SEMINARSKI RAD IZ ŽURNALISTIKE
OSTALI SEMINARSKI RADOVI
ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO
- MEDIJI |
||||||||||||
|
||||||||||||
Postanak informativnog novinstva
Hrvatska sloga – Novi list (1898.-1907.)
Pri zadatku istraživanja postanka informativnog novinstva u Hrvatskoj, trebalo se svakako baviti područjem Kvarnerskog zaljeva krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Točnije, začeci informativnog publiciranja u pravom smislu riječi vode nas u Rijeku, odnosno Sušak, gdje su pravaši započeli s izdavanjem legendarne «Slobode»1. Svakako je važno u ovom istraživanju osvrnuti se na veoma zamršene političko-socijalne okolnosti tog prostora, kao i područja svih hrvatskih zemalja u to doba. Na taj se način može najlakše shvatiti začetnik novina kao i reakcija stanovništva i vlasti na njih. Povijesne okolnosti su vrlo bitne i stoga sačinjavaju velik dio rezultata ovog istraživanja, jer je Hrvatska upravo u to doba bila u velikim povijesnim previranjima i upravo su novine bile te koje su vodile bitku. Malobrojni pojedinci koji su shvatili novine onako kako su se one shvaćale u svijetu, odlučili su od njih učiniti sredstvo za veliku promjenu. Pri tom promijeniti i taktiku pisanja i konzervativnog prihvaćanja novina kao sredstva jedne političke grupacije i mjesta za polemiziranje između stranaka. Novine su trebale čvrstu financijsku osnovicu da bi bile jake te su morale zainteresirati čitatelje i ubrzati čitav proces nastajanja kako bi bile aktualne. Uopće, morale su se drastično modernizirati. Nije bilo nimalo lako, kao što je to i uobičajeno u revolucionarnim preokretima. I opet, sve to mnogo kasnije nego u svijetu.
Period o kojem će biti riječi, po meni je drugi najznačajniji za hrvatsko novinstvo od kad su se pojavile prve novine na narodnom jeziku 1835. godine. Vrlo je važno za svakog budućeg novinara upoznati načine kojima su se služili prvi njihovi kolege pri prenošenju informacija čitateljima, ali i kako su se snalazili u okolnostima, koje u biti nisu puno drugačije od današnjih i smatram da su zato velik izvor za učenje. No zanimljiva je i činjenica da je literature o svemu tome strašno malo te da pravog izvora o postanku Novog lista nije ni bilo do prije godinu dana. Trebalo se čekati 100 godina da se opširnije zabilježi djelo najjače ličnosti povijesti hrvatskog novinstva.
Monografija «Novi list» 1900.-2000. sadržava podatke o Supilu kao političkoj i publicističkoj ličnosti te se opširno prikazuje proces nastajanja «Novog lista» iz «Hrvatske sloge» 1900. godine, Supilova djelatnost u Dubrovniku oko «Crvene Hrvatske», njegov dolazak na Sušak i njegove namjere o prelasku «na lijevu stranu Rječine». Prikazan je duh života na tim prostorima i politička situacija, presudna već od prvog broja lista, a i pri njegovom ukidanju 1907., odnosno stvaranju «Riečkog Novog lista». Isto se tako i u jubilarnom broju lista, specijalnom izdanju «Stoljeće», nalaze podrobnije informacije o počecima lista. Dakle, sve stoljeće nakon, dok je do tad jedino Horvat opširnije, iako nedovoljno, spominjao Supilovu važnost u hrvatskom novinstvu u knjizi «Povijest novinstva hrvatske». Jedino se o Supilu kao političkom pojedincu može naći literature i literature. No bez previše spomena novinarske sposobnosti koja je zapravo bila temelj njegova rada i odskočna daska u političkom životu.
Baveći se ovom tematikom najviše se nailazi na poteškoće prilikom istraživanja «Hrvatske sloge», lista koji je prethodio «Novom listu»; pravno govoreći, jedno te istog lista, koji je 2. siječnja 1900. promijenio ime i dobio novog urednika. O osnivačima «Hrvatske sloge» malo je podataka, kao i o izgledu lista. Najviše konkretnih podataka o tome kakav je zapravo bio list, osim što su ga izdavali pravaši, može sa naći jedino u «Rijeka/zbornik»-u iz 1953. godine.
Dakle, najprije se treba pozabaviti povijesnim okolnostima u kojima su se listovi (odnosno list) pojavili i u kojima su djelovali, zatim treba napomenuti značajke života i djelovanja njihovih osnivača, da bi se na koncu prikazali listovi u cjelosti kao i njihov udio u hrvatskoj politici i razmišljnju stanovnika toga kraja pa i čitave tadašnje Hrvatske. Uz to, kako bi se dobila punija slika, treba priložiti preslike samih listova.2. POVIJESNE OKOLNOSTI POJAVLJIVANJA LISTOVA
2.1. POLITIČKE OKOLNOSTI
Druga polovica XIX. i prvo desetljeće XX. stoljeća je u zemljama Habzburgovaca bilo miran period u kojem su stvoreni uvjeti prvenstveno za gospodarski pa i društveno-kulturni razvoj. No moglo se očekivati da će ovako šarolika zemlja uskoro postati poprištem sukoba te da će strah od gubitka hegemonija na tim prostorima biti jedan od razloga što će 1914. doći do rata. Sam prijelaz u novo stoljeće je vrijeme kada industrijalizacija doseže visoku razinu i velik je novac u pitanju, a pojavljuje se i sve veća međunarodska netrpeljivost te sukob političkih koncepcija. Nastojanja hrvatskih političara potisnuta su do krajnje mjere, osobito u Banskoj Hrvatskoj koja je pod upravom Austrije. Ipak, novinstvo nije mrtvo. Još 70-ih godina javljaju se pravaški listovi u odupiranju politici Beča i Pešte. Zakoni o štampi ne dopuštaju previše, u ostalom, na rascjepkanim hrvatskim prostorima rastrganim na dvije strane Monarhije u odumiranju, različiti su uvjeti izdavaštva, ovisno u kojem dijelu se novine tiskaju.
Kvarner i Rijeka bili su u posebnom položaju u odnosu na ostale hrvatske zemlje. Tu je krajem XIX. stoljeća počelo nicati izdavaštvo poprilično slobodnije nego drugdje, neopterećeno utjecajima političkih grupacija, puno više okrenuto suvremenim tokovima. Mnogi su novinski djelatnici zbog toga odlazili iz redakcija svojih novina u Primorje. Zašto je to bilo tako? Dalmacija i Istra bile su pod austrijskim djelom Monarhije, dok je Rijeka bila «corpus separatum», posebno državno tijelo pod protektoratom Mađarske. U njoj je tisak bio oslobođen austijskih zakona, a kako je Mađarskoj bilo važno održati stabilnu situaciju, dopuštala je veću slobodu štampe. Taj njen poseban status bio je od velike koristi ljudima koji su imali planove o pokretanju novina za značajnu promjenu. Ali sve je to bilo pomno isplanirano, kako bi se onemogućio glas slavenskog stanovnika. Grad je bio pretežito trgovinski. Veoma je značajna pristunost «fiumanstva», sklonosti ugodnom i lagodnom življenju, drugim riječima stanovnici Rijeke bili su jaki oportunisti. Najdominantniji je, međutim, krajem stoljeća, talijanski jezik. Otkako je 1873. izgrađen željezniči spoj, taj je jezik prevladao u čitavom javnom i privatnom životu. Posljedicu trpi slavenski narod od snažanog utjecaja talijanštine te izvrgnutosti sistematskom odnarođivanju, ali ne samo od talijanske, već i od mađarske strane. Rastrganost je između dvije strane djelomično ublažena time što je grad imao izvjesnu autonomiju kao slobodna luka, od velike važnosti mađarskom izvoznom gospodarstvu. Sve bitnije gradske pozicije zauzima sloj ljudi pod potpunim utjecajem talijanske kulture, a na taj se način podržavaju djelatnosti kao poticanje useljavanja Talijana, potiskivanje slavenstva u okolna sela izvan grada, ukidanje hrvatskih škola (1900. god. Nema niti jedne hrvatske škole u gradu; Hrvatska gimnazija izbačena je u Sušak 1896.). Od 1880.-1990. broj Hrvata opada, a Talijana raste. Ono malo Hrvata su sluge i radnici. Kako s dolaskom željeznice Rijeka postaje važna luka, najvažnija na tom dijelu Jadrana, domaće stanovništvo nalazi široko područje rada, drži u rukama važna trgovinska poduzeća te se osmostaljuje i obogaćuje. Ovi ljudi čine snažnu nacionalno svjesnu grupu aktivno sudjelujući u političkom životu. Godine 1884., preseljenjem «Slobode» u Zagreb, na ovim prostorima ostaje jedan intelektualni krug koji sačinjavaju privrednici , napredni i ekonomski jaki ljudi. Kako su bili izrazito vezani uz «slobodarsko» djelovanje pa dolazi do odvikavanja i rezignacije, oni polako osjećaju razmimoilaženje Hrvata i ističu potrebu za stvaranjem novog glasila. Ta su njihova nastojanja prerasla u «Hrvatsku slogu» 1898. godine.
Hrvatske snage su preslabe, bez ikakvog uporišta u okolici. Rijeka je odvojena oštrim carinskim i drugim međama i promet s Istrom je još uvijek otežan. Tako su većina stanovnika fiumanissimi (ljudi okrenuti Talijanima), a Mađarima to ne odgovara jer im, naravno, umanjuje nadmoć. Oni tada nastoje zadržati Hrvate van užeg gradskog prostora (Kastav, Grobnik). Polako shvaćaju i da je otpor talijanštini moguć samo istočno od Rječine, do kuda je sezala tadašnja Rijeka, ali tamo pak živi samo hrvatsko stanovništvo. Jedini lokaliteti su Trsat i Bakar u kojima nisu mogli stvoriti snažno mađaronsko uporište. Iz potrebe za novim centrom koji bi bio povoljniji za mađarske planove, formira se nova upravna cjelina – Sušak.
Trebalo je sada uništiti značaj Trsata kao čuvenog svetišta i njegove Frankopanske tradicije. Sušak je bio zanimljiv i po poziciji, na ishodištu triju važnih cesta: Karolinske, Lujzinske i Dorotejske. S vremenom 1877. postaje sjedište općine Trsat, sada i s hrvatskom gimnazijom. Devedesetih je već prisutna jaka presija Mađarske, a njen se kapital preko već gotovo svog Sušaka širi. Banska Hrvatska pak ne koristi i ono malo prava što je imala nad tim prostorom (uprava, školstvo, sudstvo). Ipak, tamošnji hrvatski političari nalaze načine za barem djelomično čuvanje novostvorene cjeline za sebe. Time su namjeravali od Sušaka učiniti jedno od najsnažnijih uporišta hrvatstva uopće. Zašto je to mađarski kapotal dopustio, još se uvijek nije saznalo. Recimo, u Riječkom zaljevu je neko vrijeme živio i radio sam Ante Starčević, prvi pravaški čovjek, a rezultat toga su i pravaška glasila koja se na ovim prostorim tiskaju. Sušak koristi sve prednosti neposrednog susjedstva Rijeke (tadašnje) i pretvara se u snažan centar lijeve obale Rječine. Kako su sve su oči uprte u Rijeku, gotovo nitko ne primjećuje da stvari u Sušaku polako izmiču kontroli. Sedamdesetih je iz Kraljevice u građevinski kompleks «Kortil» prebačena tiskara u kojoj je i «Sloboda» bila tiskana. Danas je ta zgrada poznata kao Sušački neboder ili Hrvatski dom kulture.
2.2. GOSPODARSKE OKOLNOSTI
Gospodarsko čudo bio je naziv za Rijeku 1900. godine. Zahvaljujući mađarskim imperijalnim zanosima da im se odblokiraju izvozni žitni putevi i njihovoj težnji prema moru, žele stvoriti Novu Rijeku, po uzoru na austrijski Trst. Koristeći ogromna financijska sredstva, pretvaraju je u lučko, trgovačko, pomorsko i industrijsko središte. Sva urbana rješenja bila su podređena tim ciljevima pa Rijeka polako ostaje bez stare gradske jezgre (tzv. Riečki Kaštel) koju niti danas nije povratila. Slijedeći modernizaciju, već postoji uporaba plina, električne rasvjete, a posebna je atrakcija bio električni tramvaj. Poznat je sukob oko «dvojezičnog» tramvaja između Riječana i Mađara, tipični stari sukobi u novoj Rijeci. Sređeni su vodovodi i kanalski sustav. Godine 1874. Rijeka je dobila i prvu modernu tvornicu torpeda u svijetu, a osamdesetih i rafineriju nafte. Opremljeno je i novo moderno brodogradilište s dobro uređenom čitavom obalom. U samoj luci najviše su fascinirali gatovi dugi 2 kilometra. Broj stanovnika se od 1851. sa 12 588 povećao 1910. do 48 833, s time da je 88, 7 % činilo hrvatsko pučanstvo.
2.3. KULTURNE (PUBLICISTIČKE) OKOLNOSTI
U drugoj polovici XIX. stoljeća društveni se rad u Rijeci svodio na dvije čitaonice: Narodnu čitaonicu (1850.) i Trsatsku Narodnu čitaonicu (1887.). Ipak, pojedinci koriste pravne praznine pa je sve snažnija izdavačka djelatnost, a ona se dalekoj Budimpešti ne čini opasnom, za razliku od one talijanske. Možda je to iz razloga što je ta djelatnost sadržajno više okrenuta ostalim djelovima Hrvatske i ne bavi se previše neposrrednim problemima sredine. Izdavačke prilike svakako se bile povoljnije u Rijeci prije svega zato jer su sve grafičko-tehničke usluge bile jeftinije nego u Banskoj Hrvatskoj, a štamparski sustavi suvremeniji. U Banskoj Hrvatskoj su čak i posebna izdanja imala poteškoća. Od poznatijih listova u Kortilu su tiskane “Hrvatska vila” I “Ružičnjak sv. Franje”. Gledajući značajne kulturne djelatnike tog prostora, moguće je izdvojiti jedino J.P.Kamova, čije je pak djelo ostalo gotovo nezapaženo sve do nedavno. On je bio jedina značajna književna ličnost na Sušaku. Veliki kulturni pomak, krajem stoljeća, učinila je nova zgrada teatra, ali i ona je bila u službi talijanske “drame”.
3. POKRETAČI LISTOVA
3.1. PRAVAŠI, POKRETAČI «HRVATSKE SLOGE»
Politički djelatnici Kvarnerskog prostora pripadali su liberalnoj struji pravaštva koja je po tome bila vrlo slična koncepcijama Frana Supila na drugom kraju Jadrana. Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić i Matko Mandić, okupili su oko sebe grupu ljudi koja je započela 1898. izavati «Hrvatsku slogu» na Sušaku. Koliko je danas poznato, njihova je djelatnost dosezala samo prostor Istre i Kvarnera. Fragmentiranje stranke prava 1895. i raskolnička djelatnost matice nije odgovarala ovoj grupi. K tome, nedostatak «Slobode» oko koje je većina započela svoje prve političke djelatnosti i ostali već napomenuti razlozi, nagnali su na okupljanje nekolicinu tih riječko-sušačkih političara. No da za izdavanje novina nije potrebna samo ideja pokazuje i suradnja s lokalnim trgovcima koji su davali čvrstu financijsku osnovu lista. On u početku nije bio velikog značaja, ali njegovi izdavači su to namjeravali promjeniti 1900. godine.
3.2. FRANO SUPILO
3.2.1. ŽIVOT
Supilo je rođen 30. studenoga 1870. godine u Cavtatu kao sin Marije i Ivana. Školovao se u Dubrovniku, kamo se i preselio. Nije uspio završiti nautiku zbog nedobivene stipendije koju mu je trebao dodijeliti Dalmatinski Zemaljski odbor. Također je propala Strossmayerova novčana pomoć kak bi pohađao učiteljsku školu u Zagrebu. Tako je silom prilika završio nižu ratarsku školu u Gružu. Iako školivani ratar, počeo je raditi kao «poljoprivredni» putujući učitelj. Vrlo brzo je otkrio novinarske i političke sklonosti pa će mu «novinarstvo postati zanimanje, a politika životna strast».3 U 21. godini postao je najmlađi izdavač i upravitelj u Hrvatskoj te nedugo zatim i urednik lista «Crvena Hrvatska» u Dubrovniku. Ove novine prve su na tom prostoru progovarale u duhu Hrvatske, jer je grad bio u rukama srpske stranke i autonomaša. S takvim izrazito hrvatskim stajalištem, pod Supilovim vodstvom, novine su uzrokovale promjenu političkog raspoloženja Dubrovčana i pobjedu hrvatske politike, koja preuzima vlast u gradu. Istovremeno se Supilo uspinje i na političkoj pozornici. S 25 godina ulazi u vodstvo Stranke prava za Dalmaciju. Politički, ostao je do kraja vjeran starčevičanstvu, a Josipa Franka je negirao, osobito njegovo popuštanje u kritici Monarhije. Političko i novinarsko rušenje ovog čovjeka bili su mu jedna od prvih preokupacija.
3.2.2. POLITIČKO DJELOVANJE
Nekoliko je razloga zbog kojih je Supilo preselio svoje djelovanje u Sušak 1900. godine. Pravaši okupljeni oko «Hrvatske sloge» pozvali su ga da vrši posao glavnog urednika. Upravo njegov rad na «Crvenoj Hrvatskoj» bio je kod Laginje i ostalih zapažen kao nešto što bi pridonjelo rastu Sloge kao novina, a Supilo je bio prava osoba za ispunjavanje tog cilja. On sam je pristao na ponudu prije svega zato jer je iz Rijeke (Sušaka) mogao znatno lakše i brže stupati u kontakte s osobama do kojih nije mogao doći živeći na krajnjem jugu zemlje. Za Supila su Laginja, Spinčić i Mandić bili centar značajanog kruga političara Banske Hrvatske koja je također bila dio translajtanijske cijeline Monarhije, ali i susjedne Istre koja je kao i Dalmacija bila u okviru austrijskog djela Monarhije. Sušak mu u tom trenutku pruža i velike i dobre prometne mogućnosti od kuda može krenuti u stvaranje osobnih kontakata s brojnim političarima u Austriji, Mađarskoj, Srbiji i Italiji. Sve je to bilo pozitivno u njegovim očima, uz okolnosti koje se spominju u predhodnom poglavlju koje je htio iskoristiti. Od dolaska u Rijeku, brani je kao oteti dio hrvatskog dijela matice domovine. Snažno istupa protiv mađarizacije i talijanizacije ukazujući na jasan primjer stranih težnji prema Hrvatskoj. Budući da su sile nadmoćnije od Hrvatske, pisao je, nema izgleda za osnivanje hrvatske države. Drugi političari ovo nisu uvidjeli. Supilo počinje težiti organiziranju otpora svih južnoslavenskih zemalja, s talijanskim i mađarskim nacionalnim snagama koje se osjećaju ugroženima od pritisaka iz Beča i Berlina te njihove politike «Drang nach Osten» i Rima koji podupire iredentističke težnje spram istočne obale Jadrana. Da bi to postigao, odlazi u središta onih političkih snaga na čiju je pomoć računao (osob. Budimpešta, Beograd). Berlin, Beč i Budimpeštu vidi kao najveće neprijatelje. Ovo su pravaške koncepcije, ali s djelom Strosmayerskih narodnjačkih mjerenja. Supilo ubrzo postaje glavni nosilac zahtjeva za hrvatsko-srpskom suradnjom koju uobličuje u politici «novog kursa» 1903., a ona je srušila i Khuena iste godine. Državna tijela upoće nisu primjetila Supilov prelazak u Sušak kao ni onaj u Rijeku.
Negativna iskusta sa srpskom politikom u Dubrovniku naveli su ga da se uopće opredjeli za politiku. No, iako je negativno pisao o Srbiji, nije ju smatrao bitnim neprijateljem hrvatskih interesa. Gledajući globalno ondašnje prilike na Balkanu, mnogo su opasnije bile vanjske i domaće germanističko-austrijanske, hungaro-mađaronske i romansko-talijanske sile. Smatrao je da se Hrvatska proteže i na slovenske i srpske prostore, da su Hrvati i Srbi jedan narod, samo različite vjere. Poteškoća mu je bila što Istarski pravaši nisu opravdavali srodnost sa Slovencima.
U članku «Bosansko pitanje» («Crvena Hrvatska», br.42) Supilo kaže:
«...i Hrvati i Srbi drže da je ovo pitanje najglavnijem uzrokom našega razdora...na BiH po historiji i po narodnosti, imamo mi više prava nego Srbi...»
Nije vidio koristi u srpsko-mađarsko-talijanskoj suradnji na koju se veoma kritički i polemički osvrtao u svojim člancima. Isticao je kako sa Srbijom treba imati zacrtane i precizno ugovorene odnose. Godine 1915. pokušao je nagovoriti Pašića da Srbija bude ta jezgra koja će okupiti Južne Slavene, a 1917. je, već teško bolestan, nalagao Trumbiću, s kojim je surađivao u Jugoslavenskom odboru, ideje o Jugoslaviji. Nekoliko dana nakon toga je preminuo. Prvi je, kasnije i uz Jugoslavenski odbor, donio ideju o poslijeratnoj Jugoslaviji. Još je 1904. prvi u Hrvatskoj prenosio u novinama vijesti iz Srbije kako bi približio dva naroda.
U vrijeme 1.svjetskog rata Supilo puno boravi u inozemstvu, boreći se za rušenje Monarhije i slobodu svih Južnih Slavena i propagira ujedinjenje u dualnoj monarhiji s Karađorđevićevom Srbijom i Petrović-Njegoševom Crnom Gorom, ali tako da način života ne može štetiti niti jednom narodu. Tada je i prvi krenuo protiv talijanskog iredentizma i upravo je on otkrio bit Londonskog ugovora 1915. No ubrzo je i sam shvatio kako je uz Italiju i Srbija počela pokazivati pravo lice.
Općenito, u periodu izdavanja «Novog lista», Supilo je bio glavni protagonist nekoliko kapitalnih političkih projekata: 1905., stvaranja Riječke i Zadarske rezolucije, formiranja Hrvatsko-srpske koalicije, pripremanja terena za osvajanje vlasti u Banskoj Hrvatskoj te 1906. ulaska u Sabor.
Sve u svemu, dovoljno bi za njegovu političku djelatnost bilo navesti ono što je i sam za sebe rekao:
«Rođen sam da se bavim politikom. Politika je umjetnost, ne čista, možda pomješana s razlozima koji se ponekad sukobljavaju s umjetnošću i pravdom, ali uvijek umjetnost, i političar, ako nije špekulant i hladan, umjetnik je i stoga treba da osjeća.»
3.2.3. PUBLICISTIČKO/NOVINARSKO DJELOVANJE
Točno 7.II.1891. počeo se Supilo dokazivati kao vrstan novinar. Naime, to je dan izlaska prvog broja «Crvene Hrvatske». Vatrenost koju je posjedovao isticala se upravo kroz publicistiku, osnovnu novinarsku djelatnost. Vrlo je važan njegov udio u stvaranju suvremenog hrvatskog novinstva. Upravo je on prvi shvatio značaj novina i ono što putem njih može postići, između ostalog afirmirati se kao političar. Iza sebe je ostavio velik opus upravo novinskih članaka, jer je osim uređivačkog posla i mnogo pisao. Koristeći novinarske instinkte, pretvorio je «Crvenu Hrvatsku» u glasilo u redu širih tadašnjih čitateljskih interesa, glasilo s novom medijskom kvalitetom, ugledno političko glasilo. Posebno je vrijedan njegov rad u «Novom listu»/»Riečkom Novom listu»(1900.-1914.). Stvorio ga je ni iz čega, i uložio golemu energiju s izrazitom «žicom» iskusnog novinara, modernog senzibiliteta. Djelovao je gotovo sam, uz mali broj novinara i administrativaca, u žestokoj konkurenciji s brojnim drugim hrvatskim i mađarskim novinama, uz stalne prijetnje vlasti, velik dio vremena uz stalnu policijsku pratnju, progone, pljenidbe, tužbe organa vlasti i sve ostalo što jednom novinaru može ometati rad. Njegov «Novi list» su takve novine koje danas čine prvorazredni povijesni izvor.
Kakva je samo 1904. bila inovacija uvesti novine koje izlaze i blagdanom? Kakva se reakcija javila kada se jedne hrvatske novine moglo kupiti već ujutro na prodajnim mjestima? Ovim pronjenama je Supilo htio slomiti premoć stranog tiska u Hrvatskoj i uspio. Nadopunjujući izdavaštvo s mogućnostima suvremene tehnologije, koristeći željeznicu, učinio je da «Novi list» stiže čak u Trst, Ljubljanu i Budimpeštu i to prije drugih novina. Nadišao je i uvriježenu praksu prevoženja novina samo elitnim dijelovima željeznice pa je slao primjerke na put parobrodima i jedrenjacima duž obale. Naravno, da bi novine bile završene ujutro, tiskanje se moralo vršiti noću, prvi puta u nas. Nije mu promakla ni mogućnost korištenja telefona, nama danas vrlo svakidašnje naprave, koju je Supilo prvi koristio za javljanje vijesti sve do ponoći pa i kasnije. To je dovelo do stvaranja prve prave informativne službe koja je cijelodnevno dežurala, a sačinjavao ju je niz vanjskih suradnika i dopisnika, uglavnom dobrovoljaca. Snalažljivo je iskorištavao i osobne veze kao političar pa su novine znale posjedovati najsvježije informacije koje bi se prodavale drugom domaćem i stranom tisku, nesposobnom da ih pribavi sam. Takvo trgovanje je zgražalo čitatelje i urednike u drugim djelovima zemlje, dok i sami nisu počeli primjenjivati iste tehnike. Sve je to bilo upravo prilagođavanje tržištu, novostvorenom novinskom tržištu. Supilo je dao hrvatskim novinskim djelatnicima shvatiti da se informiranje mora mijenjati, a prvi je tim stopama krenuo «Pozor», možda zato što su ga uređivali Primorci.4. NOVINE
4.1. HRVATSKA SLOGA
4.1.1. Mali opus, mali utjecaj
Kako svi primjerci lista nisu dostupni, nije moguće u potpunosti rekonstruirati njihov izgled i sastav. Poznato je ime Hinko Cuculić. On je vršio ulogu glavnog urednika od početaka do kraja izlaženja lista pod tim imenom. Kao i svaki dnevnik onoga doba, izlazio je svekodnevno, osim nedjeljom i blagdanom. Sušački Kortil je bio sjedište i mjesto tiskanja «Hrvatske sloge», tada Kraljetina tiskara. S posebnim interesom za politiku, gospodarstvo, obrt i trgovinu, ponajviše lokaknih razmjera, prenosile su se vijesti iz svakog kraja pojedinačno. Interesantno je stoga spomenuti kako je svaki prostorni predio imao i svoju zasebnu rubriku. No list je donosio i dosta kulturnih sadržaja i članaka tematike koja je graničila sa znanošću. Autori koji su se više bavili ovim listom (Rijeka/zbornik) od članaka trajnije vrijednosti spominju jedino priloge Matije Mažića, «Sušak-historičke vijesti», o povijesti Sušaka. U nekim se brojevima mogu naći pjesme i recenzije pisaca. U svakom slučaju, svi brojevi lista vrela su za daljnja istraživanja toga doba i prilika.
Karakterističan poticajo-preporodni naslov nije bio dovoljan za ostvarenje ciljeva Laginje, Spinčića i ostalih, odnosno, list u godinu dana nije postao kvalitetnije, primjećljivije i čitanije glasilo. Možda najvažnije za uredništvo, glasilo nije postalo toliko utjecajno da bi za Khuenove banske vlasti mogao djelovati poticajno na izmjenu tmurnih prilika ili barem na ublažavanje teške situacije, zaustavljanje rasta mađarstva u Rijeci. Kako su izdavači bili uglavnom praktični trgovci, a obrana domovine im je idealno ležala na duši, bilo je bitno ostvariti te ciljeve. Tako se krenulo u pregovore.
4.1.2. Svjetlo iz «Crvene Hrvatske»
Sušački su pravaši upravo u radu Frana Supila vidjeli rješenje i pozvali ga da u novom godištu postane urednik «Hrvatske sloge». Kako je pak njemu Rijeka, tako i Sušak, bila toliko značajna da je smatrao mogućim iz nje promijeniti sudbinu cijele Hrvatske, nije trebalo puno vremena da stvari dođu na svoje mjesto. Horvat piše:»On je Rijeku smatrao strategijskom točkom političke djelatnoti jer je ona politička i saobraćajna kopča koja veže primorsku i panonsku Hrvatsku, a uz to je u riječkom corpus separatumu postojala sloboda tiska kao nigdje drugdje u Hrvatskoj.» Početkom pregovora, novac je još uvijek bio prozaična komponenta, a sušački su mu ga trgovci garantirali uz uvjet da u radu vodi računa samo o problemima naroda i Hrvatske. Kako to namjerava postići, nije ih zanimalo. Ovakvi uvjeti su Supilu očito bili više nego savršeni. Puna sloboda rada, jedina moguća za njegov slobodarski duh, prevagnula je da su 21. studenog 1899. Supilo i predstavnici dioničara «Primorske tiskare» potpisali petogodišnji ugovor. Tako je mladi Dubrovčanin sebi osigurao mjesečnu plaću od 150 forinti, tada znatnu sumu novaca, i pola dobiti od prodaje koju je dijelio s dioničarima. Kakav izraz povjerenja! 16. prosinca iste godine, «Crvena Hrvatska» je objavila njegovu izjavu o odlasku iz uredništva, ali je on i dalje ostao izadavč ovih novina, sve do 25. siječnja 1901.
Ne zna se tko je shvatio da od lijepog i potrošenog imena lista «Hrvatska sloga» nema nikakve koristi. Razmišljalo se o malim stvarima, privlačnim tadašnjem skromnom, sitnom, većinskom svijetu, pa se trebao preimenovati u «Mali list». No u 295. broju najavljeno je kako će od 2. siječnja 1900. početi izlaziti «Novi list». Ime je upravo izražavalo nedostatak političkih, ideoloških, nacionalnih i drugih konotacija.
4.2. NOVI LIST
4.2.1. Sasvim novo?
List se u Rijeci najprije prodavao samo u prodavaonicama duhana po 4 novčića, ali je Supilov cilj bio i fizički potpuno prijeći Rječinu, što je učinio već u ožujku. Sjedište se nalazilo u Strossmayerovoj 5 na Sušaku, dakle u tiskari Gustava Kraljete. Tamo je tiskan prvi broj od 2. siječnja. Kad se preselio u Rijeku, list je imao sjedište na Piazzi Urmeny 6 u Riečkoj tiskari, kasnije ulici G. Verdia 6 na prvom katu (ulica se tako zove i danas). Promjena urednika bila je česta pa je dovoljno napomenuti da je odgovorni urednik prvih brojeva bio Antun Denković. Uglavnom je Supilo taj «potpuni urednik», vlasnik i izdavač. Novinari su često pisali pod pseudonimom, kao Gustav Marjanović (FIDUS VERUS, M., M.M., J.). List je svakodnevno, osim nedjeljom i blagdanom, kao i svi ostali listovi, s mogućom pretplatom u kuću, poštom i za inozemstvo. Imao je četiri stranice pisane u četiri stupca, a naslovnica je uvijek sadržavala tekst uvodnika i najvažnijih članaka s informacijama o listu na vrhu stranice. Po svemu navedenom, i nije bilo prevelikih promjena, ali samo privremeno. U početku su samo Supilovi tekstovi bili dovoljni da zaintrigiraju čitateljstvo, dok je promjena kursa čitave izdavačke politike u potpunosti ostvarila Supilove ciljeve i postavila ovo glasilo na vrh prodavanosti u Hrvatskoj.
4.2.2. Ekonomska stabilnost
Po ondašnjem običaju, «Novi list» je morao plaćati kauciju. Prvi ekonomski problemi došli su s povećanjem utjecaja lista.Godine 1904. kaucija je povećana na 21 000 kruna, plus još prijašnjih 10 500 kruna. Izdavači su poslali žalbu gradonačelniku koji, naravno, nije reagirao, žalba je odbijena. I 1906. kaucija ostaje ista, ali su svote uplaćivane u obveznicama mađarskog državnog zajma, a ne u novcu, što kazuje da je Supilo i za sponzore postavio dobro upućene novčare. Ipak, na vrhuncu uspjeha, 1907., kada je list uspio i Supilovu politiku staviti na vlast (Hrvatsko-srpska koalicija 1906. pobjeđuje na izborima), zabranjeno je njegovo izlaženje u Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Istri, Dalmaciji i otocima. I taj udarac je spriječen tako što list mijenja ime u «Riečki Novi list».
4.2.3. Kroz sadržaj i stavove do utjecaja
Kao primjer je možda najbolje navesti prvi broj lista. Veliki, prvi Supilov uvodnik u kojem se obraća čitateljima već naznačuje njegov odnos prema novinstvu:
»Priznajem da se dosle još nisam našao u tako mučnom položaju i punu moralne odgovornosti kao što je ovaj...».
Utvrđuje lošu situaciju i potrebu da hrvatski narod dođe do moralnog jedinstva. Iznosi program lista – hrvatski program na načelima stranke prava:
«Nastojat ćemo samo da se ne sastoji u vici nego u polaganom, ali sustavnom i neprekidnom radu...neće pometnuti s vida...pitanje: s onu stranu Sušačkog mosta nalazi se zenica oka našega!»
Ne zaboravlja ni «obvezu» da će nastojati obuhvatiti interes svih hrvatskih zemalja i zaći u sve struke života, a «bratska se veza ovdje i sama po sebi nameće». Nadalje, po programu, list će se baviti politikom, kulturom, donositi vijesti iz svih strana domovine, koristeći stvorene dobre telefonske i brzojavne veze. Navodi i promicanje narodnog gospodarstva, prometa i trgovine. Spominje se i cijena i to «razmjerno veoma niska da se niže nije mogla, pa ga i siromašniji domoljub držati može». Na kraju sam obećava da će nastojati s novinskog gledišta odgovoriti svim ovim zahtjevima «koji se danas od poštene štampe traže». Uvodnici ostalih brojeva uglavnom donose različite kraće članke osvrčući se na aktualne probleme bilo raznošenja lista, političkih ideala, osobito značajnog problema riječkih škola, o vanjskoj i unutrašnjoj politici, o Saboru, budžetu. Upućuju i poslanice još od «Hrvatske sloge» «Narodnim novinama». Značajan je recimo broj 27. s bjelinom i naslovom «Riečko pitanje», da bi u drugom izdanju donjeli tekst.
Članci su doslovno obuhvaćali događanja u cijelom svijetu. U prvom je broju objavljen osvrt na 1899. godinu. U njemu se spominje Dreyfussova afera, događaji u Italiji, Njemačkoj, Engleskoj, te atentat na raz-kralja Milana i osuda srpskih radikala. Posebno su izdvojeni događaju iz Monarhije «koji se tiču nas Hrvata», recimo jačanje pokreta hrvatske misli u BiH, uvođenje hrvatskog jezika u slovenske škole (što dokazuje da su Hrvati i Slovenci isti narod...), a sve vrlo ciljano usmjereno u pravcu Supilove politike. Na drugoj stranici su objavljivani «Naši dopisi» iz Hrvatske. Istarski, iz prvog broja govori o pisanju talijanskog «Il piccola» i porečke «L'Istrie». Vijesti su pisane u obliku «Političkog pregleda» koji se odnosi na svijet i «Domaćih vijesti» s najmanjim pojedinostima, bilo čime što bi moglo biti zanimljivo za čitatelje (koliko su Komižani ulovili srdela i lokardi, kako su nastradali pijanci i slične pričice). Prvi brojevi su obično donosili i obavijesti o pretplati. Gotovo čitava treće stranica ispunjavana je vijestima iz područja Sušaka i Rijeke te uže okolice. Ove se vijesti bave svim društvenim, kulturnim i gospodarsko-turističkim događajima i novostima u što su uključeni i podaci o kretanju brodova u riječkoj luci, o teatru, sadržajima predstava i najavama. Na kraju su postavljane brzojavne vijesti, ekonomske bilješke s cijenama na tržnici te izvještajima Budimpeštanske i Bečke burze i nekoliko manjih oglasa. Uvijek su smiještani na posljednju stranicu i to obično šetiri velika uokvirena i ilustrirana. Ponekad je znao biti i samo jedan oglas preko čitave stranice. Inače, naplaćivali su se 10 novčića po retku uz erarsku pristojbu od 30 novčića, a više objavljivanja omogućena su uz popust. Posebno su naplaćivane zahvale i druge objave, 30 novčića po retku.
Podlistak je štampan na dnu druge i treće stranice, redovito odvojen crtom, ali ne u vakom broju. Prvi brojevi donose u nastavcima «Kinesku legendu» i pjesme lokalnih ojesnika. No u prvim je godištima najpopularnija «Fluminensia» čije retke ispunjava pl. Kunović, najvjerojatnije pseudonim. To su kratke priče o životu u Rijeci, s otvorenom i čestom kritikom.Politički dio sadržaja jednostavnije sadrži cjelokupnu Supilovu političku djelatnost od 1900. do 1915. Supilo i «Novi list» ne mogu se odvajati. Svaka promjena u političkoj taktici osjeća se i u listu.
Govoreći o ovim novinama ne može se zanemariti znatna pažnja koju su posvećivale gospodarskom položaju hrvatskog prostora, ne zanemarujući pri tome ni ekonomska pitanja ostalog dijela Balkana. Prati sudbinu tadašnje Rijeke te krivce njene izoliranosti nalazi u austrijskom i mađarskom hegemonu, osobito u konzervativnom stajalištu hrvatskog privrednika koji ne shvaća da je Hrvatska pomorska zemlja i da to drugim zemljama donosi velike prednosti i koristi. Izrazito suvremene novine, čak i s današnjega gledišta. «Novi list» je jedini imao toliko unaprijeđen pogled na stanje u Hrvatskoj. U članku «Zašto prodiru tuđinci?»16 upozorava na prepadan i bojažljiv hrvatski kapital bez ikakve hrvatske inicijative. List donosi napise o krizama malih luka,posebno puno pažnje posvećuje anarhičnom razvoju nove privredne oblasti – turizmu. Ne osvrće se time samo na morski turizam, već i na onaj zimski u Gorskom kotaru. Prvi je tako isticao u novinama na njegovo zanemarivanje i slabu prometnu povezanost s ostalom Hrvatskom. Sam piše kritične opservacije na stajalište ljudi prema obali, na to kako Opatija pripada Nijemcima, a Crikvenica Mađarima.(!) Dalmacija u listu ima posebne retke pune upozorenja na gospodarsku krizu, potrebu željezničkog povezivanja s Banskom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Kritično se postavlja i prema brodarstvu podržavajući udruživanje malih poduzeća u veliku parobrodsku hrvatsku korporaciju. Odnosi se i na vinarstvo. I financijski problemi – potreba financijske samostalnosti Banske Hrvatske u odnosu na Mađarsku – carinska pitanja, potreba investiranja i emigracija imaju prostor u listu. Zanimljiva su i prilično futuristička razmišljanja o razvoju Rijeke u kojima se umjesto nasipavanja, koje vrše Mađari, propagira podizanje obale na stupove te povezivanje kanala mostićima.Zaista, ovakav široki krug gospodarskih interesa nije tada imao niti jedan hrvatski list (pa tako ni strani).
Od socijalne problematike važno je spomenuti pitanje odnarođivanja hrvatske djece kroz škole čije se broj sveo na nulu. Uz to analizira i školske udžbenike. «Ne zaboravite djeci naznačiti koji im je materinji jezik!» napisao je u jednom članku.
Bez obzira na to što «Novi list» nije bio književni list, niti posebno kulturni, ne zaboravlja na borbu za hrvatski jezik, koja je početkom prošlog stoljeća također imala jednu od svojih kulminacija. Govoreći o tome s humorom je pisao kako je Karađić u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj književnog. Jezično je na list velik utjecaj imala stara Zagrebačka filološka škola, a ne tada službena, Vukovska. Tako je u tekstovima vidljivo dosljedno korištenje «JAT»-a u obliku dvoglasca (siečanj, riečki, rieka, vrieme). Slovo đ se doslovno piše kao gj ili gj (medju, dogadjaj). Obara se po tom pitanju i na nasilno primoravanje Hrvata u Istri i Rijeci na uporabu talijanskog i mađarskog jezika, na primjer na željeznici:
«To pravo imaju i crnci u Kongu, tamo se na kasama za biljetere postavljaju činovnici koji razumiju crnački dijalekt!»
4.2.4. Progoni
Premda se progon «Novog lista» provodio na cijelom području Banske Hrvatske, najveća hajka provođena je na Sušaku i to po nalogu upravitelja kotarske oblasti. Tako su rano u jutro na most preko Rječine postavljeni redari čekali dolazak raznosačice i oduzimali joj sve primjerke lista. Nitko nije znao tko je novine čitao, kada i što je zaplijenjeno. 6. svibnja 1903. je tako bilo zaplijenjeno cijelo izdanje zbog objavljivanja vijesti o uvođenju prijekog suda u Križevcima. Dva dana kasnije ponovno su zaplijenjeni svi brojevi u kojima je objavljivano bilo što o narodnom pokretu koji je bio u tijeku, a potaknut od samog lista. O tim progonima pisao je i «Obzor». No listje bio plijenjen «sliepački», što dokazuje primjer kada je Supilo podvalio redarstvenicima. Naime, jednom je raznosačica poslana na Most sa starim brojevima još iz 1901.. Bez obzira na to, sve joj je oduzeto. U najvećem jeku Hrvatskog narodnog pokreta, 1903., list je tako doista smatran opasnim. To dokazuje i činjenica da je o svi pothvatima obavještavan sam Khuen, a dostavljani su mu i svi brojevi. List ne samo da je bio plijenjen, nego je državno odvjetništvo u Budimpešti protiv Supila pokrenulo i kaznenu istragu.
4.2.5. Uzdrmani temelji Monarhije
Odmah nakon utjecaja na samo hrvatsko novinstvo, drugi je veliki značaj «Novog lista» upravo onaj povijesni. List je u svoje vrijeme doista bio najutjecajniji. Promijenio je mnogo toga, što je već napomenuto u političkim utjecajima Frana Supila. Osim na politiku, velik je utjecaj vršio i na život u tom kraju. Već 1900. list polako počinje oživljavati tada depresivnu političku atmosferu u gradu Rijeci pa zatim u cijeloj zemlji. Ubrzo preuzima glavni politički teret u citavoj Banskoj Hrvatskoj. Premda nije doveo do promjene stava mađarskih vlastodržaca prema Hrvatskoj i Hrvatima, list je kroz Hrvatski narodni pokret 1903. uzdrmao zemlju, podigao nacionalni ponos. I pomagao je sudionicima samog pokreta. S jedne strane, rješavao je materijalne probleme mnogih sudionika, a s druge, uspostavljao neposredne dodire sa svjetskom javnošću u cilju propagiranja rješenja hrvatskog pitanja.
Značaj na polju novinstva je i taj da je upravo «Novi list» potaknuo pojavu više hrvatskih novina i časopisa u Hrvatskoj i Rijeci. Razvija novu, dotad nepoznatu kvalitetu žurnalizma, dok su ostali listovi izrazito ideološko-politički orjentirani, gledaju usko, kroz oči samo jedne političke grupacije. U njima je djelovalo dosta profesionalaca, veoma dobrih urednika i novinara, ali nitko nije pomišljao o novinama s informacijom i komentarom na prvom mjestu. Zbog ove činjenice, «Novi list» ima 1904. najveću tiražu u Hrvatskoj, jer on upravo vidi informaciju kao nabitniji dio novina.
ZAKLJUČAK
Ovim pregledom je, nadam se, dan dobar pregled cjelokupne situacije koja određuje jedne novine, kao što ja to bio «Novi list»,no prvenstveno je prikazan način na koji su nastale jedne hrvatske informativne novine, koji su se ljudi tome posvetili i kakav je to imalo utjecaj na Hrvatsku početkom prošlog stoljeća. Kao sastavni i važan dio povijesti, ova bi se tema trebala više obrađivati kroz literaturu, naročito onu iz kje uče budući novinari, povjesničari, publicisti, političari, književnici i slično.LITERATURA
Horvat J., Supilo, Život jednog hrvatskog političara, Zagreb, 1938., str. 8-44
Novi list, 1900.-1907. (primjerci lista)
Novi list 1900.-2000., Adamić, Rijeka, 1999., str. 13-40
Rijeka/Zbornik, Štampa, knjižare i društva u Rijeci, Matica Hrvatska, Zagreb, 1953., str. 215, 441, 611
Šepić D., Političke koncepcije Frana Supila; u Supilo, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1970., str. 277, 327, 334.
Stoljeće-prilog u povodu 100. obljetnice «Novog lista»; u Novi list, 2. I.2000., str. 2-8
