Osiguranje je kompleksna aktivnost usmerena na čuvanje dobara i obnovu oštećene imovine, a kad se radi o osiguranju lica, to je onda sistem mera za očuvanje života, zdravlja i životnog standarda. Ciljevi osiguranja su ekonomska zaštita imovine i lica, a ti ciljevi se ostvaruju isplatom naknade štete za oštećenje i propale stvari, odnosno isplatom ugovorenih iznosa o osiguranju lica, kad nastane osigurani slučaj.
Osiguranje ima i psihološki efekat – stvara osjećaj sigurnosti, uvjerenja da ih štetni događaji neće oštetiti ili suviše oštetiti. Štetni događaj tako neće imati dejstvo potpuno neočekivanog slučaja. Rizik prelazi na zajednicu.
Osiguranje se zasniva na iskustvu da se neke pojave u prirodi i društvu dešavaju izuzetno, ali se ipak dešavaju. Ako se udruže svi oni koji su izloženi takvim pojavama, štetne posljedice se mogu ekonomski ublažiti ili otkloniti. Osiguranje može izvršiti svoju ekonomsku funkciju samo ako postoji masa osiguranika. Osiguranje uključuje i preventivne mere, zbog toga su osiguravači dužni pri utvrđivanju uslova osiguranja, odnosno prilikom zaključivanja ugovora sa osiguranicima, predvidjeti i mere koje imaju svrhu otklanjanje uzroka i smanjenja šteta (gubitak prava na naknadu, davanje premije pažljivijim i sl. )
Funkcija osiguranja je trojaka:
1 čuvanje imovine – preduzimanje preventivnih i represivnih mera, te naknada štete
2 akumulacija novčanih sredstava – koja se stavljaju na raspolaganje poslovnom svetu
3 socijalna sigurnost - ublažavanje materijalnih nezgoda

2. Ugovor o osiguranju

2. 1. Izvori prava kod ugovora o osiguranju

Pravni izvori ovog ugovora mogu se podeliti u dve grupe: zakonske i autonomne. Zakonski: (Zakon o osiguranju imovine i osoba, ZOO, Zakon o pomorskoj plovidbi) Autonomni izvori su pravila osiguravajuće organizacije, koje one donose samostalno.

Mogu biti:

1. opšta – za pojedine tipove i grupe osiguranja
2. posebna pravila – za pojedinu vrstu osiguranja

Posao osiguranja – je širi pojam od ugovora o osiguranju. On najpre označava ukupnu pravnu regulativu pojedinog osiguranja i drugo postoji značajna razlika između ugovora i posla.

Zakon o Osiguranju imovine i osoba- aktivnosti osiguravača deli u dve grupe:

1. grupa:
-zaključivanje i izvršavanje ugovora o osiguranju imovine i lica
-zaključivanje i izvršavanje ugovora o saosiguranju i reosiguranju
-mere za sprečavanje i smanjenje rizika koji ugrožavaju osiguranu imovinu
-mere na sprečavanju i smanjenju šteta
-drugi poslovi osiguranja

2. grupa:
-poslovi posredovanja u ugovaranju osiguranja
-zastupanja u osiguranju
-snimanje rizika,
-snimanje i procena štete
-prodaja ostatka osiguranih uništenih stvari
-pružanje pravne pomoći i drugih intelektualnih i tehničkih usluga u osiguranju

Ugovor o osiguranju

Ugovor o osiguranju je ugovor kojim se obavezuje ugovaratelj osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja (osiguravatelj), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.
Obeležja ovog ugovora su:
-sinalagmatičnost, teretnost, formalnost, a u pojedinim slučajevima i svojstva ugovora u korist trećih lica.

2. 2. Pravna priroda posla osiguranja

O pravnoj prirodi osiguranju postoji više teorija koje se mogu podeliti u dve grupe: ugovorna i protivugovorna shvatanja.
Protivugovorna teorija tvrdi da je posao osiguranja rezultat delovanja ekonomski jače strane – osiguravača pa zbog toga nije ugovornog karaktera. On unapred, poput zakonodavca, propisuje pravila za buduće slučajeve osiguranja. Nema ravnopravnosti volja, pa prema tome ni ugovora. Drugi, pak, tvrde suprotno tj. da je ovaj pravni posao ugovornog karaktera i to je potkrepljeno sa 5 teorija i to:
a) teorija naknade štete – po kojoj se osiguranik ovim ugovorom obezbjeđuje od štetnih posljedica
b) mešovita teorija – po njoj je ugovor o imovinskom osiguranju ugovor o šteti koja se može dogoditi, a ugovor o ličnom osiguranju predstavlja aleatorni pravni posao
c) aleatorna teorija- tvrdi da ne postoji ekvivalentnost između osiguravača i osiguranika jer je moguća nepodudarnost uplaćenih premija sa naknadom štete
d) Teorija prestacija – tvrdi da je ugovor ekvivalentan jer on obavezuje obe strane na vršenje određenih obaveza (plaćanje premije i otklanjanje štete)
e) Teorija organizovanja zaštite od rizika – osiguravač se za premiju obavezuje da će naknadom štete obezbediti osiguranika.

2. 3. Zaključivanje ugovora o osiguranju

U najvećem broju slučajeva osiguravač traži posao, saugovorače, preko svog predstavnika (akvizitera osiguranja) koji može imati posrednička ili zastupnička ovlaštenja. Pretpostavlja se da akviziter nema ovlaštenja na zastupanje.
U pravu BiH ,primera radi, ukoliko zastupniku osiguravač nije odredio obim ovlaštenja, zastupnik je po samom zakonu ovlašten na sklapanje ugovora u ime i za račun osiguravača. . .
U našoj praksi osiguranje se zasniva ugovorom, a on se zaključuje na osnovu pismene ponude (formulara). U nekim uporednim pravima ova ponuda uopšte ne obavezuje, dok kod nas po Zakonu pismena ponuda veže ponudioca za vreme od 8 dana od prispjeća osiguravaču. Ponudilac može obezbjediti i kraći rok. Kod životnog osiguranja ponuda veže ponudioca 30 dana od prispjeća.

ZOO predviđa tri načina zaključivanja ugovora:
-kao pravilo uzima se da je ugovor o osiguranju zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja, ili listu pokrića.
-kad neko podnese pismenu ponudu za zaključenje ugovora osiguravaču i ovaj je prihvati ili ne odgovori da odbija ponudu
-za neke slučajeve, uslovima osiguranja može biti predviđeno da ugovorni odnos iz osiguranja može nastati samim plaćanjem premije (zbog hitnosti roba u transportu)
Kod obaveznog osiguranja obaveze i prava stranaka su utvrđeni zakonom i pravilima osiguranja pa odnos nastaje i bez zaključivanja ugovora, čim osiguranik podnese prijavu, odnosno čim uplati premiju.

2. 4. Polisa osiguranja

O zaključenom ugovoru o osiguranju osiguravač izdaje polisu (lat. policere – obećati) osiguranja u kojoj je sadržano sljedeće:
- ugovorne strane
- osigurana stvar ili lice
- rizik osiguranja
- trajanje osiguranja
- svota osiguranja (i podatak da je osiguranje neograničeno, ako je neograničeno)
- premija
- datum izdavanja polise i potpisi ugovornih strana
- ime i prezime onog na koga se osiguranje odnosi
- oštampani uslovi osiguranja da su opšti i posebni uslovi sastavni deo ugovora

Ono što je upisano u polisi ima prednost nad opštim i posebnim uslovima osiguranja, i u slučaju suprotnosti važeća će biti rukopisna odredba.
Polisa može biti privremeno zamenjena listom pokrića. To je pismena izjava osiguravača kojom izveštava osiguranika da prihvata njegovu ponudu i preuzima osiguranje odmah. Ona ima karakter isprave o osiguranju i izdaje se da bi se izbegne štetne posledice po osiguranika ako je potreban protok vremena da se dobije polisa osiguranja (npr. zbog lekarskog pregleda kod osiguranja života). Lista pokrića sadrži iste elemente kao i polisa osiguranja, s tim da lista pokrića traje samo do izdavanja polise osiguranja.
Polisa osiguranja je hartija od vrijednosti i može glasiti na određeno ime, po naredbi i na donosioca. Polisa osiguranja života može glasiti samo na ime ili po naredbi. Ona se može i zalagati kada glasi po naredbi, a zalaže se indosamentom.

II ELEMENTI UGOVORA O OSIGURANJU

1. stranke, 2. predmet osiguranja 3. rizik, 4. premija, 5. osigurana suma, 6. Trajanje osiguranja

1. Stranke kod ugovora o osiguranju

To su osiguravač (osiguratelj, osiguravaoc) i ugovarač osiguranja.

1. 1. Osiguravač pravno lice koje se bavi poslovima osiguranja kao delatnošću. Posluje u formi deoničkog društva te je njegov minimalni zakonski iznos glavnice 1. 000. 000 din za poslove osiguranja života i 2. 000. 000 din za društva koja se bave sa više vrsta osiguranja. Za osnivanje je predviđen koncesioni sistem, a odobrenje daje Ured za nadzor. Ukoliko je ulog stranih ulagača veći od 50% potrebno je i odobrenje ministarstva finansija.
Kao osiguravač može se pojaviti i društvo za uzajamno osiguranje. Na strani osiguravača može biti i više subjekata, koji se prethodno sporazumiju o zajedničkom snošenju rizika i njegovoj raspodeli. Svaki koji je naveden u polici osiguraniku odgovara za potpunu naknadu.
1. 2. Ugovarač osiguranja
Ugovor o osiguranju se uglavnom zaključuje u svoje ime i za svoj račun, pa je ugovarač osiguranja ujedno i osiguranik. Ugovarač osigurava svoju stvar (odnosno imovinski interes) ili život (kao telesni integritet). Kod osiguranja lica ugovarač može osigurati i život trećeg lica. Tada je potrebna pozitivna zainteresovanost za život i zdravlje trećeg lica, a u slučaju osiguranja za slučaj smrti trećeg lica, neophodna je pismena saglasnost trećeg lica koja se daje u polisi.
Ugovor o osiguranju može se zaključiti i u svoje ime a za tuđi račun. Obaveze plaćanja premije i ostale obaveze su na ugovaraču, dok naknadu ne može naplatiti bez pristanka te treće osobe. Kod osiguranja naknada štete može biti isplaćena i trećem licu (beneficijaru).
Kod osiguranja imovine, imovinu može osigurati bilo ko kome je to u interesu.

2. Predmet osiguranja

Predmet osiguranja je dobro za čije su normalno postojanje stranke zainteresovane, ono čemu se pruža zaštita od rizika, o čemu je sklopljen ugovor, ono što se osigurava. Mogu biti stvari, životinje, bestelesne stvari (osiguranje kredita, osiguranje od odgovornosti) i lica. ZOO stoji na ovom stanovištu i da polisa treba da sadrži podatke o tome šta se osigurava.

3. Rizik kod osiguranja

Rizik je budući neizvestan događaj koji u konkretnom slućaju može prouzrokovati štetnu posljedicu. Da bi neki predmet mogao da bude osiguran potrebno je da bude izložen riziku. Osnovni uslov posla i bitan elemenat ugovora. Gde nema rizika nema ni osiguranja.
Rizikom se smatra:
- mogućnost nastupanje ekonomski štetnog događaja, tj. događaja usled kojeg može nastati šteta na predmetu osiguranja.
- sama opasnost, događaj protiv koga se osigurava štetni događaj, uzrok štete
- i sama šteta
Da bi se neki događaj smatrao rizikom u osiguranju potrebno je da ispunjava sledeće uslove:
1. mogućnost njegovog nastupanja
2. i da je podoban da prouzrokuje posledice protiv kojih se osigurava (ako se osigurava od poplave da se stvar nalazi u predelu koji može biti poplavljen, od požara – da stvar može goreti itd.- objektivna mogućnost)
3. Po ZOO dalje mora biti budući, neizvestan i nezavisan od isključive volje ugovarača.
Rizik u sebi nosi: elemenat neizvesnosti – ne zna hoće li se i kada desiti događaj protiv kojeg se osigurava (svako će umreti, ali ne zna kada).
Događaj treba da bude budući, da se nije desio ili se ne zna da se desio (npr. brod otplovio, a osigurava se od putnog rizika, moguće je da je već brod potonuo, ali se ne zna), u suprotnom ugovor je ništavan.
Mogućnost ugovarača da utiče na ostvarenje rizika procenjuje se objektivno, a ne subjektivno.
Pravo predstvlja još dva uslova da bi rizik bio pokriven osiguranjem:
1. da je veza osiguranika i imovine legalna (da nije ukradena), odnosno kod osiguranja lica da radnje pri kojima je čovek izložen riziku nisu protivpravne (npr. provalne krađe).
2. da bi se neki događaj mogao uzeti kao rizik potrebno je da se ponavlja, i što je učestalost veća osjeća se veća potreba za zaštitom i veća je verovatnoća nastupanja štetnih posljedica. Visina štete izračunava se posebnim matematičkim metodama.
Svi elementi rizika utvrđuju se prilikom zaključivanja rizika i osigurati se može protiv jednog ili više rizika (za pomorsko osiguranje postoji samo od više rizika).

4. Premija kod osiguranja

To je iznos koji ugovarač uplaćuje u fond osiguranja kao kao cijenu za rizik koji preuzima osiguravač. Na njenu visinu utiče stepen verovatnoće ostvarenja rizika, i u zavisnosti od njega utvrđuje se visina premije korištenjem tarife. Stepen verovatnoće ostvarenja rizika se izračunava statističkim posmatranjem štetnih događaja, pa se pri određenju premije uzimaju sljedeći elementi:
- intenzitet nastupanja štetnog događaja – što češće nastupa štetni događaj premija je veća, jer je veća verovatnoća da će osiguravač isplatiti naknadu.
- trajanje osiguranja (ako je period osiguranja duži verovatnoća štetnog događaja je veća, pa i premija treba da je veća)
- vrednost stvari, odnosno od naknade (što je naknada veća – veća je i premija.
Premija izračunata na prethodni način naziva se u literaturi teorijskom, statističkom ili neto-premijom, a u ZOIO tehničkom premijom. Kad se na tehničku premiju dodaju naknade za organizovanje preventive dobija se funkcionalan premija koja je bruto-premija.
Premija kao izvor prihoda osiguravača određuje se tarifom koju donosi svaki osiguravač.
Po načelima tehnike osiguranja, premija bi trebala da bude nedeljiva, što znači da se plaća za ceo period osiguranja (požari u šumama su češće leti).

5. Osigurana suma

Osigurana vrednost je u ugovoru utvrđena vrednost imovinskog interesa koja je za ugovarača koncentrisana u predmetu ugovora. Osigurana suma razlikuje se od naknade po osnovu osiguranja. Naknada je iznos koji osiguravač isplaćuje korisniku naknade kad nastupi ugovorom predviđeni štetni događaj, kad se ostvari rizik koji je pokriven osiguranjem. Ona se ne ugovara ali zavisi od štete koju pretrpi osiguranik. Osigurati se ne mora na stvarnu vrednost stvari, nego može biti ispod vrednosti što znači da osiguravajuće društvo npr. neće isplatiti punu cijenu štete za oštećenu stvar. Takva vrsta osiguranja se naziva podosiguranje.
Suprotno od toga je nadosiguranje. ZOO u načelu ne prihvata nadosiguranje – osiguranje iznad stvarne vrednosti, ona se snižava do stavrne vrednosti (zgrada se može osigurati na cijenu izgradnje umanjenu za iznos amortizacije).
U nekim slučajevima osiguranje ili ugovor predviđaju da se naknada ograničava određenjem najveće osigurane sume tj. određivanje njenog maksimuma koji se može dobiti u slučaju štete. (da bi se spriječile špekulacije, odnosno da sam osiguranik ne bi izazvao nastanak osiguranog slučaja – npr. kod osiguranja stoke iliu transportnom osiguranju do 90%)
Kod osiguranja lica ugovara se osigurana suma koja predstavlja iznos naknade. U polisu se unosi osigurana svota, a ne naknada, ona je kao elemanat ugovora odrediva.

6. Trajanje osiguranja

To je period u kome je osiguranik pokriven osiguranjem. Njegova dužina bitno utiče na veličinu rizika i iznos premije.
Trajanje se određuje: - najpre ugovorom – izričitim određivanjem početka i kraja vremena ili pozivom na opšte uslove poslovanja. Ugovor se može sklopiti i na neodređeno vrijeme tada osiguranje traje dok traje ugovor. Postoje i izuzetci – mogu se sporazumjeti da je osiguranjem pokriven i period koji prethodi zaključivanju ugovora ili da traje izvesno vrijeme nakon isteka trajanja osiguranja.
ZOO razlikuje trenutak zaključivanja ugovora od trenutka kad počinje dejstvo. Dejstva počinju 24 sata od potpisivanja polise osiguranja. Ako je trajanje osiguranja ugovoreno ono traje do isteka posljednjeg dana roka. I ovde postoje izuzetci:
-ako je ugovoreno da se premija plaća odjednom i prilikom zaključivanja ugovora, dejstvo počinje od idućeg dana po uplati premije,
-kada se ispostavlja lista pokrića – od dana izdavanja

III OBAVEZE STRANAKA

1. Obaveze osiguranika

1. davanje podataka o riziku, 2. plaćanje premije, 3. Obavještavanje o osiguranom slučaju i promene rizika 4. Staranje o osiguranom predmetu

1. 1. Davanje podataka o riziku

Ugovarač je dužan da prilikom zaključenja ugovora prijavi osiguravaču sve okolnosti koje su značajne za procjenu rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate. Pošto ugovarač (osiguranik) ne zna koje su to oklnosti to se radi putem upitnika, koji sastavlja osiguravač, a popunjava ugovarač. Tu je veoma važno da li je ugovarač postupio savesno ili nesavjesno tj. da li je dao tačne podatke ili nije. Ako je ugovarač namerno dao netačne podatke osiguravač može u zakonski određenom roku od tri mjeseca da traži poništenje ugovora. Ako je ugovarač ne namerno dao netačne podatke osiguravač može tražiti raskid ugovora ili povećanje premije. Ukoliko ugovarač ne pristane, ugovor prestaje po samom zakonu.
U slučaju da je osiguravač u času zaključivanja ugovora znao ili je mogao znati da su dobijeni podaci netačni ili da je ugovarač neke informacije prećutao, on se ne može više pozvati na netačnost prijave i ostvariti svoje pravo, odnosno tražiti povećanje premije. Isto je rešenje kada osiguravač u toku trajanja osiguranja sazna za netačnost informacija. On svoje pravo može ostvariti u zakonom predviđenom roku, u suprotnom gubi pravo.
Kod osiguranja života ako je osiguranik dao pogrešne podatke o godinama,
-a one prelaze gornju granicu, ugovor je ništavan, a primljene premije se vraćaju
-a one ne prelaze gornju granicu, ugovor ostaje na snazi, osigurana svota se smanjuje u srazmeri ugovorene premije i premije koja je predviđena za njegove stvarne godine
-osiguranik ima manje godina nego što je prijavljeno, smanjuje se premija na njegove stvarne godine i osiguravač je dužan vratiti razliku u primljenim premijama

1. 2. Plaćanje premije (kod osiguranja)

Nju plaća ugovaratelj. No osiguravač je dužan primiti premiju i od svakog ko ima pravnog interesa da ona bude uplaćena. Po izričitoj odredbi ZOO obaveza nije donosiva. Ako ništa nije ugovoreno plaća se u mestu gde je sedište, odnosno prebivalište ugovarača osiguranja.
Po pravilu se plaća unapred, a može biti ugovoreno i drugačije (kvartalno, polugodišnje i sl. ). Obaveza osiguravača na naknadu štete nastaje tek pošto osiguranik uplati premiju. Danas je kod svih osiguranja usvojeno da se plaća fiksna premija koju izračunava osiguravač, za koju se prigovara da nije pravična jer visina uplačenih premija znatno prevazilazi iznos isplaćenih šteta u jednog godini i da se kao kriterijum ne uzima vrednost stvari nego neka druga osobina (motorna vozila)
Kod imovinskog osiguranja pravilo je da osiguravač ne mora da opominje osiguranika da plati premiju izuzev ako je ugovor na neodređeno vreme, a premija nije uplaćena za naredni period. Ukoliko osiguranik ne plati ni u roku od 30 dana od opomene, sledi raskid ugovora po sili zakona.
Kod osiguranja života ako premija ne bude isplaćena u dospelosti, osiguravač opominje ugovarača i daje mu zakonski rok od 30 dana za plaćanje s tim da rok ne može biti i kraći. Osiguravač ne može raskinuti ugovor ako su dotle uplaćene premije bar za 3 godine, samo može smanjiti osiguranu svotu na iznos otkupne vrednosti osiguranja.

1. 3. Obaveštavanje o osiguranom slučaju i promene rizika

Čim se desi osigurani slučaj osiguranik je dužan da obavesti osiguravača o tome u roku od tri dana, kako bi ovaj mogao proveriti stanje i utvrditi nastalu štetu. Ako to ne učini osiguravač nije dužan nadoknaditi onaj deo štete koji je usled toga propusta nastao. Ali se ni ugovorom ne može predvideti da osiguranik gubi svoja prava osiguranja zbog toga što je propustio rok.
Ugovarač je dužan i tokom trajanja osiguranja (isto kao i pri zaključivanju ugovora) obavestiti osiguravača o svakoj okolnosti koja je od značaja za ocenu rizika kod osiguranja imovine i to bez odgađanja. Ukoliko je povećanje rizika nastalo bez njegove krivice rok za prijavu je 14 dana. O smanjenju rizika nije postavljen rok, jer se pretpostavlja da ugovarač ima interesa do to što pre obavi. Povećanje, odnosno smanjenje rizika kod imovinskog osiguranja daje pravo na zahtev promene premije. Zainteresovani partner, ukoliko druga strana odbije promenu premije, može raskinuti ugovor. Kod osiguranja lica obaveza obaveštavanja postoji u slučaju da je rizik povećan promenom zanimanja.

1. 4. Staranje o osiguranom predmetu

Osiguranik je dužan da vodi brigu o osiguranoj imovini i održava je u redu, da preduzme sve mjere zaštite osigurane imovine i sprečavanja širenja štete. Ne učini li to osiguravač ima pravo da mu ne nadoknadi onaj deo štete koji je nastao zbog konkretnog propusta. Osiguranik usljed ovog ne može izgubiti pravo osiguranja, pa čak i da je bilo ugovoreno drugačije (odredba bi bila ništavna) izuzev ako je preduzimanje tih mera bilo od uticaja za nastajanje štete.
Obaveza staranja se produžuje i kad nastane osigurani slučaj. Osiguranik je dužan da preduzme sve mere za sprečavanje povećanja štete. Isto i ovdje osiguravač ima pravo da mu ne nadokandi onaj deo štete koji je nastao zbog nepreduzimanja ovih mjera, a ko je mogao preduzeti.

2. Obaveze osiguravača kod ugovora o osiguranju

Osnovna obaveza: plaćanje naknade
Ostale obaveze osiguravača
osiguravač je dužan da putem reosiguranja obezbedi sredstva za isplatu naknade
osiguravač mora svoju ekonomsku delatnost da organizuje saglasno ekonomskim načelima osiguranja – mogućnost trajnog obezbeđenja izvršenja svojih obaveza po osnovu osiguranja
obaveza osiguravača je da svoje opšte akte pravila osiguranja, tarife uslovi osiguranja i sl. učini dostupnim javnosti
osiguravač je dužan obavestiti osiguranike o uslovima osiguranja – zakonska mu je dužnost da prilikom zaključivanja ugovora preda osiguraniku pravila i uslove osiguranja i da ga upozori da su oni sastavni deo ugovora, da mu izda polisu
osiguravač je dužan da se osigura od rizika nemogućnosti isplate naknada jačanjem raznih fondova tj. širenjem svog posla i samim tim prikupljanjem većeg broja sredstava. Ova obaveza u našem pravu je javnog karaktera i ne potiče iz ugovora nego iz karaktera i tehnike poslovanja

2. 1. Plaćanje naknade (kao osnovna obaveza osiguravača)

Plaćanje naknade, odnosno plaćanje osigurane sume, je osnovna obaveza osiguravaća prema osiguraniku kada se desi događaj protiv koga se lice osiguralo. Pre isplate najpre se utvrdi postojili ugovor o osiguranju, zatim je li se desio slučaj predviđen ugovorm, te ima li osiguranik pravo na naknadu i kolika je ta naknada.
Osiguravač je dužan isplatiti naknadu osiguraniku ili imaocu polise ako je ona izdata na donosioca, i to u roku od 14 dana, od dana dobijanja obaveštenja da se slučaj desio. Ako se iznos naknade ne utvrdi u tom roku osiguravač je dužan isplatiti kao predujam dio naknade koji nije sporan, ako to traži ovlašteno lice. Ako je sporno postojanje ili visina naknade, rok od 14 dana teče od dana kada su oni utvrđeni.
Postupak kojim se utvrđuje postojanje obaveze za naknadu je složen i sastoji se iz faza, i to:
utvrđivanje osiguranog slučaja – da li je to slučaj iz ugovora i je li pogodio osiguranika,
procena štete (ako se osiguravač i ugovarač ne slože o visini štete onda se ona poverava veštacima, a ako jedna od strana nije zadovoljna i njihovim nalazom onda se pokreće spor kod Suda)
utvrđivanje veličine naknade: kod imovinskog osiguranja iznos naknade ne može preći visinu stvarne štete, dok se izgubljeni dobitak izričito ugovara, a visina naknade je ograničena visinom osigurane svote pa se ova dva pravila kombinuju. Ako je ugovorom utvrđena vrednost stvari onda se naknada određuje prema toj vrednosti. Naknada ne može preći stvarnu štetu i ne može biti izvor bogaćenja. Kod podosiguranja naknada ne može preći osiguranu sumu bez obzira na stvarnu vrednost stvari Ako je stvar delimično oštećena primenjuje se pravilo proporcija:
Naknada štete = (osigurana svota/stvarna vrednost) x stvarna šteta (primjenjuje se kod nas) ili
Naknada štete = (iznos plaćene premije/iznos premije koju bi trebalo platiti) x stvarna šteta (u Francuskoj)

Pored naknade štete osiguravač je dužan da nadokandi i troškove koje je osiguranik morao nužno učiniti radi otklanjanja i smanjenja štete, i onda kada oni zajedno sa naknadom prelaze osiguranu sumu
Kod nekih vrsta osiguranja, kada se stvar osigurava ispod vrednosti, može se ugovoriti da se u slučaju delimične štete umesto primene proporcije, vrši naknada za potpunu štetu, a ako stvar potpuno propadne isplaćuje se suma osiguranja. To osiguranje naziva se osiguranje na prvi rizik. Premija je veća od premije koja odgovara sumi osiguranja, a manja od premije za stvarnu vrednost.
Nekim slučajevima može se ugovoriti da osiguravač plaća naknadu samo ako šteta pređe određenu granicu. Taj deo štete koji se ne isplaćuje naziva se franšiza. Slaba strana franšize je da osiguranik nema interesa da šteta bude manja i nije stimulisan da preduzme radnje i mere usled kojih bi ona mogla biti manja.
Kod osiguranja života osiguraniku ili korisniku isplaćuje se osigurana suma kada osiguranik umre ili doživi određeno doba života.
Osiguravač nije dužan da nadoknadi štetu ako je:
1) ona nastala zbog ratnih operacija, pobuna i nemira, (i samoubistvom kod osiguranja lica).
2) ukoliko je štetu prouzrokovao osiguranik namerno (nepažnjom da, ali namerno ne), izuzetak je kod obaveznog osiguranja korisnika m/v od odgovornosti
3) u slučaju da je ona nastala usled nedostatka osigurane stvari i sl. osiguranje nije dužno platiti naknadu i u slučaju osiguranja života ako je smrt prouzrokovana ratnim operacijama. Takođe, nije dužno ni za naknadu štete koju je osiguranik namerno počinio.
Postoji par izuzetaka od pravila da osiguravač ne nadoknađuje štetu i to:
osiguravač je u slučaju smrti osiguranika naknadu dužan podeliti nasednicima i to u zavisnosti koliko je koji dobio nasledstva od osiguranika
ako je šteta bila na prevoznom sredstvu osiguranje je dužno nadoknaditi štetu osiguraniku bez obzira da li je on kriv za štetu ili nije
Otkup polise i predujam: u polisu osiguranja mora biti navedena njena otkupna cena kao i zahtev za predujam. Ako je osiguranje zaključeno za ceo život osiguranika, osiguravač je dužan da mu isplati otkupnu cenu polise, ako je uplaćena premija bar za tri godine. Isto važi i za predujam.

IV KUMULIRANJE ZAHTEVA ZA NAKNADU I VIŠESTRUKO OSIGURANJE

1. Kumuliranje zahteva za naknadu

Osiguranje ne pokriva samo rizike od više sile, nego i od štetnih ljudskih radnji (delikata). To je slučaj kod obaveznog osiguranja kada je moguće izvršiti naknadu štete od strane osiguravajućeg društva ili od strane onoga što je štetu počinio. (npr. kod saobraćajne nesreće osiguranik koji nije kriv za udes može tražiti od osiguranja, gdje nastaju složeni pravni odnosi između više lica:
- oštećenog i odgovornog po osnovu građanskog delikta
- oštećenog osiguranika i osiguravača
- osiguravača i štetnika koji odgovoran za građanski delikt

Kod imovinskog osiguranja nema kumuliranja zahtjeva naknade. Osiguranik se može obeštetiti samo po jednom osnovu, ali po kom hoće: po osnovu osiguranja ili po osnovu delikta trećeg lica da popravi štetu na vozilu. Ako naknada nije pokrila štetu razliku može tražiti po drugom osnovu.
Kod osiguranja života osiguranik ili korisnik osiguranja može u celini ostvariti pravo na naknadu od odgovornog lica i naplatiti sumu osiguranja iz ugovora od osiguravača.

2. Višestruko i dvostruko osiguranje

To je slučaj kada je imovina ili lice osigurano kod dva ili više osiguravajućih društava za isto vreme od istih rizika. Ovdje se postavlja pitanje da li osiguranik može naplatiti naknadu od dva ili više osiguravača. Zakon pravi razliku između višestrukog osiguranja, kada zbir svota osiguranja ne prelazi vrednost osiguranog predmeta i dvostrukog osiguranja, kad tu vrednost prelazi.
U višestrukom osiguranju svaki osiguravač odgovara za izvršenje svojih obaveza u potpunosti, jer zbir svih naknada ne prelazi vrednost osiguranog predmeta.
Kod dvostrukog osiguranja vodi se računa o savesnosti ugovarača osiguranja:
ako je postupio nesavesno – svaki ugovarač može zatražiti poništenje ugovora i zadržati premije,
ako je postupio savesno - svaki osiguravač ima pravo na svoju premiju, a ugovaraču pripada naknada od svakog osiguravača s tim da zbir svih naknada ne mogu preći iznos štete. Svaki osiguravač snosi iznos naknade srazmeran svoti osiguranja po ugovoru. Ukoliko neki od ugovarača ne može da izvrši svoju obavezu, ostali za njega odgovaraju srazmerno svojim delovima.
Tek kada se desi osigurani slučaj nastaju obaveze osiguranika da izvesti svakog saugovarača i saopšti mu naziv i adresu ostalih saugovarača.

V PODELA OSIGURANJA

1. Podela osiguranja

Prema načinu nastanka osiguranje se deli na dobrovoljno i obavezno.
A druga najčešća podela je na:
- osiguranje lica
- osiguranje imovine
- pomorsko osiguranje (koje se deli na kasko i kargo tj. osiguranje broda i osiguranje brodske pošiljke)

2. Podela osiguranja imovine

-osiguranje stvari – predmet je stvar imovinske vrednosti i naknađuje se šteta u slućaju propasti ili oštećenja stvari.
-osiguranje od imovinskih šteta – obaveza osiguravača je u naknadi imovinske šete kad se desi slučaj, bez obzira ima li oštećenja stvari, ili je šteta nastala kao neposredna ili posredna posledica oštećenja ili uništenja stvari, zatim kad nije ostvaren mogući dobitak ili kad su prouzrokovani troškovi.
Neke vrste osiguranja imovine:
a) od požara
b) od provalne krađe
c) osiguranje dobitka
d) osiguranje stakla od loma i sl.

3. Osiguranje lica (podela)

ZOIO razvrstava poslove životnih osiguranja na:
1. osiguranje života
- osiguranje na nedoživljenje (osiguranje života)
- osiguranje na slučaj bolesti, nezgode nesposobnosti (osiguranje od nesretnog slučaja) – ovdje se isplaćuje i troškovi lečenja
2. penziono osiguranje

4. Plovidbeno osiguranje

Plovidbenim osiguranjem se pokrivaju rizici kojima su za vreme plovidbe izloženi brod, uređaji i oprema broda (kasko osiguranje), te roba i druge stvari koje se prevoze brodom (kargo osiguranje). Osiguranje se vrši od plovidbenih nezgoda, elementarnih nepogoda, eksplozija, požara, razbojništava na moru i unutrašnjim vodama i drugi rizici koji se mogu ugovarati (neisporuka, ratni rizici, manipulativni itd. )
Ovim osiguranjem nije obuhvaćeno osiguranje od odgovornosti za štete koje se nanesu trećim licima u vezi sa pravom raspolaganja brodom.
Osigurane stvari se moraju prevoziti ugovorenim brodom i ne može se promeniti brod bez saglasnoti osiguravača, osim pretovara u slučaju nevolje, u protivnom ugovor se raskida. Međutim postoji generalna polisa kojom se može osigurati teret bez obzira na koji je brod ukrcan.
Kod plovidbenog osiguranja osiguravač preuzima i rizik baraterije. Baraterija je po pravu Engleske i Nemačke nameran i nedozvoljen akt zapovednika broda i članova posade, učinjen bez saglasnosti brodara kojim se brod i stvari izlažu uništenju, oštećenju ili konfiskaciji. Po pravima drugih zemalja to su namjerne štete, zatim štete nastale krivicom i nepažnjom zapovednika i članova posade (krijumčarenje, skretanje sa utvrđenog puta itd. )
Osiguravač nije dužan ugovaraču da preda polisu osiguranja prije nego što naplati premiju, ali je obavezan da izvršava svoju obavezu iz ugovora, ako to posebno nije ugovoreno.

5. Obavezno osiguranje

Obavezno osiguranje se uvodi samo zakonom. Može biti propisano osiguranje:
- od rizika koji ugrožavaju treća lica i
- od rizika koja predstavljaju opštu opasnost.

Prema ZOO obavezna osiguranja su:
- putnika u javnom saobraćaju od posedica nesretnog slučaja
- vlasnika/korisnika m/v od odgovornosti za štete počinjene trećim licima
- vlasnika/korisnika vazduhoplova od odgovornosti za štete počinjene trećim licima
- vlasnika/korisnika broda na motorni pogon od odgovornosti za štete počinjene trećim licima

Svi koji obavljaju javni prevoz dužni su da sa osiguravačem sklope ugovor o osiguranju putnike koje prevoze od posedica nesrećnog slučaja za slučaj: smrti, trajnog gubitka opšte radne sposobnosti i za slučaj prolazne nesposobnosti putnika za rad. Isto pravilo važi za druge poslovne subjekte kada prevoze svoje radnike kada ih prevoze na rad ili u vezi sa obavljanjem svoje djelatnost.
Ako putnika zadesi nesretan slučaj, osiguravač je dužan isplatiti:
osiguranu sumu ako je došlo do smrti ili trajnog gubitka radne sposobnosti
ako je došlo do delimičnog gubitka radne sposobnosti osiguranje isplaćuje određeni procenat osigurane sume koji odgovara procentu gubitka opšte radne sposobnosti
naknadu izgubljene zarade i nužnih troškova lečenja
Kod obaveznog osiguranja u saobraćaju nema kumuliranja, zahteva jer ugovor ne zaključuje putnik, nego organizacija. Od iznosa naknade štete po osnovu sudske odluke koju prevoznik duguje putniku, odbija se naknade koju je putnik naplatio od osiguravača.

VI REOSIGURANJE

1. Pojam

To je ustvari osiguranje osiguravača, a služi da se obezbede sredstva za isplatu naknade šteta kad sredstva osiguravača nisu dovoljana za to. Reosiguranje u tom slučaju daje osiguravaču sredstva neophodna za isplatu naknade šteta i suma osiguranja. Dakle, reosiguranjem osiguravač prenosi na drugog osiguravača deo rizika, u slučaju da ne može da isplati svoje klijente. Osiguravač zadržava osiguranje jednog dela rizika za sebe, a drugi dio ustupa reosiguravaču. U istoj meri učestvuje i u premiji. Kada se desi osigurani slučaj, u naknadi štete, učestvuju oba osiguravača srazmerno delovima kojima su preuzeli rizik. Organizacija za osiguranje svojim opštim aktima predvidi iznose koje pokriva sopstvenim sredstvima, a prema prinudnim propisima ugovore koji prelaze ovaj limit osiguravač je obavezan da reosigura (najpre kod reosiguravača u zemlji, a onaj deo koji ne može na ovaj način kod reosiguravača u inostranstvu).

2. Vrste reosiguranja

Reosiguranje se provodi na osnovu ugovora i ima nekoliko oblika. Može biti uspostavljeno na:
1. osnovu osigurane sume ili na osnovu štete.
2. reosiguranje viška štete i reosiguranje viška (godišnjeg) gubitka
Osnivač može da ustupi reosiguranju jedan jedan dio svoga rizika (10%), pa se to osiguranje zove kvotno (danas se manje koristi). Postoji i ekscedentno osiguranje gdje osiguravač odlučuje koji će deo rizika preuzeti on, a koji će ustupiti reosiguranju, ali u svakom poslu osiguranja u snošenju rizika učestvuje i reosiguravač
Kod osiguranja štete reosiguranje se može ugovoriti na nekoliko načina:
osiguravač snosi štetu sam do određene visine, a sve preko prenosi na reosiguravača (tzv. čisto reosiguranje viška štete)
kod osiguranja drugog rizika u svakoj naknadi štete, za koju osiguravač tako odredi, učestvuje i reosiguravač
Kod reosiguranja viška gubitka reosiguravač nadoknađuje gubitak nastao u ugovornoj vrsti osiguranja u određenom periodu (1 godina).

VII PRESTANAK UGOVORA O OSIGURANJU

1. Po sili zakona

-Ako za vrijeme trajanja ugovora predmet osiguranja propadne usled događaja koji nije predviđen ugovorom (vraća se srazmjeran deo premije)
-Ako je rok osiguranja ugovoren prestaje sa istekom ugovora (poslednjeg dana roka).
-u slučaju stečaja osiguravajućeg društva i to nakon isteka 30 dana od otvaranja stečajnog postupka. Isto pravilo ne važi kad je stečaj nad ugovaračem. Kod osiguranja lica prestaje kada lice pređe starosnu granicu do koje osiguravao vrši osiguranje.
-zbog neplaćanja premija i to po zakonu kada protekne 30 dana od dana dospelosti, odnosno od uručenja preporučenog pisma o dospelosti premije
-kad osiguranik namerno da pogrešne podatke ili ih propusti dati, a osiguravaču ponudi povećavanje premije, ako osiguranik to ne prihvati ni u roku od 14 dana.

2. Jednostranim raskidom i to u nekoliko slučajeva:

-ako mu ugovarač da netačnu prijavu ili prećuti relevantne podatke osiguravač ima pravo da raskine ugovor
-osiguravač može raskinuti ugovor ako se u periodu nakon sklapanja rizik povećao do te mere da pri takvim uslovima ugovor uopšte ne bi bio sklopljen (procjena uticaja povećanja rizika pripada osiguravaču)
-osiguravač može raskinuti ugovor sa neograničenim rokom sa danom dospelosti premije. Otkazni rok iznosi 3 meseca, a kod osiguranja dužih od 5 godina, otkazni rok je 6 meseci od dana pismeno date izjave o raskidu. I osiguranik ima ista prava.
-osiguravač može tražiti raskid ako društvo ide u stečaj i to u roku od 3 meseca od dana otvaranja stečaja. Dio premije ide u stečajnu masu. Isto pravo pripada osiguraniku.
-osiguravač može raskinuti ugovor kada je izvršeno nadosiguranje usled prevare osiguranika. Isto pravo ima osiguranik.
-osiguranik može tražiti jednostrani raskid kada se nakon ugovora rizik smanjio a osiguravač odbije smanjenje premije
-napokon osiguranik ima pravo u svako doba da raskine ugovor uz nadoknadu štete koju je tim aktom prouzrokovao osiguravaču

LITERATURA:

- Poslovno pravo (izvod iz knjige); prof. dr Darinka Nedeljković prof. dr Dragoslav Neškov

- internet

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE | FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU | OPERATIVNI I STRATEGIJSKI MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA | SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD