“ GORSKI VIJENAC “ PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ
- ANALIZA DELA -

“ Gorski vijenac “ je za mnoge , tesko razumljivo djelo, zbog arhaicnog jezika kojim je pisano. Njegova ljepota i lezi u tome, u pravom duhu naroda, koji je uvijek tezio svojoj slobodi. Ne smije se zaboraviti ni istorijski okvir u kojem je ovo djelo pisano. Napisano je u jeku borbe protiv turske vlasti. Njegos velica srpsku istoriju, kroz njegov omiljeni lik – junaka srpske istorije – Karadjordja. Njemu je posvecen uvod , koji je naknadno pisan i koji se zove “ Posveta prahu Oca Srbije “. Cijelo Njegosevo djelo, ima osnovnu ideju, velicanje srpske nacionalne svijesti i jacanje borbenog duha u borbi protiv poturica. Niko nikada nije tako dobro istakao nepomirljive razlike izmedju dva naroda, srpskog i turskog ( zapravo poislamljenih Srba ), kao sto je to uradio Njegos. Izvukao je glavne ljudske osobine, koje karakterisu i jedan i drugi narod, isticuci kako su one toliko nepomirljive da stvaraju duboki istorijski jaz, koji se nikada nije mogao i nece premostiti. I danas smo zivi svjedoci, koliko je Njegos bio u pravu.

GORSKI VIJENAC - Analiza dela

Zapocinje monologom Vladike Danila u kojem opisuje koliko je jako i rasprostranjeno tursko carstvo i koliko se sve vise i vise siri. Pominje neke istorijske dogadjaje, a medju njima je najznacajniji dogadjaj, sprijecavanje sirenja turskog carstva u zapadnoj Evropi 732g. u bitci kod Poatjea, kada je Karlo Martel, pobijedio Turke. O tome govore stihovi br. 7 i 8

… Francuskoga da ne bi brijega,
aravijsko more sve potopi !

Spominje i ostale junake koji su se borili protiv Turaka, Sibinjanin Janka i Skenderbega, a uporedjuje s njima svoju sudbinu, koja mu je nametnula tezak zadatak da probudi nacionalnu svijest kod svog malog naroda, koji je mali po brojnosti, a kojeg je snasla jos gora sudbina, pojava sve veceg broja poturica. Njegov zadatak je samim tim i bio tezi, jer se tu nije radilo o stranom neprijatelju, nego o dojucerasnjoj braci. Mnoge crnogorske porodice su imale tu tesku sudbinu ,da je jedan brat ostao u pravoslavnoj vjeri, dok je drugi primio islam. Kud ce vece tragedije, nego da brat udari na brata, a to je bilo neminovno. To je Vladiku Danila razaralo . O tome svjedoce stihovi br. 35 –45.

A ja sto cu, ali sa kime cu?
malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka medju vihorove,
sirak tuzni bez nigdje nikoga!
Moje pleme snom mrtvijem spava,
Suza moja nema roditelja,
Nada mnom je nebo zatvoreno,
Ne prima mi placa ni molitve;
U ad mi se svijet pretvorio,
A svi ljudi pakleni duhovi.
Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugaseno,
Zla nadzivjeh tvoja svakolika,
A s najgorim hocu da se borim!

Ovo su stihovi koji opisuju kako su Turci raznim povlasticama , prevodili Srbe u islam, br.70 – 80.

“ Crnu Goru pokorit ne mogu
Ma nikako da je sasvim moja;
S njima treba ovako raditi…”
Pa im poce demonski mesija
Lazne vjere pruzat poslastice.
Bog vas kleo, pogani izrodi,
Sto ce turska vjera medju nama?
Kuda cete s kletvom pradjedovskom?
Su cim cete izac pred Milosa
i pred druge srpske vitezove,
Koji zive doklen sunca grije?

Vuk Micunovic tjesi Vladiku, pricajuci mu o velikom junastvu mladih Crnogoraca, koji sa majcinim mlijekom, upijaju shvatanje o nacionalnoj borbi za oslobodjenje i cija borba traje kroz vjekove. Stih br. 130 govori o neprestanoj borbi.

Borbi nasoj kraja biti nece
Do istrage turske ali nase.

KOLO I:

U ovom kolu Njegos pretresa srpsku istoriju, pocevsi od Nemanjica, i tuzi nad pojavom, koja je tako cesta kod srpskog naroda, a to je bratoubistvo i oceubistvo, te spominje u zavijenoj, pjesnickoj formi, zlocinstva Vukana , Urosa i, Stefana Decanskog, Dusana. Pominje velikase, koji su rasparcali veliku Srpsku drzavu, pominje Vuka Brankovica i njegovu klevetu. Prikazuje kako se pojavljuje sve veci i veci broj poturcenjaka, a krajem XVII vjeka ih je bilo dosta i u selima na cetinjskom polju. O tome govore stihovi br. 280 – 290

Pocinu ni rdja na oruzje,
Ostade ni zemlja bez glavarah;
Nekrscu se gore usmrdjese,
Ujedno su ovce i kurjaci,
Zdruzio se Turcin s Crnogorcem,
Odza rice na ravnom Cetinju;
Smrad uhvati lafa u kljusama,
Zatrije se ime crnogorsko,
Ne ostade krsta od tri prsta!

Mudri su i stihovi Vojvode Stanka ( Ljubotinjanina ) br. 305 – 310, koji takodje opisuju poturice kao najvece nase zlo.

Idabogda trag nam se zatro
Kad pod ovom zivjeli maramom!
Sto ce djavo u krscenu zemlju?
Sto gojimo zmiju u njedrima?
Kakva braca, ako boga znate,
Kada gaze obraz crnogorski,
Kada javno na krst casni pljuju !

Knez Janko prica o svadji kapetana Hamze i Vuka Micunovica. Opet se govori o poturicama i njihovom prelasku u islam.

“Ja sam bolji , cuj, vlase, od tebe,
Bolja mi je vjera nego tvoja;
Hata jasem, britku sablju pasem,
Kapetan sam od careva grada,
U njem vladam od trista godinah,
Djed mi ga je na sablju dobio
Dje su carstvo sablje dijelile,
Te mu tragu osta za gospodstvo.”
Raspali se Micunovic Vuce,
Pa se Hamzi poprimace blizu:
“ Kakvo vlase, krmska poturice!
Dje izdajnik bolji od viteza?
Kakvu sablju kazes i Kosovo?
Da l’na njemu zajedno ne bjesmo,
Pa ja rva i tada i sada,
Ti izdao prijed i poslijed,
Obrljao obraz pred svijetom,
Pohulio vjeru pradjedovsku,
Zarobio sebe u tudjina?

Opet jedan izuzetan monolog Vladike Danila, koji oklijeva da zapocne istragu poturica, jer je svjestan da je to borba medju bracom, ali je svjestan i da je to najveca boljka koja je zahvatila Crnu Goru. Stihovi br.520 – 535

Slusaj, Vuce i ostala braco!
Nista mi se nemojte cuditi
Stro me crne rastezaju misli,
Sto mi prsa kipe sa uzasom.
Ko na brdo, ak ‘ i malo ,stoji
Vise vidi no onaj pod brdom-
Ja povise nesto od vas vidim,
To je sreca dala al’ nesreca!
Ne bojim se od vrazijega kota,
Neka ga je ka na gori lista,
No se bojim od zla domacega.
\bijesna se bratstva isturcila;
Tek domace napadnemo Turke,
Svoj svojega nikad pustat nece,
Razluci se zemlja na plemena,
Krvava se isklati plemena,
Vrag djavolu doci u svatove
Te svijecu srpsku ugasiti!

Knez Rade upucuje prekorne stihove Vladici Danilu, koji oklijeva u zapocinjanju istrage poturica, osudjuje njegovo dvoumljenje i kurazi ga za borbu. Stihovi 545 – 555.

Sto se mrci kada kovat neces?
Sto zbor kupis kad zborit ne smijes?
…..
Zalis nesto , a ne znas sto zalis;
S Turcima ratis, a Turke svojakas,
Domacima toboz da s’ umilis;
A jednako, nemoj se varati,
Kako bi im zapa d ate mogu,
Glavu bi ti onaj cas posjekli
Al’ ti zivu ruke svezali,
Da te muce, da srce naslade.
Vrana vrani oci ne izvadi;
Brat je Turcin svud jedan drugome.
Nego udri dokle mahat mozes,
A ne zali nista na svijetu!
Sve je poslo djavoljijem tragom,
Zaudara zemlja Muhamedom.

KOLO II:

Govori o tome, kako se u zivotu stalno smjenjuju sreca i nesreca i kako zajedno cine zivot. To su dobro poznati stihovi koje smo svi zapamtili mozda i najbolje u “ Gorskom vijencu “ br. 565

Casu meda jost niko ne popi,
Sto je casom zuci ne zagrci;
Casa zuci iste casu meda,
Smijesane najlakse se piju.

Jos neki poznati stihovi koje izgovara Vuk Micunovic, a koji govore o junastvu i junacima, cije se ime spominje kroz vjekove. Za takve kaze da su se imali zbog cega i roditi i da zub vremena ne moze ugasiti svjetlost njihovog casnog imena. Stihovi br. 605 – 610

Bez muke se pjesna ne ispoja,
Bez muje se sablja ne sakova!
Junastvo je car zla svakojega-
A i pice najsladje dusevno,
Kojijem se pjane pokoljenja.
Blago tome ko dovijek zivi,
imao se rasta i roditi!
Vjecna zublja vjecne pomrcine
Nit’ dogori nit svjetlost gubi.

Stihovi koji potvrdjuju odluku Vladike Danila da krene u istragu poturica, iako zna da ce pri tome mnogi stradati, ali da te zrtve nece biti uzaludne.br.615 – 660.

Mlado zito, navijaj klasove,
Predje roka dosla ti je znjetva!
Divne zertve vidim na gomile
Pred oltarom crkve i plemena,
Cujem lelek dje gore prolama.
Treba sluzit cesti i imenu!
Neka bude borba neprestana,
Neka bude sto biti ne moze,
Nek ad prozdre, pokosi satana!
Na groblju ce iznici cvijece
Za daleko neko pokoljenje!

I dalje stihovi koje govori Vladika Danilo i koji bude nacionalnu svijest i pozivaju na veliku borbu do istrebljenja. Stihovi br. 670 – 675

Udri za krst, za obraz junacki,
Ko godj pase svijetlo oruzje,
Ko godj cuje srce u prsima:
Hulitelje imena Hristova
Da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od uzasa,
Oltar pravi na kamen krvavi!

KOLO III:

U kojem se govori o Mari ( Mariji ) kceri arbanaskog velikasa, a zeni Ivanbega Crnojevica, ciji se sin Stanisa poturcio i uzeo ime Skenderbeg i koga je majka proklela.Stihovi br.695 - 710

Ljuta kletva pade na izroda!
Prokle mati od nevolje sina,
Te kneginja ivanbegovica,
Prokle Mara svog sina Stanisu,
Progrize joj sisu u posanje,
Rajsko pice prosu u njedrima.
Stize djecu roditeljska kletva!
Stanisa je obraz ocrnio,
Pohulio je na vjeru Hristovu,
Na junacko pleme Crnojevo,
Obuka se u vjeru krvnicku
I bratske je krvi ozednio.
Grdne treske oko Ljeskopolja,
Dva se brata bore oko vjere,
A oko njih hiljade ratnikah !

Vladika Danilo jos jednom pokusava da razgovara sa predstavnikom poturica, ne bi li ih vratio u pravu vjeru, sve u nadi da se moze izbjeci bratoubistvo. Razgovor kadije Hadzi – Ali Medovica , Skender Age, Mustaj – Kadije i Vladike Danila. Stihovi br.720 - 1040.
Vladika Danilo govori kako su se mnogi Srbi poturcili zbog sopstvene slabosti i iz straha od odmazde. Stihovi br.760 - 785

Da, nijesu ni krivi toliko;
Premami ih nevjera na vjeru,
Ulovi ih u mrezu djavolju,
Sto je covjek ? Ka slabo zivince !
Med za usta i hladna prionja,
A kamoli mlada i vatrena!
Slatka mama, no bi na udicu:
“ Pij serbeta iz case sveceve,
Al ‘ sjekiru cekaj medju usi ! “
Strah zivotu kalja obraz cesto;
Slabostima smo za zemlju privezani,
Nistava je, nego tvrda veza.
Ali tice te su najslabije
Lovi svjetlost lisicijih ocih,
Nego orla krijuci gledaju.Za vrsnijem bratom ali sinom
Pusti glasi milost utrostruce;
Nadjeno je draze negubljena;
iza tuce vedrije je nebo,
iza tuge bistrija je dusa,
iza placa viselike pojes.
Oh, da mi je ocima vidjeti
Crna Gora izgub da namiri!
Tad bi mi se upravo cinilo
Da mi sv’jetli kruna Lazareva,
E sletio Milos medju Srbe;
Dusa bi mi tada mirna bila
Kako mirno jutro u proljece,
Kad vjetrovi i mutni oblaci
Drijemaju u morskoj tavnici.

Vladika Danilo govori kako niko od njega ne bi bio srecniji, kada bi se poturice vratile svojoj iskonskoj vjeri, mirnim putem, bez ratovanja. i Vojvoda Batric poziva poturice da se vrate svojoj staroj vjeri. Stihovi br. 850 – 865

No lomite munar i dzamiju,
Pa badnjake srpske nalagajte
i sarajte uskrsova jaja,
Casne dvoje postah da postite;
Za ostalo kako vam je drago!
Ne sceste li poslusat Batrica,
Kunem vi se vjerom Obilica
i oruzjem, mojijem uzdanjem,
U krv ce vam vjere zaplivati,
Bice bolja koja ne potone!
Ne slozi se Bajram sa Bozicem!
Je l’ ovako , braco Crnogorci?

Poslije ovoga, Mustaj – Kadija govori stihove koji velicaju islamsku vjeru. Stihovi br. 870 – 930
Nakon ovoga slijede razgovori izmedju crnogorskih i turskih prvaka u kojima se vidi, da do pomirenja nikako ne moze doci.

KOLO IV :

Opisuje bitku na Vrtijeljci iznad Cetinja, gdje su Crnogorci hrabro izginuli u borbi za oslobodjenje od Turaka.Stihovi br. 1045 – 1070

… Ne kce Srbin izdati Srbina
Da ga svijet mori prijekorom,
Trag da mu se po prstu kazuje
Ka nevjernoj kuci Brankovica,
No svi pali jedan kod drugoga,
Pjevajuci i Turke bijuci.

Slijedi pismo vezira Selim pase, koji prijeti Crnogorcima. Stihovi br. 1080 -1120 i odgovor Vladike Danila, stihovi br. 1135 – 1170.
……………………….
Hajte k meni, pod mojim satorom,
Ti, vladiko, i glavni serdari,
Samo da ste caru na bjeljegu,
Za primiti od mene darove,
Pa zivite kao dosle sto ste.
Jaki zubi i tvrd orah slome;
Dobra sablja topuz iza vrata,
A kamoli glavu od kupusa.
Sta bi bilo oduciti trske
Da ne cine poklon pred orkanom?
Ko potoke moze ustaviti
Da k sinjemu moru ne hitaju?
Ko izide ispod divne sjenke
Prorokova strasnoga barjaka,
Sunce ce ga sprzit kao munja.
Pesnicom se nada ne rasteze!
Mis u tikvi – sto je nego suzanj?
Uzdu glodat – da se lome zubi!
Nebo nema bez groma cijenu;
U fukare oci od splacine.
Pucinaq je stoka jedna grdna –
Dobre duse kad joj rebra pucu,
Tesko zemlji kuda prodje vojska!
Odgovor Vladike Danila Selim pasi.
…………………
Tvrd je oreh vocka cudnovata,
Ne slomi ga, al’ zube polomi!
Nije vino posto pridje bjese,
Nije svijet ono sto misljaste;
Barjaktaru darivat Evropu –
Grehota je o tom i misliti!
……………………………………….
Divlju pamet a cud otrovanu
Divlji vepar ima, a ne covjek.
Kome zakon lezi u topuzu,
Tragovi mu smrde necovjestvom.
………………………………………….
Spustavah se ja na vase uze,
Umalo se uze ne pretrze;
Otada smo visi prijatelji,
U glavu mi pamet uceraste.

KOLO V :

Govori o porazu Turaka kod herceg Novog 1687 g., kada je mletacka vojska, zajedno sa Crnogorcima, otela Herceg Novi od Turaka. Stihovi br.1210 – 1225
Slijedi duzi dio , koji je manje interesantan i nije ni bitan za glavnu radnju “ Gorskog vijenca “. U dokolici, serdari razgovaraju o mnogim stvarima, o ljubavi, zenama, Vojvoda Drasko opisuje svoj odlazak kod Mletaka i karikira mnoge situacije, koje daju pecat humora ovom djelu. Tu je i tuzbalica sestre Batriceve, koja je postala cuvena u literaturi, po velikoj ljubavi sestre prema bratu. Humor nastavlja i epizoda sa neukim popom Micom, pojavljivanjem jedne babe, gdje se opisuju neki narodni obicaji prilikom vracanja. Cijeli ovaj dio sam shvatila kao jedan etnografski prikaz crnogorskog naroda.
Filozofiju zivota govori iguman Stefan, jedan od glavnih likova u ovom djelu. Njegove rijeci, pune mudrosti, ostaju zapamcene, i cine najjacu filozofsku okosnicu ovog djela. To su stihovi br. 2220 – 2360

Ko ce, sinko, bozju volju znati,
Ko li boza prozreti cudesa?
…………………………………..
Aljinah je na nebesa dosta,
Pa bog daje kome kakvu hoce;
A meni je svakoja jednaka,
Tek sam svoje oci izgubio.
Blago vama koji ih vidite,
Vi ste blize boga i cudesah!

Iguman prica o prirodnom zakonu, koji nalaze da svako ima pravo na odbranu i uporedjuje zakone prirode i njegovu primjenu na drustvene pojave.

Odbrana je s zivotom skopcana!
Sve priroda snabd’jeva oruzjem
Protiv neke neobuzdane sile,
Protiv nuzde, protiv nedovoljstva;
Ostro osje odbranjuje klasje,
Trnje ruzu brani ocupati;
Zubovah je tuste izostrila,
A rogovah tuste zasiljila;
Kore, krila i brzine nogah,
i cijeli ovi besporeci
Po poretku nekome sljeduju.
Nad svom ovom grdnom mjesavinom
Opet umna sila tozestvuje;
Ne pusta se da je zlo pob’jedi,
iskru gasi, a zmiju u glavu.
Muz je branic zene i djeteta,
Narod branic crkve i plemena;
Cest je slava, svetinja narodnja!
Pas svakoji svoje breme nosi;
Nove nuzde radju nove sile,
Djeistvija naprezu duhove,
Stjesnenija slamaju gromove;
Udar nadje iskru u kamenu,
Bez njega bi u kam ocajala.
……………………………………..
Pokoljenje za pjesnu stvoreno,
Vile ce se grabit u vjekove
Da vam v’jence dostojne sapletu,
Vas ce primjer uciti pjevaca
Kako treba s besmrtnoscu zborit!
………………………………………………..
Krst nositi vama je sudjeno
Strasne borbe s svojim i s tudjinom!
Tezak v’jenac, al’ je voce slatko!
Voskresenija ne biva bez smrti;
Vec vas vidju pod sjajnim pokrovom,
Cest, narodnost dje le vaskresnula
i dje oltar na istok okrenut,
Dje u njemu cisti tamjan dimi.
Slavno mrite, kad mrijet morate!
Cest ranjena zeze hrabra prsa,
U njima joj nema bolovanja.
Porugani oltar jezicestvom
Na milost ce okrenut nebesa!

Citavo ovo poglavlje zavrsava rijecima serdara Vukote, koji kune onoga ko izda i povuce se iz bitke. Stihovi br. 2410 – 2435

U pamet se dobro, Crnogorci,
( a ko cinja bit ice najbolji ! )
A ko izda onoga te pocne,
Svaka mu se satvar skamenila!
…………………………………………….
Zadnji dio “ Gorskog vijenca “ je Badnje vece, kada iguman Stefan govori neke zivotne mudrosti uz gusle. Stihovi br. 2490 – 2520

Jas am prosa sito i reseto,
Ovaj grdni svijet ispitao,
Otrovi mu casu iskapio,
Poznao se s grkijem zivotom.
Sve sto biva i sto moze biti,
Meni nista nije nepoznato;
Sta god dodje ja sam mu naredan.
Zla pod nebom sto su svakolika
Covjeku su prcija na zemlju.
Ti si mlad jost i nevjest , vladiko !
Prve kaplje iz case otrovi
Najgrce su i najupornije;
O da znades sto te joste ceka!
Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli dusi blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge:
U nj ratuje dusa sa tijelom,
U nj ratuje more s bregovima,
U nj ratuje zima i toplina,
U nj ratuju vjetri s vjetrovima,
U nj ratuje zivina s zivinom,
U nj ratuje narod sa narodom,
U nj ratuje covjek sa covjekom,
U nj ratuju dnevi sa nocima,
U nj ratuju dusi s nebesima.
T’jelo stenje pod silom dusevnom,
Koleba se dusa u tijelu;
More stenje pod silom nebesnom,
Koleblju se u moru nebesa;
Volna volnu uzasno popire,
O brijeg se lome obadvije.
Niko srecan, a niko dovoljan,
Niko miran, a niko spokojan;
Sve se covjek bruka sa covjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo.

Iguman govori o tome koliko je zivot tezak i da su sva zla, koja su sabrana pod kapom nebeskom, ljudska svakodnevnica, sa kojom se covjek nosi. Da je zivot tezak i za lose ljude, a jos tezi za dobre i blagocestive duse. Nabraja suprotnosti u prirodi, a kao najveca su ,dusa i tijelo ,kao sinonim neke vjecne borbe. Covjek se ruga drugom covjeku i pri tome lici na majmuna, koji se gleda u ogledalo i smije se sam sebi.
Slijedi okupljanje plemena, koja dolaze da zapocnu ustanak i koja donose radosne vijesti o ustanku i u drugim krajevima, koji je vec poceo. Stihovi Vojvode Batrica, br.2585 – 2610
………………………………
i sto cu ti duljiti pricanje :
Koliko je ravnoga Cetinja
Ne utece oka ni svjedoka,
Ni da kaze kako im je bilo,
Te pod sablju svoju ne metnusmo
Koji ni se ne kce pokrstiti;
Koji li se pokloni Bozicu,
Prekrsti se krstom hristijanskim,
Uzesmo ga za svojega brata.
Kuce turske ognjem izgorjesmo,
Da se ne zna ni stana nit raga
Od nevjerna domacega vraga.
……………………………………..
Slijedi zadnje kolo

KOLO VI :

Govori se o pocetku ustanka i uspjeha u bitci na Cetinju. Simbolicno se cestita Bozic, koji predstavlja novo radjanje, u ovom slucaju, radjanje zore ,koja nosi slobodu crnogorskom narodu, u borbi protiv Turaka. Stihovi br. 2625 – 2645
Kasnije pristizu pisma i iz drugih krajeva Crne Gore ,u kojima stizu radosne vijesti o uspjesima crnogorske vojske u borbi za oslobodjenje. “Gorski vijenac “ zavrsava stihovima Vladike Danila , koji tjesi Mandusica Vuka zbog puske koju je izlomio i daruje mu novu iz svojih odaja. Stihovi br.2810 – 2815

Mrki Vuce, podigni brkove
Da ti vidju toke na prsima,
Da prebrojim zrna od pusakah
Kolika ti toke izlomise!
Mrtvu glavu ne dize iz groba
Ni prekova bistra dzeferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
Ti ces pusku drugu nabaviti,
A u ruke Mandusica Vuka
Bice svaka puska ubojita!

ZAKLJUČAK

"Gorski vijenac" uprikazuje koliko je jaka bila Njegoseva ljubav prema sopstvenom narodu i prema pravoslavnoj veri, kao i koliko je bilo dubokoumno njegovo sagledavanje zivota, zivotnih pojava, coveka i njegovog mesta u prirodi . Njegosevi stihovi koji pozivaju na borbu za oslobodjenje, jedni su od najjacih rodoljubivih stihova napisanih u srpskoj knjizevnosti.

Besplatni Seminarski Radovi