ŠTO JE PRIPOVIJEDANJE ILI NARACIJA?

William Labow definira pripovijedanje teksta kao metodu rekapitulacije prošlog doživljaja usklađivanjem niza rečenica s nizom događaja koji su odigrani. Naracija se odnosi na spontano govorenje, može biti na zadanu temu, a i ne mora.

O ČEMU OVISI PRIPOVIJEDANJE KOD DJECE?

Djetetove mogućnosti pripovijedanja ovise o mnogim čimbenicima: usredotočenost, pozornost, pamčenje, dob, intelektualne sposobnosti, jezično iskustvo... Djetetove mogućnosti ovise o djetetovoj sposobnosti da se usredotoči na zadatke. Usredotočenost je dobar pokazatelj zanimanja i mogućnosti. Prosječan opseg dječje pažnje povećava se s dobi. Ako je priča složenija mlađa djeca već nakon kraćeg vremena odustaju od slušanja i počnu se baviti s drugim aktivnostima. Sposobnost ustrajanja na zadatku i zanemarivanja ometanja znak je zrele pozornosti i povezana je s intelektualnim razvojem.
Postoje promjene u dječjim mogućnostima pričanja u dobi između četiri i deset godina. Mlađa djeca od treće do pete godine, ako ne znaju odgovor na postavljeno pitanje, sami izmišljaju odgovor, dok starija djeca, od pete do sedme godine, daju smislenije i kraće odgovore pa je lakše shvatiti što žele reći sedmogodišnjaci nego četverogodišnjaci.
Prema Piagetu, sedmogodišnjaci mogu zamisliti događaj koji im se ispriča s točke motrišta druge osobe, dok četverogodišnjaci to ne mogu. Oni nemaju dovoljno razvijene intelektualne sposobnosti i zbog svoje egocentričnosti misle da drugi dijele njihova opažanja, misli i sjećanja. Sedmogodišnje dijete može započeti učiti kako da njegov govor bude razumljiv drugima koji raspolažu drugačijim uvidom u situaciju od njegova. Malom djetetu nedostaju verbalna sredstva za jasno i nedvosmisleno izražavanje onoga što zna i razumije. Neke teorije pobijaju ovu teoriju. Prema nekim istraživanjima djeca mnogo mlađa od šest ili sedam godina mogu racionalno razmišljati te u nekim prilikama mogu procijeniti kako svijet izgleda iz tuđe perspektive.

Jezične sposobnosti

Jezično iskustvo predškolskog djeteta prilagođeno je njegovim potrebama tako što odrasli preuzimaju glavnu ulogu u razumijevanju. Roditelji najčešće razumiju ono što im dijete želi reći, ali tu ima i pogađanja. Ne možemo biti sigurni što djeca misle. Do treće ili četvrte godine života mnoga su djeca sposobna razgovarati i sa stranim osobama. Tijekom djetetova razvoja, govor postaje razgovjetniji jer dijete počinje preuzimati sve aktivniju ulogu u komunikaciji i preuzima veću odgovornost da ono što kaže bude razumljivo. Prvi izričaji su uvijek pojedinačne riječi, zatim dolaze izričaji sa dvije riječi, onda s tri pa s četiri sve dok oko treće godine djeca ne počnu upotrebljavati jednostavne rečenice. Jezik male djece, u ranim fazama usvajanja, izvan konteksta je dvosmislen i nerazumljiv. Stoga, značenje riječi uključuje mnogo više od jednostavnog nizanja riječi, odnosno ovisi o cjelokupnom kontekstu.

Neuspjeh u pripovijedanju

Neuspjeh se može pripisati različitim činiteljima. Na primjer, ako je djeci priča dosadna, oni će okretati očima ili će jednostavno otići i pronaći neku drugu aktivnost. To se najčešće događa kod djece mlađe dobi i kod onih koji su priču već čuli.
Možda djetetu nedostaju važna i nužna predznanja pa nije spremno prihvatiti ono što se podučava. Postavljanjem podpitanja djeci olakšavamo razumijevanje priča. Kada djetetu ispričamo cijelu priču i tražimo od njega da je prepriča, većina djece to ne može napraviti uspješno. No, ako mu postavimo nekoliko podpitanja, dijete će točno i uspješno odgovoriti na njih.
Kada pomažemo djetetu u rješavanju problema, stvaramo uvjete u kojima će ono početi sagledavati pravilnosti i strukturu iskustva. Ako je dijete prepušteno sebi, ne zna na što treba obratiti pažnju te što treba učiniti.
Odraslima je nekad teško shvatiti smisao dječjih iskaza zbog često dvosmislenog izbora riječi. Također, djeca često pogrešno koriste zamjenice, te ne možemo uvijek točno odrediti što one zamjenjuju. Djeca često znaju što hoće reći, njima je to logično i povezano, no ne znaju kako to izreći. Stoga možemo reći da dolazi do raskoraka između onoga što djeca znaju, pamte, razumiju i njihove sposobnosti da to ispričaju.

STRUKTURA NARATIVNOG TEKSTA

Narativni tekst prati prepoznatljivu strukturu. Pripovijedanje najprije započinje otvaranjem nakon čega slijedi razvijanje priče i na kraju rješavanje problema.
Elementi narativnog teksta:

1. SAŽETAK
Priča može, ali ne nužno, započeti s jednom ili dvije surečenice koje sažimlju cijelu priču. To je sažetak koji, zapravo, zaokružuje poantu priče. Osim toga, sažetak može poslužiti i kao molba za odobrenje započinjanja pričanja priče.
2. ORIJENTACIJA
Orijentacija otkriva pet važnih elemenata priče: vrijeme, socijalni element (obavijest o sudionicima), prostor, rekvizite ( objekti koji su vezani za scenu pripovijedanja) i ponašanje (odnos među sudionicima).
3. ZAPLET
To je jedini obavezni dio koji svaka priča mora sadržavati da bi bila priča. Stoga je najvažniji dio priče. U njemu je smješten najveći broj najobavjesnijih surečenica tj. onih surečenica koje nose kronološki redosljed događanja.
4. RASPLET
Rasplet privodi priču kraju, odnosno rješava problem priče.
5. KODA
Uloga kode je višestruka. Ona označava kraj pripovijedanja, prikazuje utjecaj događaja na pripovjedača, vraća pripovjedača i slušatelja u sadašnjost, te zaokružuje dijelove složenih događaja u jednu cjelinu.
6. EVALUACIJA
Evaluacuja nema strogo određeno mjesto u priči kao ostali dijelovi. U priči se može pojaviti u više oblika, na više mjesta i više puta. Najvećim dijelom ovisi o pripovjedaču jer se njome otkrivaju stavovi pripovjedača prema priči

TIPOVI NARACIJE

1. SCRIPT- scenarij po kojem se odvija neki događaj ( npr. opis dječjeg rođendana )
2. RECAUNTS- pričanje osobnog doživljaja
3. ACCAUNTS- uvodi se s namjerom da se slušatelja iznenadi
4. EVENT CAST- pričanje o onome što se ovoga časa radi
5. FICTIONAL STORIES- izmišljanje priča

NAČINI POTICANJA NARACIJE

Naraciju možemo poticati na nekoliko načina:
1. NESTRUKTURIRANO
2. DJELOMIČNO STRUKTURIRANO
3. VISOKO STRUKTURIRANO
Nestrukturirano poticanje naracije podrazumijeva potpuno izostavljanje poticaja. Ne daje niti strukturu niti sadržaj pa onaj tko priča mora razviti vlastitu shemu građenja priče. To je spontano dobivanje priče.
Djelomično strukturirano poticanje naracije traži od ispitanika da prepozna temu ili shemu koju pronalazi u dugoročnoj memoriji te da je koristi u građenju priče. Moguću strukturu pripovijedanja određuju slike. Sadrži jednu sliku ili početak priče.
Visoko strukturirano poticanje sadrži sve oblike poticanja, npr. više slika u slijedu ili cijelu priču.

ISTRAŽIVANJE

Istraživanje je provedeno u Poliklinici SUVAG. Ispitivana je sposobnost pripovijedanja kod petoro predškolske djece u dobi od četiri i pet godina. Kao materijal za ispitivanje korištena je slikovnica Veliki Disneyev rječnik, te slike u slijedu. Također pokušano je od djece dobiti što više spontanog govora.
Najčešće poteškoće koje nalazimo kod ove djece jesu posebne jezične teškoće ili razvojne jezične teškoće.
Zbog navedenih poteškoća način poticanja narativnog diskursa bio je visoko strukturiran.

CILJ
Cilj u narativnom ispitivanju je dobiti što više narativnog teksta.

ISPITANICI

NIKOLA, 1. 12. 2000.

U četvrtom mjesecu trudnoće majka je hospitalizirana zbog udarca u trbuh, porod je bio na vrijeme. Imao je krvarenje u mozgu. S 11 mjeseci je prohodao. Nalaz iz 2003. godine pokazuje govor onomatopejom uz agramatizam. Postoje smetnje u makromotorici i finoj motorici i psihomotoričkoj organizaciji. Nalaz fizijatra iz 2003. govori o hipotoniji mišića i laksitetu zglobova.
Nikola započinje pripovijedanje isključivo na poticaj u obliku pitanja. Pripovijedanje stoga ne sadrži kratak sažetak kao uvod u događaj nego odmah započinje s zapletom. Tijekom naracije vidljiva je orijentacija tj , slijedi elemente vremena, prostora, socijalne elemente ( tata vozi kombi, mama ga je dovela u vrtić ), rekvizite ( neke stvari, u kutijama ili vrećicama ). Točnije je u ovom slučaju govoriti o strukturiranom intervjuu uz mnoštvo poticaja nego o naraciji.
Također, vidljivi su artikulacijski poremećaji u obliku: omisija, supstitucija i distorzija.
Razumijevanje je uredno. Govor nije razumljiv, kod produkcije osjeti se nesigurnost u ono što govori jer nije siguran kako bi to trebao izgovoriti.

Razgovor uz postavljanje pitanja:

I: Tko te doveo u vrtić?
N: Mama.
I: A s čim ste došli?
N: Autom.
I: I tko je vozio auto?
N: Mama.
I: A zašto nisi ti vozio?
N: Molam ići u veliku školu. (.....) I molal učiti. (.....) I onda ću molam dvije škole završiti i onda ću voziti auto.
I: Tko ti je to ispričao?
N: Tata.
I: Tako je tvoj tata završio te škole?
N: Da.
I: Što vozi tvoj tata?
N: Kombi.
I: A što vozi u kombiju?
N: Neke stlavi [ stvari ]. A ja uvijek vidim, budem tamo di tata vozi.
I: A sad je znači tata doma kad si ti tu?
N: (.....) Možda ići tata po mene. [ Možda će doći tata po mene ]
I: A reci, koje stvari tata vozi u kombiju?
N: Puno. (.....) Gume.
I: A jel ima on gume na kotačima?
N: Ima. (.....) Ako mu se jena guma pobuši onda stavi neku dlugu.
I: I koliko puno guma on vozi?
N: (.....) [pokazuje deset prstiju na ruci ]
I: Deset guma ima; i što radi s njima?
N: Stava gume. [ stavlja ]
I: Kome?
N: Kombiju.
I: I šta još vozi u kombiju?
N: (.....) Neke stlavi. (.....) Za put.
I: A jel to u kutijama ili u vrećicama?
N: U vlećicama.(.....) Za van.(.....) I za mene i za Kiku.
I: A jel i mama vozi taj kombi?
N: Ne.
I: A zašto ne?
N: Tako. (.....) I kako će sad, tata onda ladi? [Kako će sad tata onda radit?]
I: A gdje ti stanuješ?
N: U autobus.
I: Od kad stanuješ u autobusu?
N: Kad dođe autb (.....) autobuš.
I: Kamo?
N: Nama.
I: I onda živiš u autobusu i seliš se iz kuće na Ferenščici?
N: Ne, onda, onda otoli atobus vlata i onda smijem ić.
I: Ahaaa; a kamo ideš s tim autobusom onda?
N: Idem onda u vltić.
I: A, znači, nekad ideš autobusom, a nekad ideš vlakom; to si htio reći?
N: Da, a nekad idem vlakom.
I: Kamo?
N: Ne, kad nisam nikad bio, nikad se nisam nikad vozio vlaku.
I: A jel znaš koja se djeca iz naše grupe voze vlakom u vrtić?
N: Ne znam pojima.

MAJA, 22. 9. 2000.

Trudnoća i porod uredni, s 18 mjeseci prohodala, progovorila prve riječi, a dalje se govor sporije razvijao. Koristi dvočlane i tročlane iskaze, nerazumljive rečenice, govori samo prvi slog riječi, artikulacija je nespretna. Ispitivanje Reynella pokazuje značajno kašnjenje – razumijevanje govora je na razini 2 godine i 7 mjeseci.
Smetnje u motoričkom funkcioniranju – makromotorika i fina motorika i smetnje u psihomotoričkoj organizaciji – razumijevanje traženog motoričkog zadatka, imitacija pokreta, prostorna orijentacija.
Razumijevanje govora je u znatnom kašnjenju, djevojčica ponekad koristi logatome ili samo prve slogove riječi. U govoru nedostaju male jednostavne riječi, enklitike i proklitike. Govor je nerazumljiv i razumijevanje je otežano. Djevojčica ima problem s percepcijom, postoje teškoće u imenovanju, kategorizaciji i slijedu slikovnog materijala. Govor je dislaličan. Postoje supstitucije, omisije i distorzije. Nisu svi glasovi usvojeni.

Razgovor uz postavljanje pitanja:

I: Gdje si bila?
M: Doma.
I: I što si radila doma?
M: Ka. [kašljala]
I: A reci, jesi ležala u krevetu?
M: Da.
I: A jesi pila kakav lijek?
M: Da.
I: A što si pila?
M: lo.
I: Aha, a jesi pila tabletice ili sirup?
M: ijupi. [ sirup ]
I: A tko ti je davao sirup?
M: Tata.
I: Tata nije radio, na bolovanju je bio?
M: Da.
I: A mama je radila?
M: Da.
I: A reci, što tvoja mama radi?
M: Pada [spava]
I: Sada spava, zato što je došla s posla jer ona vozi nešto po noći, što vozi po noći?
M: Kruh.
I: A u čemu vozi kruh?
M: Kari [Klari]
I: A jel tebi mama onda donese sviježi kruh?
M: Da.
I: I s čim onda papaš kruh?
M: Mate.[Matej].
I: I jel papate samo kruh?
M: Sami.
I: Sami papate, a jel pašpaš samo kruh ili namažeš s nečim?
M: Maže.
I: A šta mažete?
M: Putr. [putar]
I: Što onda mažete na kruh?
M: Lamu [salamu]
I: Ipak stavitie i salamu?
M: Da.
I: A jel piješ nešto uz kruh i salamu?
M: Da.
I: Što piješ? Čaj, mlijeko?
M: Taj, mlijeko.
I:Što si danas pila?
M: Kola.[sok]
I: Tko te doveo u vrtić?
M: Deda.
I: S čime ste došli?
M: Vlak, tram [tramvaj]
I: I s čim se duže voziš?
M: Trama. [tramvaj]
I: A gdje ti stanuješ?
M: (.....) Daleko.
I: A kako se to zove?
M: Doma.
I: U Zaprešiću?
M: Zavavpake. [ Zaprešić]

Razgovor o slikovnom materijalu

I: A što sve može biti u toj kanti?
M: Vode.
I: A jel može biti mlijeko?
M: Ne.
I: A u čemu je mlijeko?
M: Vode.
I: Voda je u kanti, a u čemu je mlijeko?
M:Kanta.
I: A što je ovo ovdje, jesu to neke patke?
M: Guske.
I: A guske su to ! I kuda idu guske?
M: Ide daleko.
I: A hoće tu doć? Što je to?
M: Tava. [trava]
I: A ovo ovdje?
M: Cvece. [cvijeće]
I: I što onda guske rade?
M: Iga. [ igraju se]
I: Igraju se, a što se igraju?
M: (.....)
I: A što se ti igraš?
M: Mama.
I:A kako se zove tvoja lutka?
M: Nada [majčino ime]
I: A što je ovo?
M: (.....) Tica [ptica]
I: A što je ovo?
M: Kara. [krava]
I: I što radi krava?
M: Pije vode.

LUKA, rođen 24. 1. 2000.

Anamneza: trudnoća i porod uredni, prohodao s 13 mjeseci. Uredan prag sluha, nakon prve riječi koja je bila s 8 mjeseci govor dalje se usporeno razvijao.
Na ispitivanju Reynell testa pokazalo se da je razumijevanje govora na razini 2 godine i 10 mjeseci, što označava značajno kašnjenje. U drugoj godini hospitaliziran zbog febrilnih konvulzija, psihomotorički razvoj je u granicama prosjeka. Crtež čovjeka ne može izvesti samostalno, fina motorika je slabije razvijena.
Govor je nerazumljiv, razumijevanje je u redu. Izražava se višečlanim rečenicama u kojima izostavlja funkcionalne riječi, tj. veznike, čestice i dr. Rečenice su mu nerijetko i nedovršene.
Nema usvojene sve glasove, postoje supstitucije, omisije i distorzije. Dječak je komunikativan i surađuje s ispitivačem. Govori povezano i odgovara na pitanja. U isptivanju korišten je Disneyev slikovni riječnik. Dječak opisuje slike i ono što i kako vidi. S njim je proveden strukturirani intervju.

Razgovor uz predložak slikovnog materijala

I: Vidi tko tu lovi ribu? Tko je to- mala ribica!
L: Ima noge!
I: Vidi stvarno, pa to je mali račić! Jel to račić?
L: [ Potvrdno klima glavom ]
L: Gle tu ima blod. Tata ima!
I: Ima tvoj tata brod? A kakav, ovakav?
L: Ito take, [isti takav]
I: A jel ovako veliki ili mali?
L: Veli, mali.
I:A gdje će on zavezati brod?
L: Tu [ pokazuje prstom mjesto na slici]
I: A šta ovdje medo radi?
L: Peca.
I: A tko ga gleda?
L: Libi.[ribi]
I: A što je ovo tu?
L: Kuka, brod [kuća za brod]
I: Kako ti se zove brat?
L: Ate. [Ante]
I: A seka?
L: Ivana.
I: Što imate u restoranu na stolu za papati, što je to?
L: Nož.
I: I što još imate tu?
L: Kaku. [čašu]
I: I onda sjednete na što?
L: Tola. [stolac]
I: I što bi ti onda papao?
L: (......) Liba
I: A što bi ti mogao papati?
L: (......) Ovo se. [sve]
I: Ovo ti je juha, meso, pile lubenica...
L: Ovo je jabuka.
I: A znaš što je ovo?
L: Kumpil.
L: Ovo tate, mame papa [to sam papao kod mame i tate]
I: Ovo ti je špinat.
L: Ja ne .
I: Papao si špinat?
L: Ne.
I: Ne voliš?
L: Ne. Ovo lata [salata].
I: Voliš salatu?
L: Da.
I: A tko kod tebe doma pravi salatu?
L: Tet Ana.
L: Ovo!
I: Ovo bi gledao?
L: Gle to mali kit!
I:A di je veliki kit?
L: On mota, on mota.
I: Zamotao mu je oko glave pa će ga izvuć
L: I može ovo am to.
I: Koga može pojesti kit?
L: To [ pokazuje na male ribice na slici ]
I: A što ti misliš tko je to? Izgleda kao hobotnica.
L: Veliki lak.
L: Dode dodi lak tako tu [može doći rak tako tu ]
I: A što je ovo ?
L: Blod toni. [brod je potonuo.]
L: Gle, ima puno libe. [ribe]
L: a mole oci am libu. [ taj može doći tu i am ribu]. A ove dve ne.
I: Ove dvije ne može, a zašto?
L: Tak, oni veli. [tko jer su ove dvije velike]
I: Tko je ovo?
L: Dijanac. [indijanac]. Mi ovo biti.
I: Vi ste bili indijanci na maškare.
L: Gle, kopel i avion. [helikopter]
L: Gle vion.[avion]
I: A jel to pravi avion?
L: Ne.
I: A od čega je napravljen ovaj avion?
L: Papi. [od papira]
L: Je moze kopel jadi? [ jel se može helikopter napraviti od papira?]
I: Može, ali teško; gledaj tko se to vozi na balonu?
L: Gleda mali poke! [gledaj mali helikopter!]
L: Gle!
I: Što je to?
L: Vion.[avion]
L: Gle ima dve kale![gledaj ima dvije skale]
I: Što je ovo?
L: Gle, dija. [dizalica], gle vala [valjak]
L: Gle kuta dijanac! [gle kuća od idijanca ]
I: A što je ovaj tu stavio?
L: Palen. [kamen]
L: Gle on igla pijeku.
I: Da on se igra u pijesku, a tko je to?
L: Lon. [slon]

DIANA, 11. 4. 2001.

Nalaz otorinolaringologa: hypoacusis, s time da je slušna razina boljeg uha između 30 i 40 dB.
Psihomotorički razvoj u širim je granicama prosjeka. Ispitivanje razumijevanja na Reynell testu je uredno. Sve razumije, ekspresija je otežana. Artikulacija obiluje sustavnim i nesustavnim poremećajima. U spontanom izrazu poremećeni su c, s, z, š, ž, č, k, d, g, h, lj, nj, r, u, ž, ponekad su supstituirani s T, a ponekad je omisija. U naučenim riječima artikulacija i razumljivost su bolji.

I: Kad se ujutro budite, tko se prvi budi?
D: Mama, a mama mene...
I: I onda doručkujete?
D: Ne.
I: Nešto popiješ? A što popiješ?
D: Čokoladu.
I: Molim?!? Toplu čokoladu! Mljac! Fino! Sve tri to popijete? Ili samo ti?
D: Sve tri.
I: I kamo onda ide Paulina?
D: U školu.
I: A u koji razred ide Paulina?
D: U drugi.
I: A kamo Keti ide?
D: Ona ostane doma sa bakom.
I: Jel danas došla Keti s tobom?
D: Di?
I: Ovdje u vrtić.
D: Ne.
I: A poslije vrtića kamo ti ideš s mamom?
D: U dućan.
I: I što ćete kupiti?
D: Mlijeko?
I: Hoćete nešto kupiti osim mlijeka?
D: Ne.
I: A što ćete ručati danas?
D: Ništa.
I: Ništa? A što ti voliš da mama skuha?
D: Ništa.
I: Ništa? Zato i jesi mršavko. A sigurno voliš da mama skuha krumpiriće! A voliš ribice? A voliš meseko?
D: Da.
I: A juhicu?
D: Da.
I: A što bi volila da ti mama skuha?
D: Juhicu.
I: Da? I što još?
D: Meso.
I: Hoćemo vidjeti ovu priču? Jesi ti pobojala ovo zadnje?
D: Ne.
I: A hoćeš sutra pobojati?
D: Da. Doma.
I: A kako se zove ova curica?
D: Eva
I: A tko je ovo?
D: Mama.
I: A čija je to mama? Jel to tvoja mama? A čija je onda?
D: Od Eve.
I: Šta mama radi?
D: Zove Evu.
I: Kako je zove?
D: Eva!
I: Što ju pita?
D: Di si?
I: A što kaže eva?
D: Tu sam.
I: Bravo. A što joj mama onda kaže?
D: Dođi doma!
I: Zašto mora doći kući?
D: Zato da je zove. Da kupi.
I: Da nekamo ide. Kamo?
D: U dućan.
I: I Eva pita...
D: Što moram kupiti? Ulje, mlijeko i kobase.
I: To smo učili jučer. Jučer smo učili govoriti kobase. I što joj je mama rekla, što je tu?
D: Košara.
I: I što joj je još dala?
D: Kune.
I: Za što nam trebaju kune?
D: Za kupiti.
I: Mi sa kunama plaćamo. Jel ti možeš nešto kupiti ako nemaš kune? A kako ljudi imaju kune?
D: Od sebe.
I: A kako dobiju te kune? Moraju raditi za kune.
D: A mama nema još.
I: A tvoja mama ne radi jer ima vas tri ali radi doma i to je njen posao. I ona dobije za to od tate kune.
D: A tata nije dao kune.
I: Možda nije dobio plaću.
D:Mora zaraditi.
I: Mora zaraditi, pa će dat mamici.
...
I: E, što tu kaže eva? Kako se peso zove? Jel se sjećaš? Zove se Bobi, jel da? Pa kako eva zove?
D:Bobi.
I: I što kaže?
D: Idemo u dućan.
I: Imaš ti doma peseka?
D: Nemam.
I:A jel bi volila imat?
D: Da.
I: Kako bi se tvoj pas zvao?
D: Bobi.
I: Jel bi volila imat velikog ili malog psa?
D: Malog.
I: I sad su oni ušli u dućan, i što je eva rekla
D: Dobar dan.
I: I što je trgovac rekao?
D: Dobar dan, Eva.
...
I: Nisam te čula.
D: Operi vodom uši.
I: Budem, čim dođem doma. A što da napravim kad ih operem. Imat ću vodu u ušima? Kako tebi mama pere uši?
D: Mora uši oprati.
I: A kako ti ih osuši? Sa čime obriše?
D: Sa nečime.
I: A s čime? S ručnikom?
D: Da.
I: A kako ti mama suši kosu? Kako se zove ono što puše?
D: To baka ima.
I: Kako se to zove?
D: Ne znam.
I: To se fen zove.

....
I: Pita trgovac što trebaš Eva.
D: Ulje, jaja i kobase
I:Evo ti ulje, evo ti kobase. Trebaš li kruha? A što ona kaže?
D: Ne, hvala. Nije mama rekla da kupi.
I: Tako je. I što se onda dogodilo? Što je Bobi napravio?
D: Jeo je kobasu.
I: A gdje je bila kobasa?
D: Dolje.
I: U čemu?
D: U košari.
I: Tako je. Bila je u košari. I Bobi je...
D: Uzeo.
I: I što je on htio s tom kobasom?
D: Jeo.
I: Htio ju je ...
D: Pojesti.
I: I što je eva onda rekla?
D: Zločesti pas idi van!
I: I što je onda rekla da ju...
D: Čeka.
I: I što je pitala Eva?
D: Pošto su jaja?
I: I što je trgovac rekao?
D: Jedno jaje dvije kune.
I: I jel je kupila?
D: Ne.
I: Zašto?
D: Zato jer da nema dost ova kuna.
I: Nema dosta kuna. I što su ta jaja jel su skupa ili jeftina?
D: Dvije kune.
I: Pošto tvoja mama kupi na placu? Pošto tvoja mama plati jaje ?
D: Samo jednu kunu.
I: A ovaj trgovac traži dvije kune. To je jako skupo, jelda? A ideš s mamom na plac?
D: Da.
I: I što kupite na placu?
D: Nema.
I: A jeste kupili jagode?
D: Da .
I: Jesi papala, sa čime, sa šećerom, sa vrhnjom?
D: Sa vrhnjem.
I: To je jako fino.

SARA, 20. 9. 2001.

Porod je bio 8 dana prije termina, Apgar pokazuje 5,8. Predgovorni razvoj bio je uredan, a kasnije se primjećuje kašnjenje u razvoju govora, receptivni govor razvijen je u smanjenom opsegu. Nakon poroda nije odmah zaplakala, bila je plava. Na UZV mozga imala je obostrane hipoksičke promjene. Govor je nerazumljiv, razumijevanje govora je ograničeno. Govori prvi slog riječi, ponekad razumije, a ponekad ne razumije iste verbalne naloge.
Njezin govor ne bi razumjeli da nam mentorica nije govorila o čemu ona govori. Koristi nepravilne oblike i nesustavne greške, a nerijetko i ne dovršava riječ ili rečenicu koju je započela. Orijentacija joj je veliki problem, razgovor o onome što je bilo prije ili kasnije, ali i jednostavne radnje koje je imala prilike više puta ponoviti kao što je npr. otvaranje vrata. Nakon što je ušla u kabinet djevojčica direktno bez vanjskog poticaja govori što ima u vrećici što joj je dala mama.

S: Jesam to jedno pitala gdje sam to dala.
I: Pitala si jel to smiješ uzeti?
S: Nisam pitala tetu Ninu.
I: A što si je htjela pitati?
S: Mama uzela moje čarape.
I: A hoćeš ti obući?
S: To je moja mama reko.
I: Što je mama rekla?
S: Sada.
I: Sada?
S: Sada buče.
I: Imaš bose noge? Imaš druge čarape.
S: Ono mama rekla ono mama ono teta dala čarape mi je dala.
I: I što ćemo sada hoćemo te čarape spremit u torbu?
S: Da.
I: Hoćeš izvaditi tekicu?
S: Da.
I: Koliko imaš godina?
S: Dvi godina.
I: Pa nemaš više toliko. Sad imaš tri i pol godine. Imaš brata ili sestru, koga imaš?
S: Lata.
I: Brata?
S: Lata.
I: Zlata.
S: Lata.
I: Brata.
S: Imam.
I: Kako se brat zove?
S: Seka.
Napomena: nema ni brata ni sestru.
I: Kako se ja zovem?
S: Nemam pojma.
I: Tko sam ja?
S: Teta Mina teta Mina teta Mina.
I: Jel ima ovdje neki dečko? Pokaži.
S: Tu su.
I: A ima li ovdje koja curica? Imaš ti noge?
S: Imam .
I: A gdje su ti?A što ti je ovo?
S: Mama je rezala.
I: Mama je rezala nokte. A ovo?
S: Prsti.
I: A što ti je to?
S: Nos.
I: A što ti je to? Čime grickamo?
S: Jagode.
I: Jesi naučila priču
S:Jesam.
I: S kim si učila?
S: Mama čitala visibabu ono gdje mama čitala visibabu i sliku mi je mama čitala nije nije mama čitala ona čitala tu Evu nije mama čitala Evu.
I: Hoćemo čitati evu ili visibabu
S: Visibabu.
S: Visibaba mala zvoniti je stala. Cin cin cin don don don čujte mali zvon.
I: Hoćemo sad pričat Evu?
I: Kamo je išla Eva?
S: U dućan
I: Ideš ti u dućan
S: Mama kupi ulje, mama kupi basice, mama kupi ulje.
I: Mama kuha, onda mama doma kuha.
I: Kako se ovaj cvjetić zove? Visibaba?
S: To je nemam pojma.
S: Ja sam crtala.
I: A kojom bojom? Crvenom?
S: Crvenom
I: Plavom?
S: Plavom.
I: Žutom?
S: Žutom.
I: A koja je ovo boja?
S: Zelena.
I: A koje boje je tvoja majica?
S: Visibaba
I: Tko je to?
S: Eva
S: De si
S: Tu sam
S: Dođi doma
S: Molim te idi u dućan
S: Što kupiti
S: Ulje kobasice, jaja
S: Uzmi košaru
S: Uzmi kune
(djevojčica priča priču gledajući slikovni materijal, a koji je već učila)

ZAKLJUČAK

U ovom seminaru ispitana su djeca s posebnim i razvojnim jezičnim teškoćama. U te djece vidljive su znatne teškoće u razumijevanju i produkciji govora. Njihov slijed pričanja i odgovaranja na pitanja često puta je nerazumljiv i nesustavan.
Cilj ovog ispitivanja je bio dobiti što više narativnog teksta, ali s djecom su provedeni strukturirani intervjui uz mnoštvo poticanja u obliku pitanja i slikovnog materijala
Djeca nemaju usvojene sve glasove, govore uglavnom neartikulirano, dok je naučeni sadržaj uvijek bolje produciran.

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD