BIOLOŠKE OSNOVE POSEBNIH JEZIČNIH TEŠKOĆA
( RAZVOJNA AFAZIJA )

BIOLOŠKE OSNOVE POSEBIH JEZIČNIH TEŠKOĆA

Kod djece s poteškoćama u razvoju jezika provodi se nekoliko tipičnih pretraga. Ispituje se djetetov sluh te se procjenjuje njegov kognitivni i socijalni razvoj. Ispituje se osobna anamneza s ciljem utvrđivanja neuroloških bolesti ili doživljenih trauma. Vrši se i pregled djetetovog govornog aparata. Osim osobne, za dijagnozu je bitna i obiteljska anamneza. Iako u većini slučajeva uzrok djetetovog jezičnog poremećaja pronalazimo putem navedenih ispitivanja, postoje i slučajevi u kojima to nije moguće. Dijete je fizički zdravo s dostatnim sluhom, dobrim neverbalnim sposobnostima i normalnim socijalnim odnosima, a u obiteljskoj anamnezi nema značajnijih obilježja. Tradicionalno pod nazivom ''razvojna afazija'' ili ''razvojna disfazija'' opisuje se abnormalan jezični razvoj nepoznatog uzroka. Ipak, takva terminologija nije potpuno zadovoljavajuća. Upotreba neuroloških ''etiketa'' sugerira sličnosti s disfazijama stečenim u odrasloj dobi, što je u većini slučajeva pogrešno jer se malokad radi o oštećenju mozga kod djece. Osim toga, takva etiketa upućuje na jasno definiran sindrom, dok je naprotiv u definiciju razvojne afazije uključen širok opseg problema. Zbog tih razloga primjereniji je naziv poput ''posebnih jezičnih teškoća'' (Bishop i Rosenbloom, 1987).

Kao jedno od najvažnijih postavlja se pitanje bioloških osnova posebih jezičnih teškoća. Razlikujemo tri osnovne skupine objašnjenja koje treba razmotriti:
žarišna oštećenja mozga
abnormalan razvoj neuralnih veza kao posljedica neprimjerenog senzomotoričkog inputa
abnormalno neurološko sazrijevanje obzirom na prenatalne utjecaje na razvoj mozga

1. HIPOTEZA: ŽARIŠNA OŠTEĆENJA MOZGA

Afazija kod odraslih je posljedica lezije centralnih područja lijeve hemisfere, stoga bismo mogli očekivati da i posebne jezične teškoće kod djece imaju slične uzroke. Međutim, samo manji broj djece s jezičnim teškoćama imaja neurološke bolesti ili su pretrpjeli ozljede glave u prvim godinama života. Preostaje mogućnost ozljede mozga tijekom ili neposredno nakon rođenja.

PERINATALNI RIZICI

Pasamanick (1952) je popularizirao ideju da oštećenje mozga, nastalo u perinatalnom, natalnom ili postnatalnom razdoblju, može uzrokovati širok raspon razvojnih poremećaja svojom hipotezom "continuum of reproductive causalty". Prema ovoj hipotezi, prijevremeno rođenje i komplikacije tijekom trudnoće i poroda mogu dovesti do različitih stupnjeva oštećenja mozga nedovoljnih da bi prouzročili smrt, ali pak dovoljnih kako bi narušili neurološke funkcije. Pojavom ultrazvučnih pretraga omogućeno je detaljnije ispitivanje neuroloških posljedica prijevremenog rođenja i ostalih perinatalnih rizičnih čimbenika, te se potvrdilo da su neurološki poremećaji učestaliji kod novorođenčadi s periventrikularnim krvarenjima ili drugim lezijama ( Stewart i sur. 1987 ).

Iako se čini logično pripisati razvojne jezične poremećaje ranim oštećenjima mozga, postoji izuzetno malo dokaza koji bi mogli poduprijeti ovu hipotezu. Pasamanick i njegovi suradnici postigli su značajan uspjeh u prikazivanju visoke razine komplikacija u rasponu neuroloških poremećaja na temelju perinatalnih ultrazvučnih snimki. Međutim, kada su pažnju usmjerili na govorne poremećaje, nisu pronašli povezanost u perinatalnim zapisima između 290 djece s govornim poremećajima i pripadnicima kontrolne skupine ( Pasamanick i sur. 1956 ). Bitno je napomenuti da su istraživanje temeljili na heterogenom uzorku, uključujući djecu koja mucaju i djecu s poremećajima glasa, a nisu razlikovali posebne jezične teškoće od općenitih kašnjenja u razvoju.

Brojna istraživanja razmatrala su ovaj problem s drugih stajališta slijedeći napredak rizične skupine djece ( primjerice djece s niskom porođajnom težinom ). Rezultati se razlikuju od istraživanja do istraživanja, ponajprije zbog napretka medicine koji je omogućavao preživljavanje i bolji tretman rizične djece. Iako su nekim istraživanjima opisani specifični jezični poremećaji kod prijevremeno rođene djece ( primjerice Fitzhardinge i Steven, 1972 ), češći su dokazi generalnih razvojnih zaostajanja koja obuhvaćaju verbalne i neverbalne vještine. Nedavnim istraživanjem provedenim u Kanadi uspoređivana su djeca s niskom porođajnom težinom i kontrolna skupina. Rezultati istraživanja pokazuju da osim lošijih rezultata na neverbalnim testovima inteligencije, djeca s nižom porođajnom težinom postižu i lošije rezultate na neverbalnim testovima što dokazuje da oštećenja mozga nastala u perinatalnom razdoblju podjednako zahvaćaju sva područja mentalnog razvoja.

TEHNIKE SNIMANJA MOZGA

U mnogim istraživanjima su korištene tehnika snimanja mozga kao što je CT, kako bi se utvrdile lezije mozga kod starije djece s jezičnim teškoćama. Zbog praktičnih, ali i etičkih pitanja takva su istraživanja rijetka, a tamo gdje su i provedena, težilo se uključiti djecu s relativno teškim jezičnim teškoćama, obično udruženim i s poremećajima ponašanja. Caparulo i sur. ( 1981 ) utvrdili su abnormalne CT snimke kod 6 od 16 djece s jezičnim poremećajima. Kod troje djece s abnormalnim CT – om opisani su problemi razumijevanja, dok su ostali imali pridružene probleme u motorici i ponašanju. Dalby ( 1977 ) opisuje abnormalno proširenje temporalnih rogova, osobito lijeve hemisfere, kod 46 od 87 djece s jezičnim teškoćama. Taj uzorak obuhvaća ispitanike koji nisu bili testirani ali i one koji su bili ispod prosjeka na neverbalnim testovima inteligencije te manji broj djece s epilepsijom. U istraživanjima koja su obuhvaćala homogeniji uzorak rezultati su bili manje statističke značajnosti.

Elektroencefalografija

Rezultati EEG – a ovise o tipu jezičnog poremećaja. EEG abnormalnosti u obliku tipičnog šiljak – val kompleksa u području temporalnih režnjeva javljaju se kod djece koja su razvila veće poteškoće u razumijevanju nakon perioda normalnog razvoja, tzv. Landau – Kleffner sy stečenog epileptičkom afazijom ( Landau i Kleffner, 1957. )

EEG abnormalnosti rijetko se javljaju u ostalim kongenitalnim jezičnim poremećajima kod kojih nema diskontinuiteta u razvojnom procesu ( Waldo, 1978. )

REZULTATI DJECE S VIDLJIVIM OŠTEĆENJIMA MOZGA

Drugi način evaluiranja hipoteza vezanih za oštećenja mozga ja da se u obzir uzima razvoj djece za koju je poznato da su u ranom razdoblju života pretrpjela žarišnu leziju mozga koja je ostavila izraziti trag. Najteži slučaj koji se može uzeti u obzir je onaj s djecom koja su se podvrgla hemidekortikaciji. Riječ je o operaciji koja uključuje kirurško odstranjivanje korteksa na jednoj strani sa svrhom kontroliranja različitih tipova napada. Iako se operacija ne može izvesti do srednjeg djetinjstva ili pak odrasle dobi, patologija je obično prisutna već od prve godine života. Slučajevi podvrgavanja ranoj hemidekortikaciji kod infantilne hemiplegije bilježe iznenađujuće izbivanje afazije - nakon lijeve hemidekortikacije ( Basser, 1962. ). Iako je inteligencija uglavnom snižena, verbalne vještine nisu selektivno pogođene.

Odstranjenje cijelog korteksa lijeve hemisfere ne vodi k posebnim jezičnim teškoćama ( SLI ) pa brojni istraživači smatraju da lijeva hemisferalna lezija nije uzrok razvojnog jezičnog poremećaja. Ako postoji lezija lijeve hemisfere, koja uništava područja u mozgu zadužena za jezik, tada sa jezik razvija u desnoj hemisferi ( Rasmussen i Milner, 1977. ). Međutim, dijete može podnijeti leziju koja zadire u jezična područja, ali to je nedovoljno za reorganizaciju cerebralne lateralizacije. U tom slučaju produkcija jezika će biti pod utjecajem oštećenja lijeve hemisfere.

Bishop ( 1988. ) je iznijela podatke o istraživanju hemiplegične djece kod koje su se oštećenja mozga pojavila prije rođenja ili tijekom prve godine života. Ističe da su postojale i razlike u razvoju jezika kod djece s lijevom, tj. desnom hemiplegijom. Kao i kod hemidekortikacije, kod djece s lezijom u obje hemisfere snižena je inteligencija. Kada i ako bi kod te djece bile pronađene jezične teškoće, ne bi nalikovale poremećaju koji bi se viđao kod djece s PJT.

MOGU LI HIPOTEZE OBJASNITI PRIDRUŽENE KARAKTERISTIKE PJT-a

Johnston ( 1981. ) i Bishop ( 1990. ) bilježe da su kod djece s jezičnim teškoćama pronađena motorička oštećenja tipična, nelateralizirana i više uključuju sporu razinu motoričkih pokreta nego abnormalnosti refleksa i tonusa. Upravo zato mogu se smatrati više kao indikatori neurološke nerazvijenosti nego žarišnih oštećenja.

Druga karakteristika PJT-a ja da su muškarci, više nego žene, njima pogođeni. Za usklađivanje ove činjenice s etiologijom oštećenja, treba uzeti u obzir da su rana mozgovna oštećenja učestalija u muškaraca nego kod žena, te da su posljedice različite za oba spola. Postoji dokaz da dječaci više pate od klijenuti ( Rutter, 1970. ) te da se češće rađaju s manjom porođajnom težinom ( Stewart, 1987. ). No razlika u spolu nije dovoljna kako bi se objasnio veći broj dječaka s PJT.

Tayler ( 1969. ) je koristio podatke o spolnim razlikama kod učestalosti epilepsija- ističe je muški mozak nezreliji od ženskog te je ranjiviji na određene tipove napada u ranom periodu života.

2. HIPOTEZA: NEPRIMJEREN OSJETILNI / PERCEPTUALNI INPUT

Postoje istraživanja provedena na životinjama koja govore da je za uredan razvoj mozga potreban adekvatan osjetilni input. Najbolji primjer dolazi iz studije razvoja vizualnog sustava mačke ( Atkinson, 1982. ). Kod životinja koje imaju deprivirano vizualno iskustvo ili primaju iskrivljen vizualan input u ranom razvoju, dolazi do odstupanja od urednog razvoja neurološke veze koja može biti ispravljena ako na vrijeme dođe do uredne stimulacije. Ovo je dovelo do zaključka da ako nije došlo do primanja adekvatne stimulacije tijekom kritičnog perioda, može nastupiti trajno perceptualno oštećenje vida.

• Utjecaj konduktivnog slušnog gubitka povezanog s otitis mediom

Ruben i Rapin ( 1980. ) ističu plastičnost razvoja auditivnog sustava. Zabilježili su istraživanja provedena na životinjama. Istraživanja ističu važnost kritičnog perioda tijekom kojeg nezreli organizam mora primiti adekvatni slušni input kako bi se sluh normalno razvio. Smatra se da i kod ljudi postoji analogni kritični period te da tada čak i prolazni, blagi slušni gubici mogu ostaviti trajne posljedice na slušanje. Ova činjenica ima veliku i praktičnu važnost jer je otitis media često lječena bolest, pogađa oko 50 % predškolaca ( Klein i Rapin, 1998. ). Kod ove bolesti sekret se zadržava u srednjem uhu, često izazivajući konduktivan gubitak sluha od 20- 30 dB. Često se smatralo da su ovi gubici sluha zanemarivi jer kod odraslih takav gubitak ima mali ili gotovo nikakav utjecaj na funkcionalno razumijevanje. No istraživanja su pokazala da blagi gubici ovog tipa mogu biti izrazito važni tijekom kritičnog perioda dok dijete još uči jezik.

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD