ODNOS DRŽAVE PREMA EKONOMIJI

Prisustvo države u ekonomiji je postojalo oduvijek, pa je i samim tim uvijek postojala i težnja “ekonomske slobode”, odnosno neuplitanja države u ekonomiju. U ovom segmentu, važno mjesto zauzima stav Adam Smitha iz djela "Istraživanje prirode uzroka bogatstva naroda”. Adam Smith je smatrao da će opći interesi biti ostvareni ako budu prepušteni slobodnom djelovanju, bez uplitanja bilo kojeg stranog autoriteta-države. Odnosno, objektivnost naučne analize ne smije biti nametnuta konstrukcija stranog autoriteta. Na drugoj strani, engleski ekonomista iz škole državnog intervencionizma, John Keynes je smatrao da je potrebno nešto i žrtvovati od individualnih sloboda da bi ekonomija u cijelini bolje funcionirala. On smatra da država, zavisno od situacije, treba poduzimati određene mjere u ekonomiji.
U prvom dijelu seminarskog rada je dublje obrađeno koji su to instrumenti i kako država razvija svoju kontrolu nad ekonomijom. Ustavna prava državne vlade su se tumačila na mnogo načina i koristila kako za održavanje javnog interesa, tako i za održavanja reda u tokovima ekonomije. Države donose svoje odluke na osnovu određenih pravila. Postavlja se pitanje javnog izbora, odnosno, da li je on učinkovit? U modernim demokratskim društvima naglašava se važnost pojedinačnih vrijednosti, ali se problem javlja kada je potrebno sakupiti milione glasova u jednu odluku. Ako državne djelatnosti ne poboljšavaju razvoj ekonomije, mogu nastati neuspjesi koje bi mogli svrstati u dva izvora: birokratska prisila i kratkoročni vidokruzi.
U drugom dijelu seminarskog rada, pažnja je posvećena na primjene sankcija vlade na proizvođače kao i potrošače da bi se zaštitio životni okoliš, odnosno državno reguliranje eksternalija koje mogu biti pozitivne i negativne. Regulaciju eksternalija država sprovodi putem raznih poreza, taksi i raznih drugih intervencionističkih mjera. Međutim, da bi se ublažile negativne eksternalije, država također može prodati prava na zagađivanje okoliša. Ili pak, u savremenim ekonomijama vlade donose specifične standarde i norme kojima se nastoje ublažiti ili regulirati eksternalije.
Treći dio seminarskog rada opisuje obrađena sredstva i mjere državne intervencije u modernoj ekonomiji gde također nema savršeno slobodnog dejstva. Međutim, postoje neki segmenti ekonomije gdje je država potpuno suverena.

2. DRŽAVNA KONTROLA NAD EKONOMIJOM

 

2.1. Istorijski osvrt

Dugo vremena u ekonomskoj teoriji i praksi kapitalističkih država vladalo je liberalističko načelo ekonomske slobode i neuplitanja države u ekonomske tokove. To načelo je dominiralo i u ekonomskoj teoriji i praksi sve do tridesetih godina prošlog stoljeća. Teorijsku osnovu ekonomskog liberalizma postavio je Adam Smith u djelu "Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda", koje je prvi put objavljeno u Londonu 1776. godine. Djelo je doživjelo ogroman publicitet i postalo neka vrsta ekonomske biblije, koja je služila i državnicima i poduzetnicima kao zbirka vodećih praktičnih načela. Osnovna ideja u tom djelu je ekonomska sloboda i neuplitanje države u ekonomiju tj. potpuna sloboda tržišta i neograničeno djelovanje ekonomskih zakonitosti. Adam Smith je smatrao da će i opšti interes (blagostanje svih) biti najbolje ostvaren ako se sve ekonomske aktivnosti prepuste slobodnom izražavanju pojedinačnih interesa, uvažavajući mogući sukob interesa pojedinaca i zajednice (iako će to “nevidljiva ruka tržišta”-“invisible hand” riješiti na optimalan način) bez uplitanja bilo kakvog vanjskog autoriteta - države. Na ovoj osnovi je izgrađena cjelokupna liberalistička koncepcija o ulozi države u ekonomiji. Država je u XVIII i XIX stoljeću bila uglavnom aktivno angažovana na dva područja ekonomije. Prvo je bankarstvo u kojem se pojavljuju nacionalne emisione banke kao državne institucije, čijim statusom je bila ograničena i usmjerena aktivnost poslovnog bankarstva, a drugo područje je vanjska trgovina, gde je većina država bila aktivno angažovana u zaštiti domaće proizvodnje i stimulisanju izvoza. Pod uticajem raznih promjena koje su se dešavale naročito u drugoj polovini XIX i početkom prošlog stoljeća, postupno se napušta liberalistička doktrina o ulozi države u ekonomiji. Jedna od ovih promjena je prerastanje tržišta slobodne konkurencije u razne oblike monopolizma. Velike korporacije mijenjaju stav prema državi. Obvladavajući nacionalnim tržištem, velike korporacije koriste državni mehanizam visokih carinskih stopa za zaštitu od inostrane konkurencije. Takva državna politika im omogućava prisvajanje ekstraprofita koji čine materijalnu osnovu za diskriminaciju cijena. Ograničenje ekonomskog prostora, s druge strane, izaziva pritisak izvozom kapitala i proširenjem političkog uticaja nad drugim državama. Iz toga proizilazi i interes velikih poduzeća za stvaranjem jake ekonomske države. Ekonomiju kapitalističkih država u drugoj polovini prošlog stoljeća i početkom ovog potresaju ekonomske krize i kretanja u ciklusima. Privatna svojina se u ovakvim situacijama pokazala nemoćnom da prevede ekonomiju iz krize u sljedeću faza kretanja u ciklusu tj. oživljavanje (oporavak) i napredak. Velika kriza (1929–1933) predstavlja konačno i potpuno razbijanje iluzija o ekonomskom liberalizmu. Nova situacija traži odgovarajuća rješenja i u ekonomskoj teoriji. Poput Adama Smita, koji je dao teoretsku podlogu težnjama svoga vremena, John Keynes daje teoretsku osnovu za državni intervencionalizam u ekonomiji. U svom djelu "Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca" koje je prvi put bilo objavljeno 1936. godine, John Keynes daje teoretsku osnovu za aktivnosti države u ekonomiji, koje se u ekonomskoj znanosti vodi pod nazivom "državni invencionizam". Kejns smatra da je potrebno nešto i žrtvovati od individualnih sloboda da bi ekonomija u cjelini bolje funcionirala. Takođe, zagovara primjenu odgovarajućih mjera od strane države, koje ona treba poduzimati zavisno od situacije u ekonomiji, odnosno zavisno od faze u cikličnom kretanju ekonomije. Ove mjere se po Kejnsu svode na reguliranje potražnje putem fiskalnih i monetarno kreditnih instrumenata, zahvatanje dohotka porezima i stvaranje rezervi u doba prosperiteta, a investiranje u doba depresije tj. opadanja. Na ovoj je doktrini izgrađen čitav sistem instrumenata putem kojih država reguliše novac i kredit u opticaju, dohotke stanovništva, profite poduzeća, zaposlenost, investicije, budžetsku potrošnju – budžetski deficit i suficit, itd. Tako dolazi do druge bitne promjene u funkcionisanju ekonomije, u kojoj država postaje aktivni subjekt i činilac u usmjeravanju tokova ekonomije. Treća bitna promjena se odnosi na tržište radne snage. Umesto individualizirane ponude radne snage dolazi do udruživanja radnika u sindikalne organizacije. Radnici putem sindikata djeluju u pravcu ostvarivanja svojih ekonomskih i drugih interesa: visina plata, socijalna i zdravstvena zaštita, zapošljavanje, dužina radnog vremena, godišnji odmori i slično (socijalno pravo ). Radnici, organizirani u sindikate, imaju krajnje, ali moćno oružje - štrajk. Kada kođe do štrajka u ključnim granama ekonomije i na širem prostoru, on prelazi okvire odnosa između poslodavca i radnika u jednoj grani. U pitanju je opći interes koji treba biti zaštićen od strane države. Zato država djeluje i preventivno donošenjem zakonskih propisa o radnim odnosima, minimalnim platama, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i tome slično. Ove promjene učestvovale su i na promjenu strukture savremenog tržišta. Stvarnost savremenog tržišta razvijenih zemalja nije tipična po tržištu savršene konkurencije bez uplitanja države u ekonomiji, nego po oligopolskoj tržišnoj strukturi, uz aktivno učešće države u ekonomiji, i s uticajem sindikata na tržištu rada. U ovom trokutu snaga, uglavnom se riješavaju bitna pitanja ekonomije u razvijenim zemljama svijeta. Država postaje značajan faktor u reguliranju tržišta i u poslovanju uopće. Ona sama po sebi predstavlja jedan od najvećih poslova. Na primjer, tokom 1989 godine, savezna, državne i lokalne vlade u Sjedinjenim Američkim Državama su zapošljavale 19 miliona ljudi, pritom trošeći oko 1.700 milijardi dolara per annum. Ukupan državni sektor Amerike učestvuje sa oko 35% društvenog proizvoda i 36% ukupne zaposlenosti u zemlji. To je veliki skok prema gore u odnosu na 1929 godinu, kada je na državne narudžbe otpadalo svega 8% cjelokupne ekonomske aktivnosti, pa i odnosu na 1940 godinu, kada je taj udio bio manji od 20%. Iz ovakve razmjere učešća u društvenom proizvodu i ukupnoj zaposlenosti zemlje stoji velika i značajna aktivnost države i u ekonomiji zemlje. Ta aktivnost je usmjerena na stvaranje općih – makroekonomskih uslova za normalno funcioniranje ekonomije u cjelini, na otklanjanje manjkavosti u funkcioniranju tržišta, na ostvarivanje efikasnosti ekonomije i socijalne stabilnosti društva.

2.2. Instrumenti politike vlade

Postoje četiri glavna instrumenta državne kontrole. To su:
- Porezi koji služe da se smanje privatni rashodi (kao što su oni za automobile ili prehranu u restoranu) i time omogućavaju javne rashode (na dobra kao što su kamioni ili prehrana vojske)
- Izdaci koji navode poduzeća ili radnike da proizvode određena dobra ili usluge (kao što su tenkovi i policijska zaštita) zajedno s transfernim plaćanjima koji pružaju potporu dohotku
- Regulacija ili kontrola koja upućuje ljude da obavljaju ili da odustaju od određenih ekonomskih djelatnosti
- Rast državnih kontrola i reguliranje.

Pored naglog rasta potrošnje i oporezivanja, postojalo je veliko proširenje zakona i reguliranja koji upravljaju poslovima ekonomije. Amerika i druge ekonomije su se tokom 19 stoljeća približile se ekonomiji čistog laissez-faire sustava koji je britanski historičar Thomas Carlyle nazvao "anarhijom plus policajac". Ova filozofija je dopuštala ljudima veliku slobodu da idu za svojim prirodnim težnjama i pritom proizvela stoljeće naglog materijalnog napretka. Historičari su zabilježili periodične krize ekonomije, širenje siromaštva i nejednakosti, duboko usađenu rasnu diskriminaciju i trovanje vode, zemlje i zraka putem zagađivanja. Pokretači skandala i naprednjaci su zahtijevali zauzdavanje kapitalizma kako bi narod mogao usmjeravati tu jogunastu životinju u smjerove za benefit čovječanstva. Počevši od 1890-ih godina, Sjedinjene Američke Države su se postupno odvratile od vjerovanja "da Vlada najbolje vlada kad najmanje vlada". Bivši predsjednici SAD-a Theodore Roosvelt, Franklin Roosvelt i Lyndon Johnson su – uprkos neumorne opozicije – proširili granice federalne kontrole nad ekonomijom, pronalazeći nova regulativna i fiskalna oružja za borbu protiv postojećih nevolja. Ustavna prava vlada su se tumačila na mnogo načina i koristila da se "osigura javni interes" i "održavanje reda" u sustavu ekonomije. Tokom 1887. godine, osnovana je federalna Međudržavna trgovačka komisija (Interstate Commerce Commission) da bi regulirala željeznički promet van granica država. Nedugo nakon, Shermanov Antitrust zakon i drugi zakoni su bili upereni protiv monopolisičkih kombinacija “ograničavanja trgovine”. Tokom 1930-ih godina, čitav niz industrija je pao pod reguliranje ekonomije, čime je vlada određivala cijene, uslove izvoza i uvoza i sigurnosne standarde. Reguliranje industrije su u novije doba uključivale vazduhoplovne linije, kamionski promet, vodeni promet, plinare i telefonska poduzeća, poduzeća finansijskog tržišta, poduzeća za naftu i plin. Pored reguliranja cijena i poslovnih standarda, nacija je pokušala da zaštiti zdravlje i sigurnost putem sve strožeg društvenog reguliranja. Kao posljedica razdoblja otkrivanja skandala iz ranih 1900-ih godina, doneseni su zakoni o zdravoj hrani i suzbijanju konzumiranja droga. Zatim je tokom 1960-ih godina, Kongres izglasao niz zakona kojima se regulira sigurnost radnika; utvrdio je okvire za federalno reguliranje zagađenja zraka i vode opasnim tvarima; odredio sigurnosne standarde za automobile i potrošačke proizvode; kontrolirao površinsko iskorištavanje ruda; regulirao sigurnost nuklearne energije i otrovnih otpadaka. Krajem 1970-ih godina, razmnožavanje reguliranja je bilo tako veliko da su mnogi regulatorne ustanove zvali "četvrtom granom" vlade. Protivljenje novim programima reguliranja je bilo tako snažno da je tokom vlasti predsjednika Regana i Buša došlo do naglog prestanka daljnjeg rasta; povrh toga, tokom tog vremena je došlo do popuštanja u provođenju reguliranja. Tokom vremena, politička stanovišta su se počela mijenjati. Mnogo kritikovan stav socijalnog osiguranja iz 30-tih godina branio je 80-tih godina Ronald Regan kao dio "društvene sigurnosne mreže". Javnost je prihvatila državne prinude koje su promijenile samu prirodu kapitalizma. Privatno vlasništvo je sve manje privatno. Slobodno poduzetništvo je sve više postajalo manje slobodnim. Nepovratni razvoj je dio istorije.

2.3. Kako vlade donose odluke?

Drže li se vlade zaista preporuke ekonomista i filozofa? Upotrebljavaju li vlade "nevidljivu ruku" kako bi osigurale da odluke javne politike služe tome da ekonomija posluje bez zapinjanja i djelotvorno? Ili postoje "neuspjesi vlade" uporedo s neuspjesima tržišta kao što su monopol ili zagađivanje? Ova pitanja su područje teorije javnog izbora kao grane ekonomske znanosti koja proučava načine na koji vlade donose odluke. Tu pitamo kako vlade donose odluke o razini poreza i javne potrošnje i o opsegu transfernih plaćanja. Teorija javnog izbora postavlja što teorija ponude i potražnje ispituje izbore u privatnom sektoru.

3. Politička igra

Politička igra, kao i tržište, ima svoja pravila i igrače. Donošenje političke odluke odvija se unutar skupa pravila tj. Ustava i izbornog sustava. Najvažnije pravilo igre za našu svrhu je da odluke donose izabrani predstavnici.
Ko su igrači? Glasači su potrošači čijim željama demokracija treba da na kraju posluži. Ostali važniji igrači su izabrani predstavnici ili političari. Ta grupa obavlja funkciju veoma sličnu funkciji poduzeća u tržišnoj ekonomiji – oni su poduzetnici koji tumače potražnju javnosti za kolektivnim dobrima i nalaze načine da ta dobra pribave.
Šta pokreće političare? Većinu izabranih službenika pokreće kombinacija prakse i ideologije - oni se pridružuju traženju izbornog preživljavanja sa svojim temeljnim vjerovanjima o tome kako da se upravlja državom. Neki od njih mijenjaju svoje stavove jednako brzo kao što se mijenja i politički retorika što je naročito izraženo u postizbornom periodu kako Bosne i Hercegovine tako i mnogim zemalja. Drugi tako duboko proživljavaju probleme da su zbog svojih ideala voljni riskirati da budu poraženi politički a glasači ekonomski. Međutim, teorija javnog izbora se probija kroz masu složenih motivacija jednostavnom pretpostavkom: političari se ponašaju tako da maksimiziraju svoje izglede da budu izabrani. Pretpostavlja se da oni maksimiziraju glasove – kao što se pretpostavlja da poduzeća maksimiziraju profit. U ravnoteži između glasača i političara nalaze se organizacije poznate kao interesne grupe (eng. Interest Groups) koje predstavljaju ljude ili poduzeća koji su organizovani u borbi za određeni cilj ili skup interesa. Na primjer, “Udruženje pčelara X” pokušava organizovano da djeluje i razmjeni svoje proizvode na tržištu, “Sportsko udruženje Y” brani svoja prava nastupanja na takmičenjima van države, “Kantonalno udruženje ratnih vojnih invalida XY” zastupa sve članove u ostvarivanju njihovih zakonom zagarantiranih prava i tome slično. Ipak, interesne grupe nekad poprime stepen političke moći daleko iznad broja njihovih članova. Kada interesne grupe "zarobe" regulativne agencije ili zakonodavna tijela neočekivano dobijemo slučaj nepredstavničke vlade. No, ima i drugih igrača. Jedan važan skup učesnika sastoji se od ljudi koji upravljaju izvršnim agencijama kao npr. ekonomisti u Institutu za Ekonomiju ili farmeri u Ministarstvu poljoprivrede. Iako oni zbog stručnosti i iskustva imaju veliku moć, te birokrate na kraju podlegnu odlukama političkih vođa tj. moćnih političara. Ukratko teorija javnog izbora opisuje kako vlade donose odluke o oporezivanju, rashodima, reguliranju i drugim politikama. Slično igri tržišta, igra politike mora usporediti želju naroda da dobije kolektivna dobra s mogućnošću ekonomije da ih pribavi. Glavne razlike se nalaze u tome da su glavni igrači u politici – političari – prvenstveno zainteresovani da pobijede na izborima, dok glavni igrači na tržištima – poduzeća – nastoje ostvariti profite.

4. Mehanizmi javnog izbora

U svakom narodu postoji politički sustav za donošenje kolektivnih odluka. Kako to funkcioniše u teoriji i praksi? Javni izbor je proces kojim se pojedinačne sklonosti udružuju u kolektivne odluke. Demokratsko društvo naglašava važnost individualnih vrijednosti i ukusa u takvom udruživanju - "jedan čovek, jedan glas" izražava individualističku podršku našeg političkog sustava.

4.1. Da li je javni izbor uvijek djelotvoran?

Kad mislimo na mnoge korisne djelatnosti države, mogli bi se zapitati povećava li kolektivni izbor uvijek i djelotvornost? Postoji li teorija "vidljive ruke" kojom vladine politike uvek vode prema djelotvornoj i pravednoj ekonomskoj raspodjeli javnih dobara i dohodaka?
Kolektivne djelatnosti mogu proizvesti Paretova poboljšanja koja predstavljaju postupke koji vode do poboljšanja u svačijem zadovoljavanju; one čine da su svi imućniji a niko siromašniji. Primjeri Paretova poboljšanja bila bi vladina podrška novom povećanju znanja (kao što su sateliti za komunikaciju) ili njihova pomoć u širenju mjera javne zdravstvene zaštite. Razliku između ta tri ishoda moramo imati na umu jer nema sigurnih pravila koje uvijek čine svakog imućnijim.

4.2. Primjene teorije javnog izbora

Teorija javnog izbora nam pomaže da razumijemo kako političke snage mogu uticati na budžet i druge činioce koji djeluju na ekonomsku djelatnost. Iako vlade u modernim ekonomijama igraju osrednju ulogu, imaju svoju vlastitu vrstu nesavršenosti. Jednako tome, stvarne ekonomije nikada ne postižu savršenstvo konkurentskih tržišta tako neki put demokracije ne uspijevaju odgovoriti na socijalne potrebe na najdjelotvorniji način. Kako postoje neuspjesi tržišta tako postoje i neuspjesi vlada.
*Neuspjeh vlade nastaje kada državne djelatnosti ne poboljšavaju djelatnost ekonomije ili kada vlada nepravedno raspoređuje dohodak.
Postoje dva izvora neuspeha vlade a to su: birokratska prisila i kratkoročni vidokrug.

4.2.1. Birokratska prisila

Malo ljudi se mogu oduprijeti povećanju svoga uticaja ili moći. I vlade su takve jer često čine previše i predugo. Jedan razlog za sklonost vlade da se preko mjere proširi je taj da ne postoji provjeravanje uspjeha ili ono što poslovni ljudi (preduzetnici) nazivaju "završni račun pojedinih projekata”. Ako vlada izgradi previše brana ili previše bombardera, ne postoji račun dobitka i gubitka na temelju kojim bi se mogla izračunati ekonomska vrijednost tih projekata. Jedina podrška koja je u tim projektima potrebna je zakonodavna većina, a ta se često može dobiti finansiranjem izborne kampanje male grupe ključnih zakonodavaca. Kad su ti programi jednom postali stvarnost, oni razvijaju jako izborno tijelo od onih koji u njima rade ili od onih koji od njihovih djelatnosti imaju najviše koristi. Mnogo je razloga zašto vlade imaju velikih poteškoća da zaustave jednom započete projekte. Klasičan primjer za to je "novi nuklearni reaktor” SAD-a. Ovaj projekt Vlade SAD-a je zahtijevao napredni sustav nuklearne energije koji bi kada se iscrpe nalazišta urana zamijenio postojeću generaciju nuklearnih reaktora. Vlada je u kasnim 1960-tim godinama planirala Clinch River reaktor, kada su svi mislili da će nuklearna snaga rasti vrlo brzo. Ali sredinom 1970-tih godina su istraživanja pokazala da će takav reaktor ekonomski biti neodrživ. Krajem 1970-tih godina, postalo je jasno da niko više ne naručuje nuklearne elektrane a mnoge ustanove su otkazale elektrane u izgradnji. Ipak je Vlada nastavila trošiti stotine miliona dolara na Clinch River project sve do 1983. godine.

4.2.2. Kratkoročni vidokruzi

Izabrane političke vođe se u većini država moraju podvrgnuti izboru svake dvije ili četiri godine i često se takmiče u okruženjima u kojima postoji velika konkurencija. Pritisak izbora može kod političkih odluka voditi do kratkoročnih vidokruga. Primjer SAD-a 1980-tih godina nam pokazuje skup simptoma kratkoročnih vidokruga tokom borbe oko deficita federalnog budžeta. Gotovo svako je priznao da ako se budžetski deficit ne smanji, proizvodnost i blagostanje biti ugroženi. Ipak je Vlada SAD-a uporno odlagala da preduzme potrebne korake kako bi se deficit uklonio. Šta je bio uzrok neuspjeha? Smanjenje deficita zahtjeva bolne korake u sadašnjosti (danas) bi se dostignuće ekonomije popravilo u budućnosti (sutra). Da bi se povećala štednja, investicije i efikasnost proizvodnje, u sadašnjosti se moraju ili povećati porezi ili smanjiti troškovi. Ali, članovi Kongresa koji se takmiče za reizbor odupiru se preduzimanju mjera koje bi vodile do kratkoročne nepopularnosti jer njih više zanima njihov reizbor nego budući ekonomski problemi. U ovakvom slučaju, političari koji žele reizbor vjeruju da će glasači pridati veću pažnju neposrednim smanjenjima troškova nego dugoročnim koristima od smanjenja budžeta. Sklonost usresređivanja samo na predstojeće izbore može navesti vlade da uvedu i održavaju programe koji se isplaćuju kratkoročno gledajući a da izbjegavaju one s neposrednim troškovima i dugoročnim koristima. Ta usresređivanja na kratkoročne vidokruge teži da u vladinim programima izazove sklonost za potrošnju pa se prema programima koji potiču sadašnju prema budućoj potrošnji blagonaklono postupa a dugoročne investicije (istraživanje, očuvanje i zaštita okoliša) mogu u razdobljima naročito bliskih političkih izbora loše proći. Pažljivi ekonomski analitičari su primjetili da teorija javnog izbora predstavlja pesimističko gledanje na ponašanje vlade. Nikakvo proučavanje historije ne bi trebalo opravdati ovakav ciničan zaključak. Historija je puna političkih vođa koji su preduzimali dalekosežne i mudre, ali nepopularne mjere. Ali teorija javnog izbora nas podsjeća da kolektivni izbor u demokracijama uvijek ne uvek najboljem ili čak djelotvornom ishodu. Demokracije su izabrale Hitlera i Musolinija i Perona jednako kao i Linkolna, Čerčila i Kenedija.

5. Sredstva i mjere državne intervencije u modernoj ekonomiji

I u idealno savršenoj konkurentnoj ekonomiji, tržište nema tako moćno dejstvo uspostavljanja apsolutne ravnoteže i potpune stabilnosti ekonomskih tokova. Ono uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, boluje od monopolističkog ponašanja, zagađivanja prirodne i radom stvorenog okoliša, nezaposlenosti i inflacije, nepravedne raspodele ekonomskih efekata, i slično. Kao odgovor na manjkavosti tržišta, danas u svijetu moderne ekonomije se koristi, uz nevidljivu ruku tržišta i vidljiva ruka države. Država je u nekim segmentima ekonomije potpuno suverena. PTT, saobraćajna infrastruktura i sl. ulažu sredstva u naučna istraživanja, kao što na primjer država prikuplja poreze od svojih građana i vrši preraspodelu tih sredstava siromašnim ljudima putem socijalnih programa, koristi fiskalnu monetarnu politiku da bi podsticala ekonomski rast i obuzdala konjunkturne cikluse. Od vremena Platona, filozofi su se sporili o ulozi države a pogotovu u ekonomiji. U modernoj ekonomiji razlikujemo četiri glavne ekonomske funkcije države:
- Utvrđivanje zakonskog okvira tržišne ekonomije
- Uticaj na raspodjelu resursa radi podizanja i pospješivanja efikasnosti privređivanja
- Unapređenje raspodjele dohotka
- Stabilizovanje ekonomije mjerama makroekonomske politike.

Naravno, država djeluje putem zakona. Prva i osnovna ekonomska funkcija države i njenih organa je da postavi zakonski okvir i utvrdi pravila tržišta. Definiranje tržišnih pravila podrazumijeva zakonsko reguliranje vlasničkih odnosa, donošenje zakona o ugovorima, o poslovanju i stečaju poduzeća, reguliranju radnih obveza, kao i brojni drugih zakonski propisi kojima se uređuju ekonomski odnosi u društvu.
Izrada i donošenje zakonskih propisa, u modernim se ekonomijama temelji ne samo na analizama tekuće ekonomske situacije već neke svoje korijene vuku još iz rimskih vremena, drugi su izrasli iz engleskog običajnog prava, dok je moderno zakonodavstvo uslovljeno zahtijevima ekonomske korisnosti i efikasnosti, a ponekad, nerijetko motivisani i političkim dobitkom. Bez obzira na čemu se temelje i kako se uređuju, državni zakonski okviri imaju snažno dejstvo na ekonomske aktivnosti. Njihov uticaj je bio različit u pojedinim vremenskim periodima. Na primjer, tokom 19-og stoljeća, zakonskim propisima nisu bili dovoljno zaštićeni interesi radnika u poduzećima, kao ni interesi potrošača. Vlasnik poduzeća nije tada odgovarao za loše radne uvjete zbog kojih su radnici obolijevali na poslu, kao ni za ispravnost samih proizvoda. Koliko se zakonskim propisima zadire u dubinu ekonomskog tkiva, utoliko je sloboda djelovanja ekonomskih subjekata manja. Savremeni ekonomski sustavi danas koriste zakonske propise više kao generalni okvir u kome su propisana osnovna pravila ponašanja subjekata na tržištu, čime im je ograničena mogućnost i vlastite kreativne i poslovne prodornosti, što je nasuprot tome slučaj sa ekonomijama u kojim dominira državno upravljanje. U najnovije vrijeme, pokazuje se da je sve manje zakonskog uplitanja države u ekonomiju, a time se otvaraju i šire novi prostori slobodnog djelovanja tržišta i njegovih mehanizama. Uticaj na raspodjelu resursa radi postizanja i pospešivanja efikasnosti privređivanja je je funkcija države u reguliranju ekonomskih tokova. O čemu se ovdje zapravo radi? Kratak odgovor bio bio u tome da se država pojavljuje radi otklanjanja tržišnih nedostataka i time pomaže ekonomske subjekte koji imaju za cilj ostvarivanja što većeg profita a težnja za prisvajanjem što većih iznosa profita je osnovni pokretački motiv (spiritus movens) . Idući ka tome, ekomomski subjekti svjesno ili nesvjesno, direktno ili indirektno, prave određene štete koje se odmah ili kasnije negativno odražavaju na druge. Najbolji primjer za to su eksternalije koje su pomenute gore i najčešće se odnose na problematiku zagađivanja čovjekove životnog i radnog okoliša. Rastom gustoće naseljenosti i pojavom sve većih količina otrovnih materija, usljed naglog rasta raznih vrsta proizvodnji, negativni indirektni efekti porasli su od malih smetnji do velikih prijetnji. Da bi se suzbilo takvo stanje i otklonile posljedice, pojavljuje se država kao regulator ponašanja poduzeća putem zakona. Njena regulativna uloga se ogleda u tome da kontrolira eksternalije poput zagađivanja zraka, vode i zemljišta, otrovnih otpadaka, loših lijekova i hrane, radioaktivnog otpada itd. Kritičari države često joj prigovaraju da nepotrebno primjenjuje prisilne mjere. Ona je poput roditelja koji uvijek kaže "ne". Uticaj države na raspodjelu resursa radi postizanja efikasnosti privređivanja, naročito dolazi do izražaja na tržištu ograničene konkurencije. Generalni je stav da nigdje danas u svijetu nema savršene konkurencije. Ona je uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, ograničena a ekstremna pojava nesavršene konkurencije su monopoli. U ispravljanju tržišnih nedostataka država se pojavljuje i kao nosilac određenih ekonomskih aktivnosti. To su one aktivnosti koje manje ili više doprinose ekonomskom blagostanju cjelokupne društvene zajednice, ali koje se ne mogu efikasno prepustiti privatnoj inicijativi. Radi se zapravo o javnim dobrima čije su koristi tako široko rasprostranjene među stanovništvom da ni jedno poduzeće ili potrošač nema ekonomski interes da pokrene takvu proizvodnju. Da bi država mogla da finansira javna dobra, on za to mora imati sredstva koja obezbjeđuje putem uvođenja poreza kao stalnog izvora prihoda koji se moraju plaćati od strane stanovništva. Oni se upravo razlikuju od drugih izdataka poduzeća ili lica po tome što su obavezni, a svi drugi izdaci zavise od odluke onih koji ih plaćaju. Prema tome, uloga države u alokaciji resursa na unapređenju efikasnosti privređivanja ima punu ekonomsku logiku. Država u ovim slučajevima utvrđuje pravila igre, naplaćuje poreze i kupuje javna dobra, poput autoputa koji svima koristi. Takve aktivnosti države koriste poslovanju poduzeća, sprečavaju tržišnu zloupotrebu posebno monopolista, te obuzdavaju aktivnosti poduzeća na zagađivanju čovekove životnog okoliša.
Ekonomska funkcija države se iskazuje još i kroz preraspodelu dohotka. Tržišni nedostatak se izražava i kroz nejednaku raspodjelu dohotka. U tržišnim uslovima ljudi postaju bogati ili siromašni u zavisnosti od bogatstva kojeg su možda naslijedili, od njihove darovitosti i napora, od cijene za svoje napore, a nekada i od sreće da se pronađe nafta, rudnik zlata, dobije na lotu i tome slično. Tržište objektivno ne može obezbediti idealnu raspodjelu dohotka koja se smatra društveno pravednom i jednakom. Ono zapravo obezbeđuje uslove za život, a stvar je raspodjele kako će se obezbediti skladnost tog življenja. Ipak, i u najsiromašnijim državama se od bogatijih pojedinaca uzima dio (višak) dohotka i daje siromašnima. To nije ništa drugo do preraspodjela dohotka. Najnaprednije zemlje danas ne dozvoljavaju da djeca budu gladna zato što su im roditelji siromašni, brinu da siromašni ne umiru zato što ne mogu platiti liječenje, da mladi dobije besplatno školovanje, da starci moraju imati neki minimalni dohodak, itd. Posljednjih godina države su izgradile sistem transfernih plaćanja koja nisu ništa drugo no novčana davanja ljudima. Takvi transferi uključuju pomoć starcima, slijepima, invalidima, kao i osiguranje za nezaposlene. I na kraju, države ponekad subvencioniraju potrošnju onih grupacija koje imaju niske dohotke dajući im bonove za hranu, subvencioniranu zdravstvenu zaštitu i jeftino stanovanje.
Četvrta ekonomska funkcija države je stabiliziranje i razvoj ekonomije mjerama makroekonomske politike. Da bi se ublažili ekonomski ciklusi i spriječila hronična nezaposlenost stanovništva, suzbila inflacija, otklonila ekonomska stagnacija, te podstakao razvoj, vlade pojedinih zemalja uvode različite mjere i primjenjuju određene instrumente ekonomske politike. U nizu sredstava ekonomske politike značajno mjesto ima proizvodnja sredstava za proizvodnju u državnom vlasništvu. Državni sektor u proizvodnji nastao je u pojedinim zemljama na različite načine: nacionalizacijom, kupovinom i sudjelovanjem u vlasništvu. Državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju omogućuje državi da investiocionom politikom vrši stabilizacioni uticaj na proces društvene reprodukcije. Investicionim ulaganjima ona utiče na nivo cijena investicionih dobara i drugih roba, utiče na strukturne odnose u ekonomskom razvoju, na tempo razvoja i td. Glavna oruđa države za kontrolu ekonomskih kolebanja i unapređenje ekonomskog rasta su monetarna i fiskalna politika.
Monetarna politika, kojom se u osnovi reguliše masa novca u opticaju, postala je veoma moćno sredstvo države na regulisanju ekonomskih tokova. Temeljna sredstva monetarne politike su politika kamatnih stopa i politika kredita. Naime, ograničavajućom monetarnom politikom ograničava se porast monetarne mase, a time direktno utiče na smanjenje inflacije i to kroz stabiliziranje procesa društvene reprodukcije. Fiskalnom politikom država djeluje na nivo ekonomske aktivnosti. U savremenim uslovima tok društvene reprodukcije je bitno promijenio ulogu državnog budžeta. Njime se ne kontrolira samo utrošak javnih fondova, već se u velikoj mjeri realizuje i državna finansijska politika. Kombinovanjem fiskalnih mjera i politike rashoda utiče se na tok ekonomskog procesa, kako kratkoročno tako i dugoročno. Kada se govori o mjerama državne intervencije u ekonomiji, može nam u mnogome biti od koristi Stiglerovi zakoni. Na pitanje koje ekonomske zadatke država može izvršavati, George J. Stigler predložio je pet dole navedenih pravila:

Pravilo 1: Država ne može ništa uraditi brzo. Dugi zakonski postupci, niz proceduralnih radnji, krut i spor rad birokracije su temeljni problemi između zahtijeva ekonomije i efikasnosti u ekonomskom reguliranju. To je momenat o kome treba voditi računa kada se država poziva u pomoć.
Pravilo 2: Kada država sprovodi pojedine ekonomske mjere, odgovorna politička tijela ne mogu kontrolirati način kako se te mjere sprovode, glomazna i dosta komplikovana državna organizacija (parlament, vlada, ministarstva, odjeljenja, referenti i sl.) ne obezbjeđuje efikasnu kontrolu sprovođenja mjera koje je propisala država. Apsurdno je vjerovati da parlament može kontrolirati ekonomske mjere savezne vlade. To je moguće obaviti na preskok, ali se time ništa ne dobiva.
Pravilo 3: Demokratska država nastoji postupati sa svim građanim jednako jer propisima država ne pravi razlike među ljudima. Tako su ljudi sa ličnim primanjem od 10.000 dolara mjesečno obuhvaćeni sustavom socijalnog osiguranja kao i oni koji su socijalno ugroženi, početnik i najiskusniji vozač moraju poštovati ista ograničenja brzine, dijete od tri sedmice starosti mora imati istu dozvolu za uvoz viskija kao i odrasli od 40 godina, i niz takvih i sličnih primjera.
Pravilo 4: Idealna politika, sa gledišta države, jeste ona sa poznatim korisnicima od kojih je svaki osjetno pomognut, na račun velikog broja nepoznatih osoba od kojih pak ni jedna nije mnogo oštećena. Ekonomskom politikom uvijek je neko oštećen. Besplatan politički ručak na primjer na štetu svih obveznika poreza, koji objektivno nisu mnogo oštećeni. Ili isplata 50 dolara svakoj od milion osoba je mnogo poželjnija nego po jedan dolar svakoj osobi, jer 50 dolara za njenog korisnika nešto znači, dok jedan dolar skoro ništa.
Pravilo 5: Država nikad ne zna gde treba stati. Svako rukovodstvo države smatra da je baš ono najbolje i da se kao takvo ne treba nikada mijenjati. Promašaji države nisu mjerljivi kao u poduzeću. Poduzeće ili ima profit ili nema. Političke nagrade se više daju za neuspjehe nego za uspjehe, jer neuspjeh pokazuje potrebu za većim sredstvima i više moći. Za uspjeh ili neuspjeh državnih organa nema objektivnih mjerila. Sve što se radi je u jednom stalnom procesu bez adekvatnog vrednovanja.

Imajući ova, kao i brojna druga suvremena saznanja o ulozi države u modernoj ekonomiji, pokazuje se da je u poslednjih desetak godina u savremenoj ekonomskoj teoriji sve više prisutno stanovište o minimiziranju države u ekonomiji i maksimalno prenošenje njenih funkcija, čak i onih izvornih na privatni sektor. Taj pravac ekonomskog učenja označen je kao liberalizam koji kaže da: “ekonomska uloga države treba da bude u funkciji tržišnog mehanizma i slobodnog ispoljavanja ekonomskih zakonitosti da načine stvaranja pretpostavki, izgradnji sustava antimonopolističkog zakonodavstva i javne funcije”.

 

Zaključak

Iz prethodnog teksta može se zaključiti da je uloga države prisutna u svim ekonomskim kao i ljudskim aktivnostima jedne ekonomske zajednice. Međutim, ovde je za razmatranje posebno značajna uloga države u ekonomiji. Uloga države u ekonomiji je neizbježna i neminovna za normalno i stabilno odvijanje svih ekonomskih aktivnosti. Ali i pored svega, uloga države u ekonomiji može u raznim situacijama biti povoljna, ali i nepovoljna, u zavisnosti na koga se odnosi. Tako na primjer, izvor velikog tržišnog učešća vodećih kompanija može biti i državna regulativa koja pravnim ograničenjima stvara prepreke konkurenciji. Jedan od važnih oblika pravnog ograničenja u razvijenim zemljama je zaštita patenta, čime se daje isključivo pravo inovatoru da svoj izum eksploatiše određeno vrijeme. Isto tako, država može odobriti koncesije poduzećima za obavljanje nekih usluga i slično. Uloga države može biti povoljna za stanovništvo kada ona svojom regulativom određuje maksimalne cijene robama neophodnim za egzistenciju kao što su hljeb, lijekovi, itd.


Literatura

1. Šebić F.: “Uvod u ekonomiju”,
2. Babić M.: “Makroekonomija",
3. Golić B.: "Osnove ekonomije",
4. Samuelson P. & W. Nordhaus: "Ekonomija”,
5. Gligorijević S.: “Elementi političke ekonomije”
6. Visković N.: “Teorija države i prava”

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi