U sklopu vježbi iz kolegija psihologija govorne komunikacije, održanim u prošlom semestru, imala sam priliku po prvi puta otići u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Prije početka samih vježbi, logopedica koja radi u Domu upoznala nas je ukratko sa institucijom i poslom koji ona radi.

Prema njenim riječima, već se nekoliko puta našla u situaciji da mora objašnjavati zbog čega postoji potreba za logopedom u domovima za nezbrinutu djecu. Javnost je, naime, nedovoljno upoznata sa uvjetima odrastanja u domu i njihovim utjecajem na cjelokupnu osobu (pa tako i na jezik). Često se čuje kako je riječ o zdravoj djeci, kojima je sve što je potrebno krov nad glavom i malo više zagrljaja da bi kompletan razvoj tekao uredno. Tako je i odbijena njena molba da se u Domu zaposli još nekoliko logopeda i rehabilitatora.

Potaknuta tim iskustvom, potražila sam na Internetu članke vezane uz ovu temu, kako bismo, ako se jednog dana kolege, ili ja sama, nađemo u sličnoj situaciji, znali argumentirano iznijeti svoje stajalište.

RAZRADA TEME

Djeca se rađaju bespomoćna, ne znajući ništa o svijetu. Budući da ne znaju sama regulirati temperaturu ili uzeti hranu, ovise o tome hoće li ih konstantno netko štititi, hraniti i grijati. Ono što ona mogu jest hvatati, sisati i plakati. Što mogu naučiti iz ovih iskustava? Ako plačeš, netko te podigne i nahrani te. Ako nešto uhvatiš, to ti ostane u šaci sve dok ne pustiš. Ako se nasmiješiš, netko će ti uzvratiti osmijeh. Kada brbljaš, netko ti uzvrati oponašajući te.

Djeca ubrzo počinju shvaćati da mogu utjecati na svijet oko sebe, te uče uzorke (uzroke i posljedice) po kojima se nešto odvija.

Između 6. i 9. mjeseca djeca se počinju jače vezati za osobe koje im pružaju stalnu njegu i koje su responzivne na njihovo izražavanje potreba. Kroz ove interakcije dijete uči što može očekivati od budućih odnosa. One pomažu djetetu da razvije svoj identitet, te predstavljaju temelj za naredni kognitivni, socio-emocionalni i jezični razvoj. Danas se zna da responzivnost skrbnika djeluje poticajno na razvoj jezičnih sposobnosti i da se u ranim interakcijama stvaraju temelji komunikacije i jezika.

Stvari su prilično različite kada je riječ o odrastanju u nekoj instituciji, osobito ako nema dovoljno odgajatelja i ostalih stručnjaka (psiholog, logoped, fizioterapeut...), a uvjeti su siromašni vizualnim, auditivnim i taktilnim podražajima.

Hranjenje, presvlačenje i kupanje odvijaju se po rasporedu. Plač nije djelotvoran, pa djeca ubrzo nauče šutjeti, čak i u stanjima neugode. Ona također nemaju priliku razviti odnos sa stalnim skrbnikom. Nema, dakle, bazične sigurnosti, zbog čega se razvojne prekretnice, poput pojave prve riječi, ne javljaju u očekivano vrijeme, već kasnije. Izostaju dijadički odnosi, jer se odgajatelj većinom obraća cijeloj grupi, a malokad osobno jednom djetetu.

Istraživanja su pokazala da se kod djece koja nemaju dovoljno iskustva s dodirom, pokretom, zvukom i ostalim normalnim senzoričkim inputom često javljaju kašnjenja vezana uz govor i jezik, kasniji uspjeh u školi, poremećaji u ponašanju, te općenito loša slika o sebi. Sa neurološke strane dokazano je kako izostanak ovih stimulacija može ostaviti trajne posljedice, uključujući one vezane uz učenje i pamćenje. Naime, rane stimulacije su te koje vode proces razvoja sinapsi u mozgu novorođenčeta. Njihov izostanak aktivira proizvodnju hormona koji onemogućuju stvaranje novih sinapsi.

Djeca za koju se brinulo nekoliko različitih odgajatelja kasnije mogu imati teškoće u perceptivnim sposobnostima - prepoznavanju, analiziranju i sintetiziranju onoga što čuju i vide. To, dakle, može utjecati na jezik već na fonološkoj razini.

Kašnjenja mogu biti tolika, da se većinu djece jedva moglo testirati standardiziranim testovima.

Dešava se i to da djeca budu hranjena na bočicu kada su već kadra jesti žlicom, pa jedu npr. kašu gutajući je kroz povečan otvor na bočici, zbog čega se mogu razviti poremećaji gutanja. Ponekad se djecu prilikom hranjenja ne drži, niti im se govori.

Kao rezultat deprivacije, kod mnoge djece javljaju se problemi koji se zajednički nazivaju kašnjenja u razvoju uzrokovana institucionalizacijom (Developmental DelaysDue To Institutionalization). U ovu grupu pripadaju: izostanak kontakta očima (znamo njegovu važnost u razvoju združene pažnje), slab motorički razvoj, izostanak uspostavljanja vokalne komunikacije, preosjetljivost na dodir i zvuk, nesvrsishodna vokalizacija (životinjski zvukovi, vrištanje), sklonost infekcijama (upale uha i dišnih putova).

Pregledavanjem zdravstvenih kartona iz domova u zemljama istočne Europe ustanovljeno je da se kašnjenja u razvoju jezika javljaju često. 60% djece u dobi od 24 do 30 mjeseci nije govorilo, a godinu dana kasnije svega je njih 14% upotrebljavalo dvočlane iskaze. Kada su imala 3 i 4 godine, njihov rječnik bio je ograničen, imala su kašnjenja u receptivnom jeziku i nerazumljiv govor. Istraživanja provedena u SAD-u utvrdila su da djeca vrlo rano pokazuju znakove ispodprosječnog govorno jezičnog razvoja, koji progresivno postaje lošiji i to u svim funkcijama koje se mogu mjeriti.

Kašnjenja u razvoju jezika u direktnoj su vezi sa nedostatkom adekvatne stimulacije u domovima. Bez obzira na to koliko dobro su oni opremljeni, dozvoliti da se tek nekoliko odraslih osoba brine o velikom broju djece gotovo da je recept za nastanak različitih govorno jezičnih pormećaja.

Imamo primjer jednog ruskog doma za nezbrinutu djecu. On je bio svjetao, čist, djeca su bila dobro hranjena, te je na svakih petoro djece dolazio jedan odgajatelj. Iako su oni zadovoljavali dječje tjelesne potrebe (hranjenje, presvlačenje), između njih i djece odvijalo se malo jezičnih interakcija (djeca su bila stara između 14 i 23 mjeseca).

Djeca su bila odvojena u grupe na temelju dobi i sposobnosti. Rijetko im se dopuštalo da se igraju sa starijom djecom, čiji jezik bi im poslužio kao model.

Iako su čitavo vrijeme prisutna dva odgajatelja, oni su se izmjenjivali iz dana u dan. Tijekom osam dana, izmijenilo se sedam različitih odgajatelja.

Starija djeca jela su samostalno za malim stolovima, bez ikakve interakcije sa odraslima tijekom obroka.

Manju djecu koja trebaju pomoć pri hranjenju, hranili su odgajatelji. Oni su rijetko razgovarali sa djecom i većinu vremena provodili su u razgovoru sa drugim odgajateljima.

Kada su nosili djecu, često su ih držali licem okrenutim od sebe. To ograničava interakciju odgajatelja i djeteta.

Osoblje je bilo zauzeto osiguravanjem zadovoljenja osnovnih potreba i nije moglo u potpunosti nadzirati dječju igru.. Iako su djeca bila na podu i bilo im je dopušteno slobodno kretanje po sobi, igračke su bile ograničene na plastične kockice razbacane po podu. Kada bi se donijelo veće igračke, djecu je trebalo pomno paziti, kako bi se osiguralo da starija njima slučajno ne ozlijede manju djecu. Kako osoblje nije imalo vremena paziti na djecu, prikladne didaktičke igračke gotovo se uopće nisu davale djeci za igru.

Čitavo vrijeme djeca su provodila u domskim prostorijama namijenjenima za spavanje i igru, ili vani na manjem igralištu. U druge prostorije vodili su ih samo kada je bio potreban liječnički pregled, ili neka terapija. Izvan domskog kompleksa djeca nikada nisu bila.

Kada se djeci govorilo, to je najčešće bilo u sklopu jednostavnih naredbi, poput "dođi", "sjedni", "nemoj to raditi". Kroz osam dana svega se u tri - četiri navrata dogodilo da su odgajatelji opisivali stvari, radnje, ili pružali neki drugi model jezika i njegove funkcije.

Upitan što misli o tome da djeca u dobi od dvije godine ne govore, a bebe toliko šute, nadležni liječnik odgovorio je kako je za očekivati različite govorno jezične poremećaje kada dijete odrasta u domu, kako je to ondje normalno. Činjenica kako je nešto negdje često, ne znači da je normalno i dobro, te da se u vezi toga ne treba i ne može ništa poduzeti.

Kod velikog broja djece koja su imala poremećaje u razvoju uzrokovane deprivacijom desili su se veliki pomaci zahvaljujući adekvatnoj intervenciji različitih profesionalaca. Pomak se također može dogoditi jednom kada dijete bude usvojeno u obitelj, jer tada dobiva više prilike za interakciju jedan na jedan i za češće slušanje jezičnog modela koji pruža odrasli govornik. To doduše nije sve tako jednostavno, jer dijete sa odlaskom u obitelj, uz ono dobro što dobiva, doživlajava i pravi šok - dolazi u prostor u kojem su zvukovi, mirisi, boje potpuno drugačiji nego do sada, nije više okruženo tolikim brojem djece, dnevni raspored nije više toliko striktan, a odrasli se služe jezikom za neke funkcije za koje ono uopće nije znalo da postoje. Šok je još veći ukoliko dijete bude posvojeno u drugu državu (čest je slučaj da djeca iz zemalja istočne Europe budu posvojena u SAD) - drugačiji fonološki sustav, riječi koje su do sada značile jedno, sada znače nešto sasvim drugo... To je tek dijelić onoga što dijete proživljava u tim trenucima.

Prema zakonu (koji je na snazi u SAD -u), djeca koja odrastaju u institucijama su djeca sa posebnim potrebama koja su rizična za pojavu kašnjenja i poremećaja u razvoju i kojoj mora biti osigurana sva potrebna stručna pomoć. Ako budu usvojena, i dalje imaju pravo na tu pomoć i to bez ikakvog troška za roditelje. Time se želi dati do znanja da pitanje jezika nije nevažno i da on sam po sebi neće postati dobar jednom kada dijete dođe u obitelj.

ZAKLJUČAK

Činjenice koje sam iznijela u seminaru rezultati su istraživanja provedenih u zemljama istočne Europe (Rusiji, Rumunjskoj, Ukrajini) i SAD-u i odraz su utjecaja deprivacije na osobu. Hoće li posljedice biti manje ili veće, prolazne ili trajne ovisi o intenzitetu i trajanju deprivacije, biološkim i psihološkim osobinama osobe koja joj je izložena, te o načinu na koji okolina tretira ovakve situacije. Ona ostavlja traga na čitavoj osobi, ali sam se ja u ovom radu malo više osvrnula na njen utjecaj na jezik. Ukoliko nekoga zanima više o ostalim aspektima, preporučam Internet kao izvor informacija.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj, ne mogu i ne smijem zaključivati na temelju ovih podataka. Oni samo mogu pomoći u pokušajima mijenjanja stanja na bolje, jer navedena istraživanja i iskustva roditelja posvojene djece govore u prilog potrebe intenzivnijeg stručnog rada sa djecom u domovima. Njime bi se smanjio (u nekim slučajevima vjerojatno i spiječio) razvoj daljnjih problema - produbljivanje govorno jezičnih poremećaja, razvoj poremećaja čitanja i pisanja, poremećaja u ponašanju i td.

Ukoliko se već želi gledati sa čisto ekonomske strane, ne bi li bio manji trošak za društvo omogućiti djeci dodatnu pomoć dok se teškoće nalaze u samom začatku, negoli kada s vremenom postanu intenzivnije i brojnije?

Velika je vjerojatnost da bi i sam rad bio kvalitetniji, ukoliko bi svaki stručnjak bio zadužen za manji broj djece.

LITERATURA

1. http://www.mariaschildren.org/english/babyhouse/effects.html

2. http://www.adoptioninformation.com/directory/languagede

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD