OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ KOMUNIKOLOGIJE
|
||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||
KOMUNIKACIJA I KONFLIKTI U KOMUNIKACIJI
POVIJEST PROUČAVANJA KOMUNIKACIJE
Najranija zabilješka o raspravama o komunikaciji nalazimo u razdoblju 500 godine pr.Kr. do 400 godine. U samome početku bilo je to bavljenje retorikom. Pod tim pojmom mislilo se na vještinu javnog nastupa. Ovo razdoblje nazvano klasičnim, obilježili su Platon sa svojim djelom “ Fedar “, Aristotel “ Retorika “, Ciceron koji je unaprijedio proučavanje stila komunikacije te Quintilijan koji je otkrio govorne figure: metaforu, sinegdohu i metonimiju.
U srednjem vijeku prevlast teologije je bila preprekom teorije ljudske komunikacije, posebno znanstvene teorije. Religija i retorika su bile nerazdvojne. Čovjekovo djelovanje tj. “ slobodna volja “ sastojala se u odabiru da li će se prikloniti Bogu ( načelima dobra ) ili Sotoni ( načelima zla ).
U renesansi se obnavljaju klasična učenja. Ovo je vrijeme velikih otkrića, razdoblje je buđenja i velikih promjena. Mijenja se uvjerenje da je ljudska istina podređena božanskoj, natprirodnoj i transcendentalnoj nedostupna je ljudskom razumu, sada se vjeruje da se ljudskim razumom može doći do istine o stvarnosti. Znanost se odvaja od teologije. Predstavnici su bili: Bacon, Decartes, Locke, Hume, Kant, Hegel.
U razdoblju moderne javljaju se prva istraživanja između psihologije i komunikacije, dolazi do proučavanja argumentiranja, stila i konverzacije. Persuazija se sagledava kao proces koji uključuje shvaćanje, maštu, emociju i volju. Najznačajniji predstavnici su: Campbell, Whatley, DeQuincey, Spencer.
Rano 20. st. vrijeme je u kojemu se prednost daje biheviorizmu nasuprot komunitivizmu, dolazo do pojave gestalt psihologije, žarište se stavlja na ličnost. Karakteriziraju ga i simbolički interakcionizam, interpersonalna teorija u psihologiji, a žarište je na značenju. Predstavnici: Cooley, Mead, Sullivan, Ogden & Richards, Lewin, Moreno, Sherif.
Za sredinu 20. st. karakteristično je: grupna dinamika, sociometrija, analiza interakcijskog procesa, osnivanje Međunarodnog komunikacijskog udruženja, matematička teorija komunikacije, teorija atribucije, proučavanje učinaka samootkrivanja na odnose, proučavanje stavova. Predstavnici: Lewin, Moreno, Sherif, Bales, Murray, Meider, Kelly, Likert, Festinger, McGuire, Asch, Fishbein, Bandura.
Šezdesete i rane sedamdesete značajne su po: osnivanju komunikacijskih katedri, na komunikaciju se gleda kao na proces, znanost je stavljena nasuprot retorici, došlo je do povezivanja masovne komunikcije s interpersonalnom, samopredstavljanje ili dramaturška perspektiva te interakcijska i reakcijska perspektiva. Predstavnici: Berlo, Rogers, Birdwhistell, Hall, Goffman, Bateson, Laing, Beavin & Jackson.
KOMUNIKACIJA I KONFLIKTI U KOMUNIKACIJI
Komunikacija je prijenos informacija od pošiljatelja k primatelju uz uvjet da primatelj razumije informaciju. Funkcija komunikacije je ujedinjavanje organizirane aktivnosti. Ona je sredstvo modificiranja ponašanja, provođenja promjena, postizanja proizvodnosti informacija i ostvarenja ciljeva. Prenošenje informacija od jedne do druge osobe je nužan proces bilo da se govori o obitelji, crkvi, poduzeću, timu, grupi ... Na komunikaciju možemo gledati kao na sredstvo povezivanja ljudi u organizaciji na ostvarenju zajedničke svrhe. Aktivnost unutar skupine nije moguća bez komunikacije jer se ne mogu provesti koordinacija i promjena. Svrha komunikacije u organizaciji je provesti promjenu – usmjeriti akcije u cilju dobrobiti poduzeća.
Komunikacija je potrebna za:
1. uspostavljanje i provođenje ciljeva
2. razvitak planova za njihovo ostvarenje
3. organiziranje ljudskih i drugih resursa na najuspješniji i najdjelotvorniji način
4. izbor, razvitak i ocjenjivanje članova organizacije
5. vođenje, usmjeravanje, motiviranje i kreiranje klime u kojoj ljudi žele pridonositi
6. kontrolu izvođenja.
Informacije u suvremenoj organizaciji moraju teći brže no ikada. Problem je količina informacija, stoga je potrebno ne veća količina informacija nego relevantije informacije. U uspješnoj organizaciji razlikujemo nekoliko pravaca odvijanja komunikacije:
1. komunikacija prema dolje – od ljudi na višim organizacijskim razinama k onima na nižim razinama u organizacijskoj hijerahiji
2. komunikacija prema gore – od podređenih ka nadređenima i nastavlja se uzduž organizacijske hijerarhije
3. bočna komunikacija – horizontalni protok informacija između ljudi istih ili sličnih organizacijskih razina te dijagonalni protok informacija između različitih organizacijskih razina koji se ne nalaze u direktnom odnosu hijerarhijske ovisnosti.
Komunikacija može biti :
- pisana
- usmena
- neverbalna (izrazi lica, geste tijela).
Ljudi komuniciraju poruke, a one su potencijalno smislene i informativne, dakle, mogu dobiti značenje. Njihovo značenje je pod utjecajem denotacija i konotacija riječi. Poruke se sastoje od niza simbola. Simboli su riječi, geste, slike, zvukovi ili pokreti uporabivi stoga što se ljudi više ili manje slažu u pogledu objekata, zbivanja i osjećaja na koje se ti simboli odnose.
Ljudi selekcioniraju informacije na osnovi svojih potreba i želja. Značenja koja će iz njih izvesti pod utjecajem su povezivanja ili integracije s prethodnim iskustvom, kao i našim potrebama i očekivanjima. U komunikaciji postoje dvije vrste značenja i to denotativno i konotativno značenje. Denotativna značenja su deskriptivna značenja zajdnička većini ljudi neke kulturne sredine. Konotativna značenja su osobna značenja koja nije lako otkriti i koja ne moraju biti zajednička većem broju ljudi.
Oblikovanje ili konstruiranje poruka nije moguće bez odgovarajućih znanja. Tu su gramatika koja nam pomaže u uspješnom slaganju simbola kako bi se mogli sporazumijevati kako bi nam rečenice imale suvisla značenja. Potrebno je i poznavati osobu s kojom komuniciramo, odnosno kojoj šaljemo poruku, tj. potrebno je prilagoditi se sugovorniku. Na oblikovanje poruke utječe isto tako i poznavanje situacije.
Prepreke i prekidi u komunikaciji su:
1. nedostatak planiranja
2. nerazrješene pretpostavke
3. semantička distorzija
4. loše izrečene poruke
5. komunikacijske prepreke u međunarodnom okruženje
6. gubitak informacija pri prijenosu i loše memoriranje
7. nepažljivo slušanje i preuranjeno zaključivanje
8. bezlična komunikacija
9. nepovjerenje, prijetnja i strah
10. nedovoljna duljina razdoblja za prilagođavanje promjenama
11. preopterećenost informacijama
12. ostale komunikacijske prepreke.
Načini poboljšanja komunikacije
Komunikacijska revizija je sredstvo za ispitivanje komunikacijskih politika, mreže i aktivnosti.
Slušanje je ključ razumijevanja. Smjernice za poboljšanje slušanja su:
• prestanite pričati
• olakšajte sugovorniku
• pokažite govorniku da želite slušati
• uklonite uzroke rastresenosti
• suosjećajte s govornikom
• budite strpljivi
• kontrolirajte svoju narav
• budite pažljivi s argumentima i kritikom
• postavljajte pitanja
• prestanite pričati.
Smjernice poboljšanja pisane komunikacije:
- koristite jednostavne riječi i fraze
- koristite kratke i poznate riječi
- koristite osobne zamjenice
- koristite grafikone i primjere; koristite dijagrame
- koristite kratke rečenice i pasuse
- koristite aktivno glagolsko stanje “Planiramo...”
- izbjegavajte nepotrebne riječi.
Smjernice poboljšanja usmene komunikacije:
- definirajte cilj na način koji je u skladu s pozitivnim vrijednostima i vjerovanjima
- uključite organizacijske i društvene vrijednosti u izjavi o organizacijskim ciljevima. Koristite male pričice i primjere kojima ćete ilustrirati ciljeve
- pokažite važnost cilja, razlog njegova postojanja te pretpostavke na kojima se on osniva
- izrecite poruku jasno razumljivim jezikom koristeći metafore, analogiju i pričice
- vježbajte usmenu komunikaciju te potičite povratnu vezu u svom govoru
- u oblikovanju vizije kompanije (projekta) pokažite svoj entuzijazam i osjećaje.
INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJSKA KOMPETENCIJA
Komunikacija kao osnova za sporazumjevanje razvojem čovjeka podignuta je na višu razinu u odnosu na komunikaciju među ostalim živim bićima. Tako komunikacija postaje uzrokom i posljedicom mnogih interakcija među osobama, npr. uzrokom nesporazuma te njihovim rješavanjem razgovorom. Može se reći da ona čini osnovu opstanka čovjeka jer čovjek je društveni biće i u stalnom je kontaktu s dugim ljudima. Ona je sredstvo pomoću kojeg stvaramo prijatelje, razgovaramo s drugim ljudima, izražavamo svoja mišljenja, stavove, molimo za pomoć i mnogo drugih stvari. Ljudi koji ne uspijevaju dobro komunicirati moraju se zadovoljiti s odnosima, karijerom i slikom samoga sebe koja je ispod njihove sposobnosti. Čovjek od svoga rođenja uči kako komunicirati da bi te sposobnosti dalje kroz život razvijao. Ljude razlikujemo prema vještini odnosno kompetentnosti komuniciranja. Tu dolazimo do pojma razine komunikacijske kompetencije kojega definiramo kao stupanj u kojemu su nečija ponašanja primjerena situaciji i tako omogućuju osobi da ostvari svoje individualne i relacijske ciljeve. Stvar stupnja dio je kompetencije koji govori o ponašanju koje može biti manje ili više kompetentno u odnosu na postojeću situaciju. Npr. smijeh je uobičajena reakcija u šali, no intenzitet ovisi o konkretnoj situaciji, npr. glasan smijeh je u crkvi neprimjeren. Komunikacijska kompetencija pokazuje na uspješnost ostvarivanja individualnih, ali i relacijskih ciljeva. Ostvarivanje samo individualnih ciljeva bez obzira na ciljeve ostalih može dovesti do toga da čovjek ostane bez prijatelja. U interakcijama s ljudima važnije je održavanje odnosa od ostvarivanja vlastitih ciljeva. Kvalitetnoj komunikaciji pridonose primjerenost i uspješnost tj. komunikator mora govoriti ono što je primjereno situaciji, npr. na izreku “ Hvala “ uobičajeno je reći “ Nema na čemu “, izostanak ovakve reakcije može značiti nedostatak odgoja ili nepažnju, uspješnost se odnosi na komunikatorovo ponašanje u pstizanju individualnih i osobnih ciljeva, npr. privlačenje pozornosti upadanjem u riječ osobi koja upravo razgovara može biti uspješno, ali ne i primjereno. Ne postoji neko općeprihvaćeno kompetentno komunikacijsko ponašanje nego je situacija ta koja zahtijeva određeno ponašanje, ali i odnosi među komunikatorima. Komunikacijska kompetencija obuhvaća i tri vrste ponašanja: spontano, uvježbano i planirano. Spontano ponašanje karakterizira odsutnost svjesnog planiranja ili vođenja. Uvježbano ponašanje zahtijeva promišljanje i vođenje, a zatim vježbom nastupa automatizacija. Planirana ponašanja su uvijek svjesno promišljena i vođena, ono je komunikacijski čin na najvišoj razini. Kompetencija nekog komunikatora je pod utjecajem njegova sugovornika jer komunikacija je ono što se čini s ljudima, a ne prema ljudima. Lakše ju je ostvariti kada drugi surađuju. Za kompetenciju nisu dovoljne samo vještine ( kognitivne – koje pomažu osobi da otkrije način uspješnog ostvarivanja osobnih i relacijskih ciljeva, i bihevioralne – koje pomažu da se ti ciljevi i ostvare, to je ponašanje za vrijeme interakcije ) nego i relacijski i situacijski činitelji. Komunikacijska kompetencija stvar je kompromisa. Ona traži pronalaženje konstruktivnih rješenja za istodobno primjerenost i uspješnost.
FAZE USPOSTAVLJANJA I RAZARANJA ODNOSA
Često smo u stanju uspostavljati nova, a prekidati stara prijateljstva. U tijeku uspostavljanja i razaranja odnosa prolazimo od neintimnog odnosa vođenog nekim vanjskim općim pravilima do intimnog odnosa pretežno vođenog unutarnjim. Teoretičari vjeruju kako se odnosi razvijaju na temelju troškova i nagrade. Ako odnos pruža veće nagrade nego li košta, održati će se, no ukoliko troškovi postanu veći od dobiti odnos se prekida.
Prilikom uspostavljanja odnosa prolazimo nekoliko faza naravno ne uvijek sve. Ukoliko se zaljubimo preskačemo u fazu vezivanja, no ako odnos postaje vjerovatno ćemo se vratiti u preskočene faze radi upoznavanja. Moguće je isto tako i ustaliti odnos u nekoj od faza ili čak ponavljati sve faze. Prva faza je inicijativa i sastoji se od neobaveznih primjedaba i pozdrava. Faza eksperimentiranja znači početak otkrivanja informacija jedan drugome, što omogućava ponalaženje sličnosti i razlika. Treća faza je intenzifikacija, obuhvaća dublje ulaženje u partnerovu ličnost čime se postaje ranjiviji jer intima više nije tajna. Integracija je faza koja dovodi do osjećaja povezanosti. Odluke se donose zajednički. Konačna faza je vezivanje kojim se utvrđuje dugoročni karakter odnosa. Te faze uspostavljanja odnosa možemno pratiti i na našem radu na projektima.
Kod propadanja odnosa razlikujemo četiri faze. Prva faza, nezadovoljstvo nastaje zbog načina na koji se odnos ostvaruje. Nezadovoljna osoba prihvaća svog partnera, ali mu se ne sviđaju neka njegova ponašanja. Popravljanje odnosa u ovoj fazi ima za svrhu povećanje partnerova zadovoljstva. Partneri postaju svjesni svoga ponašanja, a izvješćivanje o negativnim stvarima važno je za spašavanje odnosa. Drugu fazu ovoga modela označava pomicanje razočaranja odnosom prema razočaranju partnerom. Slabi nastojanje da se održi odnos, no ne pojavljuje se stvarna težnja da se partner napusti. Strategija za popravak odnosa bila bi usredotočavanje na uspostavljanje pozitivnije slike partnera. No kada dođe do psihološkog udaljavanja razočarana osoba stječe uvjerenje da negativne osobine pretežu. Treća, dijadička faza, nastupa kada se partneri suoče sa svojim problemima, strahovanjima i rizikom od prijetećeg prekidanja odnosa. Ovdje je potrebna vanjska pomoć radi izbjegavanja “ uzajamnih optuživanja “ u kojima se optužba jednog partnera dočekuje protuoptužbom drugog. Umjesto toga partneri se moraju usredotočiti na mijenjanje uobičajenih uloga i ponašanja. Četvrta, društvena faza obuhvaća traženje društvene podrške ili saveznika među prijateljima ili rodbinom. Tu društvo igra ključnu ulogu bilo iniciranjem ponovnog uspostavljanja ugroženog odnosa ili pružajući pomoć da se prebrodi prekid odnosa ili pronalaženjem novih potencijalnih partnera. Peta faza, ukrašavanje groba, sastoji se u izmišljanju priča o odnosu kako bi njihov prekid bio prihvatljiv bivšim partnerima i prijateljima. Otkrivanjem u kojoj se fazi raspada nalazi odnos može se intervenirati u smislu popravka odnosa.
Elektronski mediji u komunikaciji
Elektronička oprema koja služi kao medij komunikacije obuhvaća centralne kompjutore, mikrokompjutore, osobna računala, sustav elektroničke pošte, pisaće strojeve, “bipere”, mobilne telefone.
Velika je važnost i primjena telekomunikacija, npr.:
- velika banka dobavlja svojim komitentima hardver i softver kako bi oni mogli jednostavnije prenijeti sredstva svojim dobavljačima
- usluga faksimila (faxa) prenosi, unutar nekoliko minuta, informacije na suprotne strane Zemlje
- telekomunikacija osigurava važnu kariku u just-in-time sustavu zaliha
- kompjutorizirani sustav avionskih rezervacija olakšava stvaranje rasporeda putovanja.
Danas imamo novi oblik komunikacije – komuniciranje putem Interneta.
Na Internetu možemo naći ogromne količine informacija o predmetima koji nas zanimaju. Internet nam osim kao izvor informacija može služiti i kao sredstvo komuniciranja nudeći mogućnost slanja poruka putem elektroničke pošte (e-maila).
INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA U RAZLIČITIM KONTEKSTIMA
KOMUNICIRANJE U MALIM GRUPAMA
Mnogi su znanstvenici proučavali komunikaciju u malim grupama. Jedan od prvih bio je Kurt Lewin koji je postavio hipotezu da svaka osoba , u okvirima grupe, ima svoj “ životni prostor “ koji donekle dijeli s drugim članovima. Prema sociologu George C. Homansu promjena ponašanja bilo koje osobe u sustavu mijenja ponašanje svih ostalih osoba koje mu pripadaju. Moreno se zanimao za interpersonalne sukobe u sklopu malih grupa, mjereći upitnikom simpatije i antipatije članova grupe te prikazivajući ih sociogramom.
Što je u biti mala grupa? Definicija kaže; “ Mala je grupa skupina od tri do petnaest pojedinaca, koji se sastaju licem u lice kroz određeno vrijeme, uz postojanje formalnog ili neformalnog vođe; članovi grupe obično imaju najmanje jednu zajedničku osobinu i sastaju se radi ostvarenja neke svrhe. “ Međutim, nije moguće odrediti koliki je idealan broj članova. Što je skupina veća, to je veća vjerojatnost da će manji broj članova monopoizirati raspravu, a to često izaziva nezadovoljstvo manje aktivnih članova.
Primjer za navedeno možemo potražiti i u našoj blizini, pa i na satovima iz sociologije managementa. Formiramo se u manje grupe prilikom dogovora te izrade seminara, netko iz grupe ima, barem donekle, glavnu riječ, te imamo zajedničku svrhu, a to je napraviti seminar... Dok s druge strane kad smo u većoj skupini npr. na predavanju uistinu manji broj članova monopolizira raspravu. Manje aktivni članovi se tu i tamo izraze, dok veliki dio članova uopće nije aktivan zbog različitih razloga.
Razvojne faze grupa
Postoji više podjela skupnog donošenja odluka na faze. Način rješavanja problema, njegovo shvaćanje i sama komunikacija unutar grupe se mijenja zavisno od pojedine faze.
Bales i Strodbeck otkrili su tri razvojne faze grupe;
1. faza usmjeravanja ( napori članova da se usmjeravaj
u u temi )
2. evaluacijska faza ( više traženja i davanja mišljenja, vrednovanje i analiza )
3. kontrolna faza.
Tuckman je odredio četiri faze grupnog razvoja:
1. usmjeravanje na zadaću ( određenje cilja i načina )
2. osjećajno reagiranje na zadaću ( uključuje otpor grupe prema zahtjevima koje postavlja zadaća )
3. otvorena razmjena relevantnih interpretacija
4. pojava rješenja ( konstruktivna nastojanja izvršenja zadaće ).
Fisher je utvrdio četiri faze odnosno četiri kontinuirane promjene;
1. usmjerenje ( neodlučnost i eksperi
mentiranje s idejama i mišljenjima )
2. sukob ( poorast neslaganja i sučeljavanja, ali i nagli porast izražavanja mišljenja i ideja )
3. emergencija ( smanjenje sukoba djelomično razrješenje razlika )
4. potvrđivanje ( trenutak u kojem je grupa došla do odluke ).
Kada gledam našu grupu i pokušavam je vezati po ovim fazama, teško se odlučiti za jednog od ovih autora, čini mi se da smo najsličniji Fisherovim fazama. Po toj podjeli mislim da je naša grupa napokon u fazi potvrđivanja ili po Tuckmanu u fazi pojave rješenja. Ali realno gledano najviše mi se svidio Pooleov model grupnog donošenja odluka po kojem je odlučivanje “ skup usporednih niti ili linija aktivnosti koje se razvijaju istodobno i međusobno isprepleću na različite načine u tijeku vremena. “
Uspješnost grupe
Naravno da postoje grupe koje smatramo “ uspješnim “ te one koje smatramo manje uspješnim odnosno “ neuspješnim “ grupama. Neke značajke po kojima se razlikuju takve grupe su:
1. Kvalitetne su grupe pažljivo ispitivale mišljenja svojih članova, odbijajući ih primiti bez brižljiva razmatranja;
2. Kvalitetne su grupe pažljivo razmatrale raspoložive alternative, u svijetlu kriterija ocjenjivanja;
3. Alternative su se odabirale na osnovi logičkih zaključaka iz činjenica, pretpostavki i drugih zaključaka, koje
grupa smatra istinitim;
4. Uspješne grupe imale su jednog ili više članova koji su pozitivno utjecali na tijek rasprave i usmjeravali grupu prema izboru najkvalitetnije odluke.
Ali mislim da sam start gdje određujemo da li je veća grupa uspješna ili ne može biti upitan. Jer što određuje uspješnost grupe; ostvarenje zadanog cilja? Ali – cilja koji im je zadan ili kojeg su si sami zadali. U primjeru našeg predavnja; neki studenti stvarno žele napraviti kvalitetan seminarski rad, dok neki samo teže tome da dobiju ocjenu. Možemo li reći da oni koji se zadovoljavaju s ocjenom, ili tek tako dobivenom ocjenom, da su oni neuspješni?! Da li oni misle tako? Smatra li se C igrač neuspješnim? Sumnjam. Svatko teži ostvarenju svoga cilja, a u toj težnji se po potrebi prilagođava drugima koliko želi i mora.
Sličan primjer možemo naći u vjeri kada nam Biblija kaže da je grijeh ono što činimo protiv svoje savjesti, dakle ono što mislimo da je grijeh. A znamo kako ide “ sto ljudi, sto ćudi. “ I još toliko mišljenja.
ORGANIZACIJSKO KOMUNICIRANJE
Organizacija je važan kontekst za proučavanje interpersonalne komunikacije. Danas se organizacija većinom definira kao sustav. Svaka organizacija ima svoju kulturu, mreže informacija te organizacijske odnose.
Organizacijska kultura – običaji, načini organiziranja i komuniciranja grupa u organizaciji. Tu spadaju zajedničke norme, sjećanja, priče, ceremonije i rituali. Od velike je važnosti poznavati kulturu organizacije u kojoj djelujemo.
Primjer koji koriste autori knjige “ Korporacijske kulture, “ Deal i Kennedy pomalo idealističan, tipično američki. Govori o heroističnim pričama u pojedinim radnicima IBM-a ili General Electrica. Ali nije li točna i naša priča o Hrvatskoj od 100 mlrd$?
Organizacijska mreža – je struktura kroz koju u organizaciji putuju informacije. Promatranjem tih mreža možemo otkriti koje struje informacije utječu na ponašanje pojedinaca, kako poboljšati protok informacija i tim putem promijeniti ponašanje sudionika. Postoje različite vrste mreža: mreže prijatelja, mreže naređivanja, mreže za razmjenu informacija, mreže za dobivanje stručnog znanja i statusne mreže. Članovi organizacije imaju neformalne uloge u tim mrežama. To mogu biti : 1. uloga člana u etici; 2. uloga mosta – to su članovi grupe koji je povezuju s drugim grupama, osiguravajući tako protok informacija među grupama; 3. uloga veze – to su ljudi koji povezuju male grupe, ali nisu njihovi članovi i 4. uloga izoliranih – to su ljudi koji održavaju vrlo malo kontakata s ostalim članovima organizacije.
Organizacijski odnosi – način na koji se ljudi odnose jedni prema drugima plod su formalnih i neformalnih pravila komuniciranja unutar tvrtke ili bilo koje organizacije. Formalna su pravila, za razliku od neformalnih, obično na neki način kodificirani. Formalni načini komunikacije su često beskorisni za prenošenje organizacijske kulture ili iznošenja novih ideja i spoznaja. Pomoću otvorenih komunikacijskih kanala možemo lakše doznati što drugi misle.
Seks je jedna dimenzija koja utječe na muške i ženske uloge i njihove odnose u organizacijama. U organizacijama često postoji strah od romantičnih odnosa na radu, koji mogu ugroziti postojeće odnose među suradnicima. Unatoč problemu, istraživanja o toj temi je malo. Postojeća istraživanja pokazuju da ljubav među suradnicima stvarno može ugroziti strukturu odnosa u organizaciji, unijeti uzbuđenje u inače dosadnu sredinu i ugroziti sigurnost zaposlenja.
Gledajući situaciju na predavanju i situaciju u državi, sve više se slažem s vašom tvrdnjom da je ono što se događa na predavanju iz vašeg predmeta odraz stanja u Hrvatskoj. Barem što se tiče komunikacije, koja je po meni između Vas profesore i nas studenata na ovoj godini neuspjela. A svi smo mi zajedno svjedoci kako u našoj državi ni oni koji nas vode, baš oni najmanje; nisu u stanju normalno, kultivirano, komunicirati. Posljednji pimjer je seksizam među zastupnicima u saboru, beskrajno “ prepucavanje, “ vrijeđanje. Više manje je nekonstruktivna komunikacija.
NARAV ODNOSA
Svim ljudskim bićima su potrebni odnosi. Polazeći od rođenja kadau potpunosti ovosi o drugom čovjeku, te opet kada ostari potrebna mu je pomoć drugih, a njima to nalažu norme društvene solidarnosti. Zašto su nam toliko potrebni odnosi? Istraživači vjeruju da se upravo zbog te potrebe vezivanja i ovisnosti razlikujemo od drugih vrsta. Vežemo se u odnosima majka – dijete. Dok se kod ovisnosti traži odobravanje ili bliskost.
Različiti ljudi imaju razlčite potrebe u pogledu kvalitete i kvantitete odnosa. Komunikacija uveliko utječe ne uspostavljanje, održavanje i razaranje odnosa. A odnosi utječu na kvalitetu života.
Postoje brojni činitelji koji utječu na oblikovnje odnosa. Za početak neke odnose možemo sami birati ( prijatelja, brak ), a neki su nam nametnuti ( roditelji, braća, kolege na poslu, šef ). Zatim tu su dob, spol, socioekonomski status, vjera, zanimanje...
Svi primjećujemo da bogatiji ljudi gledano uklupno teže druženju s bogatijima, jednostavan i dovoljan razlog je to što si mogu priuštiti iste stvari, iste izlaske... Zanimanje nas dovodi u okolinu u kojoj provodimo dosta vremena i tako stvaramo nove odnose. Istraživanja poakzuju da su mala djeca i umirovljenici najjača ograničenja mogućnosti uspostavljanja odnosa. Roditelji uz djecu nemaju više dovoljno vremena za izlaske, intenzivno druženje. Stariji ljudi, s druge strane, su često fizički onemogućeni iako imaju višak slobodnog vremena. Tada se najčešće produbljuju upravo obiteljske veze.
Spol je činitelj koji je, po meni, izuzetno bitan za stvaranje odnosa i komunikacija s drugim ljudima. Oduvijek smo imali “ muške “ i “ ženske “ razgovore. Žene jednostavno pričaju više radi samog razgovora, i intimnije su, lakše nalaze dodirne točke. Mada su zbog tradicionalne podjele rada ( kućanski poslovi, djeca ) u manjoj mogućnosti za druženje. Još uvijek preostale razlike između muškaraca i žena, npr. u politici, sportu, ograničavaju društvene kontakte žena.
Moje mišljenje je da i Bog i vjera uvelike utječu na naše odnose s drugima. S jedne strane zbog nas samih, našeg ponašanja, a s druge strane zbog dodirnih točaka s drugima, u mom slučaju, kršćanima. Odlazak i susreti u crkvi, hodočašća također, oblikuju naše odnose.
KONFLIKTI U KOMUNIKACIJI
Konflikt se definira kao sukob nespojivih tendencija i djelovanja u pojedincu, grupi i narodu ili između pojedinaca, grupa i naroda unutar konkurentskih ili kooperacijskih situacija.
Veliko zanimanje za komunikaciju pokazuju psiholozi koji naglašavaju ljudske probleme koji se događaju u komunikacijskom procesu iniciranja, prijenosa i primanja informacija. Oni su usmjereni na identifikaciju prepreka uspješnoj komunikaciji, posebice onih koje se odnose na međuljudske odnose. Međuljudski odnosi predstavljaju izvor različitih otpora, sukoba, nesporazuma, nametanja osobnih interesa i interesa formalnih i neformalnih grupa, odnosno u okolnostima različitih konflikata.
Kako konflikt ne bi prešao u otvoreni sukob potrebno ga je pravovremeno rješavati, tj. potrebno je spoznati uzroke konflikta i njihove oblike. Ako nema pravodobne spoznaje o uzrocima i oblicima konflikta, izostat će i spoznaja o njihovom eventualnom konstruktivnom/destruktivnom utjecaju.
Možemo razlikovati tri tipa situacija u kojima nastaje konflikt:
1. kada jedna strana uoči da se druga ne pridržava pravila
2. kad se jedna strana odupire drugoj
3. kada otpor jedne strane izaziva reakciju druge strane
Konflikt se može definirati kao proces koji nastaje, razvija se i prevladava u međuodnosu neslaganja najmanje dva subjekta koji pokazuju interes za iste vrijednosti. Što znači da nepodudarnost poslovnih ciljeva, razlike u interpretaciji činjenica i neslaganja vezana za praktična očekivanja i sklonosti mogu dovesti do konflikta.
Ova definicija obuhvaća sve vrste konflikta od otvorenog konflikta, kojeg karakterizira veliki antagonizam koji se uočava u svakom trenutku, do potajnog (tajanstvenog) neslaganja, gdje osobe kriju svoj autogonizam prema drugima, odnosno potvrđuju sve ono što vi kažete i u potpunosti se slažu s vama, dok joj ne okrenete leđa, a tada...
Sam konflikt može biti funkcionalan i nefunkcionalan. Konflikt kao proces nastaje i razvija se tijekom vremena, a obuhvaća pet faza:
1. potencijalna oporba
2. spoznaja i utjelovljenje
3. pažnja
4. ponašanje
5. ishod.
Za razumijevanje konfliktne situacije potrebna je analiza svih njenih elemenata, a elementi konflikata su sljedeći:
1. raniji odnosi partnera
2. ponašanje u toku konflikta
3. glavni program
4. socijalna sredina
5. promatrači
6. strategija rješavanja
7. posljedica.
Element raniji odnosi partnera odnosi se na to da poznavajući ono ranije lakše ćemo shvatiti što se dešava sada. Drugi element sastoji se iz momentnog ponašanja partnera u konfliktu. Na trećem je mjestu glavni problem konflikta. Njega moramo staviti u kontekst socijalne sredine, ali moramo voditi računa i o prisutnim promatračima, koji direktno ili indirektno utječu na dinamiku konfliktne situacije. Daljnji je element rješavanje konflikta i zatim posljedica.
U profesionalnom okruženju, sukob je, svaki spor ili otpor koji proizlazi iz nedostatka moći, resursa ili društvenog položaja, te različitih sustava vrijednosti, odnosno suprostavljanja različitih potreba, želja i interesa. Sukob ne mora nužno biti negativan, on može imati i pozitivne rezultate. Radna će grupa otvorenim iznošenjem suprotnih mišljenja doći do boljeg rješenja nego grupno razmišljanje, tj. slaganjem po svaku cijenu. Istraživanja pokazuju da manageri velik dio radnog vremena ( oko 20% ) provode u rješavanju sukoba, što ukazuje na važnost poznavanja uzroka, mehanizma i načina rješavanja sukoba u organitzaciji.
Uobičajeni uzroci sukoba u organizaciji su:
1. nesuglasne ličnosti
2. nesuglasni sustavi vrijednosti
3. nejasna radna zaduženja
4. ograničeni resursi
5. neprikladna komunikacija
6. međuovisna radna zaduženja
7. nerealna / nejasna pravila i norme
8. neriješeni / potisnuti prijašnji sukobi.
Za svako poduzeće važniji je postupak s konfliktom negoli rješavanje konflikta i uočavanje uzroka konflikta. Ako se nešto ne može izbjeći, onda s tim treba znati postupati.
Tri su moguća ishoda konfliktne situacije, a to su “ jedan dobiva, a drugi gubi “ ( pobjeda – poraz rješenje ), “ jedan i drugi gubi “ ( poraz – poraz rješenje ), “ jedan i drugi dobiva “ ( pobjeda – pobjeda rješenje ). Iz ovoga zaključujuemo da je samo onaj postupak s konfliktom dobar i kvalitetan koji dovodi do trećeg ishoda tj. pobjeda – pobjeda rješenja.
Stilovi rješavanja sukoba
Ovisno o intenzitetu osobnog interesa pojedinca odnosno njihove brige za dobrobit drugih, razlikujemo pet dominantnih stilova rješavanja nefunkcionalnog konflikta:
1. Integracija
Stranke konfrontiraju stavove, zajednički identificiraju problem, predlažu i ocjenjuju moguća rješenja.
2. Susretljivost
Ovaj stil proizlazi od reduciranja razlika i naglašavanja zajedničkih interesa.
3. Dominacija
Dominaciju primjenjuju pojedinci koj više vode računa o vlastitom nego o zajedničkim interesima.
4. Izbjegavanje
Stil izbjegavanja svodi se na pasivan stav i distanciranje od problema, pa čak i aktivno prikrivanje.
5. Kompromis
Kompromis je proces uspostavljanja ravnoteže između realizacije osobnih i zajedničkih interesa. Svaki sudionik se nečega mora odreći.
Prilikom odabira stila ( ili kombinacija stilova ) rješavanja sukoba važno je definirati cilj djelovnja. Što od komunikacijske situacije očekujemo? Želimo li pobijediti, i poraženoga vidjeti na podu? Ili nam je cilj da obje strane u sukobu “ spase obraz “ i osjećasju se kao pobjednici?
Manager, koji želi uspješno kontrolirati međuosobne i međugrupne sukobe u organizaciji, mora voditi računa o tri činjenice: sukob je neizbježan; premalo sukoba jednako je tako problematično kao i previše, ne postoji idealna način rješavanja sukoba. Manager organizacije, koja uslijed nedostatka sukoba manifestira npr. nedostatak kreativnosti, loša tehnologija, nedostatak kvalitete rada, loša koordinacija aktivnosti, loša organiziranost rada i slaba kontrola, uobičajenom će metodom poticati sukob mišljenja i ideja. Ta metoda se naziva “ metoda đavoljeg advokata “. Taj naziv potječe iz povijesne prakse Rimokatoličke crkve, kada je u procesu beatifikacije ( proglašenje sveca ) jedan crkveni službenik morao igrati ulogu đavoljeg advokata, tj. iznijeti slučaj protiv kandidata. Đavolji advokat suvremene organizacije bila bi osoba kojoj je odlukom managementa dodijeljena uloga kritičara.
Dakle misija i cilj svakog managera je ostvariti optimalnu razinu konfliktne situacije u poduzeću kako bi se ostvario uspjeh u organizaciji. Bitno je istaknuti da konkurenrnost organizacije, koja je ključ uspjeha na tržištu, neodvojiva je od etike i morala, temelja uspješnog managementa i razvoja poduzeća. Ovaj slijed tada vodi većoj dobiti budući da je ostvarena dobra koordinacija unutar organizacije.
ZAKLJUČAK
Jedna riječ sama za sebe ne znači ništa, odnosno nema nikakvu vrijednost, no stavljena u okolinu drugih riječi i povezana logičkinm smislom dobiva značenje, nosi određenu informacijsku vrijednost. Pri komunikaciji dolazi do razmjene informacija koje su njezini neophodni resursi. Komunikacija je ta koja nam omogućava da iskažemo svoja mišljenja, stavove, uvjerenja, ljubav, pjevamo i pišemo pjesme, govorimo istinu ili laž. Mi smo ti koji slažemo riječi i od njih stvaramo. Ljepota izričaja ovosi o bogatstvu našeg riječnika, idejama, kreativnošću kojom prilazimo iskazivanju misli te našom motiviranošću da iskažemo ono što želimo, da zainteresiramo slušatelje. Poseban oblik komunikacije čini komunikacija s Bogom koja se odvija kroz molitvu. Komunikacija je neobilazna točka svih odnosa. Ona je općeprisutna među ljudima na ulici, u trgovini, banci, kafiću, kući, školi, sudu, crkvi itd. Danas se pojavljuju novi oblici komunikcije putem raznih medija: televizija, telefon, kompjuteri – internet ( e-mail, chat room...).
Svi naši projekti su manje ili više povezani međusobno povezani ili pojedinačno. Raznolikost tema naših projekata od organizacije, managera, timskog rada, religioznosti, morala, vjere, ekološke svijesti, strategije B igrača, turizma, besporezne države, odnosa u poduzeću do uzgoja nojeva posljedica su komunikacije. Nastali su dogovorom među članovima pojedinih timova, ali i svih zajedno. Dogovor je morao postojti jer vidimo da ne postoje dvije jednake teme. Susreti su rezultirali odabirom onakve teme za koju timovi misle da bi mogli pomoći u ostvarivanju konkretnog cilja Hrvatske od 100 mlrd$ BDP-a ili uočavanjem i isticanjem nedostataka koji bi vodili prosperitetu, te način njihova mijenjanja. Komunikacija ovdje nije cilj nego sredstvo. Mi zapravo nastojimo naučiti međusobno komunicirati preko naših projekata. Želja nam je podići razinu komunikacije na viši stupanj odnosno stupanj na kojemu bi minimizairali konflikte, gdje bi se nesporazumi rješavali dogovorom,a ne sukobom. Kao što djeca uče slagati riječi u rečenice, tako mi učimo kako biti komunikacijski kompetentni. Bit svega je misliti i na druge, a ne samo na sebe, a to nam nalaže crkva. U crkvi također imamo komunikacijski proces gdje svećenici kao Božji zagovornici prenose Božju riječ masi. U poduzeću komunikacija je neophodna. Tu susrećemo razne komunikacijske odnose poslodavac-zaposleni (top down) i zaposleni poslodavac ( bottom up ). Vrlo značajna komunikacija je ona u samom vrhu države, Vladi i Saboru. Tu bi trebao postojati savršeni komunikacijski proces bez ikakvih smetnji, jer tim je ljudima dano naše povjerenje da će nas voditi u pravom smjeru, smjeru boljitka. Kompromis je ključna riječ koja bi trebala rezultirati komunikacijoma, a ne verbalnim ili čak fizičkim sukobima. Svatko od nas može odustati od dijela svojih interesa ukoliko je to u cilju općeg interesa. Svi se mi trebamo zapitati na kojoj se komunikacijskoj razini nalazimo i što možemo napraviti da se ta komunikacija poboljša. Treba se težiti postati bolji kroz učenje od najboljih, kako bi jednoga dana i mi postali kvalitetan izvor znanja, koje ćemo moći prenositi na druge. Svrha nam je postati autopoesis.
LITERATURA
1. Fox, Renata: POSLOVNA KOMUNIKACIJA, Hrvatska sveučilišna naknada, Zagreb, 2001.
2. Reardon, K. Kathleen: INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA, Alinea, Zagreb, 1998.
3. Plevnik, Darko: INFORMACIJA I KOMUNIKACIJA, Informatika, Zagreb, 1986.
4. Brajša, Pavao: MENADŽERSKA KOMUNIKOLOGIJA, Biblioteka informacijsko društvo
, Zagreb, 1993.
5. Weihrich, Heinz i Koontz, Harold: MENADŽMENT, Mate, Zagreb, 1998.
preuzmi
seminarski rad u wordu » » » 
Besplatni Seminarski
Radovi