SEMINARSKI RAD IZ ŽURNALISTIKE
OSTALI SEMINARSKI RADOVI
ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO
- MEDIJI |
||||||||||||
|
||||||||||||
Medijski ratovi i javna diplomacija
(prikaz)
Članak objavljen u časopisu Europskog instituta za komunikaciju i kulturu, «Javnost» (rujan 2000., tema broja: mediji i rat, autor: Daya Kishan Thussu)
Veliki problem u današnjem globalnom televizijskom izvještavanju predstavlja prezentacija Zapadne javne diplomacije. Njeno sve ćešće posredovanje u međunarodnim vojnim sukobima uvijek je popraćeno američki zapakiranim komentarima CNN-a koja svojim snimkama opskrbljuje gotovo sve televizijske medije u svijetu. Ovaj članak preispituje kakve su posljedice takvog novinarstva. Na konkretnom slučaju operacije «Allied force» iz 1999. godine pokušava se dokazati pogrešan način ratnog izvještavanja, tipičan za zapadne, dominantne medije.
NATO-ov prvi rat i transformacija Zapadnog obrambenog saveza
NATO-vi napadi na Jugoslaviju prikazani su kao jedini mogući izlaz iz Balkanske krize koja traje već 10 godina. Problem tradicionalne etničke mržnje, prema medijima, bio je rješiv jedino uplitanjem Zapadnih vojnih sila jer diplomacija s Miloševićem nije bila moguća. Akcija je neupitno opravdavana NATO-vom zakonskom iznimkom nepoštivanja nacionalne vlasti zbog zaštite ljudskih prava. Sve medijske rasprave formulirane su tako da naglase upravo ona pitanja koja odgovaraju Zapadu. Nije se sumnjalo u opravdanost nove NATO-ve uloge nakon Hladnog rata i to vrlo prigodno prekrojene. Nije se raspravljalo o legalnosti uplitanja u unutrašnju politiku jedne države koja svojim postupcima nije ugrozila okolne zemlje niti se nalazi u NATO-vom operativnom području. Tv izvještaji bili su u kontradiktorni sami sebi jer su i sami, prije početka napada, prenjeli ovu izjavu: «...želja nam je da živimo u miru sa svim nacijama i da riješimo međunarodne sukobe na miran način.» (NATO-va izjava nakon summita u Washingtonu, travanj 1999.) Nakon prestanka komunističke prijetnje početkom devedestih, trebalo je opravdati daljnje djelovanje NATO-a poreznim obveznicima zapadnog svijeta. Jugoslavija je bila savršen uzorak na kojem se moglo humanizirati rat.
Televizija i humanizacija NATO-ve agresije
Sve vijesti s Kosova bile su u ozračju zaštite ljudskih prava i humanitarnosti, a malo se govorilo o uništavanju građanskih i vojnih struktura jedne male zemlje. Najštetnije od svega je upravo ta nekritičnost prema Zapadu. Jednostavno se moralo napasti. Genocidna kampanja protiv etničkih Albanaca odjednom je bila razlog da najjača vojna sila na svijetu pregazi drugu zemlju. A to nije učinjeno zbog mnogo gorih situacija. Kao direktan uzrok bombardiranja prikazan je neuspjeh mirovnih razgovora između Jugoslavije i Oslobodilačke vojske Kosova. No izostavljena je činjenica da je Srbija zadnji dan prije kraja ipak htjela potpisati, dok joj nije uručen dodatak sporazuma po kojem mora NATO-u predati čitavu Jugoslaviju. Desila se tipična medijska dihotomija na dobre i loše. Tijekom napada, na CNN-u su dominirale NATO-ve konferencije za novinare i tako je proicirana jednostrana verzija istine globalnoj publici. Konstantno praćenje događaja olakšavalo je miješanje polovičnih istina sa spekulativnim ako ne i lažnim informacijama. Tek je kasnije dokazano da je NATO izvršio 58, a ne 744 napada na srpske tenkove. Godinu dana kasnije Newsweek je objavio slijedeće brojke. Zapljenjeno je 20 komada artiljerije, ne 450, 18 oružanih vozila, ne 220 te 14 tenkova, a ne120. Takve se greške objašnjavaju ovisnošću mnogih novinara o lokalnim tv ekipama. Civilne mete novinari su opravdavali kao nesretne iznimke, iako su ubijeni bombama za grupne mete, što ponovno nije navedeno u izvještajima. Godinu nakon napada, različite Zapadne grupe za ljudska prava, poput Amnesty Internationala, optužile su NATO za ratni zločin protuzakonitog ubijanja civila. Da bi se takvi zločini opravdali u očima javnosti, prije i tijekom bombardiranja, mediji su bili puni priča o okrutnim srpskim zločinima nad albanskim stanovništvom. Neupitno su objavljivane brojke dolazeći od američkih, britanskih i NATO-vih izvora. Prema njima, Srbi su uzrokovali smrt 100, 000 nevinih civila, dok je u studenom 1999., UN-ov Tribunal objavio broj od 2, 000 pronađenih tijela. U članku je također naveden primjer medijske propagande još iz 1991. u vrijeme Zaljevskog rata. Tada je prvi put izašao na vidjelo američki način pripreme javnosti na rat i opravdanje vojnog uplitanja u Iračko-Kuvajtski sukob. U listopadu 1990., prikazivano je svjedočenje petnaestogodišnje Kuvajtske djevojčice Nayirah, koja priča potresnnu priču o tome kako su irački vojnici ubili novorađenčad u jednoj kuvajtskoj bolnici. Godinu dana kasnije, saznalo se kako je Nayirah kći kuvajtskog ambasadora u SAD-u te kako su je unajmili u svrhu ratne propagande i širenja neistine (CBS, «Prodaja rata»). Pitanje je jesu li američki novinari tada znali njen identitet.
Dakle, vrlo je bitno upravo kako CNN pokriva takve i slične krize, jer to je najutjecajnija tv postaja na svijetu. 24 sata na dan prati ju 150 milijuna gledatelja u 212 zemalja. Disproporcionalno više vremna posvećeno pripadnicima NATO-a, američke vlade i američkim stručnjacima, upozorava na ideologiziranu orijentaciju te tv postaje. No, upravo je ona opravdavala bombardiranje medijskih ustanova u Srbiji kao instrumenata rata (!) više odgovornih od vojske. Radioaktivni uran u nekom NATO-vom oružju, nije bilo opravdano spominjati jer opet, na Kosovu se štite ljudska prava.
Već uvježbano, CNN se usredotočuje na vojni uspjeh i opravdavanje svih postupaka Zapadnih sila. Nikad nije eksplicino kazano da su te intervencije uvijek u strateški važnim djelovima svijeta, u ovom slučaju na raskrižju Istoka i Zapada, blizu strateški vitalnog Srednjeg Istoka i Centralne Azije. Čak nije bilo zanimljivo reći javnosti kako je SAD u tu svrhu izgradila najveću vojnu bazu od Vijetnama (Kamp Bondesteed). Kao i uvijek to nisu učnili jer se protivi Zapadnim geo-političkim ili ekonomskim uvjetima.Medijski ratovi i nevidljivi ratovi
S druge strane, vidljivo je manje medijske pažnje posvećeno događajima u koje Zapad nije direktno upleten. Primjeri za to su građanski rat između vlade Sri Lanke i Tamilske manjine ili Turski rat proviv Kurda. Još gore su pokriveni sukobi u Africi, a na CNN-u ima više dokumentarnih emisija o tamošnjim divljim životinjama nego ljudima. Građanski rat u Angoli jedan je od najstarijih sukoba danas i vuče korijenje još iz 70-ih. O toj zemlji postoje izvještaji samo kad je u pitanju ugroženost ekonomskih faktora poput zaliha nafte, plina i dijamanata. Istraživanje Glasgovske medijske grupe pokazalo je kako je britanska televizija 1994. pomogla Zapadnim vladama da prekriju loše vođenu politiku protiv genocida u Rwandi iza humanitarne maske. Sukobi u toj zemlji postali su vijest tek kada je Zapad pomogao izbjegličkim logorima. U tri mjeseca poginulo je 3 od ukupno 7 milijuna ljudi, što se može usporediti s nacističkim genocidom, a ne s klišejnom plemenskom i etničkom mržnjom. Slično je bilo sa slučajem Sierra Leone te s ruskim kršenjem prava Čečena, no sve to ne dostiže krizu na Kosovu.
Globalni doseg Zapadnih vijesti i pogleda
Najveće svjetske agencije Associated press (SAD), Reuters (VB), Agence Frans Press (F), zajedno s televizijskim agencijama, Reuters TV i Associated Press TV News upravljaju rasporedom i tijekom vijesti u svijetu. To se ostvaruje putem najvećih televizijskih kuća, BBC World i CNN-a koje dnevno prati 800 milijuna ljudi. Samo CNN grupa podrazumjeva 6 kabelskih i satelitskih tv mreža, 2 radijske postaje te 11 web stranica. One čine područje globalne političke komunikacije i stvaraju homogeni bios politikum utječući na svjetsku političku akciju ili interakciju putem konferencija za tisak ili javnih rezolucija proslijeđenih čitavim svijetom. Ovakava američko-britanska dominacija dobila je još naziv «američko-britanski duopol vijesti».
Javna diplomacija u vrijeme «real-time» tv vijesti
Ronald Regan bio je prvi američki predsjednik koji je shvatio moć televizijske propagande, odnosno televizijske politike. Prvi je naučio gledati tekst sa skrivenog ekrana iza kamere te da je često važnije kako će izgledati na televiziji nego što će putem nje reći. Zahvaljujući njemu danas postoji termin «meka vlast» (soft power) za mogućnost postizanja ideoloških ciljeva putem kulturnog i medijskog apela, kao suprotnost «tvrdoj vlasti» za ekonomski i vojni kapacitet slamanja.
Nakon Hladnog rata, indirektni utjecaji na sigurnost Zapada uglavnom dominiraju u vanjskopolitičkim potezima SAD-a. Djelomično i zato što takve prijetnje pružaju dramatične vizualne materijale koji okupiraju medijsku pozornost, a i najlakše se «prodaju». To se naziva CNN-efektom. Dobra prodaja posljedica je televiziranja vanjske politike kao važnog aspekta javne diplomacije. Panama (1989.), Irak (1991.), Somalia (1992.), Haiti (1994.), Sudan (1997.) te Irak (1998.). Sukobi u ovim zemljama nedvojbeno su prikazani u kontekstu po kojem se uklapaju u američku sliku svijeta. Bez ikakve kritike. Događa se legitimizacija starog koncepta imperijalizma, ali na nov način. Putem medija. Da bi se to spriječilo potrebno je stvoriti vjerodostojan globalni servis vijesti. Neprestano slušamo o Zapadu protiv «ostalih zala» u obliku Saddma, Slobodana, islamskih fundamentalista i ostalih trećesvjetskih prijetnji (narko-terorizam, oružje masovnog uništenja...). Sva su ta zla samo zamijenila ono početno, komunizam. Zato je potrebno dati viđenje druge strane, one u koji Zapad sve više investira zbog propadanja, etničke napetosti i vjerskih sukoba.
Komercijalizirani mediji, još po Bagdikanu nazvani «komunikacijskim kartelima», suprotstavljaju se događajima koji se ne mogu prodati. Rezultat je poremećni prikaz događaja u svijetu, pojednostavljenje, u realnosti mnogo složenije istine. Uz sve to, događa se racionalizacija novog humanitarnog koncepta i legalnosti interveniranja NATO-a, globalnog policajca, u prestižnim časopisima o međunarodnim odnosima, pravu i globalnoj sigurnosti. Ovakvo interveniranje uzrokovat će «nove ratove» kada se velike sile upliću u međunarodne, etničke i građanske ratove. No što kada humanitarne misije novih ratova stoje 11 milijuna dolara za provođenje i 60 milijuna za štetu' Glavni tajnik NATO-a, Lord Robertson to objašnjava kao mudrije, ne veće trošenje novca pa ga treba trošiti još više kako bi operacije bile učinkovitije, a «vidjelo se na primjeru Kosova i Bosne, kako je NATO postao bitan u provođenju mirovnih potpora u Europi». Širenje djelovanja NATO-a povezano je i s činjenicom da je SAD najveći izvoznik oružja na svijetu pa svaki novi rat dodatno povećava promet.
Ipak, velika većina televizijskih mreža je preokupirana zabavom pa ima malo interesa za udaljene ratove, a još manje za analiziranje geo-starteških problema. Vanjska politika smanjila je svoj udio u mnogim kompanijama unatoč porastu informativnog programa. Novi su mediji prema novim ratovima «gluhi, tupi i slijepi» (Bruce Cumings, povjesničar). Na nemilosrdnom tržištu i najliberalniji su morali promijeniti uređivačku politiku. Vijest o razvijenim zemljama je na prvome mjestu. Zato su posljedice za budućnost međunarodnog izvještavanja razočaravajuće. Svjetske redakcije trebaju se naviknuti na drugačije spektakle osim super moderniziranih poteza NATO-vih bijelih prinčeva, popraćenih ekipom CNN-a. Moraju se malo spustiti na Afričko tlo kako bi spasili propale države i obranili ljudska prava tamo gdje je to doista potrebno.
