Digitalna vizit kartica

Digitalna vizit kartica je zamišljena kao zamjena za klasičnu vizit karticu, i usko je vezana za poslovanje putem interneta (tzv. elektronsko poslovanje). Funkcija ovakve kartice jeste predstavljanje neke firme ili ustanove, tj. ona bi trebala da bude nosilac osnovnih informacija o samoj djelatnosti iste.

Kao što i sam naziv govori sadržaj na kartici je u digitalnom obliku, te je za korištenje neophodna upotreba računara. Međutim pošto je kartica isključivo orijentisana ka modernom načinu poslovanja, tj poslovanju preko interneta, to i ne predstavlja neki problem. Osnovni koncept jeste da se kombinacija slike, zvuka i videa komprimuje u jedan fajl, koji se smješta na mini disk, te se na taj način omogućava njegova dalja distribucija. Mini disk je kapaciteta 110MB, a upravo za ovakve namjene u upotrebi se nalaze četvrtasti mini diskovi, koji u potpunosti podsjećaju na klasične vizit kartice.

Zašto digitalna vizit kartica?

Prednosti ovakvog načina predstavljanja su veoma velike. Prije svega, u današnjem modernom društvu, gdje se preko 60% svih poslovanja obavlja putem računara (interneta), razmjena reklamnog materijala je veoma olakšana. Ovim konceptom je omogućeno da se na jednostavan način, dosta detaljan opis neke djelatnosti razmjeni sa potencijalnim poslovnim partnerima. Sadržaj kartice je isključivo marketinškog tipa, te treba da ispunjava određene norme vezane za ovu oblast. npr. preporučljivo je da svi video zapisi budu propraćeni i zvučnim zapisom kako bi se olakšalo praćenje sadržaja. Pretpostavka je da će ciljna grupa, u ovom slučaju partneri, mnogo lakše i zainteresovanije pogledati neki video sadržaj propraćen zvukom, nego čitati tekst o samoj firmi.

Nedostaci ovog načina predstavljanja u odnosu na klasične “vizitke” jesu veći troškovi pri samoj izradi, te distribucija ukoliko se radi o potrošačima.

Pri izradi ovakvog projekta neophodno je izvršiti određen niz priprema. Tu spadaju prije svega prikupljanje potrebnog reklamnog materijala, te obrada istog. Sav prikupljeni materijal, kao što su već navedene slike, audio zapisi, video zapisi potrebno je obraditi da bi se dobio odgovarajući format i kvalitet. Za ovakvu vrstu obrade potrebno je korištenje određenog seta alata, tj. softvera koji je namjenjen upravo za te svrhe.

U nastavku će biti detaljnije objašnjena primjena navedenog softvera i aktivnosti.

PRIPREMA AUDIO SADRŽAJA

Zvuk je u analognom svijetu kontinualni niz iskazan u vremenu i određenog raspona. Raspon je moguće približno tačno izmjeriti u bilo kojoj vremenskoj tački. Međutim, kod digitalnog zvuka, signal je definian za tačnu vremensku tačku i može imati čvrsto definisan broj vrijednosti. Zbog toga se rješenje nalazi u odmjeravanju, koji se najčešće temelji na Teoremi o odmjeravanju gdje se utvrđuje, da ako signal sadrži frekvenciju do tačke f, tada uzorak mora imati frekvenciju najmanje 2f , kako bi se iz uzorka mogla ispravno izvršiti rekonstrukcija izvornog signala. Još u prvim danima digitaliziranog zvuka prihvaćeni su frekvencijski uzorci od 44.1 KHz i 48 KHz koji u potpunosti ispunjavaju zahtjeve rekonstrukcije zvučnih signala u čujnom području čovjeka od 20 KHz.

Kod analognog sistema zvuk koji je primljen preko mikrofona se pretvara u kontinualno promjenjiv električni signal koji je potpuno vjeran tonskoj pobudi. Sampliranjem tj. odmjeravanjem analogni signal se pomoću AD (analogno digitalnog) konvertora pretvara u digitalne podatke. AD konvertor u diskretnim vremenskim razmacima mjeri intenzitet analognog signala i dobijenu vrijednost pretvara u digitalni (binarni) kod.

Prednosti digitalnog zvuka pred analognim su te što se dinamičko područje (razlika najslabijeg i najglasnijeg zvuka koji se može reprodukovati) proširuje na više od 90 dB, kod procesiranja je moguća korekcija pogrešaka te ubacivanje efekata.

Prilikom snimanja zvučnih zapisa putem mikrofona, zvuk se preuzima u takozvanom WAV formatu. Iza ovog formata, može se kriti više različitih podformata, od kojih su neki kompresovani, a neki ne.

Zbog potrebe da se smanji veličina samog audio fajla, u svrhe jednostavnije prenosivosti, neophodno je kompresovanje zapisa. Najčešće korišteni format za kompresiju jeste MP3 (MPEG layer 3). Prednost je dobar odnos kompresija-kvalitet.

MPEG algoritmi spadaju u skupinu algoritama za kompresiju s gubitkom (lossy algoritmi) i u skupinu takozvanih “perceptualnih” algoritama, što znači da se temelje na ljudskim čulima i doživljaju zvuka. Navedena dva metoda su:

2.2.1 Maskiranje

Jedan od osnovnih koncepata na kojima se temelje svi perceptualni algoritmi kodiranja zvučnih signala jeste maskiranje. Pojam makiranja ćemo objasniti na jednostavnom primjeru. Ako imamo ton frekvencije 1000 Hz i u njegovoj blizini ton frekvencije 1100 Hz, ali recimo 18 dB slabiji, drugi ton se neće čuti – biće potpuno sakriven (maskiran) onim prvim tonom. Ukoliko sada, uzmemo ton na 2000 Hz, takođe 18 dB slabiji od onog na 1000 Hz - njega ćemo čuti, jer je

frekvencijski dovoljno udaljen od prvog tona, tako da ga ne zahvata efekat maskiranja. Teoretski, ton od 2000 Hz bi trebao biti 45 dB slabiji od tona od 1000Hz da bi ga ovaj maskirao. Maskirajući efekat u praksi znači da je moguće podići nivo šuma u blizini “jačih” zvukova jer će taj šum ionako biti maskiran. Podizanje nivoa šuma znači korištenje manjeg broja bitova za zapis zvuka, a samim tim se postiže kompresija.

Audio MPEG maskiranje u praksi koristi podjelu čujnog područja (20 HZ - 20.000 Hz) na 32 podpojasa ili podkanala, na osnovu kojih po određenom algoritmu vrši maskiranje.

Osim maskiranja zvukova na temelju blizine frekvencije i razlike u jačini, postoji maskiranje na

temelju jačine zvuka i vremenske bliskosti s drugim zvukom – takozvano pre i postmaskiranje. Ovo makiranje se bazira ne temelju činjenice da je uhu potrebno određeno vrijeme za procesiranje zvuka. Obično se uzima da predmaskiranje zahvata 2 do 5 milisekundi, a postmaskiranje znatno više, pa čak i do 100 ms. U praksi ovo znači da će glasan zvuk maskirati sve obližnje zvukove i do 100 milisekundi nakon završetka i do 5 milisekundi prije početka.

2.2.2 Kodiranje

Drugi korak za audio MPEG layer 3 koder prije zapisivanja samog signala jeste primjena kodiranja, koje sa zvukom nema mnogo veze. Riječ je o algoritmu za predstavljanje veće količine informacija manjom, a MPEG layer 3 koristi opšteprihvaćeni Huffman-ov algoritam.

2.3 Sound Forge

2.3.1 Istorijat

Sound Forge (SF) je program koji sadrži brojne alate i efekte za snimanje i manipulisanje zvučnim zapisima. Prva verzija (Sound Forge 3.0) ovog programa napravljena je još prije petnaestak godina i od tada se stalno usavršava. Ovaj program je jedan od najboljih alata za snimanje i odbradu audio zapisa i ubacivanje brojnih efekata u zapis. Osnovni format sa kojim manipuliše jeste upravo WAV. Verzija 7.0 sadrži veliki broj funkcija kao što su: automatske DirectX efekte, automatsko snimanje, VU/PPM mjerače, napredne alate za spektar-analizu, bijele, roze i braon generatore zvuka, normalizaciju, utišavanje odnosno pojačavanje zvuka pri prelasku s jednog na drugi zapis (cross fade), produžavanje dužine zapisa, dodatak za snimanje fajlova na CD, pretraživač zvučnih zapisa, i još mnoge druge opcije. Sa Sound Forgeom može se manipulisati i MP3 fajlovima. Program nudi manipulisanje zapisima do 32-bitnog kvaliteta. Zadate operacije se izvršavaju veoma brzo čak i u slučajevima korišćenja programa za napredne procese. Program je jednostavnog izgleda, sa jasno izdvojenim ikonicama za svaku pojedinu funkciju.

2.3.2 Snimanje zvuka u Sound Forge-u

Da bismo pokrenuli sesiju snimanja možemo da izaberemo ili Record u meniju Special, ili da pritisnemo dugme za snimanje na paleti alatki Transport. Dugme za snimanje je prvo dugme na paleti i ima crveni krug na sebi.

Nakon odabiranja dugmeta Record, pojavljuje se okvir za dijalog Record. Uočava se da prozor u kom se vrši snimanje ima svoje ime prikazano u liniji naslova, što će nam biti potrebno pri daljem radu.

U gornjem lijevom dijelu okvira za dijalog su parametri snimanja. To su brzina uzimanja odmjeraka (semplova) pri snimanju, veličina odmjerka i broj kanala. Oni su isti kao parametri prozora Data Window u kojem će biti izvršeno snimanje. Ukoliko postoji potreba za mjenjanjem ovih parametara, potrebno je ili zatvoriti okvir za dijalog Record i promijeniti ih u prozoru Data Window i snimati u novom prozoru, ili izabrati drugi prozor za snimanje.

Ukoliko želimo da snimamo u novom prozoru a ne u trenutno odabranom prozoru, pritiskom na dugme New koje se nalazi u gornjem desnom dijelu okvira za dijalog Record, pojavljuje se okvir za dijalog New Window u kome je moguće zadati brzinu uzimanja odmjeraka, njihovu veličinu, te broj kanala za novi prozor, koji će se takođe koristiti dok se snima.

Na dnu okvira za dijalog postoje polja Time recorded i Time left on drive. Ova dva polja nam daju informaciju o proteklom vremenu snimanja i koliko je još vremena na raspolaganju (tj. koliko još ima mjesta na hard disku) za dodatna snimanja. Ukoliko polje Time left on drive prikazuje da je ostalo malo vremena, potrebno je osloboditi prostor na hard disku ili izabrati alternativni disk gdje će Sound Forge smještati svoje privremene datoteke.

Potrebno je napomenuti da Sound Forge pruža tzv. nedestruktivnu obradu, tj. svi podatci sa kojima se radi čuvaju se u privremenom baferu. Na taj način je omogućeno da se svaka promjena ili niz promjena može opozvati pojedinačno, ili u Undo/Redo/History prozoru.

Sound Forge omogućava i provjeru nivoa ulaznog izvora prije nego što počne snimanje. U okviru za dijalog Record, na desnoj strani, mjerač će svjetliti srazmjerno jačini ulaza koji se snima. Za najbolje rezultate potrebno je da nivo bude negdje u žutom opsegu, sa povremenim crvenim svetlom. Kada su nivoi provjereni, snimanje se pokreće pritiskoim na dugme Record. Podešavanje ulaza sa koga se vrši snimanje obavlja se u sklopu samog windowsa na kartici Volume Control.

Poslije snimanja materijala, moguće je preslušati ono što je snimljeno ukoliko e pritisne dugme Play. Moguće je takođe preslušati materijal do određene tačke, a preko ostatka snimiti novi materijal. Za ovakav način “dosnimavanja” potrebno je zaustaviti reprodukciju u željenoj tački pomoću dugmeta Stop, te u padajućem meniju Mode, izabrati opciju Punch In.

Sound Forge ima pet različitih režima za snimanje. To su: Automatic Retake, Multiple Takes creating Regions, Multiple Takes (no Regions),Creta new window for each take i Punch In.

Ovo je najlakši režim snimanja. Snimanje počinje od pozicije pokazane u polju Start kada se pritisne dugme Record i nastavlja se sve dok se ne pritisne dugme Stop. Bilo koji podaci, koji se nalaze poslije pozicije u polju Start, biće zamjenjeni novim.

Ovo su režim koji omogućavaju snimanje više snimaka, a reazlika je ta što svaki snimak zauzima tačno definisano područje, svaki snimak ne mora biti tačno definisan i svaki snimak se smješta u zaseban prozor, respektivno.

Režim Punch In se koristi kada je potrebno snimati preko neke sekcije podataka u postojećem prozoru Data Window. Snimanje počinje na poziciji koja je selektovana u polju Data Window, i nastavlja se sve do kraja selektovanog dijela.

U ovom režimu snimanja, opcije Pre/Post Roll omogućavaju prelaze između novosnimljenog (umetnutog) zvuka i osnovnog zvuka u koji se vrši ubacivanje.

Kada se završi željeno snimanje, pritiskom na dugme Close zatvara se okvir za dijalog Record i vraća se u “normalni” režim rada, režim montaže.

2.3.3 Obrada zvuka u Sound Forge-u

Na početku, neophodno je napomenuti da se kod obrade zvuka i primjene efekata, prvo mora odabrati sekcija podataka na kojoj se žele primjeniti promjene. U suprotnom, Sound Forge će primeniti efekat na kompletan učitani zapis. Takođe, pri radu sa stereo podatcima, efekte je moguće primjeniti zasebno na Lijevi (gornji) ili Desni (donji) kanal u Data Window.

Obrada zvuka je naročito neophodna kod amaterskih snimaka, gdje se zbog loše opreme i dodatnih šumova dobija dosta “loš” i neujednačen signal.

Najčešće korišćene operacije u toku obrade su isjecanje, kopiranje, umetanje, brisanje i odsijecanje. Većina ovih operacija koristi Clipboard za privremeno smeštanje, što omogućava Undo/Redo operacije. Sve ove opcije nalaze se u meniju Edit, a funkcionalnost im je sledeća

Često korištene opcije kod obrade zvuka, a koje su neophodne za dobijanje zadovoljavajućeg kvaliteta, su alatke koje se nalaze u menijima Effects i Process, a to su:

je funkcija koja služi za uklanjanje šuma, koji se javlja u trenutcima prekida (npr. kod govora, pauze između riječi). To je moguće dobiti podešavanjem parametara funkcije Noise Gate.

Normalizacija je podešavanje jačine pojedinih audio zapisa tako da se iskoristi čitav dinamički opseg bez odsijecanja. Tako se eliminiše neujednačenost pojedinih dijelova snimka.

Ovdje se računa koliko treba najvećem piku (vršnoj vrijednosti) do neke zadate vrijednosti, pa se svi povećavaju za tu vrijednost. Kod stereo signala gdje su selektovana oba kanala računa se za najveći pik oba kanala, pa se primenjuje na sve otale.

Te funkcije kao što su Envelope i Repair kojima se postiže ujednačavanje signala i uklanjanje “pucketanja” u snimljenom audio zapisu.

Postoji i mnogo drugih opcija kojima se mogu dobiti razni efekti, ali se u ovom radu nećemo osvrtati na pomenute.

PRIPREMA VIDEO SADRŽAJA

Prilikom obrade video sadržaja korišten je Ulead Video Studio. Ovaj alat je veoma pogodan za rad sa bilo kakvim multimedijalnim sadržajem zato što omogućava veliki broj mogućnosti za obradu kako video, tako i niza drugih popratnih elemenata.

Prednosti ovog softvera su mali sistemski zahtjevi, te veoma jednostavan rad u veoma ugodnom grafičkom okruženju. Obrada videa je izvedena u nekoliko faza.

Trenutno je u upotrebi Ulead VideoStudio 10, verzija ovog programa koja se pojavila 2006 god. Najvažnije novine u ovoj verziji, su bolja podrška za HD video rezolucije 1920 x 1080 i proširena kompatibilnost s raznim MPEG-4 formatima. Novitet je i mogućnost miksanja sedam video kanala, pri čemu program radi prilično brzo, zahvaljujući tome što video visoke definicije pri miksovanju prebacuje u nižu rezoluciju (tzv. Smart Proxy), mada ne sasvim dovoljnu za potrebe video montaže. Takođe je moguće jednostavno ubacivanje i editovanje zvuka, a u ovoj verziji softvera se može snimiti i u sistemu Dolby Digital 5.1, jer ugrađeni mikser ima sve odgovarajuće funkcije. Takodje je omogućeno dodavanje prevoda u video fajl, ili odredjenih natpisa. Prijevod je moguće učitati iz već postojećeg fajla ili ga ručno editovati. Još jedna od mogućnoti jeste dodavanje određenih plug-in dodataka. Neki od dodataka su: Ad Zapper, softverski skener koji pregleda video materijal i prilično uspješno pronalazi i izbacuje reklame snimljene zajedno s filmovima, te filtar koji ublažava podrhtavanje slike kada se snima s velikim zumom. Finim podešavanjem ovoga filtra moguće je ostvariti zadovoljavajuće rezultate.

Osnovni problem na koji se nailazi prilikom obrade videa je isti problem sa kojim se suočavamo već godinama. Kako napraviti video visoke kvalitete i rezolucije, a da pritom on zauzima što manje prostora. Napravljen je čitav niz algoritama, kodeka i program koji se bave ovim problemom. Rješenje problema se nalazi u kvalitetnom rješenju problema optimizacije koji na jednoj strani ima kvalitet videa, a na drugoj veličinu fajla.

Kvaliteta videa se često mjeri parametrom PSNR (Peak Signal to Noise Ratio). To je matematički parametar definisan kao omjer vršnog signala i šuma posmatranog između referentnog i obrađenog videa. Međutim, PSNR ne uzima u obzir ljudsku percepciju i stoga ne može pouzdano predvidjeti vizualnu kvalitetu videa. Ljudskim opažanjem uočavaju se različita iskrivljenja digitalnog videa, kao što su trzanje, raspadanje slike u blokove, zamagljenje i šum. Niti jedan od njih ne može biti izmjeren parametrom PSNR.

3.2 Kodeci (CODEC - COmressor - DECompressor)

U današnje vrijeme postoji mnogo različitih kodeka za kodiranje video zapisa. Cilj svih tih kodeka je u pravilu isti, a to je dobiti što manju datoteku što veće kvalitete video zapisa uz što kraće vrijeme kodiranja. Kada je primarni cilj kodiranja što veća kvaliteta slike, tada veličina datoteke i brzina kodiranja nisu toliko bitni. Međutim, ako se kodira datoteka koja će se kasnije koristiti na internetu za prijenos kao tok podataka (streaming), tada se mora napraviti kompromis između kvalitete slike i veličine datoteke, da bi se uz određenu brzinu prijenosa podataka internetom video zapis mogao gledati bez zastajkivanja. Kada se od tog video zapisa još očekuje da

se prenosi internetom u stvarnom vremenu, tada je važna i brzina kodiranja da ne bi dolazilo do velikog vremenskog kašnjenja.

Pojam streaming (stream = tok, struja) je postao dosta rasprostranjen, a uglavnom se odnosi na medije kao što su video i audio koji se prenose mrežom. Danas postoje dva različita pristupa streamingu, a to su stvarnovremenski streaming (realtime) i progresivni streaming (progressive). Uglavnom, ako se nešto prenosi uživo ili ako se koristi streaming protokol kao što je RTSP (Realtime Streaming Protocol), to je realtime streaming. Kada se koristi HTTP server, datoteka se prenosi progresivnim streamingom.

Progresivni streaming (progressive), još poznat kao progresivno skidanje podataka, odnosi se se na medije koje korisnici mogu koristiti tijekom samog prijenosa datoteka s interneta na računar. Korisnik može pogledati samo dio datoteke koji je prenesen do tog trenutka, ali ne može otići naprijed do dijelova koji još nisu preneseni. Kod progresivnog streaminga datoteke se ne podešavaju tijekom prijenosa da bi odgovarali brzini korisnikove veze kao što to radi realtime format. Progresivni streaming je vrlo pogodan za prijenos kratkih filmića koje želimo gledati u visokoj kvaliteti, kao što su npr. reklame. Ova metoda garantira kvalitetu prenesenog filma zato što se dio datoteke koji se gleda prethodno sprema. To znači da neki korisnici mogu osjetiti kašnjenje prije nego što film počne, pogotovo pri manjim brzinama prijenosa. Međutim, ovo nije dobro rješenje za dugačke filmove ili materijale kojima će korisnik željeti pristupati nasumice, kao što su predavanja, govori ili prezentacije, te za materijale koji se moraju emitirati uživo.

Stvarnovremenski streaming (realtime) se odnosi na tehnologiju koja podešava brzinu prijenosa medijskog signala brzini korisničke veze, tako da je medij uvijek dostupan u stvarnom vremenu. Riječ realtime razlikuje ovu vrstu streaminga od HTTP streaminga. Realtime streaming je pogodan za događaje uživo, a podržava nasumice odabran materijal, tako da korisnik može “premotati” film do nekog drugog mjesta, koje može biti korisno za prezentacije ili predavanja. U teoriji, realtime filmovi se nikad ne bi smjeli zaustaviti kada se jednom pokrenu, međutim u praksi se mogu javiti periodične pauze. Realtime streaming filmovi moraju odgovarati brzini prijenosa

korisničke veze, što znači da je kvaliteta slike uglavnom siromašna na modemskim brzinama. Također, informacija koja se izgubi u mreži je često ignorisana, tako da je video kvaliteta narušena ako je mreža zagušena ili problematična. Realtime streaming zahtjeva specijalne servere koji ga mogu osigurati, a koristi specijalne protokole kao što su RTSP (Realtime Streaming Protokol) ili MMS (Microsoft Media Server).

3.3 Kompresija

- kompresija bez gubitaka (lossless) – procesi kompresije i dekompresije garantuju signal identičan izvornom signalu (originalu)

- kompresija sa gubicima (lossy) – dekompresirani signal nije istovjetan originalu

- entropijsko kodovanje (entropy encoding) – ne uzima u obzir prirodu podataka koji se kompresuju

- izvorno kodovanje (source encoding) – prilagođava kompresiju ovisno o sadržaju originala

Entropijsko kodovanje pojavljuje se u dva oblika. Prva, sekvenca ponavljanja (repetitive sequences) bitova ili znakova može se zamijeniti brojem pojavljivanja u zorku koji se ponavlja.

Run–length kodiranje je uopštena metoda koja svaki uzorak koji se ponavlja može zamijeniti. Druga, najčešća je da se uzorci bitova ili znakova identificiraju i kodiraju sa manje bitova od onih koji se rjeđe ponavljaju.

Metoda se zove statističko kodiranje (statistical encoding). Ova metoda daje kao rezultat kodove varijabilne dužine koji se moraju zapisati u rječnik (code–book), koji je dostupan na krajevima kodiranja i dekodiranja.

Postoje tri metode izvornog kodiranja. Prva, transformacijsko kodiranje (transform encoding) koje upotrebljava matematičke transformacije – Fourierovog tipa – tako da poslije transformacije najvažniji koeficijenti, oni koji nose maksimum informacije, mogu biti kodirani s većom preciznošću od onih manje važnih. Ova tehnika je prikladna za mirne ili pokretne slike.

Druga, diferencijalno kodovanje (differntial encoding) temelji se na razlici prave i predviđene vrijednosti uzorka. Ako je predviđena vrijednost dobivena od prethodnih uzoraka upotrebom konstantne funkcije, tada se ta metoda naziva diferencijalno pulsno kodna modulacija (DPCM). Ako se koristi samo 1 bit za kodiranje razlike s predviđenom vrijednošću tada se naziva delta modulacija.

U prilagodljivom kodovanju kao što je prilagodljivi DPCM (ADPCM), predviđena vrijednost je ekstrapolirana od niza vrijednosti prethodnih uzoraka korištenjem vremenski promjenjive funkcije. Vektorska kvantizacija se sastoji od podjele toka podataka koji trebaju biti komprimirani u blokove – vektore, i tako zamjeniti svaki blok sa rednim brojem u tablici koja se naziva kodna knjiga. Kodna knjiga sadrži uzorke i poslane brojeve koji odgovaraju ulazu najbolje odgovarajućeg uzorka u tablici. Aritmetička razlika između originalnih blokova podataka i njihovi najbolje odgovarajući uzorci također se mogu poslati. Vektorska kvantizacija je metoda za izvorno kodiranje sa najvećim potencijalom. Fraktalna kompresija je vrsta vektorske kvantizacije. Većina algoritama zahtijeva veću procesorsku snagu tijekom ompresije nego tijekom dekompresije. Aplikacije bazirane na reprodukciji kompresiranog audia ili videa, oriste jako asimetrične algoritme, dok stvarnovremenske (real time) ili interaktivne aplikacije zahtijevaju više simetrične algoritme.

3.4 Kreiranje video materijala pomoću Ulead Video Studio-a 10

U nastavku će biti objašnjen proces kreiranja interaktivnog DVD diska. Sam proces kreiranja digitalnog videa korištenjem ovog studia svodi se na uvoženje gotovih i već prilagođenjih video sadržaja u projekat. Video studio ima opcije za editovanje samog videa, dodavanje novih videa u projekat, uvođenje već gotovih projekata i niz drugih pogodnosti.

Nakon ovog koraka, izabiranjem opcije iz menija Tools -> Create Disc pristupa se koraku kreiranja menija za interaktivno i lakše korištenje i kretanje kroz prezentaciju. Sam program ima veliki broj ugrađenih template-a. Na ovom prozoru moguća su dodatna podešavanja koja se odnose na kreiranje putanja kretanja kroz projekat, pravljenje novih menija, pravljenje dodatnih menija, kao i mnoštvo ostalih pojedinosti.

Na kraju je potrebno izabrati način smještanja projekta, u zavinosti od naših potreba, da li na hard disk, na neki od prenosnih medija (CD, DVD) ili slično.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

Zašto digitalna vizit kartica?

Aktivnosti i potrebni alati pri izradi