Medijske konstrukcije - primjer Moamera Gadafija

Mediji su gotovo svemoćni, što pokazuje činjenica da su u samo nekoliko dana u stanju da iz neprovjerenih glasina izvuku izuzetno upitne zaključke i kao takve serviraju čulima već dobro pripremljenih konzumenata širom svijeta. Upravo se ovaj seminraski rad bavi pitanjima jedne takve priče, medija i njihovih konstrukcija te krucijalne uloge u pokretanju revolucije u Libiji i stvaranja priče o nekim dobrim NATO čelnicima koji su kao životni cilj odredili borbu protiv terorizma i diktata širom svijeta. Za samo nekoliko dana Moamer Gadafi je od medijski interesantnog ekscentrika i uglednog lidera čije su slike sa brojnim svjetskim čelincima svakodnevno krasile medijske izvještaje pretvoren u jednog od najvećih svjetskih krvoloka koje istorija pamti.
Ovaj seminarski rad se bavi ulogom medija u toj priči, identifikovanjem podstrekivača te konkretnim način medijskog linča na primjeru Moamera Gadafija.

2. Mediji i politički uticaj

Jedan od najvažnijih konstitutivnih elemenata modernog političkog života odnosi se na snažan medijski aparat, koji nominalno u službi vodećih ekonomskih, a samim tim i političkih divova kao svrhu ima proizvodnju pristanka i prisvajanje legitimiteta, što za krajnji cilj opet ima osvajanje skupih političkih poena. Osnovno sredstvo ove medijske i političke utakmice sve više je u medijskom predviđanju, kontrolisanju i upravljanju društvenim krizama i konfliktima, odnosno njihovom prisustvu i odsustvu sa javne pozornice. Paralelno sa razvojem primjenjenih tehnika koje omogućavaju reprodukciju stvarnosti, razvija se i svijest o snazi medijske mašinerije, čime ova postaje sve važniji i opasniji socijalni agens, a kao takva i sve više zloupotrebljivana. Primjer pomenutih tvrdji seže još iz 30.-ih godina 20.-og vijeka. Naime pojava radio aparata na medijskoj sceni i socijalnih, ekonomskih i ratnih kriza na društvenom polju je omogućila Njemačko-Hitlerovoj propagandi savršen način indoktrinacije i pridobijanja podrške širokih narodnih masa za najveća zlodjela ljudske istorije. Vremenom medijska scena postaje bogatija za tehnološki okvir unutar kojeg medijski vizionari informacije serviraju u izuzetno primamljivim, čulno zanimljivom i estetski savršenim konceptima, te kao takvi postaju nezaobilazan faktor kreiranja mnijenja i legitimizacije potrebnih akcija. Takođe, primjetna je ekspanzija obima u smislu broja ljudi koji stvaraju i konzumiraju informacije. Sve više ljudi radi na distribuciji medijskih paketa koji uniformišu javnost, stvaraju nove identitete, tumače i interpretiraju društvene procese , dok s druge strane populacija svakim danom postaje sve veća . Danas medijski konstruktori oblikuju informacioni kontekst, efikasan u promjeni svjesti, modifikujući tuđe živote i preko granica koje su nekad bile nezamislive. Medijsko-tehnološke discipline guše tradicionalne oblike komunikacije, redukuju ih i usmjeravaju ka potrebama elita. Značaj nekog događaja sve manje zavisi od stvarnog konteksta u kojima se dogodio, a sve više od medijske prezentacije kojom se izlaže građanima.
U ovom kontekstu primarna svrha novinarstva, da građanima dostavi informacije zahvaljujući kojima će biti slobodni u odlučivanju, percipiranju i interpretaciji svakodnevnice sve više postaje prolazna, a primat preuzima ideja indoktrinacije i propagande s ciljem proizvodnje pristanka. Kada je riječ o unutrašnjim konfliktima, kakav je primjer svrgavanja sada već pokojnog Libijskog lidera Moamera Gadafija i njihovoj medijskoj priči, najčešće se govori na način da se objašnjavaju njihovi nosioci i uzroci, pri čemu se ne pravi jasna razlika između ovih faktora. Naime, jasno je da je pomenuti lider i njegova politika mogla biti uzrok, ali se postavlja realno pitanje odnosa Gadafijevog režima i nosioca konflikata, a u pomenutom slučaju posebno interesantan jeste drugi subjekt konflikta i njegov motiv. S druge strane, pojedini autori u opisivanju osnovnih karakteristika unutardržavnih (unutrašnjih) sukoba polaze od ispravnijih analitičkih mjerila, koji uključuju i trenutnu međunarodnu političku situaciju, postojeću konstalaciju snaga i eventualne predikcije koje bi mogle identifikovati motive sukoba. (npr. Edvard Herman).
Dakle iz navedenog možemo zaključiti da se medijska i politička scena međusobno prepliću i kao takve su nužno zavisne jedna od druge, a priča o slobodi medija i nepostojanju pristranosti jeste još jedna u nizu medijski podvala.

3. Medijske konstrukcije

Predstavnici vodećih svjetskih sila nastoje da upravo preko nekog medija, koji uživa određeni publicitet i povjerenje javnosti, pridobiju najveći dio javne pažnje u cilju dobijanja podrške široke populacije. Poznato je da se novinarstvo još od samih početaka "hrani" negativnim publicitetom ili jednostavnije rečeno prednost se daje neočekivanim ili dramatičnim pojavama i događajima, a još evidentnije je da će pažnja više biti usmjerena uslijed jakog lobiranja i insistiranja političkih elita. Ukoliko se mediji na ovaj način ophode prema nekim ličnostima ili organizacijama (a čak ni konkretan povod za to nije neophodan), tada takve osobe ili institucije "zarađuju" negativan publicitet, a podrška za u 21.-om vijeku učestale vojne intervencije neće izostati.
Stručnjaci za odnose s javnošću koji umiju vrlo vješto da mijenjaju percepcije kod ljudi, svoj honorar u ovom kontekstu „pošteno“ zarađuju. Vrlo vješto uočavaju predstave i mišljenja o potencijalnim metama te zajedno s naručiocima dopunjuju ili mijenjaju tu sliku i prenose je javnosti putem medija. Veoma je važno da se poruke i informacije, koje se šalju putem medija, oblikuju tako da budu prilagođene obrazovanju, kulturi i političkim stavovima ciljne grupe kojoj su namijenjeni, a ako je to dio strategije u smislu medijskih konstrukcija onda je rezultat neminovan.
Daglas Kelner (u Street, 2003:30) navodi primjere medijskog izvještavanja rata u Iraku, kao medijskog spektakla čiji se front u suštini podjednako proširio i na medijsku scenu. Rat je interpretiran kao tekst proizveden u zajedničkoj kuhinji predsjednika Buša, Pentagona i medija, kao neophodna pretpostavka eventualnog ulaska SAD u rat. I taj se ulazak dogodio. Ogroman broj teško dostupnih informacija svakim danom je sve više punio naslovnice američkih štampanih medija, slike s mjesta događaja, povjrljive informacije su se redale kao na video traci. Podrška je bila obezbijeđena.
Ne dugo poslije nova meta postao je Sadam Husein, interpretiran kao zloglasni diktator, čija je zemlja najveći svjetski posjednik oružja za masovno uništenje, te kao takav predstavlja globalnu prijetnju. Scenario je, kao i mnogo puta do sada ostao isti. Konstantno bombardovanje neprovjerenim činjenicama, širenje dezinformacija i stvaranje panike je neminovno za posljedicu imalo široku podršku američke populacije. Nova intervencija je počela. Oružje za masovno uništenje nikada nije pronađeno. Irak ga nije ni posjedovao, priznali su to amerčki lideri. Sadam Husein je uhvaćen i osuđen na smrt, a snimci njegove hladnokrvne egzekucije obišli su svijet i mediji su imali novi spektakl.
I na kraju Gadafi. Kada su pojedini analitičari buru nezadovoljstva prema Egipatskom predsjedniku Mubaraku i Tunižanskom režimu interpretirali kao „arapsko proljeće“ vjerovatno nisu ni slutili da će umjesto „proljeća“ cijela godina proći u znaku revolucionarnih borbi u ovoj civilizaciji. Slijedeći korak jasno je vodio kao Libiji. Po SAD veoma opasni pukovnik se u ovoj priči nacrtao kao izuzetno lagana meta. Predstavljajući ga široj javnosti kao krvoloka i diktatora, koji ne samo što zemlji nije donio ekonomski prosperitet nego i na najbrutalniji način vrši egzekucije neistomišljenika, Gadafi će ne dugo poslije postati „glineni golub“ za NATO savez. Obavijen medijskim mrakom postao je svjetski neprijatelj broj 1.,iako službena javnost gotovo dvije decenije nije iznosila gotovo nikakve zamjerke na rad ekscentričnog lidera, a njegove fotografije sa vodećim svjetskim moćnicima obasipale su svakodnevni medijski eter.

3.1 Proizvodnja pristanka

Još 1988. godine Edvard Herman i Noam Čomski (u Street, 2003:26) su analizom sadržaja američkih pisanih medija konstatovali da se ovi na nalaze pod direktnim egzekutivama američke vlade te kao takvi služe isključivo interesima američke spoljne politike. Sama proizvodnja ima svoje nosioce koji su veoma pažljivo odabrani, te njihove prilagodbe tržištu i političkoj moći. Komparativnom analizom dva konkretna događaja, ubistva vjerskih vođa, pokazali su da je ubistvo Poljskog sveštenika Popieleszka bilo mnogo više na udaru medija od identičnih događaja u nekim državama Sjeverne Amerike. Pravi razlog ove pristranosti krije se u „conteinment“ strategiji jedne strane učesnice Hladnog rata, te obezbeđivanju podrške i davanju legitimiteta nekim narednim akcijama. Stalno potenciranje komunizma kao stranog i lošeg je za jasan cilj imalo ubjeđivanje građana SAD u neprijateljsko zlo te se na taj način pripremi teren za intervenciju. Sa tehničke strane događaji u Poljskoj su po broju naslovnih strana i unošenju emotivnih komponenti daleko nadmašili slične događaje iz Sjeverne Amerike.
Imajući na umu navedeno teško se možemo oduprijeti činjenici da identičan scenario nismo imali i u skorijoj budućnosti, tj. upravo na primjeru slučaja Moamera Gadafija. Velika brzina kojom su se prenoslie nerijetko neistinite informacije, ogroman broj naslovnih strana na koji razjareni revolucionari traže Gadafijevu glavu, te konstante opaske na nepostojanje elementarnih ljudskih prava i sloboda se jasno mogu identifikovati kao inicijalna kapsula koja bi trebala obezbjediti američkoj vladi podršku za određene spoljnopolitičke akcije, koje su ne dugo poslije ove medijske kampanje i uslijedile.

4. Moamer Gadafi - lik i djelo

Momamer al Gadafi 1.septembar 1969.godine ostaće upamćen kao dan kada je afrički kontinent, Libija i cijeli svijet svjedočio početku jedne nove etape vladavine, koja će trajati neslućeno dugo i postati jedna od najintrigantnijih priča novije svjetske istorije.
Moamer el Gadafi došao je na vlast u Libiji kao predvodnik puča protiv kralja.
Momamer al Gadafi, tada 27-godišnjak, na čelu pobunjeničkog "Saveza slobodnih oficira" oborio je kralja Idrisa, koji je protjeran u Egipat. Gadafi je poručio: "Narode Libije, tvoje su oružane snage izvršile zbacivanje reakcionarnog i korumpiranog režima, čiji nas je smrad sve gušio. Od danas i ubuduće, Libija je slobodna samoupravna republika!" (akter.co.rs/.../content/.../3959-kraj-vladavine-moamera-el-gadafija.ht...)
Službeni naziv zemlje postao je: Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija.
Sam period dolaska Gadafija na vlast poklopio se sa jakim međunarodnim turbulencijama, zahuktalim hladnim ratom te borbom za ideološki primat u arapskom svijetu. Svoje saveznike Gadafi je pronašao u SSSR i SFRJ, te se tu mogu tražititi razlozi velikih simpatija koje je pukovnik pobuđivao na ovim prostorima. U unutršnjim pitanjima Gadafi se pokazao vrlo sposobnim, te izvršio radikalne promjene . Bazirajući ekonomiju na naftnim resursima, ukidajući tragove imperijalizma i kolonijalizma, te razvijajući poljoprivrednu proizvodnju Libija je dostigla neslućeno visok standard za jednu afričku zemlju . Sedamdesetih godina prošlog vijeka objavljuje čuvenu Zelenu knjigu, u kojoj iznosi svoja ideološka stanovišta po kojima vlast direktno pripada narodu, te kombinuje islamsku i komunističku tradiciju. U političkom kontekstu i dalje nisu postojale političke partije, ali su iste ukinute još puno prije Gadafijevog dolaska na vlast. Podržavao je brojne revolucionarne pokrete širom svijeta, uključujući one u Čadu i Iranu. Optuživalo ga se da podržava islamske militantne organizacije i terorističke napade, a Gadafi se predstavljao kao izraziti protivnik imperijalizma. U tom kontekstu, druga polovina 80.-ih godina predstavlja vrhunac loših odnosa između Gadafija i SAD. Tadašnji predsjednik SAD Ronald Regan pokreće poznatu akciju El Dorado Canyon te bombarduje vodeće Libijske centre Bengazi i Tripoli. Nešto poslije vodeće evropske zemlje uvode sankcije Libiji koje će trajati sve do 2003 godine. Gadafi je takođe bio vatrena pristalica ideologije arapskog jedinstva – panarabizma i predvodio je panafričke težnje ka ujedinjenju zemalja afričkog kontinenta.
Gadafi, koji je rođen 7. juna 1942. blizu mesta Sirta u beduinskom plemenu Gadafa (otatle i njegovo prezime), U Tripoliju je kao odličan student završio pravo, a zatim vojnu akademiju u Bengaziju. Pukovnik je vojno školovanje nastavio u Velikoj Britaniji, a kraće vrijeme se za pilota osposobljavao u Mostaru, u SFRJ, pa odatle sežu i prvi kontakti Zapadnog Balkana i „velikog vođe“.

5. Medijske konstrukcije na primjeru Libijskog vođe Moamera Gadafija

Prilikom identifikovanja medijskih konstrukcija u slučaju Moamera Gadafija posebnu pažnju ćemo posvetiti sledećim činjenicama:

1) Širenje i brzina širenja važnih ili „ekskluzivnih“ informacija,
2) stavljanje u drugi plan svih ostalih medijski relevantnih događaja
3) medijsko predstavljanje (dobijanje udarnog mjesta u medijima širom svijeta)
4) uvrštavanje spektakularnosti, a što se posebno odnosi na egzekuciju pomenutog lidera i njeno prikazivanje u javnosti.

5.1 Brzina širenja važnih ili „ekskluzivnih“ informacija

Informacije o zlodjelima Gadafijevog režima i snažnoj pobunjeničkoj odmazdi širile su se nevjerovatno velikom brzinom. Gotovo niti jedan medijski prilog nije mogao da prođe bez pominjanja Libije kao epicentra svjetske nestabilnosti, a Moamera Gadafija kao glavnog i odgovornog u cijeloj priči. Ipak najveću ulogu u kreiranju cijele priče odigrale su društvene mreže, što je po prirodi stvari i očekivano, budući da je internet mreža svakim danom bogatija za veliki broj korisnika.

Društvene mreže su ovom prilikom demonstrirale svoju moć u brzini širenja informacija, pošto su vijesti „curile“ na "Tviter-u", „Facebook-u“ i drugim sajtovima za društveno umrežavanje prije nego što su ih u etar slali radio ili televizija. Istovremeno javnost se polarizovala, te podrška za eventualnu intervenciju nije bila sigurna. Na pomenutim društvenim mrežama svakim danom su se pojavljivali novi signali koji su za cilj imali dobijanje prava na očigledno unaprijed isplaniranu intervenciju. Nedugo prije pomenute kampanje Moamer Gadafi je bio jedna od najpopularnijih ličnosti na društvenim mrežama, stranice koje su mu pružale podršku bile su gotovo nepregledne, a samo nekoliko njih je pokazivalo da pukovnik ima podršku nekoliko miliona korisnika ove društvene mreže. Naravno sa jačanjem pritiska broj stranica koji personifikuju otpor prema režimu se rapidno povećavao. U jeku kampanje kao na video traci smo bili izloženi bombardovanju informacija o napredovanju pobunjenika i njihovoj želji da skinu Gadafija. Izdvojićemo samo neke od medijski najekskluzivnijih informacija plasiranih u stranim medijima, a koje su prenijeli neki domaći:

Vodi se velika bitka za Gadafijev rodni grad: Vladine snage ušle u Gadafijevu palaču
(http://www.nato.hr/libijski-diktator-gadfi-je-ubijen)

Pobunjenici napreduju ka Zaviji, Gadafi pozvao pristalice
(http://www.lajk.ba/novost?k=17&p=Svijet&id=1702)

Libijski diktator Gadafi je ubijen
(http://www.nato.hr/libijski-diktator-gadfi-je-ubijen)

Krvnik Gadafi u bjekstvu, narod na ulicama slavi
(specijalno izdanje RTL televizije posvećeno Libijskoj revoluciji)

Zanimljivo je da je čak nekoliko puta naslovnice nekih štampanih medija krasile slike i naslovi o ubistvu Gadafijevog sina Kamisa Gadafija, koji je u tom trenutku još bio živ. Takođe ekskluziva je bila vijest o hapšenju drugog Gadafijevog sina Saifa al Islama, koji je po brojnim naslovnicama i špicama predstavljen kao budući stanovnik Sheveningena i Haškog tribunala. Narednog dana Saif se obratio medijima. Priča o hapšenju bila je laž koja je podigla tiraž i gledanost brojnih zapadnih medija do neslućenih visina.
Dakle iz navedenog je jasno da su i domaći mediji podlijegali pritisku i bombardovanju informacija serviranih od strane moćnih stranih korporacija, jer kako drugčije objasniti epitete kojima je se pripisuju Gadafiju, a samo nekoliko mjeseci prije slovio je za državnika. Kada se navedenom dodaju i specijalna televizijska izdanja i prilozi sa mjesta događaja sve više postaje jasno da je bilo gotovo nemoguće ostati imun na konstantu medijsku buku, a poklonjena pažnja ovom događaju je vjerovatno jedna od najvećih u istoriji medijskog života.

5.2 Stavljanje u drugi plan svih ostalih medijski relevantnih događaja

Takođe, interesantno je da su u toku Libijske revolucije svijet potresali i neki drugi ništa manje medijski atraktivni događaji, ali što je još interesantnije oni su ostali u sjenci ovog događaja. Naime u istom periodu najvažnija regionalna organizacija u svijetu Evropska Unija suočavala se sa najvećom krizom svojoj istoriji. Ogroman spoljni dug Grčke, loša ekonomska situacija u Italiji i Španiji s pravom su izaziveli priče o eventualnom raspadu Evrozone, a lančana reakcija dovela bi i do raspada cijele zajednice. Cijeli ovaj scenario mnogo više bi po prirodnom odnosu snaga trebalo da pobudi medijsku pažnju. Ipak nije. Tek poneki letimični podnaslov ili kratak osvrt u nekim informativnim emisijama, uslijed preopterećenosti svijesti gledaoca događajima u Libiji nisu izazvali gotovo nikakve turbulencije u javnosti . Oči svjetske javnosti bile su uperene na Libiju. Pomenutoj krizi Evrozone možemo dodati još jedan interesantan događaj a on se odnosi na SAD i demonstracije poznate pod nazivom „okupirajmo Wall street“. Probuđena javnost SAD je ustala protiv ogromnih socijalnih razlika te svoje nezadovoljstvo iskazala okupiranjem simbola liberalne ere kapitalizma. Demonstranti su hapšeni, nasilje je bilo evidentno na svakom koraku, a mediji su se dobro potrudili da cijeli događaj dobro sakriju od očiju šire javnosti. Gotovo identičnu sliku smo imali i u Engleskoj gdje je ogroman broj ljudi protestovao te na taj način izrazio svoje mišljenje o socijalno ekonomoskoj situaciji. Nekoliko žrtava, Liverpul, London i još neki gradovi u plamenu, ali mediji ostaju mirni.
Veoma kratki izvještaji i namjerno odašiljanje netačnih informacija , su učinili svoje. O protestima narednih dana gotovo da se nije ni govorilo.

5.3 Medijsko predstavljanje i dobijanje udarnog mjesta u medijima širom svijeta

O ovom elementu kostrukcije u slučaju Moamera Gadafija suvišno je i govoriti. Svi veći svjetski mediji su na samom početku pomenute revolucije prenijeli priču o genocidu u Bengaziju i priču o bombardovanju civila u Libiji.
Tako britanski BBC prenosi: Libya unrest: Scores killed in Benghazi 'massacre' (http://www.bbc.co.uk/news/world-africa-12517327). Dalje Reuters prenosi da je Gadafi prije Libijske revolucije planirao ubistva Libijskih građana, mada bez jasnijeg obrazloženja zašto bi to uradio, ali se navodi da je neposredno oružje trebao biti bojni otrov: (http://www.reuters.com/article/2011/04/05/us-libya-icc-exclusive-idUSTRE73443V20110405)

Naknadno vijesti su demantovane. Svakodnevne naslovnice brojnih američkih štampanih medija prenosile su slike pobunjeničkog ugla, dok su ostali njemi na pozive Gadafijevih pristalica da dođu i uvjere se u kompletnu priču. Istovremeno nezavisni UN posmatrači su odbili svaku mogućnost da dođu u Libiju i na terenu se uvjere u pravo stanje stvari. S druge strane isti mediji niti u jednom trenutku nisu prenosile NATO intervencije i bombardovanja širom svijeta, od Jugoslavije do afričkih zemalja. Na ovaj način stvorena je lažna slika o Libijskim pobunjenicima i njihovim zaslugama za oslobođenje brojnih gradova. Kada tome još dodamo nevjerovatno veliki broj priloga i posebnih izdanja posvećenih Libiji onda postaje jasno da je samo jedna strana i jedan događaj okupirao pažnju javnosti u nekoliko prošlih mjeseci.
Samo na najvećem internet pretraživaču google-u moguće je pronaći gotovo 10 miliona stranica koji sa sobom uz Gadafija nose pridjev diktatora (http://www.google.ba/search?hl=bs&client=firefox-a&hs=HYl&rls=org.mozilla%3Aen US%3Aofficial&biw=1366&bih=664&q=muammar+gadddafi+dictator&btnG=Tra%C5%BEi).

5.4 Uvrštavanje spektakularnosti

U glavnome gradu Tripoliju ljudi pucaju u zrak i izvikuju po ulicama: "Bog je velik, Gadafi je uhvaćen!". (http://www.rtl.hr/vijesti/novosti/pukovnik-gadafi-ubijen-dok-je-molio-za-milost/)

Video ubistva Gadafija (http://www.index.hr/vijesti/clanak/pao-je-sirt-rodni-grad-i-zadnje-utociste-snaga-moamera-gadafija-/578334.aspx)

Ovo su samo neki od medijski izuzetno tendencioznih poziva da se vizuelno pogleda snimak koji će po Svetislavu Basari simbolično označiti kraj 20.-og vijeka. Spektal u režiji vodećih svjetskih sila bio je režiran.
Direktan prijenos torture i egzekucije Libijskog vođe sigurno možemo pripisati najspektakularnijim medijskim atakom na demokratiju i elementarna ljudska prava u cijelom svijetu. Konstantno ponavljanje video snimka na kojem se vidi polumrtav Gadafi kako preklinje za život je sa sobom donijelo i činjenicu da su stotine miliona ljudi pretvoreni u krvoždernu rulju. (Basara, NIN br.3174, 27.10.2011, str. 6-10).
Slavlje na ulicama Tripolija i ostalih Libijskih gradova pomalo je podsjećalo na proslave dočeka najvećih nacionalnih praznika i „orgijanje demokratije“ se nezaustavljivo proširilo širom svijeta. Mediji su ispunili svoja očekivanja. Servirali su Gadafija kao krvoloka i podarili legitimitet masi da na za 21. vijek pomalo gnusan način dočeka „slobodu“.

6. Libija - Kraj istorije ili Sukob civilizacija

Iako smo se u prethodnom izlaganju posvetili medijskoj satanizaciji Libijskog lidera, Libijska revolucija sa sobom neminovno nosi i neke šire konotacije.
Trenutni politički poredak i konstalacija snaga na terenu sigurno nisu održivi, a kao glavni argument ovoj tvdnji možemo izložiti konstantne i učestale konflikte, kako na vojnom tako i na političkom polju. Kao što su antropološke pretpostavke interpretirale čovjeka kao dobrog i li lošeg , tako je i savremena društvena i politička stvarnost podijeljena između dvije međusobno isključive paradigme- kraja istorije i sukoba civilizacija. Ove dvije teze interpretirane su od strane američkih politikologa- Samjuela Hantigtona i Frensisa Fukujame.

Hantingtom smatra da se globalno-politička situacija u svijetu poslije hladnoratovskog perioda suštinski se izmjenila.
Blokovsku podjelu svijeta – bipolarni svijet zamjenjuje civilizacijska podjela svijeta i multipolarni svijet. Pojavljuje se svjetski poredak zasnovan na civilizaciji u kojem se drzave grupišu oko vodeće drzave(a) koja čini jezgro njihove civilizacije. U posthladnoratovskom svijetu najvaznije razlike izmedju ljudi i drzava nisu politicke, ekonomske ili ideološke već kulturne. Društva spojena ideologijom ali podijeljena civilizacijom se raspadaju (SSSR, SFRJ) a društva razdvojena ideologijom ali spojena civilizacijom ponovo se ujedinjuju (Njemacka).
Naziru se najmanje četiri velike civilizacijske grupe: 1) Sinička ; 2) Hindu ; 3) Islamska ; 4) Zapadna, a moguće im je pridodati 5) Japansku; 6) Latinoameričku ; 7) Afričku (Hantigton, 2000: 45)
Univerzalna opštesvjetska civilizacija se ne pojavljuje.
Pretpostavku da kraj hladnog rata znači i kraj sukoba u globalnoj politici i pojavu jednog relativno harmoničnog svijeta zasnovanog na vrijednostima zapadne civilizacije iznosi Fukujama, smatrajući da se nalazimo na kraju istorije u smislu dovršavanja ideološke evolucije čovječanstva i trijumfa liberalne demokratije. Budućnost neće biti posvećena borbama oko ideja već riješavanju svjetskih ekonomskih i tehničkih problema. Demokratija će u smislu najboljeg državnog uređenja trijumfovati, treći talas demokratizacije, tj. pad režima u Španiji (Frankova diktatura), Grčkoj i Portugalu 70.-ih godina prošlog vijeka su konkretan dokaz. Režimi koji nemaju izborni legitimitet su neodrživi. Upravo ovu poslednju konotaciju možemo povezati sa Libijom i Moamerom Gadafijem. Neminovno je da Gadafi nije uživao izborni legitimitet Libijskog naroda i kao takav je sigurno bio predodređen za kraj kakav je i dočekao. Ipak teško se oteti utisku snažnog spoljnjeg faktora kao jednog od najvažnijih motora Libijske revolucije, a medija kao neposrednog egzekutora Gadafija. Naravno kao pogodan trenutak mediji su iskoristili revolucije u Egiptu i Tunisu, te je četvrti talas demokratizacije mogao da počne. Gadafi bi se nužno povukao sa mjesta neprikosnovenog vođe, ali kontrola medijskog aparata zapadnih sila je odlučila da je baš ovaj trenutak pogodan za to.

Zaključak

Savremeni svijet je toliko zavisan od medija da rješavanje globalnih problema interesuje sve ljude na planeti, što i jeste cilj informativnog poretka. Svaki medij posjeduje svoje posebnosti, metode, karakteristike i funkcije, pomoću kojih gradi sistem usmjeren na pridobijanje javnosti.
Danas mali broj ljudi koncentracijom kapitala u medijima vlada svijetom, što potvrđuje činjenica da 90 % međunarodnih vijesti stiže iz četiri velike agencije- UPI (United Press International), AP (Assoccieted Press), Rojter (Reuter) i AFP (Ažans Frans Pres). Da bi mediji vršili selekciju informacija i istovremeno kontrolisali ogroman svjetski auditorijum,
veoma je važno da se poruke i informacije, koje se šalju putem medija, oblikuju tako da budu prilagođene obrazovanju, kulturi i političkim stavovima ciljne grupe kojoj su namijenjeni, a kada je cijela priča pripremljena dovoljno spektakularno efekat je na dohvat ruke. U suprotnom može desiti da izostane željeni efekat, odnosno da poruka ne bude primjećena.
Da su zapadni mediji tačno znali šta im je cilj, odnosno da su odlično savladali instrukcije političkih divova, te da je odlazak Gadafija pripremljen i realizovan u strahu od promijena ekonomske politike govore i činjenice da nova Libijska vlada već uveliko pokazuje sluh za interese velih sila.
Takođe ne možemo se oduprijeti utisku da je Gadafi samo jedan u nizu medijski dobro konsruisanih slučajeva, sjetimo li se Sadama Huseina, Slobodana Miloševića itd. Dakle jasno je da je moral strani pojam u međunarodnim odnosima da ekonomija diktira tempo u kojem je velike sile izuzetno teško ili gotovo nemoguće zaustaviti.