogu.
Erysiphales su parazitske pepelnice, koje na listovima viših biljaka formiraju paučinaste prevlake i šalju iz hifa haustorije u epidermne ćelije domaćina. Pepelnice se razmnožavaju bespolno i polno.
Pseudosphaeriales obuhvata više uzročnika biljnih bolesti: Fusicladium, izaziva bolest jabuka i krušaka, na plodovima stvaraju tamne kraste, jer se pluto ne rasteže pa puca.
Sphaeriales je bogata vrstama koje žive parazitski u biljkama i na njima, a djelom saprofitski na trulom drveću i smeću.
Clavicipitales, raževe gljivice, parazitira u mladoj plodnici trava (raži) i stvara konidije. Istovremeno se izlučuje šećerna tekućina koja je uzrok da insekti prenose konidije na druge cvjetove.
Pezizales otvaraju askus pomoću poklopca koji je već prije formiran. Naseljavaju šumsko zemljište (trulo drveće i stara zgarišta).
Helotiales askus otvara preko pora, plodišta su vrčasta ili zdjelasta. Žive saprofitski i parazitski. Seleratinia fructigena živi na plodovima jabuka i krušaka i izaziva trulež.
Tuberales imaju plodište u obliku gomoljača koje žive u šumskom zemljištu.

5.4. Basidiomycota ( gljive pečurke )

Bazidiomikote obuhvataju oko 22 000 vrsta, među kojima je veći broj poznat pod nazivom pečurke. Bazidiomikote su građene od končastih hifa koje grade micelij. Karakteristične spore su bazidiospore, koje nastaju u malim proširenjima sporogenih hifa. Plodonosno tijelo, koje predstavlja skup bazidija i sterilnih hifa, označava se nazivom bazidiokarp (pečurka) u kojem se egzogeno razvijaju samostalne bazidiospore.
Uredinales (rđe) su uzročnici čestih oboljenja (paraziti). Žive parazitski u intercelularnim prostorima inficiranih listova viših biljaka, uvlačeći haustorije u ćelije. Ne stvaraju plodišta, ali proizvode raznolike spore, to se dobro uočava kod crne rđe. Njen razvoj se odvija na listovima domaćina žutike, napada sve žitarice i trave. Žuta rđa veoma je opasna,epidermski napada pšenicu, ječam raž i livadske trave. Poznato je više rđa koje uzrokuju bolest na povrtlarskim biljkama (luk, grašak, pasulj,mrkva). Borba protiv rđe veoma je teška, jer još nema efikasnih načina za njihovo suzbijanje.
Ustilaginales (snijeti) su gljive koje izazivaju oboljenja kod raznih biljaka. Snijeti se pojavljuju naročito na žitaricama. Kukuruzna snijet izaziva oboljenje na kukuruzu koje se manifestuje nabreklim mjehurima koji su puni hlamidospora. Pšenična snijet razvija se kod pšenice ako se sjeme ne očisti od hlamidospora močenjem ili prašenjem u rastvoru organskih živinih jedinjenja. Bolest koju izaziva snijet ječma i ovsa pokušava se spriječiti tako što se sjeme prije sjetve stavlja u toplu vodu.

6. Ekologija gljiva

Vezana je za ekološke uslove života i način života, koji se iskazuje kao saprofitski ili parazitski. Ekološka funkcija gljiva je raznolika, ali se ona može grupisati na pet područja: gljive kao razarači, gljive kao simbionti, gljive kao paraziti, gljive kao uzročnici bolesti i korisne osobine gljiva.

• Gljive Simbionti koje žive u zajednici sa mnogim biljnim vrstama i međusobno se ispomažu. Gljive zadržavaju vodu u miceliju, a tu vodu koriste biljke koje pomoću korijenja izvlače mineralne materije neophodne za rast gljiva.

• Gljive Saprobionti bez čijeg djelovanja u prirodi ne bi moglo doći do razlaganja organskih materija biljnog porijekla i kaže se da nema gljiva šume bi se ugušile u vlastitom otpadu.

• Gljive Paraziti koje napadaju žive biljke, životinje, ljude i druge gljive. Kroz mrežu tankih hranidbenih niti, gljive upijaju hranu iz žive ili nežive organske tvari.

Gljive koje žive u šumskom zemljištu većinom žive u simbiozi sa korijenjem drveća, a mnoge i sa korijenjem zeljastih biljaka (mikoriza). Mikoriza je veoma važan oblik simbioze, koja nastaje na osnovu zajedničkog života korijena biljke i micelija gljiva u području rizosfere.
Ektotorfne mikoze najčešće formiraju rodovi gljiva. Neke gljive specijalizovane su za mikorizu sa određenim biljnim vrstama: ariš, breza, jasika. Gajenje ovih biljaka bez gljiva dovodi do kržljavog rasta. Drveće ima koristi od mikorize: a) poboljšava se ishrana mineralnim solima i vodama, b) pojačava se dovod N2 i P (jer gljive brže razlažu humus). Gljive od domaćina dobijaju ugljene hidrate i druge organske materije.
Endomorfne mikoze nalazimo uglavnom kod orhideja. Njihove sjemenke, da bi proklijale, potrebno je da ostvare mikorizu, kojom se sjemenka snabdjeva vodom, mineralnim i organskim materijama. Tako gljiva pomaže proces fotosinteze dovođenjem potrebnih supstanci. Gljive prave sa životinjama različite simbioze. Insekti koji sišu biljne sokove u probavnom sistemu imaju biljne simbionte (kvasac i bakterije).

7. Potencijalna staništa

Sa aspekta zaštite diverziteta gljiva su:

• klimatogena vegetacija bez većeg uticaja čovjeka (naročito šume)
• sfagnumske tresare
• stari pašnjaci na kojima se obavlja paša na tradicionalan način.

Ugrožavanje populacije gljiva nastaje ugrožavanjem njihovih staništa:

• sječa i sanitarno uklanjanje starih stabala i panjeva
• sakupljanje ispod biološkog minimuma
• uništavanje i isušivanje tresara
• intenzivno gazdovanje na pašnjacima
• zagađivanje atmosfere.

Zbog ugroženosti gljiva preduzimaju se mjere za zaštitu i u tom smislu formiraju se liste međunarodno značajnih vrsta gljiva prema evropskim kriterijumima.

8. Parazitske gljive

Izazivaju bolesne promjene u životnim procesima biljaka, jer od njih oduzimaju hranjive supstance. Biljka koja se inficira postaje pogodna za naseljavanje gljiva. Bolesne promjene biljaka mogu biti izazvane uticajem nepovoljnih vanjskih faktora. Za klijanje, spora odnosno kondija, uz temperaturu potrebno je i dovoljno vlage. Zbog toga se gljive dobro razvijaju na vlažnim staništima. Uzročnici bolesti se šire vjetrom, životinjama i čovjekom. Epidemijsko pojavljivanje fitopatogenih gljiva poznato je samo u monokulturama pojedinih biljaka, koja može biti potpuno uništena (vinova loza). Terapijske mjere polaze od profilaktičkih postupaka, sa kojima se sprečava da uzročnik i domaćin dođu u kontakt, ili da se uzročnik uništi prije ili za vrijeme klijanja.

9. Jestive gljive

Kao hrana zanimaju nas samo složenije gljive, one višeg razvojnog stupnja, i to takve čija razvijena, mesnata i raznoliko građena plodišta dostižu visinu od najmanje nekoliko centimetara. Prednost je ako takve vrste gljiva imaju ugodan miris i okus, ako ne sadrže toksične sastojke i ako na određenim staništima rastu u većem broju. Vrste sa sitnijim plodištima nemaju gotovo nikakve prehrambene vrijednosti.
Neki autori smatraju da bi oko 90 % svih gljiva moglo biti jestivo, dok bi samo 10 % otpalo na nejestive i otrovne vrste. Treba navesti da ima još dosta vrsta čija upotrebljivost za jelo nije detaljnije ispitana ni poznata.
Jestivih gljiva kod nas ima tokom cijele godine, mada su one zimi rijetke (zimska gomoljača). Već u rano proljeće možemo naći martovku, od aprila ranu ljuskavicu, panjevčicu, hrčke, od maja đurđevaču i šljivovaču. Nešto kasnije u julu, ako je tlo vlažno i toplo, ima daleko više jestivih gljiva: pečurki, vrganja, krasnica... mnoge od tih gljiva se obilnije pojavljuju u jesen.

9.1. Prehrambena vrijednost

Slika 4: Vrtna pečurka

Slika 5 : Paprena mliječnica

Paprena mliječnica, naseljava staništa listopadnih i četinarskih šuma, sakuplja se tokom ljeta do jeseni, javlja se u velikim grupama, jestiva je i veoma ukusna.

10. Ljekovite gljive

Značajno mjesto u prirodi imaju pečurke. One najčešće rastu na trulim stablima drveća, u blizini živog drveta, na livadama ili pored vode. Neke vrste rastu u listopadnim, neke u četinarskim, a neke i u jednim i u drugim šumama. Hranljiva vrijednost ovih šumskih plodova je velika. Njihov najvažniji sastojak čine proteini kojih ima 1-4% u svježim, ili 10-45% u suvim. Pečurke za razliku od biljaka, sadrže sve esencijalne aminokiseline neophodne za život ljudi. Pečurke su bogate i mineralima: fosforom, natrijumom i kalijumom, a u manjim količiinama sadrže i gvožđe i kalcijum. Najveći dio njihove mase čini voda, čak do 95%. Ljekovite gljive sadrže još i polisaharide, steroide, triterpene i nukleotide-nosioce njihove lekovitosti. Lekovitošću gljiva se najduže bave Kineski i Japanski naučnici, a u posljednje vrijeme njima se bave i Američki i Zapadno-Evropski stručnjaci.
Dokazano je da ljekovite pečurke u visokom procentu utiču na povećanje imuniteta, jer podstiču produkciju interferona u ljudskom organizmu, zatim interleukina 1 i 2, a preko njih makrofaga, velikih ćelija-ubica tumora. Ljekovite pečurke imaju antibakterijsko i antivirusno dejstvo, štite ljudski organizam od jonizujućeg zračenja i imaju niz drugih pozitivnih učinaka na rad svih organa. Čiste jetru, bubrege, krvne sudove, učestvuju u regeneraciji bronhijalnog epitela, pomažu u lečenju šećerne bolesti, reume i arterioskleroze.

11. Otrovne gljive

Kod nas ima svega nekoliko vrsta zaista otrovnih gljiva:

• otrovne pupavke
• bljuvare
• ludare
• olovasta rudoliska

Uslovno otrovne gljive su:

• smrčak
• hrčak

naročito ako se jedu prijesne.
Otrovne pupavke imaju sve osnovne karakteristike pupavki: bijele listiće, suknjicu i bijelo meso na preseku. To su najotrovnije gljive!

Slika 6 : Ludara

Ludara je otrovan gljiva, naseljava staničta proplanaka suvih listopadnih šuma toplih predjela, pojavljuje se krajem ljeta i početkom jeseni.

Slika 7 : Zelena pupavka

Zelena pupavka je otrovna gljiva, naseljava staništa hrastovih, grabovih i bukovih šuma.

12. Ugroženost gljiva

Kada govorimo o čovjekovom uticaju na prirodu, s pravom možemo reći da je on gotovo redovito nepovoljan, često poguban. To vrijedi za gotovo sve aktivnosti savremenog čovjeka (osim onih na zaštiti prirode). No, do ne tako davno, čovjek je imao i pozitivan uticaj na prirodu, povećavajući prirodnu raznolikost pojedinih područja.

Šta danas ugrožava gljive?
1) Mijenjanje, nestajanje i fragmentacija staništa;
2) Onečišćavanje okoliša;
3) Neodgovarajuće ili prekomjerno skupljanje plodišta jestivih gljiva.

Dok je u otklanjanju, odnosno ublažavanju, prva dva navedena uzroka ugroženosti utjecaj pojedinca više-manje ograničen, doprinos koji on može dati u otklanjanju posljednjeg navedenog uzroka, izuzetno je velik.

Tijelo gljive nazivamo micelij. Sastoji se od mnoštva račvastih niti koje prorastaju određeni supstrat (tlo, listinac, drvenaste ostatke biljaka i dr.). Većina gljiva koje primjećujemo u prirodi razmnožava se isključivo putem plodišta (organa za razmnožavanje) na kojima nastaju spore (vrlo sitne rasplodne stanice). Plodište je gotovo jedini dio gljive kojeg primjetimo u prirodi. Kod većine vrsta plodišta traju vrlo kratko (desetak dana), razvijaju se jednom do nekoliko puta u sezoni, a u nepovoljnim uslovima znaju i potpuno izostati.

Dakle, zašto prekomjerno skupljanje plodišta ugrožava gljive?
1) Zato jer se bez plodišta gljive ne mogu ni razmnožavati, ni rasprostirati. Kada bismo s nekog područja redovito uklanjali sva nastala plodišta, onemogućili bismo razvoj sljedećih generacija.

2) Zato jer tako možemo znatno smanjiti šansu vrste za ostavljanjem potomstva. Trebamo znati da je razvoj gljivljeg organizma iz spore u prirodi vrlo zahtjevan događaj. S jedne strane, u tlu ili nekom drugom supstratu vlada veliko nadmetanje i aktivna borba za prostor i hranu među brojnim organizmima. S druge strane, kod spolnog razmnožavanja najčešće se moraju pronaći dvije spore iste vrste, različitog spola, što na velikim prostranstvima nije nimalo lako. Svako branje plodišta smanjuje u nekoj mjeri šansu za uspješnim razmnožavanjem i rasprostiranjem. Rijetke i osjetljive vrste to teško podnose.

13. Zaštita

Zašto trebamo štititi gljive?

1) Ekološki razlog
Gljive imaju bitnu i nezamjenjivu ulogu u kopnenim ekološkim sustavima, posebno u onim šumskim. Bez gljiva prirodna ravnoteža ne bi bila ostvariva. Gljive imaju značajnu ulogu u razgradnji biljnih ostataka, u simbiozi s biljkama (mikoriza) i algama (lišaji), kao paraziti (prirodna selekcija, kruženje tvari, raznolikost staništa), te kao hrana drugim organizmima.
2) Razlog očuvanja raznolikosti prirode
Gljive uvelike doprinose brojnosti i raznolikosti živih organizama na Zemlji. Da bismo tu biološku raznolikost mogli očuvati, znatan trud moramo uložiti i u zaštitu gljiva.
3) Razlog održivog korištenja jestivih i ljekovitih gljiva
Da bi očuvali prirodno bogatstvo jestivih i ljekovitih gljiva i za buduće generacije, nužno je da gljive koristimo na način koji će osigurati njihov opstanak.
4) Etički razlog
Svijet u kojem živimo nismo sami stvorili. Mi ga samo dijelimo s mnoštvom drugih živih bića. Svako od njih ima svoju ulogu u njegovoj cjelovitosti i vrijedno je poštovanja. Isto tako, poštovanja su vrijedne i naše buduće generacije kojima ne smijemo uskraćivati priliku da se dive ljepotama prirode u svoj njezinoj raznolikosti, da tu raznolikost mogu spoznavati, te da se i one mogu razumno koristiti prirodnim dobrima. Cjelokupnom životu na Zemlji, pa tako i gljivama, moramo dopustiti opstanak.
5) Estetski razlog
Mnoge gljive svojom iznimnom ljepotom doprinose ljepoti cjelokupne prirode, toliko važnoj onima koji u prirodi traže odmor i rekreaciju. Potrebu za zaštitom gljiva treba uklopiti u opće opredjeljenje čovjeka da sačuva ono što je lijepo.
6) Znanstveni razlog
Ključni građevni elementi naše civilizacije, znanstvene su spoznaje prirodnih znanosti. To im uz filozofsku, daje i veliku praktičnu važnost. Gubitak svake biološke vrste (pa tako i gljivlje) smanjuje našu mogućnost da spoznamo fenomen života na Zemlji u svom njegovom bogatstvu živo-tnih strategija i biološke raznolikosti.

14. Pravila ponašanja prilikom branja gljiva

1. Treba sakupljati samo one vrste, koje smo do sada već sigurno upoznali.
2. Ako se na terenu nađu i nepoznate gljive, treba ih odvojiti u posebnu vrećicu, i kod kuće kroz literaturu i u kontaktu sa drugim poznavaocima odrediti.
3. Ubrane vrste treba nositi isključivo u pletenim korpama od pruća, papirnim ili platnenim kesama. U najlon-kesi gljive se upare i dolazi do razlaganja belančevina. Tako se i dobra jestiva gljiva sigurno pretvara u otrovnu.

4. Gljive ne treba čupati, tako se trajno oštećuje micelija. One vrste, koje rastu na zemlji treba laganim okretanjem ubrati, a one koje rastu na stablima ili panjevima saseći nožem što bliže kori drveta.
5. Ubrane gljive treba što bolje četkicom i nožem očistiti na terenu
6. Otrovne gljive ili one koje su nam nepoznate ne treba šutirati. One su neophodna karika u lancu ishrane i kruženja materije i energije u prirodi. Ostavimo ih zato prirodi na ukras i korist.
7. Ako naiđemo na nepoznatu vrstu i vidimo da su je načeli crvi, puževi golaći ili čak da je jede krupna stoka, to nije pokazatelj da je ona sigurno jestiva i za čoveka. Kod različitih živih bića iz životinjskog sveta, različiti su i sistemi organa za varenje. Zato se i kaže da je otrovnost neke vrste gljiva sasvim subjektivna ljudska odlika.
8. Nikada ne treba brati suviše mlade primerke, ali ni prestarele i već sklone kvarenju. Kada su mlade, često jestive i otrovne liče jedne na druge. Kada su stare, u njima je već počeo proces raspadanja belančevina. Samim tim za čoveka su otrovne.
9. Sve otpatke koje načinimo noseći sa sobom hranu, sokove, razne plastične čaše, flaše i slične tvorevine ljudskih ruku nastale od veštačkih materijala, dužni smo da uredno sakupimo i ubacimo u kontejner namenjen za to. Ovi industrijski proizvodi, obzirom da su nastali od veštačkih materijala, nisu razgradivi prirodnim putem.
10. Nikada ne treba biti halapljiv i brati gljive kraj puteva, na deponijama smeća i na ostalim zagađenim mestima. Gljive su najveći sakupljači teških metala i ostalih hemijskih otrova. One su čistači prirode. Ako ih uberemo na zagađenom mestu, sigurno će nam naškoditi materijama koje su u sebe upile.

Slika 9 : Nepogodno mjesto za branje gljiva

Zaključak

Pored toga što su gljive prilično rasprostranjene u našoj okolini, još uvijek se malo zna o njima i njihovom pozitivnom i korisnom dejstvu. Sam odnos gljiva i biljaka pozitivan je kako za životno okruženje tako i za samog čevjeka, zahvaljujući njima smanjena je količina šumskog otpada. Naravno i konzumiranje gljiva od strane čovjeka ima velike koristi, ljekovite i prehrambene.
Mali je broj otrovnih gljiva i gljiva koje negativno utiču na čovjeka i biljke.

Literatura:

-Botanika, autor: Branislav Nedović
-www.znanje.org , ''Gljive'' autor: Jelena Savić
-www.wikipedia.org
-Ranković, B.: Sistematika gljiva, Univerzitet u Kragujevcu, Kragujevac, 2003. 
- http://www.mycolsoc.hr/zastita_gljiva

 preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi