Komunkacija, želja za komunikacijom i način na koji komuniciramo razlikuje nas od svih ostalih živih bića na Zemlji. Autizam kao komunikacijski poremećaj neminovno se odražava na svaki aspekt ljudskog života i predstavlja problem s kojim se teško nose i oni kojiga imaju i okolina u kojoj žive.
Pišući ovaj seminar pokušale smo napraviti presjek ili sintezu postojećeg znanja o autizmu kroz njegov komunikacijski, socijalni i govorno – jezični aspekt. No, dogodila se nepredviđena okolnost – zagreble smo u nešto što ni samim znanstvenicima i istraživačima nije u potpunosti jasno. Tako smo i mi ostale uskraćene za mnoge odgovore sa hrpom kontradiktornih informacija, teorija, istraživanja i nagađanja što je bilo prije – kokoš ili jaje.
Zbog toga uzimamo za cilj ovog seminara upoznavanje naših kolega sa postojećim teorijama, davanje smjernica za daljnje istraživanje i naše mišljenje i zaključke o postojećem problemu. Ne želimo nizati puste činjenice jer do njih se lako dolazi. Čemu inače služi popis literature na kraju?!

OSVRT NA POVIJEST I DEFINICIJA AUTIZMA

Autizam se kao odvojeni poremećaj prepoznaje relativno kasno. Prvi puta ga spominje dječji psihijatar Kanner 1943. godine i naziva ga infantilni autizam. Slične simptome opisuje i pedijatar Asperger godinu kasnije i daje naziv autistična psihopatija. Danas je poznat kao Aspergerov sindrom i kao takav se dijagnosticira odvojeno od autizma tek od 1994. godine. Ono što se ponavlja kroz povijest je stavljanje autizma u različite okvire. Tako je nekad smatran tipom dječje shizofrenije (što je naravno, opovrgnuto), a danas se nalazi u okviru sveobuhvatnih razvojnih poremećaja (Pervasive Development Disorders) koji po svojoj definiciji zahvaćaju sve psihičke funkcije – mišljenje, emocije i inteligenciju. Postoje i preklapanja sa još nekim poremećajima, pa se u odnosu na njih istražuje i autizam. U nekim slučajevima govorimo o preklapanju simptoma (posebne jezične teškoće i pragmatični jezični poremećaj), a u drugima o odvojenim elementima autizma (Aspergerov sindrom, Rettov sindrom, atipični razvoj, različite disfazije). Ono što je svima zajedničko je zakašnjeli ili poremećeni govorno - jezični razvoj.

To nas dovodi do same definicije autizma i onog što ga razlikuje od ostalih poremećaja. Autizam u ovom stadiju znanja o njemu jest fenomen. To znači da ga ne možemo znanstveno definirati, već samo zaključiti što jest, a što nije na temelju skupa simptoma koje navodimo u njegovom opisu.
Autizam dolazi od grčke riječi authos što znači sam, a svi opisi se slažu oko tri skupine simptoma ili poremećaja u tri skupine funkcioniranja:

1. poremećana socijalna interakcija

2. problemi u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji i nedostatak mašte

3. opetovane radnje i ponašanja (stereotipije)

Autisti su najčešće opisani kao osobe koje ostavljaju dojam da mogu više no što pokazuju, a pitanje koje iz toga proizlazi je zaintrigiralo i nas – da li ne mogu ili ne žele.

3. UČESTALOST I ETIOLOGIJA AUTIZMA

Učestalost autizma u populaciji je različita, ali sva istraživanja potvrđuju da pogađa više dječake nego djevojčice. Rađa se 4-10 autistične djece na 10 000 poroda. Sama činjenica da češće pogađa dječake nego djevojčice upućuje na postojanje genetskih uzroka. Pravi uzrok autizma se ni danas ne zna, a povezuje se sa različitim čimbenicima. Najčešće navođeni su već spomenuti genetski uzroci, zatim različiti problemi u ranoj komunikaciji i interakciji majka – dijete, te ranije često spominjano cjepivo protiv rubeole.

Današnja istraživanja uzroka autizma najčešće se odnose na otkrivanje genetskih predispozicija udruženih sa različitim okolinskim faktorima. Ostala istraživanja se bave neurološkim, neurokemijskim i neurotransmiterskim uzrocima. Osim istraživanja, odgovore pokušavaju dati sociokognitivne i komunikacijske teorije.

4. SOCIJALNI RAZVOJ, GOVORNO – JEZIČNI RAZVOJ I TEŠKOĆE U KOMUNIKACIJI AUTISTIČNE DJECE

Na početku ovog poglavlja želimo razjasniti zašto nismo razdvojili ove aspekte razvoja autistične djece. Odgovor je vrlo jednostavan i nameće se sam od sebe. Uredno usvajanje jezika odvija se kroz komunikaciju i socijalnu interakciju i samo po sebi je neraskidiv proces. Ako uzmemo u obzir da autistična djeca imaju teškoće na sva tri područja, ne vidimo način da se promatraju odvojeno.

Bitna napomena je da se autizam u 75% slučajeva javlja zajedno sa mentalnom retardacijom, pa je nužno razlikovati autiste sa mentalnom retardacijom od onih normalne inteligencije. Iz toga proizlaze tolike varijacije u težini i stupnju pogođenosti pojedinaca autizmom.

Autizam se kasno dijagnosticira, najviše zbog nedostatka dijagnostičkih kriterija, dakle između druge i treće godine djetetova života jer tada simptomi postaju vidljivi. Izostaje socijalna interakcija, a roditelji se najčešće zabrinu kada se ne pojavi prva riječ. Retrospektivno gledano, roditelji tada navode neke simptome koji ukazuju na raniju pojavu autizma. Kada točno dolazi do pojave autizma teško je reći zato što neka djeca započnu normalni razvoj, a kasnije nastupa regresija i socijalno povlačenje. Tako npr. postoje djeca koja brbljaju, ali ono brzo prestane, najčešće prije pojave kanoničkih slogova.

Da se ovaj seminar ne bi doista sveo na puko nizanje činjenica, pokušat ćemo ih predočiti na malo drugačiji način.

Uredan govorno – jezični razvoj obuhvaća komunikaciju, socijalnu interakciju i djetetovu želju da komunicira i spozna svijet oko sebe. Kod autistične djece prvi problem je komunikacija. Smatra se da autistična djeca ne pokazuju želju za komunikacijom, time izostaje i socijalna interakcija, a to su preduvjeti govorno – jezičnog razvoja. Ovisno o tome koliko su ta dva aspekta pogođena, nastaje preslika na govorno – jezični razvoj. Dakle, ako dijete u prve dvije godine života nije pokazalo želju za komunikacijom, ako je mentalno retardirano i nezainteresirano za socijalne kontakte, govor izostaje. A sada nastaju varijacije na temu, koliko ovoga toliko onoga, if this then.......what?

Što se tiče socijalnog razvoja, najčešće spominjani simptomi su emocionalna hladnoća, izbjegavanje kontakta očima, nerazumijevanje neverbalne komunikacije, facijalnih ekspresija, položaja tijela, referencijalnih gesta.

Slika govorno – jezičnog razvoja u odnosu na to izgleda ovako: većinom uredan fonološki razvoj, ali već problemi sa usvajanjem riječi i njihova značenja, problemi u sintaksi i gramatici općenito, pojava inverzije zamjenica, u 80% autista pojava eholalije, problemi u naraciji, ograničeni rječnik.

Sve navedeno se ne pojavljuje kod svih autista i u istoj mjeri, a zašto je to tako odgovor nude različite teorije socijalnog i kognitivnog razvoja, te komunikacije.

Ako dijete zaostaje u kognitivnom razvoju i socijalnoj interakciji (prema Sigman i Capps sva autistična djeca su retardirana u kognitivnom razvoju), nastaju problemi u pojavljivanju združene pažnje, te simboličke i «kao da» igre koje se smatraju prediktorima govorno – jezičnog razvoja. Također, ne dolazi do svijesti o sebi i o drugom ljudima. Na govorno – jezičnom razvoju to se vidi kao pojava eholaličnog govora i inverzije zamjenica.

Eholalija znači ponavljanje onoga što se čuje,a može biti neposredna (dijete odmah ponavlja ono što čuje), odgođena (kasnije ponavljanje onoga što se čulo kao naučene fraze) i blaga – kada se naučena fraza gramatički prilagodi kontekstu. Značenje eholalije se različito interpretira. Neki smatraju da se događa bez komunikacijske namjere i znači nerazumijevanje poruke, te automatizirano ponavljanje govora (Sigman i Capps). Drugi smatraju da postoji komunikacijska namjera, a potkrijepljeno je činjenicom da se ponavljanje onog što se čuje događa i u urednom razvoju, s tim da prestaje do 3. godine života (Prizant,1983.)*.

Inverzija zamjenica se očituje kao zamjena 1. i 2. lica osobnih zamjenica u govoru, te autistično dijete koristi zamjenicu «ti» u odnosu na sebe i zamjenicu «ja» u odnosu na druge. Opet je sporno što to znači. Jedno objašnjenje je nerazvijenost svijesti o sebi (Bettleheim, 1967., citirano u Layton 1987.)*, a drugo da je to lingvistička zabuna (Cunningham, 1966., citirano u Layton 1987.).* Sve više prevladava kasnija hipoteza, a kao dokaz se navodi da i takve greške postoje u urednom ranom govoru.

Poremećaj prozodije utječe i na govor i na razumijevanje govora autistične djece. Zbog nedostatka prozodijskih elemenata (intonacija, visina, ritam, stanke) govor autista je monoton, mehaničan, tzv. govor poput robota i zvuči neprirodno. Zbog neprepoznavanja prozodijskih elemenata i naglasnih cjelina ne mogu proniknuti u kontekst nekih rečenica, npr. ne mogu prepoznati sarkazam.

Usvajanje novih riječi i ograničenost rječnika kod autista opet varira. Neki npr. imaju bogat, dobro razvijen rječnik o nekom području koje ih zanima (recimo dinosauri) ali što se tiče interakcije i komunikacije, taj rječnik nije od velike koristi, dakle nema pragmatičnu funkciju.

Usvajanje apstraktnih riječi je teže, a obično se povezuje sa nedostatkom kognicije, mašte i poremećenim mentalnim procesima. Ta ideja se potkrepljuje teorijom uma. Smatra se da autisti nemaju ili imaju poremećenu teoriju uma, odnosno da nemaju svijest o drugim ljudima kao bićima koja misle i osjećaju zasebno od njih, što ih automatski prikazuje i kao osobama nesposobnim za empatiju. O ovom bi se moglo dosta raspravljati. Ukratko, činjenica je da autisti pokazuju malu dozu empatije, ali to ne znači da ne osjećaju i nisu empatični. Nedostatak empatije može biti i posljedica nerazumijevanja neverbalne komunikacije i općenito njihova odsutnost u socijalnoj interakciji. Zanimljivo je da ova teorija za svoje dokaze također navodi inverziju zamjenica u govoru autista i smatra da ne koriste jezik u svrhu komunikacije jer se ona oslanja na intenciju i interpersonalne veze.

Problemi u naraciji se isto povezuju sa nezainteresiranosti u dijeljenju mišljenja, iskustava i događaja.

Bez obzira na stupanj usvojenosti jezika, autisti uvijek imaju problem u komunikaciji i teškoće sa pragmatičnom uporabom jezika primjerenom socijalnom kontekstu. Njihovi pokušaji komunikacije i svrha često nisu prepoznate. Dok ne nauče bolji način komunikacije, autistična djeca čine što mogu da bi doprla do drugih, a to većinom ne izgleda kao komunikacijska namjera. Vrište, agresivna su, upotrebljavaju jezik koji imaju na neobičan i nerazumljiv način, nemaju geste i emocionalne ekspresije u skladu sa situacijom. To ih gura u poremećaje u ponašanju, stereotipije, a u kasnijoj dobi tjeskobi i depresiji i daljnjem povlačenju iz socijalnih kontakata.

ZAKLJUČAK

Očito je da je autizam nedovoljno razjašnjena pojava. Očito je da se ne zna sigurno što ga uzrokuje. Očito je da postoje dijagnostički kriteriji koji nisu dovoljni i koji klasificiraju autizam na temelju onoga što možemo vidjeti i objasniti. A što točno vidimo? Vidimo poremećaj koji obuhvaća komunikaciju, socijalnu interakciju i govorno – jezični razvoj. To objašnjavamo kroz prizmu postojećih znanja o funkcioniranju mozga, dosadašnjih genetskih istraživanja, različitim teorijama komunikacije, usporedbom sa urednim razvojem. A činjenica je da se oslanjamo na znanja koja još uvijek nisu potpuna i koja se sama po sebi još istražuju. Zato smatramo da je jako teško donijeti konkretan zaključak. Zato se nismo upuštale u opsežna objašnjavanja kako i zašto, ni same nismo pronašle odgovor koji bi nas zadovoljio.

Ako nekog zanima pobliže bilo što spomenuto, istraživanja, teorije, nagađanja, bez problema ćemo objasniti o čemu je riječ, koristeći se znanjima koja su nam do ovog trenutka bila dostupna.

Ostaje pitanje na koje je i dalje nemoguće odgovoriti. Da li autisti ne mogu ili ne žele komunicirati, da li su iznutra osiromašene osobe koje čuvaju «praznu utvrdu»? Ako se oslonimo na iskustva onih koji su srušili barijere i otvorili se prema vanjskom svijetu odgovor je drugačiji nego ako se oslanjamo na ono što vidimo, a ne možemo objasniti. Na kraju se nameće jedini mogući zaključak. Ako postoje tolike kontradiktornosti i kontroverze oko autizma, vjerojatno je riječ o staroj stramputici znanosti – stetoskopom se mjeri težina!

LITERATURA:

KNJIGE:

Bujas – Petković, Zorana (1995.) Autistični poremećaj, ŠK Zagreb

Reardon, Kathleen (1998.) Gdje se misli susreću, Alinea

Sigman, Marian, Capps, Lisa (2000.) Children with autism: a developmental

perspective, Harvard University Press, London, England

INTERNET STRANICE:

www.autism - society.org/site/PageServer

www.childdevelopmentinfo.com/disorders/autism_fact_sheet.shtml

www.childdevelopmentinfo.com/disorders/current_research_on_autism.shtml

www.disabilityindia.org/languageimpairment.cfm

www.exploringautism.org/autism/index.html

www.exploringautism.org/faq.html

www.exploringautism.org/genetics/index.html

www.exploringautism.org/news

www.gladstone.uoregon.edu/~eneuhaus/psychology/psy.html

www.groups.msu.com/TheAutismHomePage/

www.mayoclinic.com/invoke.cfm?id=DS00348

www.mgh.harvard.edu/news/releases/1004harris.html

www.naar.org/aboutaut/whatis.html

www.nimh.nih.gov/Publicat/autosm.cfm

www.personal.psu.edu/users/t/q/tqb100/.20300.html

www.questia.com/SM.qst

www.sciencedirect.com/science?_ob=QuickSearchListURL&method=list&aset=V- WA-A-W-AA-MsSAYZA-UUA

www.unc.edu/~cory/autism-info*

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD